utorak, 05 Januar 2016 20:57

Islamski običaji i ćudorednost

Iz djela Islamski svijet


(Članak je preuzet iz časopisa Behar, List za pouku i zabavu, broj 1, godina I, urednik: Safvet-beg Bašagić, Sarajevo, 1. maj 1900, str. 77-79)

U jednoj od prijašnjih rasprava, kad sam govorio o istočnim običajima i ćudoređu, obećao sam da ću se osvrnuti na običaje i ćudoređe naših otaca, koje sada mi i nehotice smatramo kao tuđu svojinu.

Sada ću i to dodati: običaje i uljudnost, koje smo davno zabacili, pa ih u zadnje vrijeme kao tuđinštinu primamo sa strane. Jedan od tih običaja jest, kad hoćemo nekome unići u sobu, da pokucamo prije na vratima i na taj način zatražimo dozvolu za ulaz. U oponašanju toga običaja neki se upravo smiješnima pričinjaju. Na primjer držeći taj običaj evropskim mnogi se igraju Evropejaca, pa mjesto, da se posluže s našom riječi „naprijed“ s nekim impozantnim naglaskom upotrebljavaju tuđu riječ „entrez“. Po nesreći dođe jedan Evropejac, pa pokuca na vrata. Čuvši iznutra riječ „entrez“ stupi u sobu. Naravno prema „entrez“-u obrati se efendiji na francuskom. Imade potpuno pravo! Ko se služi s riječju „entrez“ treba da znade i francuski. Nu naš efendija ne odgovara, jer ne zna probijeliti francuski. Obojica i on i stranac nađu se u neprilici. Zar to nije smiješno?

Ali u istinu je pravi islamski običaj, da čovjek traži dozvolu, kad hoće, da uniđe u tuđu kuću ili sobu.

U Kur-ani azimušanu izričito se veli:[1] „O mumini, ne ulazite u kuće osim vaših kuća, dok ne dobijete dozvolu od ukućana.“ Kur-ani, a.š., nije se samo ograničio na to, nego još o tome imade puno Božijih zapovijedi. U istom ajeti kerimu dalje stoji: „Kad uniđete s dozvolom, nazovite selam (pozdrav); dužnost vam je tako lijepo postupati.“

Ako u kući ne bude nikoga Božija zapovijed glasi:[2] „Ako u njoj (kući) nikoga ne nađete, ne ulazite“, - s tijem se upozoruje svaki muslim, da mu nije džaiz bez dozvle unići ni u čiju kuću. Ne dobije li dozvolu od ukućana mora se vratiti natrag.[3]

Iz toga se vidi jasno, da smo mi zanemarili islamske običaje, dočim su ih Evropejci s odobravanjem primili i usvojili. Što nam se ti običaji danas ne sviđaju dolazi odatle, što ih primamo za strane – iz Evrope.

U istinu bi trebalo, da se držimo više rečenih običaja, nego tuđinci, a vrlo je ružno, mada nam se danas pružaju sa strane, što ih ne usvajamo. Kao što gore spomenusmo o kucanju na vrata, isti slučaj imamo i za rukovanje. Da rukovanje spada u islamsku uljudnost, svjedoči nam hadisi šerif:[4] „Iza eltekal muslimani, fel-jetesafeha!“ što znači: „Kad se sastanu dva muslimana, neka se rukuju.“ Jedan drugi hadis šerif glasi: „Kad se sastanu dva muslimana, pa se rukuju kao braća, s njih spadaju grijesi kao lišće sa stabala.“[5]

Budući da je rukovanje islamski običaj, nije potrebe, da to uzimamo od Evropejaca. Ovom prilikom uzimamo slobodu razjasniti još jednu važnu tačku, a to je: više se puta čuje sa strane, a katkad i od naših zemljaka prigovor, da među muslimima vlada neprijaznost (ademi ulfet) i nesnošljivost, za to da među njima nema familijarne ljubavi, i s obzirom na to nikakve zajedničke sveze. Mislimo, da to neopravdano mišljenje nije potrebe pobijati i razglabati; jer ko iole pozna ustanove uzvišenoga šerijata, odmah će biti načisto, da baš islam naročito propovijeda prijaznost, ljubav i snošljivost. Što više jedan muslim, kad ide s drugim muslimom, pa ih na putu rastavi stablo, kamen ili zid, treba da međusobno izmijene selam, kad se rastanu i kad se sastanu.[6] Takovu ljubav i udruživanje mislim, da ne ispovijeda nijedna vjera ni zakon. Uopće u ćudoređu i ponašanju ljudstva ne govori ni jedna vjera, koliko dini-mubin.

Nazvati selam prije nego se upustiš u razgovor s nekim iziskuje islamska uljudnost.[7] Kad jedan muslim nekome nazove selam, prije svega, dužnost je dotičnoga, da mu prihvati selam.[8] Dočim je kod Evropejaca pozdrav tako skup i velik, da jedan drugoga neće pozdraviti, ako već prije nijesu sklopili poznanstvo, t.j. kad se Evropejci zavrnu u jednome društvu, ako se ne poznaju, ne pozdravljaju se; isto tako ni ne govore među se.

Kad muslim putuje koga god sretne na putu, treba da ga pozdravi. Kud se konjanik i pješak susretnu, na konjanika pada na nazove selam. Dužnost ide prolaznika da nazove selam onome, koji sjedi. Isto tako islamska uljudnost iziskuje, da manjima pozdravlja većinu.[9]

„Rukujte se – (jer s rukovanjem) odstranjuje se nevjera, darivajte se, ljubite se!“ zar to nijesu uzvišene riječi? Koliko se pouke sadrži u tome hadisu! Najveći je škrtac od svih ljudi, ko štedi selam“ veli drugi hadis,[10] koji nalaže muslimanima, da uljudno nazivaju i primaju selam. Danas velika većina kod nas ne drži te prijetnje, nego od selama brata muslima okreće glavu i tako griješi.

