utorak, 17 Maj 2016 10:23

Vakuf – zavještanje

Autor: Vehbija Hodžić


(Članak je preuzet iz  časopisa Glasnik Vrhovnog islamskog straješinstva u SFRJ, br. 9-10, god. XXXIV, Sarajevo, septembar-oktobar 1971, str. 482-486)

Islam nije samo vjera u nadčulne (transcendentalne) realnosti i istine zagrobnog života. On je, istovremeno i potpuno savršeni filozofski, moralni i socijalno-ekonomski sistem i zakon života. I kao vjera i kao zakon života, islam je nerastavljiv od dobrih djela, od altruizma u najširem i najkonkretnijem obliku. Svaki musliman, koji iskreno vjeruje, koji je iskreno pobožan, mora svoje vjerovanje manifestovati i dokazati. Poštovanje Boga (akti pobožnosti – „ibadat“) sljedstveno mnogim kur'anskim principima se dijeli u tri grupe ili vida i to: 1. „ibadeti bedenije“, 2. „ibadeti bedenije ve malijje“ i 3. „ibadeti malije“.

Ad. 1. „Ibadeti bedenijje“ su akti pobožnosti koje musliman mora manifestovati sopstvenim, ličnim ili tjelesnim vršenjem vjerskih dužnosti i obreda, kao što su: namaz, post i sl.;

Pobožnost, pak, općenito uzevši, naročito „lična pobožnost („ibadeti bedenijje“) mora čitavog života da zrači iz pravog muslimana, koji je praktikuje, kao iz sopstvenog izvora svjetlosti i visoko moralnih vrlina i vrijednosti. Ova se pobožnost mora kod čovjeka – pravog muslimana reljefno i vidljivo ispoljavati kroz čitav njegov život, kroz sve njegove vidove vladanja i ponašanja u društvu. Prema tome, ova pobožnost, nazvana „tjelesnom“ nije samo tjelesna. Ona je više duševno-duhovna. Iz ove pobožnosti izviru i na nju se oslanjaju i druge, već pomenute.

Ad. 2 „Ibadeti bedenijje ve malije“ je pobožnost, koje musliman mora manifestirati kroz ličnu (tjelesnu) i materijalnu (imovinsku), altruističku pobožnost, kao što je post sa kojim su vezani i razni materijalni izdaci – dijeljenja imovine u korist sirotinje ili svoje zajednice, kao što su sadaki-fitr i druge obaveze i neobavezne milostinje.

U ovu vrstu pobožnosti spada i hadž.

Ad. 3. „Ibadeti malijje“ je vrsta pobožnosti, koja se ispoljava konkretno – kroz žrtovanje svoje imovine u korist sirotinje i u druge dobrotvorne svrhe, kao što su: „Zekat“ – obavezna milostinja (farz) za muslimane, koji posjeduju određeni imovinski cenzus (stopu, količinu), zatim „sadakai-fitr“, kurban (vadžib) i zavještanje imovine u općenarodne dobrotvorne svrhe (mustehab ili sunnet), što je poznato pod imenom – VAKUF.

Božanska, socijalno-altruistička nauka islama, izražena u vjerskim dužnostima muslimana nije ostala mrtvo slovo na papiru. Ona je, naročito u prvim stoljećima poleta, vjerskog entuzijazma i, stoga, procvata islama primjenjivana i oživotvorena do najsuptilnijih detalja. Muslimani – entuzijaste prvih stoljeća (ashabi, tabi'ini i tebeitabi'ini) nisu pravili razliku između njih (vjerskih dužnosti) tj. da li je jedan propis kategorička zapovijed (farzi-ajn), manje obavezan (vadžib) ili samo preporučen (mustehab) u koju kategoriju „zapovijedi“ spada i VAKUF (zavještanje). Oni su ih podjednako poštovali i u praksi, u životu primjenjivali i, tako, oživotvorili. I baš zato je islam (Muhammedov, a.s., ummet-sljedbenici) u prvih nekoliko pokolenja i došao do onakvog, u istoriji ljudskog roda, nepoznatog progresa, jer nijedna kur'anska ili Muhammedova, a.s., zapovijed ili preporuka nije ostala zanemarena od strane njegovih sljedbenika. On, Muhammed, a.s., je zaista bio uzor i ideal muslimana u svakom pogledu. On je, kao takav, i ovoj veličanstvenoj ustanovi postavio prvi kamen-temeljac i ličnim primjerom ukazao svojim sljedbenicima put kojim treba da idu. On, kao i neki Božiji poslanici prije njega[1]) podiže dvije džamije: Mesdžidi-Kuba (u Kubi) i Mesdžidi-Medine (u Medini) i uvakufi svu svoju nepokretnu imovinu od sedam voćnjaka koju je imao u Medini, Fedaku i u Hajberu, odredivši, pri tom, da se prihodi istih troše na sirotinju, siromašne putnike i diplomatske predstavnike, koji sa strane dođu. Potaknuti Božijim (u Kur'anu) i Muhamedovim, a.s., riječima (zapovijedima i preporukama), a naročito njegovim postupkom (ličnim primjerom) i ostali muslimani – njegovi drugovi su pohrlili da svoja nepokretna imanja „poklone Bogu“ tj. da ih zavještaju (uvakufe) u dobrotvorne svrhe zajednice i učine bogougodno djelo od trajne vrijednosti i koristi za sebe i svoje bližnje, za svoju zajednicu. Tako su oni nastojali približiti se Bogu i Njegovoj milosti i postići Njegovo zadovoljstvo.

