četvrtak, 26 Oktobar 2017 07:21

Allah kod onih koji Ga negiraju

Autor: Mustafa Mahmud


Oni koji su poricali Allaha nalazili su za to dokaze u svim vremenima. Tvrdili su da je vjera zabluda i da je Allah ideja koju je čovjek sebi stvorio da u njoj nađe utjehu na ovom svijetu, da objasni raj, hurije, dvorce, uživanja... Ovi su, međutim, zaboravili da postoje vjere koje zagovaraju prolaznost i da u njima nema raja ni pakla, kao ni vjerovanja u dušu, a uz to su još raširenije i imaju više pripadnika od nebskih vjera, kakav je primjer, konkretno, sa budizmom.

Dalje su rekli da je vjera opijum koji bogataši dijele siromašnima, da ona predstavlja mjenice za izmišljeni raj poslije smrti, za koje u zamjenu oni od svijeta kradu njihove živote... Na ovaj način vjera postaje oružje jednog sloja protiv drugog... Međutim, oni su i ovdje zaboravili da početke ideje o Allahu susrećemo u prvobitnom primitivnom društvu i robovskoj zajednici, dakle prije pojave feudalizma i kapitalizma koji sobom nose klasne sukobe i različitost interesa.

Kapitalizam je, nakon društvenih promjena i pobjede savremene misli, prevaziđen, ali je vjera ostala da i dalje igra svoju ulogu u novom društvu bez klasa.

Savremena misao u svom neprihvatanju vjere polazi sa stanovišta da ona spada u domen metafizike i da naučni um ne može vjerovati u neviđeno... Ali uprkos tome, sama ova misao je zapala u protivrječnosti izgrađujući svoju filozofiju upravo na neviđenom i pretpostavkama... Ona tvrdi da je materija vječna i bespočetna, da je nije stvorio stvoritelj, da je beskonačna po vremenu i da se razvila kroz čitav niz faza... U početku je bila materija, zatim je evoluirala u život, a život se razvio u život u svom najsavršenijem obliku, razumnog čovjeka. Sve se ovo dogodilo samo od sebe putem dijalektičkih zakona koji vladaju materijom, bez udjela spoljašnjih faktora van materije.

Počelo se od pogrešne pretpostavke, vječnosti materije, računajući da nas lančana progresija vremena unazad do daleke prošlosti može dovesti do vječnosti, odnosno beskonačnosti... Ovo je pogrešno... Vrijeme je ograničen kvantitet i bez obzira na to koliko ograničenih količina dodavali ograničenim količinama, rezultat će uvijek biti ograničena količina. Koliko god pokušavali da sabiramo i dodajemo, nećemo stići do beskonačnosti, odnosno do vječnosti... Materija nije vječna ni praiskonska.

Govoriti da je u početku kosmosa postojala samo materija i ništa drugo, te da je materija prethodila svemu prilikom nastanka, je druga pretpostavka i rasprava o neviđenom, jer niko od onih koji to tvrde nije postojao u vremenu u kome je kosmos nastajao... I to je jedna od ekskurzija u neviđeno za koje i nama prebacuju.

Zatim govoriti o evoluciji materije samoj od sebe, prema dijalektičkim zakonima unutar nje same, je druga proizvoljnost, jer niko nije ni pokušao da sebi postavi ovo jednostavno i logično pitanje... Ko je postavio ove zakone unutar materije? Kako da nastane simfonija bez autora koji određuje note i diriguje orkestrom? Zaboravili su da zanemarivanje zakona kauzaliteta iz niza događaja i pojava, kao i zagovaranje stvaranja bez stvoritelja, znači odbacivanje cijele nauke, napuštanje naučne misli i vraćanje njenim prvim improvizacijama.

Što se, pak, tiče njihove tvrdnje da materija predstavlja jedinu realnu istinu, zatim njihovo zanemarivanje shvatajućeg bića i njegove originalnosti, računajući to drugostepenim proizvodom materije, je druga pretpostavka, nenaučna proizvoljnost i nedoličan pokušaj uprošćavanja svega u jednoj riječi, materiji.

To je, znači, krhko zdanje sagrađeno od pretpostavki, vjerovatnosti, nagađanja, slutnji i naivnog uprošćavanja činjenica, koje su po svojoj prirodi kompleksne, povezane, složene i sastavljene od stotina uzroka i faktora... I pored toga što savremena misao uzima parolu nauke za geslo svega onog što kaže, ona, ipak, ne poštuje osnovne elemente ove nauke i njene fundamentalnosti.