„Ne sjedaj među dva čovjeka, dok ti ne dopuste“ zapovijeda hadisi šerif[11], a to je tako važna tačka, da nam može služiti kao najbolje svjedočanstvo islamske uljudnosti, koja zauzima odlično mjesto u ljudskom društvu.

Zabranjuje se muslimu, da sjedi na putu.[12] U alafrangi ne pristoji se sjediti po ulici, ali opet to čini većina po nagonu. Kao primjer navesti ćemo samo mnogobrojnu svjetinu, koja sjedi po putu na Bejolu ispred Tepebaši parka. Da bi se taj ružni običaj ostranio ima više zabrana. Još je jedan od lijepih islamskih običaja kad čovjek u društvo dođe, ako mu prisutni u društvu opredijele mjesto, neka sjede na njega, a ako to ne bude, neka traži, gdje je najšire, da nikoga ne uznemiri.[13]

Islam zabranjuje, da dvojica među se šapću i tajno se razgovaraju, kad neko treći imade s njima u društvu.[14] Ako više ljudi imade u društvu još se strožije zabranjuje. Nasamariti koga - kao što je to običaj u svoj Evropi na 1. april – ili inače prevariti koga, islam strogo zabranjuje. Na pr. šta bilo – da bilo, pa makar i iz šale baciti kome (recimo: neprijatelj ti je umro, ili tu ti je blago izgorjelo) i tome slične besposlice govoriti islam ne dopušta.[15]

Idući ulicom pljuvati, ili sjedeći negdje pljuvati, pa nogom rastirati – tu ružnu naviku Evropejci nama upisuju u veliki grijeh; ali u istinu to nije naš običaj. Doduše u nas imade dosta prostote, koja to čini, jer ne zna, islamske uljudnosti, jer hadisi šerif veli: „Kad čovjek pljune, nek' mu pljuvača ne pane kome na odijelo ili tijelo, kad pljune nek' sakrije usta pa kriomice pljune.“[16] Dakle pljuvati po javnim mjestima i nepristojno nogom rastirati pljuvaču nije islamski običaj, nego zla navika proste svjetine.

Dok se ne prođe tri dana iza nastupa bolesti zabranjuje se bolesniku ići u posjet.[17] Svrha od ta tri dana jest, da se bolesnik ne uznemiruje i da mu se posjetima ne urisuje bolest, ako se u istinu nije ozbiljno razbolio. Ako baš logom ne leži ne treba ni posjećati bolesnika, recimo ako ga zub boli ili ako mu se propne čir, pa mu smeta ići. Islamska uljudnost iziskuje, da se kod bolesnika samo zbore utješne riječi; treba se jako čuvati riječi, koje bi ga mogle rastužiti.[18]

Dužnost je odazvati se, kad te ko pozove u posjete,[19] ali ne učestaj s posjetima, da ne dosadiš, jer rijetki posjeti povećavaju ljubav.[20]

Kad neko u društvo dođe dužnosti je društvu da mu načini mjesto.[21]

Od islamskih suneta je takođe jedan, da domaćin isprati gosta sve do vrata.[22] Za to na istoku svako gosta prati do vrata. Dapače taj se običaj kod nas proteže i na hućumetske prostorije, jer se i tamo obično izvršuje.

Kad kome dođe zijavanje treba, da metne ruku na usta[23] i da nastoji, da čim manje u društvu zijeva.[24] Kad se kome uzriguje ili štuca, neka ne podiže glasa, nego neka to čini čim laganije.[25] To mu nalaže islamska uljudnost.

Bilo u zijavanju, bilo u uzrigivanju i štucanju, treba se držati rečenih hadisa, da se čovjek ne ogadi prisutnima, to zahtijevaju i pravila društva, koja svaki čovjek poznaje iz obćenja s ljudima.

[1] Suretun-Nur, 27. ajet

[2] Ibidem, 28. ajet

[3] Ibidem

[4] Ebu Davud

[5] „Iza iltekal muslimani fesafeha ehaduhuma ehahu, tehatat zunubuhuma, kema jetehatu verekuš-šedžeri.“

[6] „Iza istehabe redžulani muslimani fe hale bejnenuma šedžerun, ev hadžerun, ev mederun fel-jeslim ehaduhuma alel ahari ve li jubadilus-selame.“ Bihki

[7] „Es-selamu, kablel kelam.“ Tirmizi

[8] Suretun-Nisa , 84. ajet

[9] Buhari i Muslim

[10] „Ebhulun-nasi men behale bis-selami.“ Taberani

[11] „La tedžlisu bejne redžulejni illa bi iznihima!“ Ebu-Davud

[12] „Ijjakum vel džulusu fit turukati:“ Buhari, Muslim

[13] Begavi.

[14] Muslim i Buhari: „La junadži isnani dune vahidin.“

[15] Ebu Davud

[16] Bezar

[17] „La juadul maridu ila bade selasin.“ Kazvini

[18] Tirmizi

[19] Muslim

[20] Ibidem

[21] Bihki

[22] Ibni Madže

[23] Muslim i Buhari

[24] „Iza tedžeššee ehadukum ev atesa fe la jerfeu bihima es-savte.“ Ebu Davud

[25] Sve te zapovijedi i pravila, koja su navedena jesu hadisi šerifi tj. hazreti Pejgamberove riječi, koje su nam predali po sigurnoj tradiciji veliki islamski imami, čija imena u primjedbi jamče za vjerojatnost. Po njima se vladati dužnost je svakome muslimanu!

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 1664 puta

Magazin Ašk