utorak, 04 Septembar 2018 14:00

Obračunavanje sa sobom

Autor: h. Mehmed Handžić


O vi koji vjerujete, bojte se Boga i nek svaka osoba promotri šta je za sutra učinila. Bojte se Boga, a Bog je obaviješten o onome što vi radite.

Ovim ajetom zahtijeva se od svakog pojedinca da promotri šta je danas učinio i za sutra pripravio, da uvijek sam sa sobom obračunava i pred sobom polaže račun za učinjena djela. Odgovornost za sve učinjeno nije daleko, stoga se u ajetu pretpostavlja da ona odmah sutra nastupa. Cio ljudski život je kao jedan dan, a odmah sutra je odgovornost. Obračunavanje pred samim sobom potrebno je da bi čovjek popravio svoja djela i s manje grijeha izašao pred Svevišnjeg Stvoritelja, koji je o svim ljudskim djelima obaviješten.

Kod čovjeka postoji razum koji ga vodi dobru, a odvraća od trenutnih užitaka, koji za sobom povlače tešku odgovornost. Osim toga postoje razne strasti (nefs), koje teže za trenutnim užicima bez obzira na posljedice. Razuman čovjek mora svoje strasti staviti pod kontrolu razuma, osvijetljena čistim vjerskim učenjem. U tu kontrolu spada da razum vodi nadzor nad radom strasti i da se pred razumom polaže obračun za učinjena djela. Samo tako će čovjek biti pravi čovjek i pravi vjernik. Hazreti Omer bi običavao reći: „Obračunajte se sa sobom prije nego li se pozovete na obračun.“ Hasan Basri bi rekao: „Musliman je starješina nad sobom i on sa sobom obračunava.“ Razuman čovjek prema svojim strastima je kao trgovac sa nepovjerljivim ortakom; on s njim sviđa račun, svaki dan ili bar svaki mjesec, a ako ne to onda bar svake godine.

Kod obračunavanja treba paziti na glavnicu, na dobit i na gubitak. Glavnica svakog muslimana su njegove vjerske dužnosti – farzovi. Ukoliko musliman bude izvršio farzove i čuvao se harama, on je učuvao svoju glavnicu. Dobit su mu ostala dobra djela, a gubitak grijesi. Plemeniti Pejgamber, a.s., o obračunavanju sa sobom rekao je:

„Razuman je onaj ko sa sobom obračunava i radi za život poslije smrti, a lud je onaj koji pusti svoje strasti za njihovim prohtjevima, a onda se nada na račun Boga.“

Islamski mistici, kao duhovni liječnici, potanko su objasnili obračunavanje čovjeka pred samim sobom. Kao prvi korak prema njihovu mišljenju u tom poslu dolazi pogodba i stavljanje uvjeta između razuma i strasti (mušareta). Zatim dolazi pažnja budnim okom da li će se ti uvjeti valjano izvršavati (murakaba). Na ovaj stepen odnose se riječi Božijeg Poslanika, a.s., u kojim kaže da je pravo i stvarno dobro da Boga služiš kao da ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, on tebe vidi i svaku tvoju kretnju prati.

Lijepo je ocrtao ovaj stepen i arapski pjesnik kada kaže:

Kada se jednog dana u svom životu osamiš, nemoj reći: „Osamio sam se“,

nego uvijek reci: „Ima netko ko na me pazi“.

Nemoj  misliti da će tebe Bog smetnuti ni jedan časak sa Svoje pažnje,

niti da će ono što ti kriješ, biti Njemu sakriveno.

Zar ne vidiš da današnji dan najbrže prolazi,

a da je sutra vrlo blizu.“

Iza ovog stepena dolazi stepen obračunavanja (muhasabe). Svaki dan čovjek treba da svidi sa sobom račun o učinjenim djelima. Tako će znati svoje pravo stanje i moći težiti za tim da sebe popravi. Tevbe ibn es-Simme iz Rakke običavao je uvijek praviti obračun sa samim sobom. Kada je jednog dana po običaju to učinio, zapazio je da mu je šezdeset godina. Izračunao je koliko to iznosi dana i našao je da to iznosi oko dvadeset i jednu i po hiljadu dana. Duboko je uzdahnuo i rekao: „Teško meni, zar ću pred Boga izaći sa toliko grijeha ako budem svaki dan učinio po jedan grijeh. Ja sam ih, međutim, svaki dan činio po deset hiljada!“ Pao je izvan sebe i kada su ga dozivali, zapaze da je mrtav. Tada je neko rekao: „Divno je skočio u najviši Džennet!“ To je rečeno stoga jer će onaj koji pred sobom polaže račune o svojim djelima, lahko položiti račun i pred Bogom.

Iza ovoga stepena dolazi sljedeći stepen, a to je kažnjavanje sama sebe za pogreške (muakabe). Jedanput se hazreti Omer zadržao u jednoj svojoj njivi tako da ga je prošao džemat u ikindijskom namazu. Sam je sebe kaznio i rekao: „Nek je ova njiva vakuf siromasima!“ Jedanput je Temim ed-Dari prespao svoj noćni ibadet (tehedžud), pa je sebe kaznio i cijelu godinu nije obnoć spavao. U kažnjavanju sama sebe treba čovjek da postupa umješno i blago, da sa sobom postupa kao vješt roditelj sa svojim malim djetetom. Svrha kazni je da poprave, a ne da unište. Pripovijedaju da je neki pobožnjak pogledao tuđu ženu pa je sebe kaznio i sebi oči izvadio. To je prestoga i glupa kazna. To je i po vjeri haram. Dobro je zapazio arapski filozof i pjesnik Busiri, kada je rekao:

„I ljudska duša, ljudske strasti su kao maleno dijete; ako ga zapustiš, odraste dojeći majčinu sisu, a ako ga vješto odbiješ i ono se odbije.“

Ako se i kaznama ljudske strasti ne poprave, onda im treba navijestiti otvorenu borbu (mudžahede). Ali otvorena borba sa samim sobom je teška stvar. Spominju da je Božiji Poslanik, a.s., kada se je povratio sa jedne teške vojne, rekao:

„Povratili smo se  s male borbe velikoj borbi.“

Malom borbom je računao borbu sa neprijateljem, a velikom borbom borbu sa samim sobom.

