petak, 20 Oktobar 2017 11:55

Uticaj sīre na savremenu misao

Autor: dr. Ahmed Smajlović


Arapski izraz sīretun ili es-sīretu popularno sīra ima više značenja. U islamskoj terminologiji postao je sinonim za život, djelo i ličnost Muhammeda, a.s. Danas se upotrebljava kada se označava posebna naučna disciplina kojom se bavi znatan broj pojedinaca na Istoku i Zapadu. U posljednje vrijeme održano je i nekoliko svjetskih skupova koji su imali za cilj da se dublje sagleda ovaj fenomen.

Možemo s pravom reći da interesovanje za područje sīre na svjetskom planu, nije ništa manje od onog koje se pokazalo i pokazuje na islamskom. Dovoljno je kao dokaz uzeti samo pojedine svjetske enciklopedije, koje se pojavljuju u različitim izdanjima. Na tom području orijentologija je dala nenadoknadiv doprinos, čak i negatorski odnos prema Božijem Poslaniku ima u tome odrređeni udio, jer je izazvao objektivne, otvorene i naučne umove na ponovno proučavanje spomenute oblasti. Mi bi smi mogli pratiti razvoj velikog dijela svjetske misli i njen napredak u tom pogledu preko odnosa njenih nosilaca prema Muhammedu, a.s. Počevši od Voltera, pa do Rodinsona, kao i od prvih prilaza sīri do pojave Vašingtina Irvinga, a isto tako zatim od Getea do Brokelmana, te od Henri Lamensa do Montgomeri Vatta i drugih. Prateći nastanak, razvoj i zrijenje svake orijentološke škole  ponaosob, sigurno je da bi smo došli do značajnih rezultata od kojih ćemo ovdje navesti samo neke. I pored ovakvog stanovištva, ipak, smatramo da nemamo prijeke potrebe da ukazujemo na više od nekoliko radova iz ovog domena. Dovoljno je, u tom pogledu, prostudirati raspravu Maksima Rodinsona „Evropsko shvatanje islamskog svijeta od njegovog rađanja do danas“[1], da dođemo do nekih nepobitnih činjenica koje će nam kategorički potvrditi naslovljeni uticaj u svjetskim razmjerama, a posebno evropskim. Nema potrebe da se posebno osvrćemo na sva dosad izazvana pitanja i iznesene sumnje, jer nam to nije ni cilj ovdje. Više nam je namjera ukazati na činjenicu kako se pod uticajem radova na području sīre od strane neislamskih autora dolazilo i do promjene shvatanja o islamskom svijetu kod njenih sunarodnika. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti tekstom što ga u svom uvodniku donosi „NIN“ koji je početkom 1974. godine, u nekoliko nastavaka, preko djela Edvarda Šimanjskog, upoznavao naše čitaoce sa Muhammedom, a.s., napominjući:

„O osnivaču muslimanske religije Muhamedu postoji vrlo bogata liteatura na mnogim jezicima sveta. Ličnošću muslimanskog proroka bavilo se i još i sad se bavi mnogo naučnika raznih narodnosti, koji žele da na osnovu raznovrsnih izvora rekonstruišu istinsku sliku njegovog života. Interesovanje za ličnost tvorca islama ne ograničava se samo na šačicu naučnika, nego obuhvata i široke krugove društva, dakle i našeg. S druge strane, tesne političke, privredne i kulturne veze s arapskim narodima, koje i dandanas međusobno povezuje muslimanska religija, nameću potrrebu da se pobliže upoznamo sa ličnošću, čiji je uticaj dominantan u mnogim zemljama Afrike i Azije.“[2]

Smatramo da za ovakav stav nije potreban poseban komentar jer su namjere sasvim jasne, određene i praktične. Citat smo prenijeli doslovce, na što nas obavezuje naučna strogost, iako je svakom jasno da kao muslimani ne možemo prihvatiti izraze kao što su 'osnivač', 'tvorac' i 'prorok', kada se radi o Muhammedu, a.s., jer kao što znamo i kao što vjerujemo, on nije osnivač islama, ni njegov tvorac, a niti prorok, već Božiji Poslanik kome je Allah, dž.š., objavio svoju posljednju objavu – Kur'an. Ono što nam je bio cilj kod navođenja spomenutog uvodnika jeste da na najbliži i najpraktičniji način ukažemo našim čitaocima na uticaj sīre na tokove, razvoj i približavanje savremene svjetske misli u svim domenima ljudskog života i interesovanja.

