srijeda, 25 Februar 2015 09:16

Kako je islam promijenio tok historije?

Autor: Muhammed el-Gazali


Islam nije bio ideja o kojoj sanja filozof ili razmišljanje na kome se zadržao isposnik. Islam je vjera s kojom se mijenjaju duše od najnižeg do najvišeg stepena i s kojom se mijenjaju zajednice i postaju potpuno nove, ne kao rezultat ljudskog uređenja, nego uređene od strane Allaha, dž.š. Posao kojim je zadužen Muhammed, a.s., je posao dugoročnih ciljeva i teških perioda. Trebalo je da ukloni teške naslage iluzija koje su opteretile ljudsko srce i upropastile njegov trud.

Morao je da razriješi čvorove koji su ga sputavali, a koje su formirale zemaljske i nebeske religije. Morao je da izbavi ljude od duhovnih i misaonih tradicija koje su udaljile istinu i sakrile izvornu prirodu. Tu misiju je mogao da izvrši samo Muhammed, a.s., kao što kaže Kur'an:

Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci odvojili sve dok im nije došao dokaz jasni od Allaha Poslanik koji čita listove čiste u kojima su propisi ispravni. (El-Bejine, 1-3)

Odustajanje generacija od onoga na šta su navikli te njihov prelazak u doba svjesnosti i ispravnosti je veliki posao koga je u cijelosti izvršio nosilac poslanstva i njime promijenio lice zemlje. Ipak je potrebno pojašnjenje ili kako se kaže „staviti tačku na i“.

Muhammed, a.s., i Isa, a.s., su braća, ali islam je odlučan u odbacivanju već prihvaćene ideje među kršćanima tj. odbacuje vjerovanje u trojstvo i iskupljenje. Osnov vjere je jedan Bog, a čovjek je lično odgovoran za sebe. A Isa nije ništa drugo ni rekao osim ovo.

Muhammed, a.s., i Musa, a.s., su dva brata s tim da vjera Muhammedova odbacuje hvalisavost Jevreja i njihovo shvatanje da oni imaju posebnu vezu sa Bogom i da im je dopušteno nepravedno postupanje prema ostalim stvorenjima. Musa, a.s., nije rekao ništa do ovo.

Nije tačno da je Muhammed, a.s., daleko od Isaa i Musaa, a.s. Ne. On je daleko od novotarija koje su im pripisane i koje su sakrile njihovo naslijeđe te zavarale mase u ime Boga i udaljile od prave vjere. Ali kako će se ispraviti te greške koje postoje već stoljećima? Odgovor je: prosvjetljenjem uma, međusobnim razumijevanjem i lijepim razgovorom. Postiće se vraćanjem čovjeka njegovoj izvornoj prirodi, poštivanjem njegovih sposobnosti i otkrivanjem njegove stvarnosti. Taj ummet možeš nazrijeti u riječima Uzvišenog:

Oni govore da će u džennet ući samo Jevreji, odnosno samo kršćani, to su puste želje njihove. Ti reci: „Dokaz svoj dajete ako je istina to što govorite.“ A nije tako. Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i nizačim neće tugovati. (El-Bekare, 111-112)

Zašto bih ja bio uskraćen za Božiju brigu i naklonost, a ja srce iskreno Njemu predajem i lice svoje Njemu okrećem?

Sljedbenici Knjige su bili naseljeni na sjeveru Arapskog poluotoka i iznad toga, sve do spoja Sredozemnog mora i Atlanskog okeana. Na središnjem dijelu poluotoka i istočno od njega do Tihog okeana, idolopoklonstvo je našlo plodno tlo. Čudno je da čovjek obožava kamen iako je preče da od njega napravi stepenište za penjanje ili da obožava kravu, a bilo bi mu preče da je zakolje pa utoli glad, ali čovjek je to činio i još uvijek to čini.

Ovo idolopoklonstvo je paravan kako bi čovjek slijedio svoje strasti. Ono je brana koja zaustavlja tok  ispravnog razmišljanja, a daje maha čovjekovim nagonima i pušta ih da čine šta hoće. Skretanje s pravog puta uzima brojne pravce. Mi ne nastojimo nabrojati te pravce niti spoznati gdje vode. Ono što je važno jeste upoznati pravi put i pojasniti njegove simbole te upućivati zalutale desno i lijevo ka njemu.

Koliko je ova misija značajna i teška ako obuhvata cijeli svijet? Bila je ovo misija s kojom se oglasio posljednji Božiji poslanik. Na njemu je da uputi sve ljude, da obasja istinom njihove poglede, razriješi čvorove koji su paralizovali njihovo duhovno i intelektualno razvijanje. Zaista je on milost svjetovima, a Knjiga koja mu je došla sadržavala je osvjedočeni primjer za ovako plemeniti cilj. Navest ćemo slijedeće činjenice:

Ne može čovjek da upozna svoga Gospodara istinskom spoznajom, a da ne zna ništa o velikom kosmosu koji ga okružuje. Razmišljanje o Uzvišenom Biću je nemoguće, mi saznajemo veličinu Uzvišenog Bića iz Božijih znakova u onome što On stvara, a to je pravi metod u izgradnji imana.

