ponedjeljak, 01 Juni 2015 08:36

Da li je čovjek determinisan ili indeterminisan?

Autor: Ebul-Ala el-Mevdudi


(Članak je preuzet iz Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, broj 5, godina I, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, april 1979., str. 10-11., prevod s arapskog: S. Hukić)

Da li je naša sudbina unaprijed određena? Da li je naš uspjeh ili poraz, pad i uspon, izopačenost i urednost, nevolje i bezbrige, ukratko sve ono što susrećemo na životnom putu, bilo da je tužno ili radosno, posljedica odluke drugoga, na način koji nam ne ostavlja mogućnost odlučivanja? Ako je tako, da li smo mi u punom smislu riječi determinisani, u postupcima ograničeni? Da li smo mi, ljudi, ovozemaljske lutke kojim poigrava i čije konce drži čudna snaga koja ih montira, povlači i zateže kada to hoće? Da li smo, kao obične alatke upotrebljene za određen posao, uposlene od strane drugog kao obični glumci na ovosvjetskoj pozornici čije je uloge i djelovanje odredio nego drugi?

Sve su ovo pitanja koja stalno zaokupljuju svakoga ko razmišlja o ovom svijetu, čovjeku i njegovoj sudbini. Ovo je zagonetka koju su pokušali otkriti i riješiti svi filozofi, prirodoslovci, istoričari, pravnici, sociolozi, etičari, teolozi, pa i običan svijet, jer kadgod su o ovom pitanju razmišljali ostajali su zapanjeni i zbunjeni, bez odgovora. Nisu mogli da nađu zadovoljavajući odgovor bez obzira da li on, u biti, bio ispravan ili ne.

Na ovo pitanje i bez da se u njega udubljujete jednostavno možete odgovoriti sa „da“ ili „ne“. Ili, da u pogledu ove teme pronađete polovičan odgovor s kojim ćete se pomiriti, ali je svejedno, odgovorili na njega sa „da“ ili „ne“, u oba slučaja suočićete se sa nizom pitanja na koja nikako nećete moći odgovoriti samo sa „da“ ili „ne“ i da s njima budete zadovoljni i spokojni.

Jer, ako odgovorite sa „da“ time bi istovremeno prihvatili objašnjenje i priznali da nema nikakve bitne razlike između kamena, gvožđa, drveta, životinje i čovjeka, te da čovjek, kao i ova bića, djeluje na način kako mu je određeno i namijenjeno, da je čovjekova djelatnost, kao i običnog predmeta, neslobodna i determinisana. Tako npr. nema razlike između čovjeka koji izrađuje pragove željezničke pruge i mrava koji ih buši i upropaštava, jer ih je neko treći zadužio da prave pragove, odnosno da ih uništavaju, a i jedan i drugi, i čovjek i mrav, nemaju čast invencije ni inicijative. Sljedstveno tome zaključujemo da čovjek nije odgovoran za neki svoj postupak, slično kao što nisu odgovorna ostala bića za svoje postupke, jer čovjek, u takvom tretmanu ovog pitanja ako učini dobro djelo ili opravi automobil, bilo da izvrši zločin ili da šivaća mašina pogrešno sašije haljinu, u odnosu na vrednovanje jednog i drugog, ista je ocjena i obzir.

Ako ovom pitanju ovako pristupimo, onda, kao što ne možeš kazati „moralna kola“, „zloćudna alatka“, „odana lokomotiva“, „stolica izdajnik“, tako isto ne bi mogao da kažeš „dobar čovjek“, „zao čovjek“, „plemenit“, „odan“, „izdajnik“, ili ga atributirao drugim duhovnim i karakternim osobinama. Ili, ako bi ga čak i nazvao i opisao tim osobinama, u najgorem slučaju obavezno bi osjetio da su to isprazne riječi koje nemaju svog smisla ni sadržaja.

