četvrtak, 21 Avgust 2014 18:22

Ženu islama obezvrijedili muslimani

prof.dr. Rešid Hafizović


(Tekst preuzet iz časopisa Novi Muallim, Časopis za odgoj i obrazovanje, Rijaset Islamske zajednice u BiH, god. XII, br. 48, Sarajevo, zima 2011.)

Poslanikov (a.s.) odnos prema suprugama i kćerkama svojim jasno je pokazao do koje mjere je on poštovao svaki aspekt dostojanstva koji je ženi islama priskrbila muslimanska vjerujuća, a kasnije i misleća tradicija. On je ženu islama uveo u džamijski prostor koji nije bio samo sveti, molitveni prostor, već i javni prostor u kojem je ravnopravno muški i ženski džemat glasno raspravljao o svim bitnim stvarima koje su se ticale svetog i svjetovnog, života zemaljskog i nebeskog svijeta.

Bog je na poseban način ukazao na izuzetno dostojanstvo ženske prirode time što je jedno poduže kur'ansko poglavlje naslovio imenicom 'Žene', a Poslanik islama (a.s.) je to sarno u višestrukim prigodama posvijestio kazavši da su žene ukras ovoga svijeta, dok je riječima kako je džennet pod majčinim nogama ukazao na zemaljsku prečicu koja vodi do dženetskih blaženstava ukoliko budemo znali dosljedno služiti ženi kao majci. Isto tako, žene je pomenuo kao jednu od tri stvari ovoga svijeta koje ga čine posebno radosnim.

Prirodno je, naime, da u svakoj djevojčici, djevojci, sestri, kćerki i supruzi in potential prebiva dostojanstvo majke, a ono je uvijek dovo1jan razlog da prema svakoj ženi gajim izraze poštovanja, baš onako kako to poštovanje iskazujemo prema svojoj majci, sestri, kćerki ili supruzi, jer svaka žena je, danas-sutra, nečija majka, sestra, kćerka ili supruga.

Poslanikov (a.s.) odnos prema suprugama i kćerkama svojim jasno je pokazao do koje mjere je on poštovao svaki aspekt dostojanstva koji je ženi islama priskrbila muslimanska vjerujuća, a kasnije i misleća tradicija. On je ženu islama uveo u džamijski prostor koji nije bio samo sveti, molitveni prostor, već i javni prostor u kojem je ravnopravno muški i ženski džemat glasno raspravljao o svim bitnim stvarima koje su se ticale svetog i svjetovnog, života zemaljskog i nebeskog svijeta. Niti o jednom pitanju Poslanik islama (a.s.) nije donio zaključak ili odluku, a da se o tome prethodno nije temeljito posavjetovao sa svima, muškarcima i ženama, koji su u tome mogli biti od pomoći, čak i u onim situacijama kada mu je posve bilo jasno kakav zaključak ili odluku treba donijeti. Poštovao je slobodu javne riječi svakog muškarca i svake žene, a dostojanstvo svakog 1judskog bića za njega je bilo sveto i nepovredivo ljudsko pravo. Oženivši se hazreti Hatidžom, svojom prvom ženom i prvom vjernicom islama, pokazao je da žena islama može biti i dobar trgovac i izvanredan menadžer. Slučaj njegove žene hazreti Aiše (r.a.) potvrdio je da žena islama može biti u muslimanskoj zajednici i najbolji znalac u pravnoj nauci islama, što je ona i bila u prvim danima islama, nakon Poslanikove (a.s.) smrti, i u tome joj nije bilo ravna. A šta tek kazati za njegovu kćerku hazreti Fatimu ili, pak, za Zejnebu, sestru njegovog dragog unuka hazreti Huseina (r.a.) čijoj rječitosti su se divili oni najglagoljiviji i najumniji, dok je njena hrabrost ostala upamćena u nadolazećim pokoljenjima, kada je silniku i krvniku Jezidu, sinu Muavijinu sipala istinu u lice, makar je u lancima bila, i to na način najvrlijeg džihada o kojem sam Poslanik (a.s.) zbori: "Najvrliji džihad je sručiti istinu u lice vladaru zulumćaru. "

Žena u okrilju medinske demokracije

Analizirajući onaj kur'anski ajet koji kazuje da je Bog iz Adema (a.s.) izveo njegovu družicu, hazreti Havu, Ibn 'Arebi je u svojoj duhovnoj nauci svjedočio činjenicu da je žena izašla iz čvorišnog prostora čovjekove intime i da je, stoga, dragocjenost koju treba posebno cijeniti i poštovati. A tako je i bilo u muslimanskoj zajednici dok je ona istinska umma bila, pravedna zajednica svojih muških i ženskih članova, to jest sve dotle dok je žena islama prebivala u prevlasti medinske demokracije. Tada je ona mog1a biti i majka, i odgajateljica, i znastvenica, i upraviteljica, i vojskovođa, i savjetnica, i vladarica, i sve drugo što je u društvenoj zajednici bilo definirano kao javna i privatna služba i služenje. Nekoć je žena islama, zacijelo, bila sve to. Niko joj nije mogao oduzeti javnu riječ, njenu slobodu, dostojanstvo, neovisnost, pravo na vlastiti izbor, obrazovanje, pravo predlaganja ili biranja. Ni prijesto je, čak, nije zaobilazio. Upamtila je povijest islama još kakve vladarice, sultanije i omiljene političke ikone koje je danas, nažalost, prekrio nedopustivi zaborav. Treba li posebno pominjati Radijju, Šadžara el-Durru, Esmu i Avru iz Jemena, Siit el-Mulk ili 'Damu iz Kaira', Kultug Turkan Hatun, Padišah Hatun, Kajzuran, Maliku Tindu i desetine drugih čijih imena se moderna muslimanska društva ne žele niti sjetiti.

