nedjelja, 01 April 2018 19:42

Načela islama i naš zadatak

Autor: Osman Nuri Hadžić


Jedna od najprečih potreba nas muslimana u Bosni i Hercegovini bila je ta da imamo svoj čisto islamski list, svoje čisto i jedino islamske novine, oko kojih bi se okupilo sve, što plemenito islamski osjeća, da uzradi na korist i procvat islamskog elementa, a osobito što se tiče vjerskoga odgoja njegovoga. Bez prvoga, korjenitoga vjerskoga odgoja i prosvjetnog preporoda nemamo ništa niti smo što, jer šta vrijedi mrtvo slovo, ako ga djelima ne oživljavamo i ako prama njemu ne udesim sav naš život, opći i posebni, a što je glavno, obiteljski? To ravnalo, taj putokaz, koji ima da nas vodi na putu prosvjete i koji ima da nas upućuje, kako da udesimo naš opći, posebni, a nadasve obiteljski život, jest naša sveta vjera – islam.

Islam, kao vjera, velebna je nauka, što ju je dragi Bog po svome Poslaniku predao čovječanstvu za njegovo dobro i spas. Po islamu znamo i vjerujemo da je jedan i jedinstven Bog, milosrdni i milostivi, koji ravna svjetovima, koji prosuđuje djela ljudi, te ih nagrađuje ili kazni. Po islamskoj nauci, također, znamo što imamo raditi i kakvi moramo biti, da zaslužimo nagradu i da se očuvamo kazne Božije. Vjera u pravoga i jedinoga Boga i Njegova Poslanika očituje se našim nastojanjem da budemo plemeniti i dobri: odrazuje se u djelovanju, radu i mišljenju našem, koje mora dobro i plemenito biti, na dobru se osnivati i dobru težiti. Islam od nas traži da u svom životu budemo krjeposni i da za krjepošću vazda težimo, jer ćemo se time približiti usavaršavanju naših misli i srdaca, a udaljiti od niskoga stanja iskvarenosti, zala, neistine i duševnoga propadanja, koje nipošto ne dolikuje čovjeku, kao njaodličnijem stvorenju Božijem. I upravo na tome oplemenjivanju i obraćanju čovječanstva od zla i iskvarenosti, na ljubavi, krjeposti i krjeposnom življenju – na tim se zasadama osniva islamska nauka, a mi, vjerni mu sljedbenici, moramo zborom i tvorom tu nauku širiti i učvršćivati, te prama njoj udesti i cijelo naše djelovanje.

Islam je vjera razuma, u njegovim zasadama sadržana su načela napretka, usavršenja, dobrostivosti i milosrđa. Dok s jedne strane uči da čovjek mora biti dušom i srcem pošten i plemenit, da mora dobro, plemenito i korisno raditi i misliti, dok preporuča i zagovara duševni, prosvjetni napredak – civilizaciju srca i uma, s druge strane nuka i na rad, materijalno obezbjeđivanje. U jednu riječ, islam je nauka koja čovjeka uči kako da na ovom svijetu živi kao najplemenitiji stvor Božiji i kao takav, živući po načelima islama, zasluži spas duše svoje za drugi, vječni život. To je bivstvo i snaga naše svete vjere, jer uočimo li dobro doba, kada je dragi Bog preko svoga Poslanika objavio čovječanstvu islam, uzmemo li u obzir prilike i odnošaje, koji su u to doba vladali, onda nam očito i nada svaku sumnju izlazi na srijedu istina, jasna kao sunce, da je islam Božijom voljom i odlukom, već u prvom času kada je bio objavljen čovječanstvu, pokazao koji su mu osnovi i koja sveta svrha. Objavljenje islama jest objavljenje istine, vjere u pravoga Boga, a s tom istinom popravak i oplemenjenje ljudstva da se podigne iz kala i iskvarenosti, da se uzdigne na stepen koji mu kao čovjeku dolikuje. U vrijeme objave islama, u Arabiji je vladalo bezvjerstvo i krivovjerstvo – zlo, opačine i najstrahovitija iskvarenost bile su ovladale tom zemljom i arapskim pučanstvom, a to je sve značilo i predskazivalo propast tjelesnu i duševnu, moralnu i materijalnu. Svijet je bio zagreznuo u zlo, mržnju, zloće i opačine svake ruke; a ljudi, odani pogubnim strastima, živili su u međusobnoj mržnji i svađi – i svidjelo se milostivome Stvoritelju da pošalje poslanika i da po njemu objavi Svoju volju, da dade zakon, kojega se čovjek ima držati da se popravlja i usavršuje i da se napokon po dobrim djelima u pravoj i istinitoj vjeri spasi, da po smrti dođe onamo, kamo milostivi Bog pozivlje one koji su dobro radili, plemenito živjeli i u pravoj vjeri umrli.