Hazreti Omer, r.a., bijaše, tako, prvi musliman, koji pođe Muhammedovim, a.s., primjerom i uvakufi najbolju svoju zemlju. Tradicija koju prenosi h. Omerov sin, Ibni Omer o ovom njegovom uvakufljenju glasi: „H. Omer je imao (vrlo kvalitetnu) zemlju u Hajberu, pa ode Božijem Poslaniku, da od njega potraži savjet kako da uvakufi ovo imanje, rekavši: - Božiji Poslaniče, imam u Hajberu zemlju. Do sada nisam ništa korisnije imao od ovog imanja. Odlučio sam da s njim postupim tako kako bih najbolje zaslužio Božije zadovoljstvo. Naredi (reci mi), Božiji Poslaniče, šta da uradim i kako da postupim!

Na to mu je Muhammed, a.s., odgovorio:

- Ako to hoćeš, onda „uhapsi“ stvar i odredi (svojim zavještanjem), da se prihodi (imovine) troše kao milostinja, tako da se to imanje (više nikada i ni od koga) ne proda, ne naslijedi i ne pokloni. I hazreti Omer naredi (da se to imanje nikada ne može ni prodati, ni naslijediti, ni pokloniti), već da se prihodi sa istog kao milostinja, dijele siromasima, siromašnim rođacima (rodbini), robovima (u cilju oslobođenja ropstva), putnicima, gostima i u druge dobrotvorne svrhe – „na Božijem putu“. On je, takođe odredio da upravitelj ovog vakufa (zadužbine) – „mutevelija“ može upotrebljavati prihodom sa ovog imanja za svoje umjereno izdržavanje (a ne da se obogati i razmeće) te da nahrani svoga gosta.“

Hazreti Enes, r.a., prenosi, da je Ebu Talha rekao, kada je objavljen ajet: „Nećete postići punu pobožnost sve dotle dok ne podijelite kao milostinju (u dobrotvorne svrhe od svog imetka) ono što (najviše) volite. Što god budete žrtvovali (i u koje svrhe) to sve Bog zna.“ (Ali Imran,  III: 92):

- Bog, dž.š., u Svojoj Knjizi kaže: „Len tenalul-birre...“ Ja imam u Bajrohi imetak koji najviše volim. Želim ga dati Bogu, da bih stekao Njegovo zadovoljstvo. Raspoloži njime, Božiji Poslaniče, onako kako ti je Bog objavio (kako hoćeš)!

- Divno je to, Ebu Talha! – reče Muhammed, a.s. To je imetak od koga ćeš imati najveće koristi. Čuo sam šta si rekao. Ja ti preporučujem, da ga uvakufiš (zavještaš) u korist bližnjih. Ebu Talha je tako učinio. On je svoj imetak uvakufio tako, da se prihodi istog dijele njegovim stričevićima i ostaloj rodbini i njihovom potomstvu.

Iz pouzdanih se izvora zna, da su dobar dio svoje nepokretne imovine uvakufili i: Ebu Bekir, Osman i Alija (prva četvorica halifa), zatim ostali ashabi: Zubejr, Zejd ibnu Sabit, Muaz ibnu Džebel, Seid ibnu Ebi Vekkas, Džabir ibnu Abdillah, Halil ibnu Velid, Ukbe ibnu Amir, Abdullah ibnu Zubejr i mnogi drugi.