I ne samo to! Cijelo naše društveno ustrojstvo ne bi imalo nikakva smisla: vjera, moral, pravo, sudstvo. Ne bi imalo svoju svrhu ni institucije: policija, zatvori, ustanove koje regulišu krivični postupak, niti bi postojalo ikakvo opravdanje za postojanje naših škola i ustanova za odgoj i vaspitanje.

Dakle, prema ovoj teoriji, svako ima svoju ulogu na ovosvjetskoj pozornici za koju je stvoren, pa je pobožan čovjek u džamiji, mnogobožac u samostanu, sudija u sudu ili kradljivac, svi su oni samo glumci, a ono što se zbiva u džamijama, bogomoljama, kockarnicama i birtijama samo razni prizori velike pozorišne predstave. Drugačije rečeno, sav čovječiji život nema nikakvo vjersko i moralno značenje – to je najobičnija pozorišna predstava. Jer, dok neko, osamljen i u noćnoj tišini skrušeno moli Boga, a drugi istovremeno spretno obija tuđu kuću u cilju da je pokrade, svaki on, u ovoj igri ili predstavi, obavlja svoju ulogu koja mu je nametnuta i među njima nema nikakve razlike osim što je jednom režiser dodjelio ulogu pobožnog, a drugom pljačkaša, kriminalca. I sudac će, ma s kakvom pažnjom posvećenom ovom slučaju i procesu i, koliko god bio željan da bude pravedan između stranki u sporu, poslije saslušavanja svjedoka, ispitivanja i vještačenja, sudija će, kao i zainteresovane strane – tužitelj i tuženi – prema gornjoj teoriji biti samo glumci koji misle da sjede u sudnici, da donese odluku, a ustvari, igraju samo role određene pozorišne predstave.

To je zaključak na naš jasni odgovor „da“, učinjen na moje pitanje koje sam na početku postavio bez da smo razmišljali i pronicali u bit stvari. Međutim, u našoj je mogućnosti da na postavljeno pitanje odgovorimo i niječno, i da kažemo „ne“. Ali, ako bi tako odgovorili, činjenica je da bi takav odgovor zanijekao i niz jasnih i glasnih istina, a evo i zašto.

Ako kažemo da ljudska sudbina nije unaprijed određena i da ona nije određena spoljnom Snagom, proizilazi zaključak da čovjek, i samo on, kroji svoju sudbinu, da je njegova sudbina rezultat njegova htijenja i postupka. Ako je to naša tvrdnja, treba da objasnimo šta podrazumijevamo pod pojmom „čovjek“? Da li pod tim pojmom zamišljamo svaku ljudsku jedinku sa njenim ličnim osobinama ili njihovu skupinu pojmovno izraženu kao društvo, na rod ili narodnost? Ili cjelokupno čovječanstvo. Ako podrazumijevamo ljude pojedinačno, da svaki stvara svoju budućnost i sudbinu, potrebno je da analiziramo elemente od kojih se sastoji sudibna i koji su to elementi na koje čovjek može uticati?

Za stvaranje svoje sudbine čovjek je upućen, najprije, na svoje tjelesne udove, a zatim umne i tjelesne sposobnosti, moralne osobine i nadarenost, - elemente koji imaju uticaja na njegovu „dobrotu“ i „iskvarenost“, uravnoteženost ili ekscentričnost. Odnosno njihov kvalitet i kvantitet će imati odlučnog uticaja na čovjekovu sudbinu. Međutim, znamo naučno i iskustveno, da se ovi elementi, u većini, formiraju u majčinoj utrobi, i da do danas nije rođen ni jedan čovjek koji je stvorio svu svoju sudbinu onakvu kakvu je on htio i želio. Zatim da ljudska dobra ili loša sudbina nije bila čovjekom motivisana. Da i ne govorimo o uticaju gena i nasljednih osobina koje svaki čovjek naslijeđuje od svojih roditelja i djedova. Isti je slučaj s porodicom, društvom ili sredinom, narodom ili zemljom u kojoj je rođen i odrastao čovjek; sve su to brojni faktori koji imaju uticaja na čovjekov umni i misaoni razvoj, etički, kulturni, ekonomski, politički, i to od prvog momenta kada počne disati. Svi ovi faktori djeluju na ljudsku sudbinu i njeno formiranje.