I uistinu nije trebalo dugo da Arabija koja do tada bijaše ognjište zla i iskvarenosti zasine kao zvijezda Danica, nova prethodnica, koja je navješćivala novi život – spas i preporod čovječanstvu... I ondje, gdje je do tada vladalo najstrahvitije neznanje i surovo divljaštvo, užgala se luča prosvjete, milosrđa, znanja i uljudbe, čije su zrake brzinom munje obasjale zapuštene krajeve Afrike i Azije; zasinule su i u tada još barbarskoj Evropi, te postavile temelje novoj epohi, epohi islamske civilizacije, na suncu koje se je dugo i dugo grijala sada toli ponosna i ohola civilizovana Evropa... I gdje je doprla riječ vjere u pravoga Boga i Njegova Poslanika, tu je nastao novi, pomlađeni život. Arapi, u neznanju zakržljali, u pokvarenosti okorjeli, primivši islam, preporodili su se i digli do takova stepena uljudbe i napretkada im se i dan danas divi cio obrazovani svijet. Nosioci i prvi predstavnici islama bili su ujedno vjesnici kulture i napretka, civilizatori u pravome smislu riječi, jer islam i civilizacija dva su uzajamna pojma, dva nerazlučiva faktora.

Za to i mi, koji smo sljedbenici islama, kad držimo taj najsvetiji amanet Božiji, onda moramo da se pokažemo da smo i vrijedni i dostojni nosioci njegovi. Svaki pravi i iskreno osvjedočeni musliman dužan je i zvan da po svojim najboljim silama radi za širenje i učvršćivanje  istine, da radi za umanjivanje  i uništenje zla, te poboljšanje i oplemenjenje, u prvome redu nastojeći i težeći sama sebe očuvati u istini, na putu plemenitosti, dobra i krjeposti. To je najuzvišenija svrha, što nam ju je dragi Bog namjenio i On je time pokazao, kako nas neizmjerno ljubi, a sad kako da se mi pokažemo zahvalni za tu neizmjernu ljubav? Najzahvalniji prema Bogu stvoritelju i najdostojniji vjernici Njegovi bit ćemo tek onda, budemo li radili i činili, kako nas to uči naša sveta vjera – islam. Hoćemo li se držati islama i njegovih načela, to moramo svim srcem i dušom prionuti uz rad, napredak i učenje, moramo nastojati da se duševno prosvijetlimo, a materijalno obezbjedimo. Ne znači živjeti po načelima islama ako zapušćajući njegovu suštinu i bitnost ograničimo naše djelovanje samo na vanjske forme njegove nauke. Mi moramo težiti za tim da cijelu vjersku zgradu, čitavu islamsku nauku obuhvatimo svim svojim srcem i dušom, svim razumom i ljubavlju našom, moramo nastojati da shvatimo i usvojimo moralne i etične temelje, na kojima se osniva nauka vjere, koju je čovječanstvu priopćio onaj za kojeg je rekao Tvorac svijeta: „Levlake, levlake, lema halaktul eflake!“

I kako nema drveta bez debla, tako ne može biti ni čovjeka bez srca, a što je srce u čovjeku, to su temeljni osnovi u našoj vjeri. Ako dakle zanemarujemo i zapušćamo temeljne osnove, ni vanjština naših djelovanja – bez nutarnje podloge – ne pomaže. I baš radi toga, što nismo pronikli u temeljne istine naše vjere, što još ne pojmimo kako treba etičnu stranu islama, vidimo u svakidanjem životu strahovitih i užasnih primjera, kako se naš svijet slabo brine da živi onako kako od njega iziskuje islam. Dok se svatko drugi brine da se duševno prosvijetli i materijalno podigne, mi zapušćamo jedno i drugo, bez i najmanjeg grizodušja. Koliko, pak, time griješimo protiv islama i islamske nauke, koja se ne ograničuje samo na vanjsku formu, nego uči kako i da bude koristan član ljudske zajednice? I tako, dok na jednoj strani vidimo odvratnost od napretka i rada, pogubno propuštanje dužnosti, s druge se strane među nama uvriježila zavist, inat, hased, mržnja – dakle sve svojstva koja su u živoj opreci sa islamskom naukom. Ima nas i takovih koji – mada znamo da je jedan čin nemoralan i kao grijeh zabranjen – ipak ga svjesno učinimo s prethodnom nakanom da ćemo naknadno obaviti ono što se traži da grijeh bude oprošten. I hiljadu je pogrešaka, zaostataka i nedostataka, koji se u svakoj zgodi i na svakom koraku opažaju kod našega svijeta, te uza svu vanjsku formu i hvalisanje o čvrstoći i stalnosti vjerskoj i ne treba dugo promišljati da se dođe do posve bistra i jasna zaključka da sva ta naša nedaća, sva naša duševna i materijalna bijeda dolazi samo i isključivo otuda, što ne poznamo temeljne osnove i bitnu svrhu islama.