Čini nam se da ne bismo imali potrebe ići dalje od ovog naučnog područja. Na tom putu možemo se susresti sa desetinama novih radova koji imaju svoju naučnu podlogu i težinu, ali isto tako i sa znatnim brojem nenaučnih i površnih izučavanja ovog područja. Naravno nas interesuju oni prvi jer su objektivniji i bliži naučnoj misli. Uzmimo za primjer djelo Muhamed Maksima Rodinsona, židova i marksiste, rođenog u Francuskoj, koji u naučnim krugovima ove zemlje i van nje zauzima vrlo značajno mjesto. Rodinson u svom djelu nameće veliki broj pitanja. Sam tvrdi da nije došao do novih izvora, da je što će reći u svom djelu manje-više poznato istraživačima sīre. Međutim, sam kaže da je poznata stvar da na osnovu istih izvora, činjenica i događaja, svaka generacija ima pravo da provjeri pisanje povijesti i da pruži svoje viđenje, izvlačeći iz nje nove lekcije koje će joj pomoći u suočavanju sa tekućim problemima, a istovremeno i omogućiti da baci novo svjetlo na pojedine događaje koji ranije nisu dovoljno osvijetljeni i shvaćeni. To je čini nam se i osnovni pokušaj i izazov Maksima Rodinsona, koji svakako treba prihvatiti i dovršiti. Težeći za tim ostvarenjem, on primjenjuje kritičko-sociološku metodu za proučavanje i shvatanje Poslanika, a.s., i islama uopšte, povezujući islamsku istoriju sa našim vremenom, približavajući islamski um evropskom duhu i shvatanju i razumijevajući društveni razvoj Arapa u prvim danima islama. On uočava društvene sukobe koji su vladali prije i u vrijeme pojave islama. Ukazuje na postojanje dviju velikih sila Vizantije i Perzije, koje su prredstavljale dva različita shvatanja i dvije suprotne teorije o svijetu. Vizantja je bila hrišćanska, a Perzija zaratrustička, a između njih su živjeli različiti narodi i narodnosti, među kojima su bili i Arapi, koji su od davnina živjeli na tom području. Grci su ih zvali 'stanovnicima šatora'. Osim toga, niko ne zna da je i jedan drugi narod na tom području živio i nastanjivao se. Prema tome, pretenzije drugih na neka područja njihovog svijeta iluzirne su, apsurdne i kolonijalističke. U sukobu dvaju sistema, dviju ideologija i shvatanja, nužna je bila pojava treće sile. Ona je mogla biti samo arapska, sa arapskom ideologijom, pogledom na svijet i shvatanjem života, čak bliske beduinskom načinu življenja, koja će na sebi svojstven način izrasti u moćnu silu, potpuno ravnopravnu velikim imperijama. U tom razmišljanju Rodinson smatra da se ne može prihvatiti mišljenje koje smatra da su Arapi živjeli potpuno izolovano i bez ikakvog stranog dodira i uticaja. Za ovakav svoj stav nalazi dovoljno razloga i dokaza.

Kad govori o Muhammedu, a.s., onda to čini sa osobitim poštovanjem i uvažavanjem, navodeći da se Poslanik, a.s., kroz čitav svoj život pokazao mudrim, razumnim i umjerenim. Uvijek je razmišljao i sve bi analizirao prije nego donese neku odluku. Mora se priznati da je pitanja života, bilo ličnog ili javnog, znao izvanredno organizovati i usmjeriti. Znao je kad treba čekati i biti strpljiv, a isto tako kad je mudro povući se i pratiti sitaciju. Bio je hrabar i diplomata, a njegovi dijalozi su do te mjere logični, jasni i elastični da nas i danas očaravaju. Bio je ambiciozan do granica postizanja nemogućeg. Interesantno je da je Muhammed, a.s., imao sve uslove da bude potpuno sretan i bio je to, ali se time nije mogao zadovoljiti, jer nije želio da sam uživa u sreći, težio da tumači snove i budućnost. Bio je veoma sposoban borac protiv bolesti, neznanja, siromaštva, potlačenosti, nepravde i nasilja i svih vrsta eksploatacije.

Rodinson dalje ulaže velike napore da objasni islamsko vjerovanje i čini to isključivo preko Kur'ana, kao prvog izvora islamskog učenja uopšte. Međutim, kad je riječ o Kur'anu, kao objavi i mu'džizi, Rodinsonovo stanovište je ateističko, što je razumljivo, ali je i kritičko, jer osuđuje shvatanja koja govore o Kur'anu kao 'govoru' Poslanika, a.s., i bezrezervno potvrđuje nepokolebljivo vjerovanje Muhammeda, a.s., u Allaha, dž.š.

