srijeda, 13 Avgust 2014 20:03

Najznačajnije pravne škole u islamu i pokušaj njihovog približavanja

Autor: mr.Husein Kavazović


Pravna nauka islama, fikh, nastala je kao rezultat napora da se protumači islamski zakon, Šerijat, te da se iz njegovih općih načela izvedu pojedinačni i detaljni propisi. Fikh, kao nauka, predstavlja pravničko pravo nastalo u dugom historijskom periodu od smrti Poslanika, a.s., do naših dana. Imajući u vidu da Šerijat predstavlja nepromjenljivi dio islamskog pravnog sistema, njegovo razumijevanje i tumačenje jeste jedini put da ga se učini aktualnim u svakom vremenu. Suočeni sa životnim problemima, i preuzimajući odgovornost za zajednicu, ashabi su pokazali sposobnost rješavanja pitanja svog vremena. Ispravno razumijevajući da je zakonodavni period islama završen sa smrću Allahovog Poslanika, oslonili su se na vlastito razumijevanje Kur’ana i živu tradiciju koju su nosili u sebi. Izlaz je pronađen “u tumačenju izvora, dosezanju ciljeva Šerijata i protezanju postojećih propisa na novoiskrsle slučajeve.”[1]

Mada njihov pristup pravnoj nauci nije bio sistematičan i više se zasnivao na trenutnim rješenjima, ipak ga karakterizira nekoliko važnih odrednica: velika sloboda u interpretaciji izvora; formiranje žive tradicije idžmaa, koji će svoj legitimitet potvrditi šurom, kao vidom kolektivnog idžtihada, i posebno iskazan veliki stepen slobodnog mišljenja i vlastite prosudbe u rješavanju pravnih pitanja.[2] Uloga ashaba bila je presudna za kasnije generacije jer su oni poslužili kao usmjeravajući faktor u tumačenju i primjeni prava.

Na samom kraju ovog perioda pojavit će se različita usmjerenja koja će postati preteče formativnog perioda islamskog prava. Korijen njihovog nastanka možemo pronaći u vremenu ashaba, koji su svoj idžtihad primarno zasnivali na otkrivanju pravnih razloga (el-ilel) unutar propisa i zaštiti javnog interesa.

Među njima postojale su dvije grupe: oni koji su manje bili skloni slobodnom mišljenju, a više se oslanjali na tradiciju, i oni koji su bili skloniji vlastitoj prosudbi i traženju rješenja za novonastale probleme. Prva grupa bila je zastupljenija u Hidžazu, sa sjedištem u Medini, i po oslanjanju na tradiciju poznata je kao ehlul-hadis. Predstavnici ovog pravca poznati su kao “sedam pravnika Medine”. Osnovni razlog za njihov stav proizlazi iz bojazni da slobodnim prosuđivanjem ne doprinesu širenju smutnje i proizvoljnosti u pravnoj nauci. Druga grupa je bila zastupljena u Iraku, sa sjedištem u Kufi. Oni su se oslanjali na slobodnu prosudbu i po tome su poznati kao ehlu er-re’y.[3] Svoj stav obrazlagali su tvrdnjom da su propisi Šerijata shvatljivi razumom, te da oni sadrže korist za ljude. Stoga je potrebno samo da mudžtehid traga za pravnim razlozima i interesima zbog kojih su norme propisane. Otkrivajući pravne razloge, koristeći se pravnom tehnikom, pravnik može iznova formulirati pravnu normu na novim slučajevima.