Ili, da li na ovom svijetu postoji čovjek koji je, zahvaljujući samo sopstvenoj volji i htijenju odredio svoj pol ili sredinu u kojoj je rođen? Ili, da li je on donio odluku, prije nego što se rodio, koji će faktori njegove sredine na njega djelovati i u kom omjeru? Ili, koje faktore, i u kom omjeru, neće primiti da na njega djeluju? Znači da se na ovom svijetu dešavaju iznenadni događaji ili neočekivane slučajnosti koje pozitivno ili negativno djeluju na ljudsku sudbinu. Kao zemljotres, poplava, nerodna godina, saobraćajni udes, bolest, ratovi, elementarne nepogode, ekonomski krize; sve su to pojave koje doslovno i u mnogom promijene tok ljudskog života i za čas izmjene njegove pripreme i planove koje je nakon razmišljanja i razmatranja i trajno uloženog truda, poduzeo za svoje usrećenje i uspjeh.

Ili, obratno od ovog, slični događaji iznenadno uzdignu čovjeka u savršenstvo i prosperitet bez da je za to zaslužan i uložio ikakva truda. Sve su ove činjenice svakodnevne i događajne i samo ih tvrdoglav niječe.

Prema tome, kako možemo ustvrditi da sam čovjek stvara svoju sudbinu i svojom rukom kuje sreću?

Ako bi, u izvjesnom smislu pokušali da izmjenimo ovu formulaciju i utvrdimo da narodi stvaraju svoju sudbinu, pa i to nije tačno i nikako ne može biti prihvaćeno. To iz prostog razloga što činioci, od kojih ovisi sudbina svakog naroda, imaju velikog udjela kao što su nasljedne i istorijske osobine, geografski uslovi, prirodna pa i međunarodna uslovljenost. Nema ni jednog naroda na zemlji koji je imun od uticaja ovih činilaca i da može bez njih i kako hoće da stvara svoju sudbinu. Pored ovoga zakonitost urođenosti, zakonitost na kojoj počiva sav zemaljski i svemirski poredak, koja nije dozvolila ni jednom naroda da shvati njegovu bit i otkrije njegove tajne, a kud i kamo da ga osujeti on aktivno djeluje na sudbinu naroda i ni jedan narod, ma koliko bio oštrouman, snažan i imun, ne može da ga spriječi i izbjegne. Ova zakonitost djeluje skriveno, a njeno djelovanje nekad nastaje iznenada, a nekad postupno, na način da se neki narodi uzdižu i napreduju, a drugi propadaju.

No, ostavimo te uzroke po strani, jer je to razumom neshvatiljivo i okrenimo se drugim razlozima: onima koje, na prvi pogled, može ljudski razum shvatiti. Konstatujmo jednu činjenicu, svakodnevnu, da sudbina jednog naroda uveliko ovisi o pogodnoj rukovodećoj snazi, o vrhunskim ljudima koji će imati osobine i odlike koje će im omogućiti da ispravno i korisno usmjere to svoje rukovođenje...

Iz izloženoga može se zaključiti da, se, na postavljeno pitanje, ne može odgovoriti odlučno „da“ ili „ne, jer se istina kreće negdje između ova dva odgovora. Drugačije rečeno, postoje zakonitosti po kojima se ravna univerzum – Allahova moć, kojoj se pokorava sve što je na zemlji i nebesima, - Snaga koja ne dozvoljava nikome da vječno živi, niti da joj se suprostavi, izmjeni ili na nju utječe. I sva saznanja koja smo stekli ukazuju na to da u univerzumu nema nikoga ko je bezgranično slobodan. Svako postojanje uslovljeno je određenim zakonitostima koje npr. ne dozvoljavaju da ma koje tijelo, koje se kreće u svemiru, napusti svoju kružnu putanju ili, koje obavezuju Zemlju, tu veliku loptu, da se kreće po ustaljenom redu, pa i čovjek, koji egzistira u vlasti te zakonitosti, nameće ovisnost o zraku, vodi, toploti, svijetlosti i hladnoći. On živi u okrilju uslova koji su stvoreni prije samog čovjeka, a koji su mu omogućili život i, ako bi se za jotu poremetili, čovjek bi doživio svoj krah.