Čujemo da se kaže da je vjera lijepo ponašanje, etika i moral, te da su ovo stvari  koje čovjek danas postiže razumom, socijalnom motivacijom i nije mu potrebna vjera... Onaj ko stoji iza ove tvrdnje griješi u svom shvatanju religije... Religija nije što i moral... Ona je na višem stupnju od morala.

Zadatak morala je, u najboljem slučaju, ostvarenje pripadnosti ljudskom društvu.

Međutim, zadatak religije je kompleksniji. Ona znači ostvarenje pripadnosti kosmosu, bitku i Allahu.

Čovjek, kao biće koje potiče od Allaha i koje se Njemu konačno vraća, tek putem vjere otkriva svoju pravu i istinsku pripadnost... On je Božije stvorenje i pred Njim je odgovoran... Sve što posjeduje od Allaha je i ima to zahvaljujući Njegovoj dobroti... Zato on ima obaveze prema Allahu i on svojom akcijom jedino želi postizanje Božijeg zadovoljstva.

A što se tiče čovjeka, lijepog ponašanja i morala, u društvenom i moralnom smislu, on ima osjećaj ograničene pripadnosti, pripadnosti ljudskoj vrsti. Njegova pravila ponašanja se sastoje od sistema etičkih normi koje uređuju ove relacije na najbolji mogući način, ali ga ne izvode iz ograničenog kruga rodbine i prijatelja, i ne otvaraju mu put u polje cjelokupne egzistencije.

Ako malo razmotrimo učenje Frojda, vidjećemo da on polazi od svoje teorije, kojom svaku stvar obrazlaže seksualnim motivom, da nam objasni da je i religija vrsta sublimacije seksualnog nagona. Erotsko vezivanje muškog djeteta za majku, ljubomora i potajna mržnja prema ocu (Edipov kompleks), poprimaju vanjsku formu koja se ispoljava u vidu nesvjesnog negiranja ove mržnje i u vidu pretjerane ljubavi prema ocu, koja postepeno prerasta u obožavanje oca, zatim pravljenje kipa posvećenog njemu i obožavanje istog, da bi, naposljetku, osjećanja i molitva bili usmjereni ka apsolutnom nebeskom ocu.

Frojd, međutim, zaboravlja da je ideja o Allahu nastala u primitivnim društvima i rodovskim zajednicama prije prikrivanja gušenja seksualne želje i prije seksualne zabrane kojoj je majka zabranjena sinu, a otac kćeri. Istorija nam, čak, u poodmaklim stoljećima, spominje kako su faraoni ženili svoje kćeri i sestre. Zato Edipov kompleks, u zajednicama poput ovih, nema nikakvog značaja.

Čak i kad bismo povjerovali Frojdu, onda treba da, na osnovu njegovih tvrdnji, muškarac vjeruje u nebeskog oca, a žena u nebesku majku, na temelju Elektrinog kompleksa kod kćeri; međutim, ova se podjela nigdje ne spominje.

Došli smo do najtežeg problema kad su u pitanju negatori i njihovo negiranje. To je problem zla, koji za njih predstavlja argumenat nad svim argumentima i temelj svim njihovim dokazima.

Govore ti kako može biti da je svijet stvorio Apsolutni, Mudri, Znani, Milostivi i Plemeniti Stvoritelj, kad se u njemu nalazi ovoliko zla i poroka, sav je ogrezao u krvi?

Rasprava o zlu je stara koliko i istorija. Na ovo pitanje postoji više odgovora:

Prvo: Ne može se donositi sud o priči ako se prisustvuje samo jednom njenom činu... Sin plače kad ga otac vodi da mu izvrše operaciju, smatrajući to krajnjim zločinom, ali nakon izvjesnog vremena ustanovi da se iza tog privremenog 'zla' krilo stalno dobro koje je zasluživalo da radi  njega malo pretrpi i podnese...

Slično je i s našim životom koji još nije završen, a smrću se, pak, ne spušta zastor, nego ima još drugih činova, pa se ne može s ovog aspekta i iz ovog prolaznog čina koga živimo, donositi sud o poučnosti cijele priče.

Drugo: Jasno je da je izgrađivanje čovjekove ličnosti, njegovog morala, upornosti i odlučnosti, čvrsto povezano sa poteškoćama koje čovjek podnosi. Da nije poteškoća, stvar bi, kako kaže El-Mutenebbi, bila drugačija:

Kad bi bilo moguće, svi bi ljudi vladali,

ali i pretjerana darežljivost osiromašuje,

kao što je i nepromišljena smjelost pogubna.