Dolazak Emevija na vlast odredit će dalji tok razvoja pravne misli u islamu. Kao svjetovni vladari, ovi monarsi će isključivo biti vođeni vlastitim interesom u politici, ekonomiji i diplomatiji. Potpuno odsustvo miješanja centralne vlasti u slobodno mišljenje sudija i pravnika pomoglo je brz napredak ove nauke, ali je to imalo i svoje loše strane. I sama administracija uočavala je veliki broj divergentnih slučajeva u parničnom pravu, krivičnom pravu i drugim granama prava. “Ibn el-Muqaffa predlagao je halifi da se oformi ustanova za ispitivanje pravnih odluka i da se uvede jedinstven zakon u svim pokrajnama.”[4] Samovolja emevijskih vladara u donošenju važnih odluka, koje su često bile u koliziji sa Šerijatom, udaljila je poznavaoce islamskog prava od nosilaca vlasti. Fikh se nastavio razvijati u slobodnim krugovima, što je dovelo do naglog razvoja ove znanosti, ali je otvoren jaz između teorije i prakse. Posebno primjetno u ovom periodu jeste to da još uvijek nije postojala izgrađena metodologija po kojoj bi se mogao sistematičnije razraditi islamski koncept prava. “U drugom stoljeću po Hidžri pojavit će se pravnici koji su na sebe uzeli zadatak da kritički pretresu dostignute rezultate, da ih dalje razrade i sistematski usaglase.”[5]

Pod utjecajem ovih faktora stvoreni su uvjeti za početak novog razdoblja, s kojim započinje formativni period islamske pravne nauke. Bogata stvaralačka djelatnost pravnika dovela je do pojave mezheba, pravnih škola. Pod izrazom “mezheb” podrazumijeva se “krug pravnika koji slijede iste medode tumačenja i stvaranja prava, bez stroge unutarnje hijararhije i definitivno oblikovane doktrine.[6] Mada je u početku postojao veliki broj pravnih škola koje su tumačile Šerijat i razvijale različite verzije pravnog sistema, u toku IV stoljeća po Hidžri njihov broj se naglo smanjio.

Prvi za koga se može reći da je prvi formirao školu prava bio je Nu’man bin Sabit, poznat kao Ebu Hanife. Rođen je u Kufi 80. godine po Hidžri. Sredina iz koje je potekao odigrat će presudnu ulogu u njegovom pravničkom profiliranju. Posjedovao je respektabilne moći prosuđivanja (idžtihad) i dedukcije (istinbat) koje je kombinirao u pristupu izvorima prava. Njegova namjera bila je da kodificira islamske pravne nauke. U tom nastojanju koristit će se različitim oblicima tumačenja prava i pravnim tehnikama, kako bi kasnijim generacijama olakšao pristup u saznavanju prava. Kur’an i sunnet su za Ebu Hanifu bili primarna polazišta i osnovni izvori islamskog prava. Analizirajući njegov pristup ovim izvorima, možemo doći do zaključka da je upotrijebio nekoliko deduktivnih metoda pomoću kojih je dolazio do svojih saznanja. Između ostalih, to su: metoda kojom se utvrđuje jasnoća teksta (ibaretu en-nas), indikacija koja se nadaje iz teksta (išaretu en-nas), rezonovanje koje nalaže sam tekst (dilaletu en-nas) i propozicije koje postavlja tekst (gajetu en-nas).

Uvjete koje je postavio Ebu Hanife za prihvatanje hadisa stvorit će dojam da je njegova škola preferirala analogiju (kijas) u odnosu na hadis. Slične stavove iznosi i Ibn Haldun u svojoj Muqaddimi, na koje se kritički osvrće, iznoseći nekoliko razloga u odbranu Ebu Hanifinog pristupa. Razlog koji neki navode, po kojem u vrijeme nastanka hanefijske škole nisu bile napisane zbirke hadisa te da je taj proces započeo kasnije, ne može se prihvatiti. “Povijesno je dokazivo da su zbirke Abdul Melika i Zuhrija”[7] bile napisane tridesetak godina prije smrti Ebu Hanife i nije moguće da on za njih nije znao. S druge strane, idžma, kao izvor, široko je korišten u saznavanju prava kod sljedbenika hanefijske škole. Na idžma se gledalo kao na najsigurniji put da se dođe do autentičnih tumačenja tekstova ili da se potvrdi određena praksa koja se etablirala u zajednici. Promjene koje će kasnije nastupiti naspram shvatanja ovog izvora, prvo kod imama Malika, a kasnije, naročito, kod Šafija, imat će redukcionistički pristup, što će u mnogo čemu izmijeniti tok saznanja prava putem ovog izvora.