Ovako uređena i preko ovih stepena preporođena duša sama reagira na svako zlo i svaki grijeh. Ona uživa samo u dobru i pokornosti Bogu. Božiji Poslanik, a.s., rekao je: „Moje najveće veselje i najveći užitak je u namazu.“ To je osjećaj preporođene i savršene ljudske duše.

Ljudske strasti naginju po prirodi zlu. To se jasno vidi iz riječi Jusufa, a.s.:

Ja sam sebe ne perem i potpuno čistim ne predstavljam, jer strasti navode na zlo ukoliko se Gospodar ne smiluje, a moj Gospodar Bog je onaj koji prašta i koji je milostiv.

Ovdje se aludira na neukroćene ljudske strasti, na nepreporođenu i neodgojenu ljudsku dušu (en-nefsul-emmare). Preporođena ljudska duša i ukroćene ljudske strasti same reagiraju protiv zla. Takvu dušu Kur'an uzdiže i hvali nazivajući je en-nefsul-levvame. Iza toga dolazi duša koja je smirena u dobru i pokornostima za koju uzvišeni Kur'an kaže:

O smirena dušo, povrati se svome Gospodaru, bivši ti zadovoljna, a i s tobom zadovoljno. Ulazi u Moje sluge i ulazi u Moj Džennet!

Odgojene i dobre duše na se skromno gledaju, u se sumnjaju i sebi nikakve vrednote ne priznaju. Jedan od dobrih ljudi običavao je reći: „Kada se spomenu dobri ljudi, jao ti je i teško meni!“

Na putu odgajanja i usavršavanja duše korisno je i potrebno upoznati se sa životom, vladanjem i postupkom dobrih i savršenih ljudi. To je dobar lijek i dobro sredstvo za popravak i usavršavanje čovjeka. Obratno tome potpuno je štetno družiti se sa bezdušnicima, materijalistima, koji u svijetu odgojenih i visokih duša ne predstavljaju ništa nego dresirane i izvježbane životinje.

Takvi su kao goveda; ne nego su još na gorem putu. (Kur'an)

Nauka ovakvih ljudi ubija dušu i čovjeka pretvara u običnu životinju, koja se izvježbala otimati i druge tamaniti. Ovakva je nauka poput Dedžala u jedno oko slijepa; ona ne vidi duše ni budućeg života. Svjetlo je sa Istoka, a smatrati da se „sunce rađa sa Zapada“ znači sam sebi pribaviti jedan predznak propasti. Zbog toga gledaj da se upoznaš sa životom ljudi, koji su imali dušu, koji su je odgojili i usavršili, koji su na oba oka gledali i vidjeli i dušu i tijelo i ovaj i budući svijet. Tu je savršenstvo i smirenost ljudske duše.

U rasporedu svoga vremena treba jedan dio pokloniti obračunavanju sa samim sobom. Među mudrim izrekama Božijeg pejgambera Davuda, a.s., spominje se sljedeća:

„Razuman čovjek ne smije kod raspodjele vremena propustiti sljedeće četiri stvari, nego treba odrediti jedan dio svoga vremena za tihi razgovor sa svojim Gospodarom Bogom, jedan dio za obračunavanje sa sobom, jedan dio za prijatelje, koji će ga obavijestiti o njegovim manama i iskreni biti prema njemu u tome i jedan dio kada će pustiti svoje strasti da uživaju u dozvoljenom krugu. Ovaj posljednji dio pomoći će mu da uzmogne i ostale dijelove izdržati.“

Ovo je prava raspodjela vremena, a jedna korist od mnogih koristi namaza je što nam sa svojim vaktovima pomaže da rasporedimo svoje vrijeme kako ne bi uzalud propadalo. Zapadni su narodi, kako kažu, napredovali, jer su rasporedili i iskoristili svoje vrijeme. Kada između njih koga sretneš, razgovara s tobom dok ima slobodna vremena. Kada mu vrijeme izađe, pogleda na sat i prekida svaki razgovor i ide za određenim poslom, savršen čovjek, koji na oba oka gleda i vidi, mora rasporediti svoje vrijeme u korist duše i tijela, u korist ovog i budućeg svijeta, pa će biti u oba pravca napredan, jednom riječi – savršen čovjek.

Kako se iz svega izloženog vidi važnu ulogu u odgajanju čovjeka igra osjećaj odgovornosti za počinjena djela i kontrola nad svim djelima, da se vidi dobit i gubitak i da se prema tome udesi budući rad kako bi čovjek postepeno napredovao ljudskom savršenstvu. To je obračunavanje sa sobom, na koje se aludira u ajetu, s kojim smo započeli ovaj članak: i nek svaka osoba promotri šta je za sutra pripravila.

Izvor: El-Hidaje, god. VII, br. 6, El-Hidaje, organizacije Ilmije NDH, Sarajevo, prosinac 1943, str. 176–180.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 89 puta

Magazin Ašk