Zato praštanje nema nikakvog značaja bez prestupa, milost bez bola, pravda bez nasilja.

Kroz nevolju, strpljivost, bol i podnošenje razvijaju se pozitivne vrline kod čovjeka.

Sličan primjer imamo kod igre kao što je šah, gdje je u mogućnosti učesnik u igri da jednim pokretom ruke obori protivniku kralja i izbjegne poteškoće, ne vodeći, naravno, računa o pravilima igre. Međutim, gdje je i u čemu je slast pobjede? Tako lijepa igra se pretvara u smiješnu i prezrenu stvar.

Treće: Ono što nam se čini manom i nedostatkom jednim djelimičnim viđenjem, smatramo to za blagodat i dobro jednim cjelokupnim gledanjem kroz istorijsku prizmu i perspektivu. To isto izgleda kao kad se približimo nekoj slici, odnosno jednom njenom dijelu, pa na njoj primjetimo nešto što liči na prljavu mrlju, a što se, kad se udaljimo, čini sjenom koja igra  neophodnu ulogu u cjelokupnoj ljepoti slike. Isti je takav slučaj sa zemljotresom, vulkanima i prirodnim katastrofama, uopšte uzevši, jer igraju korisnu ulogu u vraćanju i uspostavljanju ravnoteže između uzburkane, užarene i uzavrele zemljine unutrašnjosti i njene čvrste i nepomične kore.

Zemljotres vraća brda na njihova mjesta, nakon klizanja koja se dešavaju nakon određenog broja godina. A brda su, kao što znamo, tereti i nosači koji pričvršćavaju zemljinu koru, drže je na njenom mjestu i da ih nema, ona bi eksplodirala i nestala u kosmosu usljed djelovanja zemljine unutrašnjosti koja ključa poput kotla i širi se vršeći ogroman pritisak na sve strane zemljine kore.

To su katastrofe koje uništavaju na hiljade, u interesu očuvanja života i čovječanstva, te u interesu produženja vijeka ovom svijetu do suđenog mu trenutka. Bilo kako bilo, čovjek umire, u zemljotresu ili bez njega.

Četvrto: Zlo je danak za slobodu koju je Allah darovao čovjeku, zato sloboda koje je data čovjeku ne bi imala nikakvog značenja da čovjek nema prava i na slobodu griješenja, kao što ima pravo i na slobodu ispravnosti.

Grijeh je pratio slobodu na njenom dugom putovanju i bio njen danak. Zato je istorija čovjeka, zapravo istorija pokušaja i grijeha.

Iz grijeha je nastalo zlo.

Postojala je samo jedna alternativa, a ta je da se čovjek rodi prisiljen da izabere jedno, odnosno dobro. To bi značilo gubitak slobode, što je još gore.

Peto: Zlo i dobro su samo dva lica jedne novčanice. Poplava je dobro s jedne, a zlo s druge strane. Ratovi su istovremeno i propast i život. Oni predstavljaju ogromne kontraste koji su obrazovali takve ljudske strukture koje su ujedinile čovječanstvo u velike zajednice i približile kontinente jedne drugima. Ratovi su ljude organizovali u porodice, familije, plemena, narode i nacije, da bi ih najzad posadili za jedan svjetski sto u Savjetu bezbjednosti za kojim svi zajedno sjede... Ogromni izdaci koji se troše u ratne svrhe i istraživanja posvećena vremenima rata, dovela su do transfuzije krvi, presađivanja organa, atomske energije, raketa, mlaznih aviona, podmornica, proizvodnje čelika, baruta i radara.

Šesto: Zlo u osnovi  ne postoji, nego je ono negiranje i rušenje dobra, to je destrukcija dobra koja je pratila čovjekovu ograničenost i išla uporedo sa nezavršenošću. Nije bilo moguće da bude stvoreno ograničeno stvorenje bez granica i bez mana.

Jedina mogućnost je bila da čovjek bude stvoren savršenim, bez nedostataka, odnosno da od početka bude stvoren bogom, što je apsurdno... Nemoguće je da bude mnoštvo bogova, kakva mudrost u tome, kad je Apsolutni jedan u svom biću i kad je nepotreban drugom? Kako će Apsolutni bog biti stvoren? To je druga logička apsurdnost, da bude savršen i da se istovremeno oslanja na drugog u svojoj egzistenciji.