Hanefijski pravnik Ebu Hasan el-Kerhi, ispravno je zaključio da bi trebalo razlikovati dvije vrste idžmaa: onaj kojim se utvrđuju činjenice i onaj kojim se utvrđuju prava. Dok je prvi obavezujući za sve generacije, drugi to nije, i od njega se može odstupiti, ako to pravo nalaže.[8]

Pravnici ove škole prvi su razvili metodu upotrebe kijasa. Oslanjajući se na iskustva svojih prethodnika, koji su smatrali da se pravni propisi Šerijata mogu dokučiti razumom i da svaki propis u sebi nosi pravni razlog (illet), hanefijski pravnici željeli su da slobodnom mišljenju, koje je bilo široko u upotrebi i koje je ponekad patilo od proizvoljnosti, daju određenu formu. Ovaj izvor će postati velika pokretačka snaga i omogućit će da se prethodni pravni slučajevi protegnu na novoiskrsle, i time popune pravne praznine nastale protokom vremena.

No, kontinuirana primjena kijasa kao vidljive analogije nije uvijek zadovoljavala pravnike. Razlog tome jeste što ona nije uvijek dovoljna da osigura potrebe ljudi i što bi, ako bi se striktno primjenjivala, prouzrokovala kršenje prava i nanošenje štete. Zbog ovih razloga, u okviru hanefijske škole razvilase još jedna metoda, koja je preferirala skrivenu analogiju, ili pravnu preferenciju (istihsan). Ebu Hasan el Kerhi, definisao je ovu metodu kao “odustajanje pravnika od rješenja koje mu se nameće na prvi pogled, zbog sličnosti, i pribjegavanje drugom rješenju, zbog jačeg pravnog razloga.[9] Istihsan se često naslanjao na urf (lokalni običaj), što je zahtijevala neophodna potreba kako bi se izbjegla poteškoća, ili javni interes zajednice. Tako je hanefijska pravna škola preko istihsana u svoju metodologiju uključila i urf, lokalni običaj. Jedini uvjet pri tome jeste da bude u skladu s intencijama Šerijata. Opća karakteristika ove škole leži u činjenici da su se njeni pripadnici koristili svom raspoloživom građom do koje su došli, kako bi saznavali pravo, razvijajući tako pravne tehnike koje će poslužiti kasnijim generacijama. Mnoge od njih bit će općeprihvaćene, a neke će biti predmet kritičkog preispitivanja i negiranja od drugih pravnih škola.

Dok se u Kufi odvijao proces kodifikacije pravnog naslijeđa iračke škole, putem hanefijskih pravnika, u Medini će, gotovo u isto vrijeme, započeti sličan proces na kodifikaciji naslijeđa hidžaske škole prava. Taj poduhvat će na sebe preuzeti Malik bin Enes (93-179), baštinik iskustva sedam pravnika Medine.

Malikova pravna doktrina nije se mnogo razlikovala od Ebu Hanifine. Duh koji je vladao u Medini u vrijeme pojave imama Malika odrazit će se na njegovo stasanje u pravnika.
Nastojeći da konzervira naslijeđe tradicije koje je bilo pravo bogatstvo, svoj život će posvetiti jednom jedinom cilju: sakupiti korpus predanja od Poslanika i prve generacije muslimana i sačuvati ga za potonje generacije.