Poznato je, tako isto, da su i Muhammedove, a.s., žene: Aiša, Esma, Ummi Seleme, Umi Habiba i Safijja uvakufile dobar dio svoje imovine. Tradicije, takođe, bilježi, da su Džabir ibnu Abdillah i Muhammed ibnu Abdir-Rahman izjavili, da ne znaju nijednog od Muhammedovih, a.s., drugova (ashaba), a naročito onih koji su učestvovali u bici na Bedru, a da nisu uvakufili manji ili veći dio svog imetka u dobrotvorne svrhe tj. u korist: bližnjih, sirotinje i zajednice uopće.

***

Kako vidimo iz citiranih propisa (hadisa), a naročito hadisa, koji govori o „vječitoj sadaki“ („sadakai-džarijje“), a koji glasi: „Kad čovjek umre prestane svaka njegova djelatnost (ne upisuju mu se više ni grijesi ni sevabi) osim u tri slučaja (kada mu se upisuju sevabi), i to: prvo, „sadakai-džarija“ (ako je za života napravio neki objekat kojim će se narod koristiti), ako je ostavio nauku kojom će se narod koristiti ili u vjeri dobro odgojeno dijete, koje će ga spominjati i hajr-dovu mu činiti.“

Vakuf, kao vjerska socijalno-altruistička, društvena ili općenarodna humana ustanova je izričito (sarahaten) ponikla iz sunneta, dok se indirektno (išareten) zasniva na Kur'anu.

Kur'anska socijalna nauka, Muhammedova, a.s., djela i riječi, te praksa prvih muslimana – Muhammedovih, a.s., drugova nijesu ostala bez uticaja na muslimane potonjih pokolenja. Nastavilo se je njihovim primjerom. Nicala su i nizala se uvakufljenja nepokretnih dobara širom islamskog svijeta, podizane su raznovrsne vjerske, socijalno-humane, kulturno-prosvjetne ustanove i drugi društveno korisni objekti: džamije, medrese (škole), knjižice, bolnice, sirotišta, prenoćišta (musafirhane), imareta (besplatne kuhinje), kupatila, česme, vodovodi, mostovi itd.

Ovim objektima i ustanovama su, takođe, uvakufljenjem (zavještanjem) dodavane nepokretnosti: zemlja, kuće, dućani i slični objekte, koji su donosili dobre prihode, da bi se održavali i njihovi službenici izdržavali, da njihova egzistencija i funkcija (namjena) ne bi došla u pitanje.

Sa uvakufljenjima i podizanjem ovakvih ustanova i objekata, čija je svrha bila općedruštvena korist i dobrobit, su nastavili i kasnije halife Omejevići, Abasovići, njihovi ministri, emiri, valije (namjesnici), zatim turski, perzijski i drugih narodnosti sultani, veziri, paše i ostali imućniji muslimani i muslimanke svih generacija i narodnosti do današnjih dana.

Širom islamskog svijeta je bezbroj bilo gazi Husrev-bega, gazi Isa-bega i Mehmed-paša. Tako je širom islamskog svijeta nastalo pravo takmičenje ko će iza sebe ostaviti što veličanstveniju džamiju, što impozantniju, ljepšu i prostraniju medresu, bolnicu, ćupriju itd., ili dovesti u grad što zdraviju i bolju vodu, podići što veća i komotnija sirotišta i obezbijediti ih svih potrebnim sredstvima za egzistenicju. Ovi veliki muslimani – vakifi u prošlosti su, uglavnom, stvorili onu veličanstvenu kulturu i civilizaciju islama, kojoj se divi Zapad i s kojom se ponosi islamski svijet. U mnogim islamskim mjestima je bilo i takvih vakufa koje je njihov zavještalac (vakif) bio namijenio čak i za ishranu – ispašu domaćih životinja: u boju osakaćenih konja ili usljed starosti i rada iznemoglih životinja.

Ovdje valja napomenuti, da se, po šeriatsko-vakufskim propisima, i pokretne stvari mogu uvakufiti, kao što su: knjige, prostirka za džamije, zanatski alat i sve drugo što može služiti u dobrotvorne ili društveno korisne svrhe i potrebe.