Naš zahtjev da nam Allah ostvari ove logičke apsurdnosti sličan je želji da nam On zbir „jedan plus tri“ učini nulom, umjesto četiri. Ovo znači da mi smatramo da je Allah stvoritelj besmislica. Ovo sve činimo iz razloga da nas oslobodi teškoća  i pruži nam uživanje.

A otkada je to uživanje postalo kvalitet koji se ubraja u visoke moralne vrijednosti?

Preostaje nam da poslije ovoga upitamo one koji žele da im to uživanje bude džennet, da li zaslužuju dženent i šta su dali na putu ostvarenja toga?

Mnogo je rečeno o problemu zla. Ovaj problem je trajan.

Bilo je neophodno da se nađe zlo da ljudska vrlina ima zadatak i obavezu da mu se suprotstavlja.

Međutim, neki negatori su požurili sa donošenjem suda pa su s fenomena zla prešli na hitan zaključak kojim optužuju Stvoritelja. Pretpostavili su da svijet ima stvoritelja ograničene moći, slabe dovitljivosti, vezanog prilikama i okolnostima koje stvara, boga koji se mnogo ne razlikuje od poglavice plemena koji je ograničenih sposobnosti. Među ovima je i Englez Džon Stjuart Mil.

Drugi opet tvrde da će Allah emanirati iz materije, jer kao što je život postepeno emanirao florom, faunom i čovjekom, tako će doći vrijeme kad će život emanirati Apsolutnim bićem, Allahom, koje će predstavljati vrhunac evolucije i njenu posljednju riječ.

Ovi nam, međutim, nisu rekli šta će biti zadatak ovog Apsolutnog bića koje će se pojaviti onda kada za njim ne bude više bilo potrebe, u slučaju da prihvatimo emanaciju, koja, svakako, predstavlja logičku apsurdnost po kojoj neograničeno treba da se pojavi iz ograničenog.

Što se tiče pozitivista, poput Ogista Konta, smatrali su da je bolje da ostave ovaj cijeli problem, napuste raspravu o njemu i zapostave ga, rukovodeći se činjenicom da razum nije u stanju da dokuči konačne istine, kao i polazeći sa stanovišta da je beznadežno pokušavati da se dosegne ono što spada u domen metafizike, ili otkrije bit neviđenog, ili Allaha... Govorili su da su progres, metode i tehnologija koje pruža nauka dosta da usreće čovjeka i da je čovjeku dovoljno da se posveti ovoj mogućoj strani, strani čije znanosti i izume poznaje do savršenstva i koje treba još više da unapređuje u interesu srećnije budućnosti. Po njima čovjek ne treba da gubi vrijeme meditirajući o Allahu i Njegovim tajnama. No, ovi zaboravljaju da postoje drugi metodi spoznaje onoga što se ne može spoznati razumom i dijalektičkom logikom te da čovjek nije obdaren samo logikom, nego da je nadaren i unutrašnjom moći zapažanja i inspirativnim čuvstvom.

Vjernik sa razvijenom unutrašnjom spoznajom može da dokuči istinu o Allahu do te mjere da zaboravlja ovaj svijet, zaboravlja sebe, i da se, uživajući u Allahovoj blizini, lišava svega... Ovaj prefinjeni osjećaj vjernika ne može biti negiran običnim odmahivanjem ruke samo zato što su drugi lišeni toga osjećaja, jer ni gluhi nema pravo da poriče zvukove, ni slijepi sunčevu svjetlost samo zato što je on ne vidi.

U ovom vremenu, kad smo otkrili različite vrste radijacije i talasa koje ranije nismo poznavali niti im tragove osjećali, a kojih je svemir oko nas pun, negiranje neviđenog i nepoznatog postalo je prava intelektualna naivnost.

Ako ovome dodamo ono što smo otkrili na polju psihologije, fenomen podudarnosti misli, dalekovidnost, predosjećaj nesreće prije njenog dešavanja, slučaj podudarnosti misli hipnotisanog i hipnotizera u hipnozi... Ptice selice znaju put bez posjedovanja određenih osjećaja.

Sve ovo nam je otkrilo neke tajne razuma i njegove nepoznanice i uvelo nas u tmine neviđenog i nepoznatog, osvijetlilo ga i oživjelo, kako bi iznova postao predmet vjerovanja i istraživanja.

(Preveo s arapskog: Mesud Hafizović)

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 9, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, avgust 1979, str. 14-16.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 41 puta

Magazin Ašk