Iza sebe će ostaviti zbirku, hvale vrijednu, nezaobilaznu u svim kasnijim pravnim istraživanjima pod nazivom El-Muveta. Za razliku od Ebu Hanife, imam Malik nije se mnogo zanimao za apstraktne slučajeve. Umjesto deduktivnog zaključivanja bio je skloniji konkretnom, induktivnom pristupu. Posebnu pažnju usmjerio je na praksu stanovnika Medine, smatrajući je dostatnim izvorom prava. Razlog za to nalazio je u svom uvjerenju da stanovnici Medine još uvijek baštine živi duh poslaničke tradicije. Dostignuća do kojih su došli hanefijski pravnici u primjeni kijasa, malikijski pravnici uglavnom su usvojili i sebi prilagodili. Posebnu osobenost ove škole čini doktrina o istislahu, odnosno maslehatul-murseli, javnom interesu. U nedostatku drugih izvora imam Malik rukovodio se javnim interesom u formuliranju prava. Njegovi nasljednici i učenici postavili su uvjete za korištenje ovom metodologijom. Među najvažnijim su: “da javni interes bude u skladu s ciljevima Šerijata, da ne proturiječi nekom od njegovih osnova ili dokaza; da bude sam po sebi shvatljiv i prihvatljiv razumom; da korištenje javnim interesom bude zbog prijeke potrebe ili zbog otklanjanja poteškoće.[10]

Nesumnjivo je riječ o moćnom izvoru koji ovoj školi prava osigurava elastičan pristup u rješavanju pravnih pitanja. Ako se dublje uđe u analizu metodologije ovog izvora, može se primijetiti velika sličnost sa istihsanom kod hanefijske škole. Učenici imama Malika dali su sve od sebe da zabilježe njegovo pravno mišljenje i prenesu ga na sljedeće generacije. Posebno se u tome istakao Asad bin Furat, koji će za malikijsku školu značiti isto ono što je Muhammed Šejbani značio za hanefijsku, na planu njene kodifikacije.

Dok su pravnici hanefijske i malikijske pravne škole iza sebe ostavljali respektabilnu građu s područja islamske pravne nauke, pojava Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafija (150-204. god. po H.), dodatno će obogatiti formativni period islamskog prava. Za razliku od svojih prethodnika, on je svoje znanje stjecao pred već izgrađenim pravnicima, utemeljivačima islamske pravne nauke. To što je bio učenik imami Malika i imama Muhammeda Šejbanija pružit će mu dobar uvid u dotadašnja ostvarenja ove dvije škole. On se smatra kreatorom klasične teorije islamskog prava i osnivačem usuli-fikha, metodologije islamskog prava. Jedini je među osnivačima pravnih škola ostavio pisana djela, kako iz područja fikha, tako i iz teorije prava usuli-fikha.

U svom djelu Er-Risala izložio je svoju pravnu teoriju koja će postati osnovom za kasnije teoretičare u ovoj disciplini. Njegova teorija o četiri izvora prava bit će prihvaćena od većine pravnika. Za razliku od prve generacije pravnika, koja je bila sklona upotrebi vlastite prosudbe u formulisanju pravne norme, što će dovesti do eksplozije pravnih mišljenja, Šafi nastoji ovakav pristup izmijeniti. Njegov zahtjev ogledao se u tome da se racionalizira upotreba slobodnog prosuđivanja. Insistirao je da idžtihad ima svoju osnovu u tekstovima (Kur’anu i Hadisu), pri čemu bi pravnik bio dužan poštovati proceduru pravne analogije (kijasa).

Kao dobar poznavalac hadisa, insistirat će da Hadis zauzme veću ulogu unutar izvora prava, “što će dovesti do potiskivanja žive tradicije i svođenje idžmaa na osnovne obaveze i prakse, mada je do tada bio konačni i odlučujući autoritet.”[11]

Prema njegovom prijedlogu, četiri osnovna izvora prava imala bi sljedeći poredak: na prvom mjestu je Kur’an, zatim Poslanikov sunnet u hadisu, potom idžma zajednice i, naposljetku, kijas.

Šafi nije prihvatao pravnu preferenciju istihsan, niti javni interes istislah, smatrajući to uplitanjem u područje Zakonodavca, što ljudima nije dozvoljeno.[12] Od njegovog vremena odlučujući autoritet u tumačenju i razumijevanju Kur’ana postaje Hadis, a idžma, koji je do tada davao legitimitet predanju, biva postepeno sklonjen ustranu.