Skoro nema muslimanskog kraja, grada ili sela a da u njemu nema zadužbine – vakufskih objekata raznovrsne namjene, koje podigoše, osnovaše i za sobom ostaviše naši slavni, neumrli preci, iskreni i osvjedočeni muslimani, koji su nastojali da svaku zapovijed i preporuku uzvišenog islama (Muhammeda, a.s., i Kur'ana) oživotvore. Uvakufljenje dobara, pak, ili podizanje pomenutih ustanova i objekata, ili ulaganje novčanih sredstava u njih u slučaju zajedničkog podizanja istih, oni su, pravilno shvativši nauku islama (Kur'ana i sunneta) uzimali kao najpouzdanije sredstvo za približavanje Bogu i sticanje Njegove milosti.

Eto, dokle je islamska duša ispunjena dubokom i iskrenom vjerom išla u svojoj humanosti i činjenju općekorisnih, bogougodnih djela – imovinskih akata pobožnosti („ibadeti malijje“). Sve je to činjeno u smislu kur'anskih imperativa i preporuka o činjenju dobrih djela: „sadake“ (milostinje), „birra“ i „hasenata“ (dobročinstava) i „infaka fi sebilillahi“ (trošenje na Božijem putu tj. u opće dobrotvorne svrhe).

Vakufska ili društvena imovina (imovina islamske vjerske zajednice) sa, razumije se, bogougodnim ciljevima i namjenom, kako smo izložili, je već od samog početka širenja islama, počela uzimati sve veća razmjere i prostranstva, postojati sve brojnija i obimnija. To je uslovilo nužnost da se donesu detaljniji propisi koji će regulisati ovu materiju. Tako je nastala posebna, vrlo obimna šeriatsko-pravna grana o vakufu (zadužbinama) koja se je stalno razvijala, dopunjavala i širila sve do skora kada je, možda, dobila konačnu redakciju. Morala su, stoga, već u prvim epohama razvoja islamskih država biti osnovana i specijalna ministarstva vakufa koja bi rukovodila ogromnom mrežom vakufskih objekata i ustanova. Tih ministarstava ima danas u mnogim islamskim zemljama.

No, pravnu stranu ovog pitanja, mislim, nije potrebno ovdje iznositi. Zato ću ovaj rad završiti za izloženim, općim napomenama o vakufu kao najvišem i najznačajnijem konkretnom izrazu Božije zapovijedi koja u Kur'anu nosi posebno ime – „INFAK FI SEBILILLAHI“ (trošenje na Božijem putu) što je u islamskom svijetu bilo jedan od najjačih materijalnih oslonaca, stimulatora i izvora kulturno-prosvjetnog prosperiteta i ključeva za rješavanje socijalnog problema na islamskom području.

***

Poznato je, da su i kod nas mnogi naši slavni preci i veliki muslimani za sobom ostavili mnoga dobra kao zadužbine (vakufe) za dobrobit generacija. Zahvaljujući njima se je vjersko-prosvjetni, pa i humanitarni život muslimana razvijao na zadovoljavajući način.

Poznato je, takođe, da su mnoga od tih dobara (zgrade, groblja, banje i sl.) nacionalizacijom prešla u društvene ruke (u državnu svojinu). Tako je Islamska zajednica ostala bez glavnine svojih ekonomskih izvora.

Sada se nužno nameće potreba novog uvakufljavanja, da bi se problemi vjerskog, prosvjetnog i ekonomskog razvoja muslimana što bolje i uspješnije rješavali. Stoga, koji žele dobrobit i bolju budućnost svojoj zajednici i da za sebe obezbijede Božiju milost i Njegovo zadovoljstvo („merdatillah“), poći će putem naših neumrlih predaka – u granicama svoje moći, jer im ni najmanji doprinos za zajednicu kod Sveznajućeg neće poginuti, što On sam u svojoj Riječi garantuje:

„Ko učini i najmanje dobro djelo, vidjeće ga.“ (Zilzal, XCIX:7)

Nadati se je da ono što je bilo podstrek našim precima nije umrlo u srcima sadašnjih muslimana.

[1] Ibrahim, a.s., je sa sinom Ismailom, a.s., sagradio Kabu u Mekki i ostavio u Palestini kao vakuf mnoge objekte koji i danas postoje pod imenom „Halilur-Rahman“. Sulejman, a.s., je podigao „Bejti mukaddes“ u Kudusu (Jerusalimu).

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 932 puta

Magazin Ašk