Allah čini da zrnje i košpice proklijaju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo. (El-En'am, 95)

On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a sunce i mjesec za računanje vremena. (El-En'am, 96)

On vam je stvorio zvijezde da se po njima po mraku upravljete na kopnu i moru. (El-En'am, 97)

On vodu s neba spušta pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja. (El-En'am, 99)

Ne znamo knjigu prije Kur'ana niti Poslanika osim Muhammeda, a.s., koji je povezao ljude sa ljepotama svijeta i njegovim čudima na ovaj način. Nije veza čovjeka sa svijetom samo radi spoznaje čuda na nebu i zemlji nego radi pokazivanja kraljevstva velikog koje je dalo uslove čovjeku za život, a njega učinilo počasnim.

Pobožnost nije tuđina, nemoć ni odvojenost od dunjaluka. Kako, kad je rečeno svim ljudima:

Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji, na nebesima i na zemlji. I da vas darežljivo obasipa milošću Svojom i vidljivom i nevidljivom. (Lukman, 20)

A u drugom ajetu:

I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na zemlji, sve je od Njega. To su zaista pouke za ljude koji razmišljaju. (El-Džasije, 13)

Da su muslimani odani uputama njihove vjere, prednjačili bi u otkrivanju kosmosa u odnosu na druge. Ali značenja vjere su se zgrčila u dušama mnogih pa nisu poštovali Allaha istinskim poštovanjem niti su pojasnili svoju ulogu u kosmosu.

Ima alima i doktora koji smatraju da je vrijeme materijalna udaljenost, remek-djelo sa dubinom, širinom i visinom. Ovo jeste tema polemike u svijetu materije, ali u svijetu naroda i njihove duge historije je vidljiva stvarnost. Na to su ukazali mufesiri tj. da je egzistiranje naroda u prošlosti i sadašnjosti spojena cjelina. Oni koji dolaze odgovorni su zajedno sa prethodnicima za ono što su učinili jer oni usvajaju njihova ubjeđenja, idu njihovim pravcima i preuzimaju njihove vrijednosti. Zato je rečeno potomcima Israilovim u Medini u vrijeme časnog poslanstva:

I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili koji su vas najgorim mukama mučili i mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali, a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. (El-Bekare, 49)

Kazano im je šta se dogodilo njihovim precima iako je to bilo davno. Odgovornost je zajednička svi učesnicima karavane jer svi oni idu ka istom cilju i pokreće ih isti motiv iako se mjesto i vrijeme polaska razlikuju. Ovaj sveobuhvatni pogled na čovječanstvo prije i kasnije učinio je da Časni Kur'an obiluje kazivanjima o stanju prethodnih i sukobu istine i neistine, dobra i zla, poslanika i njihovih sljedbenika s jedne strane i nasilnika i njihovih saveznika s druge strane. Da, na potonjima je da se okoriste iskustvima predhodnika kao što se koristi svaki čovjek poukama od jučer ili malo prije toga. Na njima je da znaju.

Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi bili dobri. (Hud, 117)

Na reformatorima je da budu postojani u svojim stavovima iako se dunjaluk okrene protiv njih i izostane podrška. Budućnost je uz njihove principe u svakom slučaju.

I reci onima koji neće da vjeruju radite što god možete i mi ćemo raditi i čekajte i mi ćemo čekati. Allah zna tajne nebesa i zemlje i Njemu se sve vraća. (Hud, 121-123)

Vjere čine vjerovanja i praktična uputstva. Nedaća vjerovanja jeste u tome da se ne podudara sa stvarnošću, a nedaća uputstava jeste da budu otežavajuća pojedincima i zajednicama. Laž je ovdje veoma opasna. Islam je na oba polja čist od ovih nedostataka. Čak on prijeti promicateljima laži na polju imana i promicateljima laži na polju morala. Pa kaže:

Teško svakom lašcu velikom grješniku. (El-Džasije, 7)

Zatim islam otkriva prirodu iskrenosti u svom vjerovanju i pravednost u svojim porukama:

Riječi tvoga Gospodara su vrhunac istine i pravde. Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna. (El-En'am, 115)

Tako islam gradi sadašnjost ljudi na istini i dobru. Zaista, Allah je jedan i nema drugih. Gdje su? Ne postoje ni na istoku ni na zapadu, ne postoje ni na nebu ni na zemlji. Pripisivanje drugova je mašta pijanih koji utjelovljuju opsjene. Nema Boga sem Allaha.

Najinteligentniji čovjek u prikazu ove stvarnosti je Muhammed ibn Abdullah, a.s. Samo od njega se zna istinita vijest, kao što se od njega zna ispravna uputa za ponašanje ljudi na ovoj zemlji. Pa tako ibadeti koje je pojasnio su regulatori za plemenitost i prepreka za moralni pad, a poslovanje koje je propisao kreće se oko ose dobra i odbacuje štetu kako pojedinaca tako i zajednica.