Ovaj pristup će konačno biti ostvaren i najbolje vidljiv kod Ahmeda ibn Hanbela (164-241. god. po H.), osnivača hanbelijske škole. Mada ga mnogi smatraju više muhadisom nego pravnikom, njegova uloga u razvoju pravne nauke ne može se zanemariti. Jedan događaj u njegovom životu učinio ga je upamćenim u svim generacijama muslimana. On se javno suprotstavio mu‘tezilama, koji su naučavali da je Kur’an stvoren, zbog čega ga je halifa El-Me’mun dao zatvoriti. Svoj život posvetio je sakupljanju i proučavanju hadisa, a bio je i dobar poznavalac mišljenja ashaba. Ovaj svoj rad krunisao je zbirkom hadisa pod nazivom Musned. Kao ni većina osnivača pravnih škola, ni Ahmed ibn Hanbel iza sebe nije ostavio pisano djelo. Čak postoje tvrdnje da se suprotstavljao zapisivanju svojih mišljenja.[13]

U metodologiji koji su razradili njegovi učenici da se primijetiti velika sličnost u pristupu izvorima kao i kod imama Šafija, čiji je učenik bio. Kod njega će još više doći do izražaja upotreba Hadisa u odnosu na druge izvore prava. Korištenje idžmaa, a pogotovu kijasa, bilo je svedeno na najmanju mjeru. Štaviše, protežirao je i mišljenje ashaba u odnosu na kijas, smatrajući ga sigurnijim. Iza sebe je ostavio veliki broj učenika koji će sistematizirati njegovo pravno mišljenje, tako da će ova škola preživjeti sve do naših dana. Posebnu snagu ovoj školi udahnut će ibn Tejmija, za koga Fazlur-Rahman tvrdi da je svojim radom potaknuo mnoge predreformističke pokrete u islamskom svijetu.[14]

Pored sunijskih pravnih škola, pravnoj nauci su svoj doprinos dale i šiije, a, u manjoj mjeri, i haridžije. Među šiijskim školama posebno se ističu zejdije, čiji je osnivač Zejd ibn Ali Zejnul-Abidin (80-122. god. po H.). Znanje iz pravne nauke stjecao je pred svojim ocem Zejnul-Abidinom i bratom Muhammedom Bakirom. Iza sebe je ostavio vrijedno djelo pod nazivom El-Medžmu‘.[15] Nakon njegove smrti, rad po metodologiji koju je ustanovio nastavit će njegovi učenici koji su iz njegovog djela uspostavili principe kojima će se kasnije rukovoditi. Izvori prava ove škole su: Kur’an, sunnet, idžma, kijas, istihsan, maslehatul-mursela i hukmul-akl. Razlike koje se daju uočiti u odnosu na sunijske škole uglavnom su sekundarne naravi. Odnose se na neka pitanja iz furua, kao što su negiranje mesha po mestvama, zabrana jedenja mesa životinje od nemuslimana i zabrana ženidbe pripadnicama ehlul-kitaba. Posebna zasluga u razvoju ove škole pripada El-Hadiju, po kojem se pravac kasnije prepoznaje kao zejdije hadevije.

