srijeda, 30 Mart 2016 19:44

Cijenjenje nauke i onih koji se njome bave

Autor: Burhanuddin ez-Zernudži


(Članak je preuzet iz Takvima za 1981. godinu, predsjedništvo Udruženja islamskih vjerskih službenika u SRBiH, Sarajevo, 1980)

Znaj da onaj koji traga za znanjem postiže cilj sa cijenjenjem znanja i znanih te poštivanjem i uvažavanjem profesora.

Rečeno je da niko ko je postigao znanje nije to uspio bez poštovanja. A razlog neuspjeha nekih je u napuštanju ovog poštovanja. Dalje je rečeno: „Poštivanje je bolje od poslušnosti. Zna se da čovjek ne postaje nevjernikom grijehom, nego nevjerstvo ispoljava držanjem samog grijeha olakim i, ne poštivanjem – Allaha! Poštivanjem znanja poštuje se i učitelj. Ali b. Ebi Talib, Allah ga je oplemenio, je rekao: „Ko me nauči ma i jednom slovu, učinio me je robom, kog' ako hoće može prodati, osloboditi ili trajno zadržati.“

U vezi sa ovim citiram stihove:

Nalazim da je najveće pravo, pravo učitelja,

čuvanje ovog prava je najveća dužnost svakog muslimana.

Bilo bi pravo da mu se iz poštovanja pokloni,

za obuku samo jednog slova – harfa hiljadu dirheme.

Zaista onaj ko te nauči jednom slovu, potrebnom u vjeri, je tvoj otac u vjeri.

Sedidu d'din eš-Širazi, naš uvaženi profesor i imam, Allah mu se smilovao, kaže da su rekli naši učitelji: „Ko hoće da mu dijete – sin bude znan treba paziti fekihe strance, častiti ih, gostiti, poštivati, i nečim nagraditi. Ako mu sin ne postane učen bit će mu unuk.“

U poštivanje i cjenjenje učitelja spada da:

- učenik ne ide ispred učitelja,

- ne sjeda na njegovo mjesto,

- ne počinje govoriti bez njegove dozvole,

- ne govori previše u njegovu prisustvu osim sa dozvolom,

- ne pita ga u momentu umora,

- cijeni njegovo vrijeme,

- ne kuca na vrata nego strpljivo čeka dok učitelj izađe.

Ovako postupajući steći će učiteljevu naklonost i izbjeći prijekor. Učitelja treba podržavati, osim u neposlušnosti prema Allahu, jer je kazano da: „Nema poslušnosti stvorenju, ako je ovaj neposlušan Stvoritelju.“

U poštivanje učitelja spada i cijenjenje njegove djece i prijatelja. Naš uvaženi profesor, pisac el-Hidaje, Burhanudin, nam je pričao da je jedan od velikih imama Buhare, u vrijeme dok bi predavao, ponekad, ustajao s mjesta. Upitali su ga zašto to čini. Rekao je: „Dijete mog profesora igra se s djecom na ulici, i ponekad dođe do vrata džamije. Kad ga vidim, ustanem iz poštovanja prema mom profesoru.“

Kadija, imam Fahrudin el-Arsabendi, bio je na čelu uleme Merva, vladar tog mjesta ga je neobično cijenio. Pričao je da je na položaj kadije došao služeći profesora. Bio sam na usluzi mom profesoru, kadiji i imamu Ebu Jezid ed-Debusiji, 30 godina. Za to vrijeme sam mu spremao hranu, a od nje nisam ništa jeo. Uvaženi imam, šejh, sunce imama, El-Hulvani, Allah mu se smilovao, otišao je iz Buhare nakon što mu se je nešto dogodilo. Nastanio se je u jednom selu. Učenici su ga posjećival izuzev šejha, imama, kadije Ebu Bekr ez-Zemendjevija, uzvišeni Allah mu se smilovao. Kad ga je sreo profesor ga upita: „Zašto me nisi posjetio?“ „Bio sam zauzet. Pomagao sam majci“, odgovorio mu je. Na to mu profesor reče: „Bit ćeš podaren životom, ali ne i uspjehom u nastavi.“ Tako se i dogodilo. Veći dio života Ebu Bekr je proveo na selu.

Ko uvrijedi svog profesora bit će lišen berićeta – blagoslova znanja.

Stih:

Oba i učitelj i ljekar,

neće ti biti naklonjeni, ako ih ne cijeniš.

Trpi svoju bolest, ako joj podcjeniš liječnika,

a zadovolji se svojim neznanjem ako se zavadiš s učiteljem.