Šta je uradio muslimanski politički despotizam sa ženom?

Međutim, kada je Poslanikova (a.s.) umma nepovratno skliznula iz prevlasti medinske demokracije u neprozirne tmine muslimanskog političkog despotizma, žena islama je postala prvom i najvećom žrtvom takovrsnog muslimanskog vladanja. Tad je ona izgubila sve one vrijednosti, prava i slobode koje joj je islam izričito dodijelio. Izgnana je iz javnog prostora, oduzeta joj je sloboda javne riječi, uvjetovana sloboda kretanja, poglavito u samoj kolijevci islama, gdje malodobno muško dijete ima više slobode od odrasle žene, kada je u pitanju njen izlazak u javni prostor, pa makar se on ticao i najbanalnije svrhe i potrebe. Oduzeto joj je pravo da bira ili da bude izabrana na bilo kakvu javnu funkciju, a upamtili smo i ona razdoblja kada se muslimanskoj ženskoj djeci posebno i pod svaku cijenu uskraćivalo pravo na obrazovanje. Ovo potonje pomenuto čak ni danas nije rijetka pojava u muslimanskim društvima. Kada je, sticajem okolnosti, na suvremenoj pakistanskoj političkoj sceni za premijerku bila izabrana gospođa Benazir Butto, taman smo bili pomislili kako se muslimanski svijet iznova vraća svojim negdašnjim svijetlim tradicijama i tekovinama,
iz prevlasti brutalnog muslimanskog despotizma u prevlast medinske demokracije kao najčistijeg izraza demokratičnosti metafizički primjerene islamu, gospođa Benazir Butto je ubijena, a da nije uspjela pokazati i dokazati, kao žena islama, svoju vještinu upravljanja jednom muslimanskom zajednicom. Da paradoks bude veći, ubile su je one političke snage koje su se hvastale svojim islamskim pravovjerjem, a ubijena je u onoj muslimanskoj zemlji koja i danas u svom zvaničnom nazivu potcrtava svoj prefiks “islamska”.

Muslimanka ne treba birati sredstva kako bi povratila prava koja joj islam dariva

Šta, onda, da čini žena islama u današnjim muslimanskim despotskim društvima da bi vratila svoje vrijednosti, prava i ulogu? Ona mora da se bori, najprije za svoje pravo da se obrazuje, duhovno naraste, skine mrak sa očiju i zadobije svoj ljudski, profesionalni i građanski suverenitet. Kada postane obrazovana i prosvijećena, steći će uvid u sva svoja duhovna i svjetovna prava i slobode. Spoznat će bespremačne vrijednosti koje joj je islam dao kao nepovredivo božansko dobro namijenjeno ženi islama, i samo njoj. Shvatit će da to dobro ne može biti svojina muškaraca u muslimanskom društvu, makar oni bili i kraljevi, sultani, diktatori i despoti koji, usljed svog poznatog i razumnu čovjeku teško objašnjivog odnosa prema ženi islama, ili pate od neizlječive mizoginije, od neprevladivog 'šahrijarovog kompleksa' ili nečeg trećeg što suvremena znanost psihologije i psihoanalize još nije kadra objasniti.

Žena islama je danas, u usporedbi sa ženama koje uživaju plodove zapadnoeuropske demokracije, ma koliko ta demokracija bila nesavršena, do te mjere obezvrijeđena u muslimanskim društvima da, naprosto, ne treba i ne smije birati sredstva kako bi povratila svoje vrijednosti i svoja prava koja joj islam dariva. Tim prije i tim više ako se prisjetimo nedavnog prizora sa ulica Kaira koji je obišao i zgrozio svijet, jer je slika pokazivala kako grupa naoružanih vojnika gaze čizmama razdrljena prsa mlade bespomoćne Egipćanke, dok je ležala na zemlji. Kada žena islama vrati pravo glasa, koje danas, u dvadesetprvom stoljeću, u većini zemalja muslimanskog svijeta nema, vremenom će uzeti i političko žezlo u svoje ruke, a to će onda biti jasan znak kako je i pustopoljinom današnjih muslimanskih despotija iznova zamirisalo i zastrujalo 'proljeće' nezamjenjive medinske demokracije kojoj se, nadajmo se, milom ili silom iznova trebaju i moraju vratiti moderna muslimanska društva.

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 2512 puta

Magazin Ašk