Pored zejdijske škole prava, kod šiija imamija pojavit će se mnogo brojnija škola, čiji je osnivač Džafer es-Sadik (80-148. god. po H.) šesti šiijski imam. Odgoj i obrazovanje stekao je pred svojim djedom Alijem Zejnul-Abidinom i ocem Muhammedom Bakirom. Imam Sadik bio je veoma pobožan i obrazovan, vrstan poznavalac iračke i hidžaske škole. Mnogi sunijski učenjaci koristili su se njegovim znanjem i slušali njegova predavanja. Između ostalih, to su bili: Malik ibn Enes, Es-Sevri, Ibn Atije i Ebu Hanife. Bio je vrstan poznavalac fikha, hadisa i akaida. Ova škola u rješavanju pravnih pitanja razvila je niz metoda i koristila se različitim izvorima. Na prvom mjestu je Kur’an, zatim sunnet koji je do nas stigao predanjem od Ehlul-bejta i ashaba odanih imamu Aliju, zatim idžma šijskih imama, i el-akl,[16] slobodno mišljenje. Ostale izvore prava kao što su kijas i istihsan nisu prihvatali, smatrajući da za njima nema potrebe. Ovo obrazloženje može imati veze s njihovim vjerovanjem u nepogrešivost imama.[17]

Razlike koje se pojavljuju u odnosu na sunijske škole i školu zejdija uglavnom su partikularne. Postoje različita viđenja o pitanju privremenog braka, mut‘a-brak,[18] zatim zabrane braka s pripadnicom ehlul-kitaba, te nekoliko razlika u nasljednom pravu. Najznačajnije djelo u kojem su sakupljena predanja od imama Sadika, jeste El-Kafi od El-Kelbija, zatim Et-Tehzib i El-Istibsar od Tusija.

Ovo su samo najznačajnije škole prava, koje su, zahvaljujući intelektualnim naporima svojih pravnika izgradile prilagodljive institute prava, sposobne da odgovore potrebama vremena i okolnosti. Svaka škola imala je na desetine i stotine vrsnih pravnika koji su iza sebe ostavili neprocjenjiva djela za naše vrijeme. Posebno je važno to što su ove škole, i nakon toliko vremena, nastavile vršiti utjecaj na muslimanske mase u njihovom svakodnevnom životu. Komparativnim izučavanjem metodologija koje su izradili, kao i analizom pojedinačnih rješenja do kojih su došli, možemo zaključiti da postoje manja mimoilaženja među njima. To je sasvim prirodno ako se uzmu u obzir vrijeme i okolnosti u kojima su nastajale te škole.

Istaknimo i to da su razlike među pravnim školama manje nego one između filozofskih pravaca i škola kelama. O tome svjedoče historijske činjenice koje govore da su osnivači pravnih škola međusobno komunicirali i preuzimali znanja jedni od drugih. Ahmed ibn Hanbel za svoje obrazovanje može zahvaliti imamu Šafiju, koji je opet stekao svoje znanje pred imamima Malikom i Muhammedom Šejbanijem. Muhammed je bio jedan od najpoznatijih učenika Ebu Hanife, a ovaj se okoristio znanjem imama Džafera Sadika. Ako je u nekom historijskom periodu i došlo do međusobnog udaljavanja ili netrpeljivosti, uzroke za to ne bi trebalo tražiti kod pravnika, već kod onih koji su imali stvarni razlog za takvo što.

Namjera pravnika bila je da pravna rješenja do kojih su došli budu na koristi cijeloj zajednici muslimana. O protoku ideja koje su nastajale u pojedinoj školi i njihovom prihvatanju od druge škole možemo se osvjedočiti na primjeru imama Abdul-Melika el-Džuvejnija, koji je u šafijski mezheb unio doktrinu istislaha, iako je imam Šafi nije prihvatio.

Od kraja devetnaestog stoljeća kod sunijskih muslimana sazrijeva ideja o jedinstvenom pravnom naslijeđu, koje bi trebalo da bude korišteno bez obzira na to kojoj je pravnoj školi pripadalo. Objašnjenje za ovakvo ponašanje trebalo bi tražiti u pokušajima da se vrata idžtihada kod sunija ponovo otvore.