Prateći život, djelo i rad Muhammeda, a.s., Rodinson pokušava da prouči njegovu ulogu kao državnika, pa navodi da je on bio taj koji je donosio one glavne i ključne odluke, kao što su pitanja rata i mira, sigurnosti, razvoja i bezbjednosti. Ono što je interesantno jeste da Rodinson priznaje da se Muhammed, a.s., nije oslanjao na stalnu vojsku, već na dobrovoljce i opštu odbranu, što znači učešće svih onih koji mogu doprinijeti odbrani zemlje, države i sistema. Sam Muhammed, a.s., je vršio smotru takvih jedinica i uklanjao iz njihovih redova nemoćne, nesigurne i nepoželjne osobe. Postavljao je vojne rukovodioce, a sam bi preuzimao glavnu komandu kad bi bio sa vojnim snagama na ratnim poprištima. Čini nam se da Rodinson ovdje govori sa velikim zanosom i priznanjem.

Pregovore i spoljne poslove vodio je sam preko svojih izabranih izaslanika kojima bi davao stroga uputstva i jasne smjernice. Što se tiče unutrašnje politike, oslanjao se na savjetodavstvo i dogovaranje, odnosno na šūra. Islamska država u Muhammedovo, a.s., doba nije znala za prisilu, a u osnovi svoga života i rada oslanjala se na javno mišljenje. Njeno jedinstvo bilo je strogo zasnovano na vjerovanju u Allaha, dž.š. Rodinson kategorički negira mišljenje orijentologa da su islamske zemlje i njihove vlade širile islam snagom i prisilom. Naprotiv, on potvrđuje da islam zabranjuje svako nametanje vjerovanja i ubjeđivanja silom i prijetnjom.

Rodinsonu će se, kao ateisti, nametnuti pitanje: Da li ateista, po prirodi stvari, može shvatiti teistu i njegovo vjersko ubjeđenje? Odgovara da to može biti onda kad se uloži razuman napor i odstrane predubjeđenja o razdaljini dvaju shvatanja i osjećanja superiornosti. Činjenica da su Božiji poslanici predočili ljudima uzroke života, važnost ličnosti i društva, potvrdili su svoju zadaću u koju su nepokolebljivo vjerovali. Ljudi su ih u tome slijedili i slijediće ih i dalje sve dok budu znali za njih i poznavali njihova učenja i vrijednosti. Oni su uticali na život u tolikoj mjeri da ovaj uticaj ne može niko zanijekati. Zbog toga svako od nas mora priznati vrijednost i značaj koji su imale i još uvijek imaju i imaće vjere čiji se korijeni protežu do najdubljih i najosjećajnijih čovjekovih izvora, koji su još uvijek u najvećem svom dijelu i značaju ostali neotkriveni.

Dajući mjesto islamu zajedno sa ostalim vjerama i ideologijama pod suncem, Rodinson priznaje tri značajne strane Muhammedove, a.s., ličnosti. Bio je vjerski genije, veliki političar i čovjek, kao što i Kur'an kaže. Islam ima i imaće svoju ulogu koju je nemoguće zapostaviti i podcijeniti. On predstavlja vjerovanje, sistem i način života, a ima i sveobuhvatan pogled na kosmos, čovjeka i život. Tako ga treba shvatiti, i tako se mora doživljavati. To potvrđuju i savremena zbivanja kako arapskog i islamskog, tako i čitavog svijeta.

Ako ovom svemu dodamo i najnovije djelo Stotinu prvih od dr. Majkla Harisa, jednog od uglednih američkih naučnika sa više fakultetskih i doktorskih diploma, koji od stotinu izabranih ljudi u istoriji čovječanstva, stavlja na prvo mjesto Muhammeda, a.s., onda je dalja rasprava o uticaju sīre na savrremenu svjetsku misao donekle suvišna, jer će nam samo obrazloženje autora spomenutog djela biti sasvim dovoljno za to. Tako spomenuti autor kaže: „Moj izbor Muhammeda da bude prvi na listi najvažnijih ljudi povijesti začudiće sve čitaoce. Međutim, on je jedini čovjek u čitavoj istoriji koji je postigao najveći uspjeh na dva područja: vjerskom i svjetskom. Bilo je poslanika i mudraca koji su započinjali velike misije, ali su umirali prije nego ih dovrše, kao što je slučaj sa Isusom u kršćanstvu, ili su drugi ljudi učestvovali, ili su prije njih radili na tom poslu, kao što je Mojsije u židovstvu. Ali Muhammed je jedini koji je potpuno dovršio svoju vjersku zadaću kojoj su bili određeni principi u potpunosti i u koju su vjerovali cijeli narod još za njegova života. Zatim, on je pored vjere podigao potpuno novu državu, pa je i  na ovosvjetskoj strani ujedinio plemena u jedan narod i narode u naciju udarajući joj najčvršće temelje za život i dovodeći je do uspona u svijetu, također za svoga života. On je jedini započeo vjersku i svjetsku zadaću i dovršio ih.“ Zatim dodaje na to i kaže: „Većina onih koji su mijenjali istoriju pojavili su se u srcu jednog od kulturnih centara svijeta i u razvijenoj sredini koja opravdava pojavu velikih ljudi u njoj. Međutim, Muhammed je bio jedini koji se javio u totalnoj pustinji oslobođenoj od svih elemenata civilizacije i napretka. Ali on je onaj koji je učinio od beduina borce, koji su predstavljali nenadmašnu duhovnu snagu koja je pobijedila perzijsku, vizantijsku i rimsku imperiju koje su bile nesrazmjerno razvijene. U istoriji ratovanja u svakom vremenu i području rat je vojni. Međutim, u slučaju muhamedinističke misije, većina zemalja koje su osvojili njegovi nasljednici potpuno su se arabizovale, promijenile jezik, vjeru i naciju, počevši od Iraka i Sirije do kraja afričke obale na zapadu i do Sudana na jugu, ostajući do danas jedna nacija koja govori jednim jezikom. Danas nakon 1400 godina ima preko petstotina miliona muslimana, od kojih je oko stopedeset miliona Arapa. To je u odnosu na mjerilo uticaja zadaće tj. njenog vremenskog opstajanja i potvđivanja nenadmašeno u istoriji osvajanja u svijetu. Također, ne postoji tekst u istoriji poslanstva da je prenesen od jednog čovjeka i da je potpuno sa svojim slovima bez iskrivljavanja ostao čitav za ovo vrijeme osim Kur'ana kojeg je prenio Muhammed, što nije isti slučaj ni sa Tevratom ni sa Indžilom. Tako susrećemo da su arapska osvajanja koja su započela u srednjem stoljeću, ostala da igraju značajnu ulogu u istoriji čovječanstva sve do naših dana, i zbog svog vjerskog i svjetskog uticaja vjerujem da jedino Muhammed ima pravo da ga smatram tvorcem najvećeg uticaja u istoriji čovječanstva uopšte.“[3]

