utorak, 31 Juli 2018 06:11

Savjet onome tko misli na dušu

Autor: h. Mehmed Handžić


(Prema jednom vazu u stihu od Ismail ibn Ebu Bekr el-Mukri el-Jemenije. Umro 837.)

Dokle taj toliki nemar i zavaravanje! Dokle taj duboki san bez buđenja! Propada život, čiji se jedan časak ne može kupiti za punu zemaljsku kuglu suhog zlata; propada život i te kako propada! I taj skupocjeni život ti trošiš za ljubav ovog prolaznog svijeta, koji u stvarnosti kod Boga u tezuljama vrijednosti ne teži ni koliko krilo sićušne komarice. Zar si ti zadovoljan da mjesto udobnog života  u višem svijetu u časnim krugovima, proživiš kao životinja?

O biseru bačeni na đubrište, o dragulju prodan za najmizerniju cijenu! Zar ćeš ludo prodati vječnost za prolaznost, Božije zadovoljstvo za Njegovu mržnju i raj za pakao. Ja ne znam da li si ti neprijatelj svojoj duši ili prijatelj, jer je ti zaista bacaš u svaku nesreću. Kada bi otvoreni neprijatelji prema tvojoj duši učinili jedan dio onog što joj ti činiš, i kod njih bi se prema njoj pojavila samilost. Ti si je prodao nisko i jeftino, a ona od tebe to nije zaslužila.

Jadniče, otrijezni se! Nemoj svoju dušu osramotiti pred cijelim svijetom, ako si sin čestite majke! Tebe čeka strašan prizor: knjiga u kojoj je popisano svako i najsićušnije djelo tvoje.

Ti si se zaljubio u prolazni svijet pun zavaravanja, koji nas vara i onda kada nas iskreno savjetuje, koji čim prema tebi pođe, dadne se u bijeg, čim ti dobročinstvo učini, pokaže i svoju zlobu, a kada te prihvati svojom tjeskobom, vjeruj da neće briga i muka lako prestati. Kada bi ti stekao Karunovo blago, ne bi se mogo okoristiti ničim osim zalogaja koji bi pojeo i komada platna kojim bi se odio. Pretpostavimo, da si na ovom svijetu postigao carstvo, zar ga od tebe neće iščupati ruka smrti? Mani se zavaravanja ovakvim svijetom! Ostavi njegovo društvo, a sa svojom dušom pođi i drugoj strani! U tome je prava dobit. Nek te ne veseli časak ovosvjetskog veselja, koji će ti donijeti duge i duge žalosti i tuge. Sve kad bi živio hiljadu godina, sve bi to, kao prolazno, bilo kao dan i noć.

Drži se bogobojaznosti, od koje je prava korist, jer ja vidim da si ti u velikom nemaru i zaboravu! Slabo uvjerenje tebi ne da, da pristupiš sjednicama, gdje se Bog spominje i o Njemu govori. Čim ljudi o tom započnu, ti ustaješ. Reci mi, ovo tvoje ustajanje kojemu je prokletstvu? Kada bi to bila kakava igra ili zabavan razgovor, ti bi tamo skočio kao lav prema svojoj žrtvi.

Ti i klanjaš, ali namaz bez srdca i duha, namaz kojim čovjek zaslužuje kaznu. Klanjaš i završiš, a ne znaš koliko si klanjao; stoga iz opreznosti dodaješ rekat po rekat. Klanjaš takav namaz, koji je, Bog zna, više grijeh nego li pokornost. I što je još čudnije, ti si ohol na taj namaz, koji je pun lažnog prikazivanja i licemjerstva. Teško tebi, da li znadeš s kim u namazu razgovaraš okrećući glavu od Njega, pred kim se saginješ i klanjaš bez skrušenosti? Ti njemu upućuješ riječi: „Samo se tebi klanjamo“, okrećući svoju pažnju bez nužde drugome. A kada bi onaj ko s tobom razgovara okom na drugog trenuo, ti bi se raspadao od srdžbe i ljubomore. Zar se ne stidiš od Onoga čije je sve carstvo, da ne vidi tvoje okretanje, o ti koji imaš malo odgoja i ljudstva! Tvoji grijesi u samim ibadetima i pokornostima toliko su mnogobrojni da ti ih je dosta kada ne bi imao drugih pogrešaka. Poslije ovakvih ibadeta ti trebaš oprosta tražiti i predusresti grijehe u njima samim pokajanjem.

Grješniče, koji svaki čas zarađuješ kaznu vatre, tvoje je tijelo slabašno. Okušaj može li golo podnositi ljetnu žegu o podne; okušaj može li podnositi ubode osova, a ti se odvažan praviš pred ubadanjima onosvjetskih strašnih zmija. Ako ne možeš da podnosiš spomenute stvari, pa zašto onda na se navlačiš srdžbu Stvoritelja svijeta? Uvečer izlaziš vršeći grijehe u otvorenu borbu s Njim, a ujutro osvaneš u odijelu pobožnosti i poštenja! Onda si ti protiv sebe gori od čitava ostalog svijeta, a to je sve zbog neznanja i trule unutrice.

Ti griješeći govoriš: „Bog je onaj koji prašta.“ Istinu kažeš, ali prašta kome On hoće. Bog i nafaku daje kao što i prašta, pa zašto mu jednako u obje stvari ne vjerujueš? Kako se možeš nadati oprostu bez pokajanja, a ne nadaš se nafaci bez truda i nastojanja? Ti znadeš da je Bog nafaku zajamčio, a nije zajamčio ljudima Džennet. Pa pored toga, neprestao se trudiš o onome što ti je zajamčeno, a napuštaš ono što je tvoja dužnost. Jedan put o Bogu misliš dobro, a drugi put zlo i to sve prema onom kako zahtijeva tvoja strast i prohtjev.

Bože, Gospodaru, sačuvaj nas od naših velikih grijeha, nemoj nas poniziti, pogledaj nas sa milosti Svojom! Okreni nas i povedi prema Sebi i pokloni nam čvrsto uvjerenje, koje će nas čuvati od svake sumnje! Uputi i nas među onima koje si uputio, povedi nas istini pravim putem i stazom! Ti budi naša misao, koja zaokuplja našu pamet mjesto drugih misli i briga! Ti budi naš cilj mjesto drugih želja i ciljeva! Tvoju beskonačnu milost ukaži onom, s kojim si okrunio i završio slanje pejgambera! To isto učini s njegovim rodom, svim društvom i sljedbenicima između ljudi i duhova!

 

Izvor: El-Hidaje, god. VII, br. 4–5, El-Hidaje, organizacija Ilmije NDH, Sarajevo, 1. prosinac 1943, str. 114–115.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 155 puta

Magazin Ašk