U dvadesetom stoljeću, pod utjecajem medželle, bit će napisano na stotine uvoda u pravo pod nazivima el-medhal, u kojima će se nastojati izložiti jedinstven pogled na islamsko pravo.
Na toj osnovi formulirane su i nove metode: tehajjur i teflik. Prva omogućuje izbor najprikladnijeg mišljenja u pojedinačnom spornom slučaju. Na ovaj način ukida se vezanost za pojedini mezheb i traže se rješenja koja su najpodesnija. Drugi metod označava spajanje mišljenja različitih škola u konstrukciji jednog pravnog propisa.[19]

Od izuzetnog je značaja da se pravnoj metodologiji posveti više pažnje i da svaka od ovih škola razvija vlastite modele pravne tehnike. Pretjerano insistiranje na unifikaciji i jednoobraznosti rješenja štetilo bi pravnoj nauci.

Također bi trebalo znati da pokušaji približavanja sunijskih i šiijskih škola predstavljaju važan faktor povjerenja među ovim grupacijama muslimana. Rad koji je započela grupa alima okupljena oko Džemaatu et-takrib bejnel-mezahib, polovinom prošlog stoljeća, doprinio je boljem razumijevanju među muslimanima. U radu ove organizacije učestvovali su najznačajniji vjerski autoriteti kod sunija, rektori univerziteta El-Azhar Mustafa Abdurezak i šejh Mahmud Šeltut. Sa šiijske strane, između ostalih, bio je uključen Muhammed Teki el-Kummi. Organizacija je imala tri glavna cilja: “udružiti islamske sljedbe i mezhebe; publicirati principe islama na raznim jezicima i uvjeriti ljude u potrebu pridržavanja tih principa; pokušati riješiti sporove između muslimanskih naroda ili sljedbi, djelujući kao posrednik između njih.”[20] Ciljevi organizacije, kako se da zaključiti, prelazili su okvire onoga što striktno podrazumijevamo pod pojmom pravne škole. Sasvim je jasno da izraz mezahib ovdje ima šire značenje. On uključuje cjelokupnu znanstvenu misao muslimana nastalu tokom historije kao što su: teologija, filozofija, pravo, etika, politička i ekonomska misao i sl. Isto tako, neosporna je činjenica da su neka pitanja ostala kamen spoticanja unutar sunijskog i šiijskog kruga, kao što je rasprava o: pitanju hilafeta kod sunija ili imameta kod šiija, prihvatanje autoriteta ashaba kod jednih i njegovo osporavanje kod drugih, pitanje nepogrešivosti imama, pitanje dvojakog tumačenja tekstova i dr. No, sama činjenica da je društvo pod nazivom Džemaatu et-takrib nastavilo egzistirati kroz El-Medžmeu el-alemiju li et-takrib bejnel-mezahibi el-islamije jasno govori o namjerama i jedne i druge strane. Važno je napomenuti da ova organizacija redovno izdaje svoje glasilo pod nazivom Risaletu et-takrib, u kojem svoje radove objavljuju uvaženi autori ovih dviju vodećih grupacija.

Činjenica da postoji svijest o zajedničkoj prošlosti, s različitim varijacijama kulturnog ispoljavanja, te prihvatanje odgovornosti za zajedničku budućnost i očuvanje islamskog identiteta, predstavlja pomak nakon stoljeća međusobnog isključivanja. Zadaća današnje uleme bila bi ne da mijenja povijesne činjenice, već da ukaže na vrijednosti koje smo zajednički stekli. Autori, poput S. Husseina Nasra, Taha Džabira el-Alvanija i mnogih drugih govore da ovi napori mogu polučiti rezultate.

Trenutno je primijetno da su šiije gorljiviji o ovoj temi. Djelovanje Instituta “Ibn Sina” u Bosni i Hercegovini, koji nastoji, različitim temama, približiti, prije svega, misao šiijskih iranskih mislilaca, izvrsna je prilika da se upoznamo s njihovim intelektualnim naporima. Isto tako, to je prilika i za naše autore da daju svoj doprinos u susretanju i razmjeni ideja. Međusobna saradnja može proširiti naše obzore i poništiti sumnjičavost u iskrene namjere. Proces bi mogao polučiti dobre rezultate, ukoliko bude vođen na akademskoj razini, bez ideoloških uplitanja i opterećenja.