Ili, da čovjek koji živi u ovakvim uslovima ne može da zamisli, da posjeduje toliko samostalnosti i slobode da određuje im svoju sopstvenu slobodu i sudbinu koju želi.

Istovremeno pogrešno je zamisliti da sila koja nam je dala ovozemaljsku egzistenciju, snagu spoznaje, rasuđivanja i razmatranja te racionalnu i odlučujuću nadarenost, koja nas je obdarila sposobnošću da razlikujemo dobro i loše djelovanje, korisno i štetno i da na osnovu toga, preduzimamo usmjeravanje ili suzdržavanje u ovozemaljskim postupcima i situacijama, - dakle pogrešno je da je ta Snaga ili Sila sve to učinila besciljno i suvislo, suprotno od onoga svega što vidimo u svemirskom poretku: u punom smislu riječi, OZBILJNO, MUDRO, SVRSISHODNO. Nema nikakvog znaka neozbiljnosti niti tračka besciljnosti. Pa, gdje je onda istina nego ono što čovjek duhovno osjeća? To jest nama je na ovom svijetu dodijeljena ograničena samoizbornost i poklonjena ograničena sloboda kojom se koristimo u određenom obimu, sloboda akcije za koju se nismo izborili, nego nam je poklonjena. Ali, koliki je obim te slobode i koje su njene granice? Kakve je ona vrste ? Nemoguće je odrediti! Jer, ljudski razvoj nju stalno širi. Međutim, činjenica koju istovrmeeno ne možemo zanijekati, da ta sloboda postoji i da se ona koristi. Drugačije rečeno, naš položaj koji nam je ustupljen u ustrojstvu svemirskog poretka i njegova kompleksnog projetkovanja je taj da vršimo određenu ulogu kao glumac koji, odigravajući svoju ulogu, ima određeni opseg u kojem se kreće i koji mu je ograničen, a sva sloboda u ovom životu je tolika koliko odgovara i priliči ovom svemirskom planiranju. Zbog toga, sa stanovišta našeg stvarenja, nismo odgovorni za naša djela osim onoliko koliko nam je dodijeljeno slobode. Sada se postavlja pitanje: koliko smo slobodni i koliko smo odgovorni za naše postpupke? Odgovor na ovo pitanje je van našeg saznanja. Odgovor je poznat samo Onome koji nam je odabrao našu poziciju u okviru Njegova planiranja o stvaranju zemlje i nebesa.

To je, otprilike, objašnjenje koje daje vjera u pitanju determinizma i indeterminizma. Vjera poziva čovjeka da vjeruje u Allaha, Svemogućeg, jer gore objašnjena pozicija ukazuje da je ljudski rod i sve što je oko nas, što postoji na Zemlji i nebesima, što možemo ili ne možemo uočiti ni zapaziti, podčinjeno Svemogućem, Njegovoj volji i da je On znanjem, snagom i vlašću Sveobuhvatan. To s jedne, a s druge strane vjera nam daje predodžbe ćuroređa, određuje mjerila dobra i zla i objašnjava: ako se usmjerimo dobrim putem imaćemo blagodati i nagradu, a ako se usmjerimo lošim putem, imaćemo nesreću i kaznu. A takva posljedica ne bi bila logična osim onda ako smo ograničeno slobodni i svojevoljno odlučujemo kojim putem u našem životu da se krećemo.   

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 2627 puta

Magazin Ašk