Uz poštivanje učitelja cijeni se i knjiga. Učenik ne treba uzeti knjigu a da nije potpuno čist. Pripovijeda se da je, šejh, imam, šemsu-l-eime, Hulvani, Allah mu se smilovao, rekao: „Ovo znanje sam postigao uz poštivanje – nauke. Papir sam uzimao samo kada sam potpuno čist – s abdestom.“ Šejh, imam, šemsu-l-eime, Serhasi, Allah mu se smilovao, je imao problema sa stomakom. Noću bi mnogo čitao. Za jednu noć znao je uzeti po sedamnaest puta abdest, jer nikada nije prilazio knjizi bez abdesta. Ovo je činio zbog toga, što je znanje nur – svijetlo, a i abdest je nur kojim svijetlo znanje postoje još jače. U dužno poštovanje knjige (el-kitab) je i to da se ne pruži ni noga prema njoj. Knjige tefsira – komentara Kur'ana, iz poštovanja, treba stavljati iznad drugih knjiga. Nije lijepo na knjigu stavljati nešto drugo. Naš profesor šejhu-l-islam Burhanudin, uzvišeni Allah mu se smilovao, pričao je od nekog šejha, da je jedan fekih – pravnik stavio pisaći papir i tintarnicu na knjigu, pa mu je ovaj na perzijskom rekao „jalov si“.

Naš profesor, kadija, uvaženi imam, poznat kao Kadihan, Alah mu se smilovao, je rekao; „Ako s tim postupkom nije imao namjeru omalovažavanja, to nije nešto, ali je bolje da izbjegava tako činiti. U dužno poštovanje prema knjizi spada i usavršavanje pisanja. Ne treba pisati zbijeno i sitno da bi ostao prostor za komentar, osim u nuždi. Vidjevši pisara da usitnjava slova Ebu Hanife, uzvišeni Allah mu se smilovao, upita: „Zašto usitnjavaš rukopis? Dok živiš kajaćeš se, a kad umreš bit ćeš grđen.“ Što znači ako ostariš i vid ti oslabi, kajat ćeš se zbog toga.

Priča se da je rekao šejh, imam Nedžmuddin s-Serhesi: „Pokajali smo se za sve što smo sitno napisali, skraćivali i ono što nismo poredili – kolocionirali.“

Knjigu treba rezati u četvrtastom obliku. Ovako je činio i Ebu Hanife. Ovaj način je lakši za dizanje, slaganje i čitanje. U knjizi ne bi trebao biti crvenila, koje je izum filozofa. Ranije generacije muslimana – selef nije upotrebljavala crveno mastilo, a i među našim profesorima je bilo onih koji to nisu voljeli. U uvažavanje nauke spada i cijenjenje:

- kolege u struci,

- i onog od koga se nešto uči.

Laskanje je pokuđeno svojstvo osim u traženju nauke. Učenik može polaskati profesoru ili kolegama s ciljem da se okoristi njihovim znanjem. Kad je u pitanju znanje i mudrost učenik treba da ih sluša i prima s poštovanjem i respektom, makar da o nekom pitanju – meseli, ili riječi više puta čuje isto. Kaže se čije poštovanje nekog naučnog problema i hiljaditog puta ne bude jednako respektu prvog puta, nespada u znanstvenike – ehlul-ilm.

Učenik ne bi trebao sam da izabire struku nego da to prepusti profesoru, jer profesor ima više ličnog iskustva, a zna i šta najbolje odgovara prirodi svakog učenika. Uvaženi imam, šejh, profesor Burhanuddin veli: „Nekad su učenici – studenti povjeravali stvar svog obrazovanja, svojim profesorima i postizali su željene ciljeve i namjere. Sada oni to sami čine i ne ostvaruju željene rezultate u nauci i znanju.“ Pričao je da je Muhammed b. Ismail el-Buhari, uzvišeni Allah mu se smilovao, počeo učiti iz knjige o namazu, pred Muhammed el-Hasanom, Allah mu se smilovao, pa mu je ovaj rekao: „Idi i studiraj nauku hadisa.“ Primjetio je da ova nauka više odgovara Buharinoj prirodi. Započeo je studije hadisa, i u tom znanju postao prvi među muhadisima.

Nepotrebno je da učenik, za vrijeme nastave, sjedi blizu profesora, nego je lijepo da između njih, iz poštovanja, bude udaljenost jednog luka.

Učenik se treba čuvati lošeg morala – ahlaka, jer je loš ahlak duhovni pas. Allahov poslanik a.s. je rekao da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je pas i slika. Čovjek uči preko meleka.

Pitanje lošeg morala je obrađeno u knjizi o moralu – Kitabu l'ahlak. Ovo naše djelo nije obavezno da objašnjava moral pogotovo ne onaj dio koji se odnosi na oholost – tekebbur. Sa ohološću se ne postiže znanje.

Rečeno je:

Znanje je u sukobu sa oholim mladićem,

kao što je poplava u borbi sa uzdignutim mjestom.

Takođe se kaže:

Sa srećom, ne s trudom, postiže se svaka čast,

a da li je slava bez truda prava čast.

Koliko je robova došlo na položaj slobodnog,

a koliko je slobodnih palo na stepen roba.

(Sa arapskog jezika preveo: Nijaz Šukrić)

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 911 puta

Magazin Ašk