 

Literatura

  • Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Bemust, Zenica, 1997.
  • Fazlur-Rahman, Islam, Tugra, Sarajevo, 2005.
  • Muhamed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, Starješinstvo IZ-e u SR BiH, Sarajevo, 1979.
  • Enes Karić, Kur’an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997.
  • Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, ITF, Sarajevo, 1990.
  • Muhammed Hamidullah, Uvod u islam, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1996.
  • Abdul-Kerim Zejdan, El-Medhal li diraseti eš-šeriati el-islamijeti, Muesesetu er-Risale, Beirut, 2001.
  • Abdul-Kerim Zejdan, El-Vedžizu fi usulil-fikh, Muesetu er-Risale, Beirut, 1994.
  • Abdur-Rahman bin Muhammed bin Haldun, Mukadima ibn Haldun, Darul-kitab el-Arebi, Beirut, 1996.
  • Alal el-Fasi, El-fikh el-islami ve mukarenetuhu bilfikh el-edžnebi, Muesetu Alal el-Fasi, Kazablanka, 2002.
  • Hasan Ali Šazili, El-Medhal lil fikh el-islami (tarihu et-tešri el-islami), Kairo, 1980.
    Mohammad Hameedullah Khan, The schools of islamic jurisprudence (A comparative study), Kitab Bhvan, New Delhi, 1991.
  • Alama Tabatabai, Shi’a, Ansariyan Publications, Qum, IR. Iran, 1989.
  • Muhammad Muslehuddin, Philosophy of islamic law and the orientalists, Islamic publications ltd., Lahore, 1980.

 

Izvor: Zbornik radova naučnog skupa “Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive“, 14-16. novembar 2007., Islamska zajednica BiH, Rijaset islamske zajednice, Sarajevo, 2008., str. 97-109.

[1] Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Bemust, Zenica, 1997., str. 31.

[2] Abdul-Kerim Zejdan, El-Medhal li diraseti eš-šeriati el-islamijeti, Muesesetu er-risale, Beirut, 2001., 111.

[3] Muhammed bin Haldun, Muqaddima, Darul-kitab el-Arebi Beirut, 1996., 413.

[4] Muhammed Hamidullah, Uvod u islam, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 1996., 142.

[5] Dr. Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, 118.

[6] Dr. Fikret Karčić, Društveno pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990., 18.

[7] Muhamed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, Starješinstvo IZ u SR BiH, Sarajevo, 1979., 126.

[8] Muhammed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, 127.

[9] Dr. Abdul-Kerim Zejdan, El-Vedžiz fi usulil-fikhi, Muesesetu er-Risale, Beirut, 1994., 230.

[10] Alal el-Fasi, El-fiqh el-islami we muqarenetuhu bil-fiqh el-edžnebi, Muesesetu Alal el-Fasi, Kazablanka, 2002., 196.

[11] Fazlur-Rahman, Islam, Tugra, Sarajevo, 2005., 153.

[12] Dr. Muhammad Muslehuddin, Philosophy of islamic law and the orientalists, Islamic publications ltd. Lahore, 1980., 151.

[13] Dr. Abdu-l-Kerim Zejdan, El-Medhal li diraseti eš-šeriati el-islamijeti, 144.

[14] Fazlur-Rahman, Islam, 220.

[15] Dr. Hasan Ali Šazili, El-Medhal lil fiqh el-islami, Kairo, 1980., 405.

[16] Dr. Abdul-Kerim Zejdan, El Medhal li-diraseti eš-šeriati el-islamijeti, 147.

[17] Dr. Hasan Ali Šazili, El-Medhal lil fiqh el-islami, 407.

[18] Alama Muhammad Tabatabai, Shi’a, Ansariyan Publications, Qum, 1989., 227. 

[19] Dr. Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, 40.

[20] Dr. Enes Karić, Kur’an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., 362

Ocijeni
(7 glasova)
Čitano 3287 puta

Magazin Ašk