Bez obzira kako ko shvatao, pisao i govorio o Muhammedu, a.s., smatramo da je Kur'an u tom pogledu najmjerodavniji i da se svi mi kao muslimani, prije svega, trebamo u ovom, kao i svakom drugom pogledu, pridržavati kur'anskih i sunnetskih stavova.

Ako bi na kraju željeli da rezimiramo uticaj sīre na savremenu svjetsku misao, onda bismo po našem mišljenju mogli reći sljedeće:

  1. Najprije je u neislamskom svijetu govoreno i pisano o Muhammedu, a.s., što mnogi i danas u tom svijetu čine, bez ikakvog osjećanja odgovornosti;
  2. Nastojalo se na sve načine unakaziti njegova ličnost, i kao čovjeka, i kao poslanika, pa je predstavljan na svakakav način;
  3. Postepeno, ali sigurno razvijala se ideja o značaju, mjestu i uticaju Muhammeda, a.s., ne samo u islamskim, nego i u svjetskim okvirima;
  4. Neislamski svijet je iz dana u dan postajao sve svjesniji značaja ličnosti Muhammeda, a.s., i njegova doprinosa čovječanstvu;
  5. Svaki dan se povećava broj radova koji s dužnim poštovanjem u neislamskom svijetu istražuju i proučavaju sīru Muhammeda, a.s., pokušavajući da na temelju nje shvate i upoznaju islam i islamski svijet;
  6. Očito se primjećuje da je sve veći broj naučnika neislamskog svijeta koji traže od svojih sunarodnika, teista i ateista, da se odnose prema Muhammedovoj, a.s. ličnost sa dužnim poštovanjem;
  7. Nepobitno je da je svjetska misao u gledanju na Muhammeda, a.s., prošla kroz različite faze da bi došla do današnjih shvatanja, da na osnovama rekonstrukcije njegove sīre mora zauzeti, koliko god to može, objektivniji stav, ne samo u odnosu na njegovu ličnost već i u odnosu na njegovu zadaću, što predstavlja značajan doprinos poboljšavanju kako međukonfesionalnih, tako isto i međuljudskih odnosa u svijetu.

Jednostavno rečeno, baveći se sīrom i proučavajući je, ljudi se sve više kako u islamskom, tako i u neislamskom svijetu približavaju Allahu, dž.š., Kur'anu, Muhammedu, a.s., a time u cjelini i islamu, shvatajući ga sastavnim dijelom sebe, svoga bića i svoje baštine, a to ni u kom slučaju nije mala stvar, ni za savremenu islamsku, a ni za savremenu svjetsku misao.

 

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, god I, br. 3, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, februar 1979, str. 14-15.

[1] Vidi Et-Tali'a, februar, Kairo, 1970, str. 48-93.

[2] Vidi NIN, br. 1205, 10. februar 1974, str. 61.

[3] Vidi: Ahmed Behauddin, El-mietu-l-evail, El-Arebi, str. 7-17, decembar 1978. god., koji opširno piše o spomenutom djelu dr. Majkla Harisa i kritički se osvrće na neke njegove stavove.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 30 puta

Magazin Ašk