nedjelja, 06 Maj 2018 19:59

Društveni odnosi, ljudsko dostojanstvo, jednakost – nejednakost

Autor: Muharem Omerdić


Prvi princip koji islam zagovara i propisuje u međuljudskim odnosima jeste izgradnja čovjeka u slobodi od obožavanja bilo čega i bilo koga osim Allaha, dž.š. Samo se Allahu, dž.š., molitva upućuje, pred Njim se kleči i na sedždu pada. Nedostojno je biti rob zlatu, imetku bilo koje vrste, robovati nekome sem Stvoritelju. S druge strane, taj princip ukazuje na ponašanje moćnog i bogatog, nejakog i siromašnog. Ljudi ne smiju tražiti jedni od drugi pokornost i druge oblike odnosa koji pripadaju samo Allahu. Poznat je Poslanikov hadis: “Ne smije biti pokornosti stvorenju u onome što je protivljenje Stvoritelju.”

Islam odlučno zagovara ovaj princip, koji je potka pravednog društva i savršene pravde među ljudima. Bez toga nema potpune slobode i ravnopravnosti. On snažno podstiče ljudsko dostojanstvo, međusobno milosrđe, obzire, solidarnost, bratstvo i saradnju. A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? Roba ropstva osloboditi. Ili, kad glad hara, nahraniti siroče bliska roda, ili ubogoga nevoljnika, a uz to je da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i koji jedni drugima milosrđe preporučuju; oni će biti – srećnici.[1]

U Poslanikovoj tradiciji navedeni su i njegovi protivnici na Sudnjem danu, među kojima su i: “Čovjek koji proda slobodnog čovjeka i potroši dobijenu vrijednost, te čovjek koji angažira radnika i ovaj zasluži dnevnicu, a najmadovac mu je ne isplati.”

Poslanik registrira nedostojnu praksu zarobljavanja slobodnih ljudi i bogaćenja na račun njihove slobode. Tako su nastajale Sjedinjene Države i neke druge kršćanske zemlje. Islam rezultno zabranjuje takvu praksu i takvu trgovinu. Hiljadu godina iza ovog islamskog stava pijace krcate ljudima nasilno oduzete slobode bile su normalna pojava u kršćanskom svijetu, uobičajena trgovina, sasvim dopuštena i legalna zarada.

Islamom je data mogućnost postojanja ratnih zarobljenika, ograničavajući to njihovo stanje sa prestankom ratnog sukoba, bilo razmjenom zarobljenika, otkupom ili oslobađanjem kao znak dobre volje i uspostavljanja veza među sukobljenim stranama. ...I poslije, ili ih velikodušno sužanstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako činite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih...[2]

Zabranjen je bilo kakav oblik pritiska u pravcu promjene vjere i uvjerenja. Utjecaji u tom smislu su mogući samo odnosom koji ukazuje na ljepotu vjere, njezinog učenja i sl.[3]

Ljudska sloboda je ograničena božanskim nalozima koji kod čovjeka čuvaju duh unutarnje slobode od prljavih strasti i privreženosti ovozemaljskim materijalnim stvarima. O ovome nam govori Šehid Bakir Es-Sadr. Islam, na temelju monoteizma, oslobađa čovjeka svake vrste robovanja osim Bogu i čuva ga od obožavanja krivih božanstava. Islam jeste Bogom dati program ljudskog razvoja. U tom smislu, on ne može dozvoliti pobunu protiv svojih osnovnih principa, niti negiranje svojih fundimentalnih doktrina.[4]

