nedjelja, 23 Avgust 2015 08:51

Moć i nemoć komunikacije

Autor: Suad Mahmutović


(Članak je preuzet iz časopisa za odgoj i obrazovanje Novi Muallim, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, god. IX, br. 33, Sarajevo, mart 2008., str. 108-109.)

Hvala Allahu, dž.š., koji nam je dao bolest da bi zdravlje imalo smisla, smrt da bi život imao smisla, onaj svijet da bi ovaj imao smisla.

Draga braćo! Živimo u vremenu globalizacije, masovne komunikacije, elektronskih i pisanih medija, interneta, satelitskog praćenja objekata i lica, vremenu velikih komunikacijskih mogućnosti. Suvremeni oblik obrazovanja nudi predavanja putem video linka na velikim udaljenostima pa čak i polaganje ispita na takav ili sličan način. Ovo je vrijeme velikih gradova u kojima žive mali ljudi, velikih zgrada koje trebaju poručiti čovjeku kako je sićušan u odnosu na tako silne građevine, vrijeme u kojem je čovjek objekt a ne subjekt događanja, vremenu velikih gužvi i vreve u metropolama, ali i vremenu usamljenih ljudi.

Pitamo se može li čovjek u tolikoj gužvi biti usamljen. Naravno da može. Lijepo je kazano da ljudi na Zapadu često boluju od teže bolesti nego siromašni afrički narodi. Naša guba se zove usamljenost.

Koliko danas ima neposredne ili direktne komunikacije? Ima li tople ljudske riječi? Obratite pažnju i u vrijeme blagdana kada nam na mobilne telefone dođu silne poruke, koje su dosta dobro sročene i nakićene, ali nemaju duše. Pošiljalac će istu poruku poslati na više primalaca. On jednostavno nema vremena da razmisli o svakome kome poruku šalje. Danas ljudi žure, brzo žive, nemaju strpljenja da saslušaju sugovornika. Danas gotovo niko nikoga ne sluša. Moć dijaloga je u slušanju a ne u govoru.

A Muhammed, a.s., najveći uzor, nikada nikog nije prekidao u govoru, kada je s nekim razgovarao gledao ga je u oči, pri susretu i rukovanju nikada nije prvi povlačio ruku da ne bi povrijedio sugovornika, nikada nije odbio ničiju molbu, prihvatao je svačiju ispriku...

Kakav je odnos Gospodara nebesa i zemlje prema čovjeku? Čovjek je halifa – vladar na zemlji, - Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem. Jedino njemu je data sloboda izbora, sva druga bića se automatski pokoravaju Bogu. Otuda i posebna nagrada onima koji su svjesni Boga. Svi smo predmet stalne Allahove, dž.š., brige i pažnje. Kur’an časni u suri Kijameh kaže:

Kunem se Danom kada smak svijeta nastupi. I kunem se dušom koja sebe kori. Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti ?! Naprotiv, Mi možemo izravnati jagodice prstiju njegovih.

Znamo da ovdje Kur’an govori o papilarnim linijama koje su otkrivene početkom prošlog stoljeća. Također smo svjesni njihovog značaja. Ne postoje dva čovjeka koja imaju iste papilarne linije. Ni blizanci, koje samo rođena majka može razlikovati, nemaju iste ove linije. Šta nam to govori? Mnogo! A između ostalog i to da nam je Allah, dž.š,. svima dao osobni biljeg ili pečat. Allah stalno brine o svakome od nas ponaosob, čuva nas i štiti, zna naše namjere, On sve vidi, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas vidi - On je o svemu obaviješten, - Ni list sa grane ne padne a da Allah ne zna, - On zna šta u svojim dušama krijemo i što javno činimo. Božiji Poslanik, a.s., kaže:

Niko od vas neće umrijeti a da Allah sa njim neće nasamo razgovarati, između čovjeka i Boga neće biti posrednika, i reći će mu (Allah, dž.š.) nisi radio shodno svome znanju.

Braćo! Svi ćemo pojedinačno pred Boga gdje će nam biti predočena knjiga naših djela. Taj susret za vjernika će pričinjavati radost. Neka lica će toga dana biti radosna a neka uplakana. Dakle, svako ima potrebnu pažnju i brigu od Onoga koji je sve stvorio.

Čovjek kroz dnevne namaze komunicira s Bogom, što u osnovi i znači riječ salat. Je li puno izdvojiti sat vremena za komunikaciju s Onim koji nam je najpreči? Mi, obični ljudi nećemo ići na putovanje u više nebeske duhovne dubine kako je to uradio Muhammed, a.s., na miradžu. Naš miradž jeste naš namaz.

A kakav je odnos u našoj međusobnoj komunikaciji? Tu relaciju Bog je ostavio nama samima. Primjetno je poslije rata da je dosta ljudi posvađano. Nerijetko čak i rođena braća ne govore.

Mi Bošnjaci smo mali narod, ali vrlo često se prilično komotno ponašamo. Trošimo ljude kao da nas ima na stotine miliona, a nema nas ni dva miliona od čega je gotovo pola u iseljeništvu. Posebno ovdje u Krajini imam potrebu pozvati na slogu. Svi smo se osvjedočili koliko klica zla može daleko otići. Mi Krajišnici smo specifični, prvo uradimo pa onda razmislimo. Svi drugi prvo razmisle o posljedicama pa tek onda nešto urade.

Zato braćo treba znati da smo stvoreni kako bismo se bolje upoznali, gradili jedinstvo među nama, poboljšali međusobnu komunikaciju. Čovjek se rađa sam i sam umire. Vjera nas uči da između ta dva trenutka, toliko presudna u našim životima, nikada nismo sami.

Čovjek je društveno biće, biće zajednice. Zato nastojte život organizirati tako da i radost i tugu imate s kim podijeliti, jer, radost nije radost ako se nemate s kim radovati, a tuga je teška ako je nemate s kim podijeliti. Imamo pravo na bolju budućnost, ali ona dobrano ovisi o nama samima.

Poštujmo starije i budimo samilosni prema mlađima. Volimo i poštujmo ljude, to će nam se sigurno vratiti. Nemojte mrziti ljude, jer će mržnja prije uništiti vas, nego onoga kome je namijenjena. Radimo za ovaj svijet kao da ćemo na njemu vječno ostati a za onaj kao da ćemo sutra umrijeti. Čuvajmo ovu zemlju, jer mi druge nemamo.

Molim Boga da nas u tome pomogne. Amin!

(Hutba je održana u u džamiji kompleksa Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću.)

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 2382 puta

Magazin Ašk