Vjera – iz usta nekih vaiza – je neprihvatljiva i lošeg je okusa, jer joj oni dodaju sami od sebe grubost i surovost koju prezire zdrava priroda. Uzvišeni kaže:

Reci: „O sljedbenici Knjige ne zastranjujete u vjerovanju svome suprotni istini i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali i mnoge u zabludu odveli i sami s pravog puta skrenuli.“ (El-Maide, 77)

Poraz vjere u brojnim sredinama se desio upravo zbog ovih ljudskih dodataka, a ne zbog nebeskih osnova. Na savremenim muslimanima je da se osvrnu na ovu činjenicu jer oni sami sebi uzimaju vjeru, formiraju o njoj mišljenje i predstavljaju je ljudima. Zaista su se brojni spletkari razišli ovuda i onuda i govore u ime islama, a njihovo poimanje njegovih istina je neznatno ili slabo.

Kuda da se ide? Smrt je razotkrila život i ona ga napada svake minute, čak svake sekunde i na svih pet kontinenata idu povorke onih koji napuštaju ovu zemlju i oslobađaju prostor za one koji dolaze. Čudno. A kuda idu?

Kaže vjera: Oni se vraćaju svome Gospodaru da podnesu račun o svom proteklom životu. Mnogi bježe od odgovora na ovo pitanje jer ih je opijenost dunjalukom obuzela i udaljila od njega. Ili ih je ozbiljnost puta prestrašila pa daju prednost nerazmišljanju o tome kao što čini noj gurajući svoju glavu u pijesak da ne bi vidio lovca ispred sebe.

Priča Jevreja o Ahiretu je nejasna i rijetko se spominje. Čak se i ne spominje u Petoknjižju Musa, a.s. Priča kršćana o Ahiretu je duhovna i ograničenog je oblika. A što se tiče kur'anskog kazivanja o onome svijetu ono je upotpunjeno jasnim detaljima o nagradi i kazni. Čuješ odjek razgovora između sretnih i nesretnih, kao što nazireš u njemu sveobuhvatnu odgovornost za sve što čini čovjek na dunjaluku.

Svako biće ima određeni rok i to ne negira ni ateista ni vjernik. Što se tiče ateiste on vidi taj edžel kao kraj svemu, a što se tiče vjernika on to vidi početkom prave vječnosti. Ostat će dunjaluk da po njemu trče njegovi gosti ka budućem svijetu dok ne dođe i njegov edžel također. Tamo će se susresti ljudi iz svih stoljeća da bi bili podijeljeni na Džennet i Džehennem i upotpunit će se postanak budućeg svijeta. Ima i onih koji odbacuju takvo shvatanje u potpunosti i ne znaju odkud dolaze i ko ih je doveo ovamo. Kur'ansko izlaganje o čovjeku vrijedno je razmišljanja:

Jedan od njih će reći: „Imao sam druga jednog koji je govorio: - Zar i ti vjeruješ da ćemo kad pomremo i zemlja i kosti postanemo zaista račun polagati.“ Hoćete li da pogledate? I oni će pogledati i toga u sred Džehennema ugledati. „Allaha mi“, reći će, „zamalo me nisi upropastio, da nije bilo milosti Gospodara moga velikoga i ja bi se sada mučio.“ (Es-Safat, 51-57)

Zaista postoji nepisano pravilo među pravcima i principima, a rašireno je u našem modernom svijetu, a to je da se ne spominje budući svijet i da se skrati priča o njemu. Ako se i pokaže potreba za tim, ovaj stav zavređuje da se razmisli o njemu.

Ja to podržavam u slučajevima kada vjera usporava aktivnosti živih i razbija ambicije proizvođača. Iako ima i onih pobožnih koji žele da spominjanjem smrti ugase svjetionike civilizacije i presuše izvore nade. Takvi nanose štetu i vjeri i dunjaluku zajedno. Kur'an Časni često spominje budući svijet i prizore proživljenja i nagrade s ciljem da podsjeti nemarne i uputi nehajne da bi uvrstili u rad za dunjaluk i rad za budući svijet, osjećajući riječi Uzvišenog kada kaže:

Kako može biti jednak onaj kome smo lijepu nagradu obećali i koju će dobiti i onaj kome smo dali da se naslađuje u životu na ovom svijetu, a koji će poslije na onom svijetu u vatru ubačen biti. (El-Kasas, 61)

I na kraju, čini se da se sa razvojem i širenjem civilizacije povećavaju materijalne i duhovne potrebe u istoj mjeri. Možda je njihova potreba za islamom danas veća nego što je bila ranije.

 

Izvor: Muhammed el-Gazali, Bolesti i lijekovi, Dobra knjiga, Sarajevo /  www.medzlis-konjic.com

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 813 puta

Magazin Ašk