A glede pojma solidarnosti i ljudskog dostojanstva, ta pitanju su odveć značajna, zbog čega zaslužuju posebnu pažnju, analizu i proučavanje, da bi se na taj način rasvijetlilo njihovo mjesto u zgradi islamskog sistema privatnih i društvenih odnosa, zasnovanih na logici i prirodnom pravu pojedinaca i društva (fitretul-insaniz-zatiyyeti wel-idžtimaiyye).[5] Svi prirodni resursi i bogastva koja posjedujemo i koristimo su vlasništvo Allaha – njihovog i našeg Stvoritelja (em-walullahi bi halqihi we inšahi). Prema tome, mi smo korisnici toga, sa pravom i drugih ljudi da uzmu učešće u korištenju tih blagodati. “U imetku ljudi sa potrebom imaju svoje pravo i mimo zekata.” (hadis) Dakle, sva dobra imaju društvenu funkciju i opću upotrebu. Ljudi su u pravima korištenja povezani kao jedna porodica. Međusobno su u pravima i dužnostima obavezani, a država je odgovorna za raspodjelu, korištenje i odnose.

Ovdje trebamo dati jasnu naznaku i podvuči značaj istinite tvrdnje da je “islam utvrdio sasvim jasnu razliku između nejednakosti što je lični izbor pojedinca, budući da je bio u mogućnosti opskrbiti sebi mjesto pomoću svog znanja, moći i iskustva, i one nejednakosti koja je pojedincu nametnuta od društva uskraćujući mu mogućnost i prirodno pravo da bude na onom mjestu koje mu opskrbljuje njegova sposobnost”.[6]

U pravednom društvu, nejednakost je prihvatljiva u slučaju kada je podjednako pružena šansa svim pojedincima od početka, kada se ne pravi diskriminacija ni po rasnoj pripadnosti, društvenom sloju, porijeklu ili imovinskom položaju. Kada svako ima mogućnost da iskaže svoje znanje, sklonosti, sposobnost i talentiranost. Sa druge strane, u društvima u kojima je prevladava nepravda, nejednakost ljudi je nametnuta od strane nadređenih pojedinaca i grupa – diskriminacija je u osnovi njihovih uređenja. No, ako su pak zagarantovani društvena pravda i princip jednakosti, te ako je svakoj osobi pružena istovjetna šansa za rad i djelovanje, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, tako da se ta jedinka može obrazovati u društvenom životu prema svojim sposobnostima i mogućnostima, pa, ako i pored svega gore navedenog, ona pokaže nesposobnost da si osigura poziciju i željeno mjesto u zajednici, tada bi smo mogli kazati da je takva nejednakost pravedna, jer je za nju odgovorna svaka jedinka sama za sebe, budući da nije iskoristila pruženu šansu i priliku od društva u kojem živi.[7]

Međutim, ako je određeno društvo tako organizorano da postavlja prepreke podjednakom učešću u sticanju vlastitog statusa, te ako pojedinci imaju vezane ruke u razvijanju prirodnih i stečenih sposobnosti – ako im je jedini grijeh to što pripadaju nekoj rasi ili religijskoj zajednici, društvenom položaju ili ekonomskom statusu, takve nejednakosti su neprirodne, nepravedne, zasnovane na obezvređavanju ljudi, te kao takve predstavljaju činjenicu koja neće osigurati društvenu sigurnost, spokojstvo i opće blagostanje. To se ne bi smjelo tolerisati u normalnoj društvenoj zajednici, jer je društvena nepravda smrt svakome društvu, a pravda i jednakost najbolja garancija njegova trajanja.

 

Izvor: Bilten, glasilo MIZ Zagreb, br. 162, Zagreb, ožujak 2015, str. 55-56.

[1] El-Beled, 12-18.

[2] Muhammed, 4.

[3] Vidi: Tajib Okić, “Nekoliko pitanja o vjerskom uticaju islama na ehlu-l-kitab”, Glasnik IZ, LIX/1997, br. 7-8, str. 669-686.

[4] Ayatollah Bakir Es-Sadr, “Kur’ansko poimanje slobode”, Glasnik IZ, LIX/97, br. 5-6. str. 501. 

[5] Ibid. str. 494-502.

[6] Ibrahim Bešir el-Gawil, “El-Adlul-idžtimai – semeratul-imani billahi”, unutar: Buhusun we wesaiq, Tripoli 1976, str. 205.

[7] Ibid. str. 206.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 135 puta

Magazin Ašk