Ako je tomu tako, a sumnje nema da nije, onda ima li preče i ujedno uzvišenije dužnosti, nego se zdušno latiti posla, da na najzgodniji način oživljujemo, raširujemo i učvršćujemo bitne osnove islama, da rasvijetlimo njegov zadatak i svrhu njegove nauke, onako kako se mora shvatiti i kako su ju naučali i u život i provađali prvi njegovi predstavnici, i tek da na tako čvrstim temeljima uzmognemo otpočeti da gradimo zgradu bolje islamske nam budućnosti? Jer ako hoćemo da živimo kao muslimani, onda moramo da se brinemo za budućnost, da za nju radimo pravim oživljavanjem naše svete vjere, prosvjetnim i odgojnim preporodom islamskoga elementa. Za to se hoće rada, požrtvovana, nesebična i ustrajna rada, jer time što ne radimo ništa ili ako radimo iz kakvih drugih pobuda, pokazujemo da nam islam nije puno na srcu; propuštanjem pak naših  dužnosti dokazujemo da smo mlaki i ujedno da ne shvaćamo uzvišene nauke i zapovijedi, što su nam u islamu dane. Otvoreno se priznati mora da se je u nas uza sve to što se je ponešto činilo i stvorilo, ipak veoma mnogo propustilo. Napose smo malu pažnju posvećivali odgoju i prosvjetnom napretku našega elementa, makar da o odgoju i stepenu obrazovanosti ovisi opstanak pojedinca i naroda. Nama je muslimanima, stoga, nastojati da se preporodimo, da se oživimo vjerom, da se okrijepimo zdravim islamskim moralom i odgojem, odgojem vjere i prosvjete, koja je već u samoj vjeri sadržana. Prva nam i vrhovna svrha ima biti islam, a način i sredstva radu za preporod ima biti prosvjeta, koju moramo da unosimo kako u bogatunske dvore, tako i u siromaške seljačke kolibe. Na osnovima islamske nauke i prosvjete moramo da učvrstimo islamsku obitelj, na kojoj se temelji čitav opstanak ljudskoga društva. Obitelj je prvo odgojilište, u njoj se rađaju i odgajaju u prvim, najvažnijim počecima buduća pokoljenja, a kakva će ta buduća pokoljenja biti ovisi o obitelji i odgoju u njoj. Ono što se u mlađahna srca zasadi, ne gine; pak, stoga, treba i znati šta i kako se ima zasađivati u nevina islamska srdašca – u dušu naše djece. Stoga nam je dužnost pregnuti i nastojati da prvoj našoj školi, prvom odgojilištu – islamskoj obitelji pomognemo u odgajanju, da joj pružimo sva sredstva i olahkotimo teški i naporni trud oko uzgoja našega podmlatka. To je težak i naporan posao, ali tim slađi i ugodniji jer proističe iz osjećaja i vršenja vjerskih i ljudskih dužnosti. Preporod, oživljenje i učvršćenje naše obitelji mora nam biti jednom od najprečih zadaća da nam tako obitelj uzmogne odgovarati svom zadatku i svojoj svrhi. Odgojni rad u obitelji imade nastaviti škola – al' za to i škola mora biti sposobna da nam odgaja živ, uporabljiv podmladak, zadahnut islamskim svetinjama, proniknut osvjedočenjem i oboružan sveopćim znanjem, plemenitom obrazbom, da taj tako usposobljeni podmladak uzmogne onda nastaviti daljnji rad za islamsku ljepšu nam budućnost. Već iz obitelji ima dijete posvema islamski odgojeno i pripravljeno da ide na daljnji odgoj, što ga mora da traži izvan svoje obitelji, a taj daljnji odgoj tražiti se mora,  jer to stoji u naravi same stvari, jer to i sama vjera traži. Islam sam po sebi jest otvorena i neiscrpiva hazna kulture i prosvjete, koju On izrično preporuča, a naša je sveta dužnost nastojati da naš narod, pored vjerskoga odgoja, bude i inako kulturan i prosvijetljen, da se duševno  preporodi, a materijalno podigne. Dužnost nam je, dakle, činiti i vršiti sve ono, na što nas upućuje naša sveta vjera, i oslanjaući se na vjeru, upućivati narod na sve ono što mu je na samo od vječne, već i vremenite koristi.

Islam i prosvjeta – to budi naš program, naše geslo, cilj i svrha našega rada, a taj program mora biti islamski program, naš rad islamski rad, rad vjerskog osvjedočenja i ljubavi, rad za vjerski odgoj i prosvjetni preporod našega naroda.

 

Izvor: Behar, list za pouku i zabavu, god. I, br. 1, Štamparija Riste J. Savića i druga, Sarajevo, maj 1900, str. 12-15.

 

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 182 puta

Magazin Ašk