ponedjeljak, 09 Mart 2015 08:39

Ma'ruf Kerhi – Život, uloga, učenje

Autor: mr.Muharem ef. Omerdić


Uvod

Milost Allahova neka je na Njegove robove. Put spoznaje (al-ma'rifa) Allaha otvoren je do Sudnjeg dana. Načini spoznaje su različiti i nisu zabranjeni ukoliko se time želi postići Allahovo zadovoljstvo. Trajno je putovanje tragaoca spoznaje (al-salikin) na putu ispravnom (al-tariq al-mustaqim). Uzvišeni Šerijat dao je ispravne mjere tragaocu spoznaje da dosegne ono najvrijednije u svome životu. To je uzvišena pravda nebeska.

Allahova jednoća (tawhid) je savršena i neporeciva istina o kojoj nema sumnje, niti može biti nedolične rasprave. Bez spoznaje tawhida nema ispravne spoznaje. Spoznaja tawhida vodi ispravnim putem do spoznaje Allaha i svih drugih istina Vjere. Tragalac za spoznajom zalutaće ako ne bude shvatio ispravno tawhid. Ispravno razumijevanje tawhida učinit će smirenim i zadovoljnim srce tragaoca (salik). Allahov ispravni put usmjerava tragaoca da ide sigurnim smjerom i da dođe do pravoga cilja. Ko se ne drži smjera i dopustivih sredstava dopuštenim principima Allahovog ispravnog puta taj će zalutati. U tom slučaju, data sloboda čovjeku je njegova najveća nesreća. Svoju sreću u slobodi i svoju umnost pretvorio je u vlastitu propast. Iskrena vjera u Allaha je priznanje tawhida. Ljudi se, nakon toga podižu na još veće nivoe ljestvicama znanja ('ilm) i morala (ahlaq). Postaju pronalazači svakog dobra. U svim tajnama vide poruku, u svakom fenomenu dokaz. Tako, pred sobom grade noćno okruženje od dokaza i znakova kao čuvara već uspostavljene svijesti. Uzeto znanje ('ilm) i dostignuti nivo spoznaje (ma'rifa) jeste bogastvo sa kojim čovjek jeste imućan, bez čega je biće koje je teško definirati. Takve osobe su još u nedefiniranim prostorima tame u kojoj se ne vidi ni lijevo ni desno.

Ko je bio Ma'ruf Kerhi?

Ma'ruf Kerhi (Ma'ruf al-Karhi) jeste od srećnika koji su prošli svojim putem ovoga svijeta, veliki gnostik ('arif bi'l-lah) i ustrajni putnik na putu ispravnom, onaj koji je dubokim priznanjem Allahovog tawhida samo sa jednom željom da ga istinski spozna uznastojao da kao pokornik sigurno dođe do svoga Cilja, do Allaha. Na njegovom putu sve mu je svijetlilo istinom i, putujući, uzimao je sve ono što će mu povećavati sigurnost u smjeru koji ga vodi do Hakka. Malo po malo, korak po korak, dah po dah, srce mu je postalo čisto, stjecište tajne, posjednik tajne i pokornik Tajne! To je čisti putnik (sufi) koji je svojim iskrenim poklonom tewhidu postao učitelj generacijama koje dolaze. Svjojom riječju i svojim životom!

Ma'ruf potiče od onih koji nisu ispravno obožavali Uzvišenog Allaha. Porijeklom je bio Perzijanac, po ocu i majci. Ocu mu je bilo ime Fejruz ili Fejrezan. Rođen je u selu Nehr Ban, u srednjem Iraku.

Kada je podrastao njegovi roditelji, pošto su bili kršćani, poslali su ga na odgajanje jednom od svećenika u obližnjem gradu kako bi ga on odgojio u duhu kršćanstva i poučio tajnama njihove vjere. Kada je došao kod svećenika on mu je rekao: - Reci: „U ime, oca, sina i svetog duha.“

Ma'ruf mu odgovori: - Ne! Bog je jedan!

Svećenik ga je toliko, zbog te neposlušnosti, tukao da je dječak izgubio svijest. Nastavio ga je tući i potom je od umora i sam pao do djeteta. Nakon povratak svijesti Ma'ruf je pobjegao od svećenika i nije se više vraćao ni njemu, ni svojim roditeljima. Putovao je po nastanjenim i nenastanjenim dijelovima Iraka... Kada mu je majka doznala šta se dogodilo pala je u tugu i u stalnom plaču i brizi za djetetom je provodila dane svoga života... U izljevu svoje tuge jednom je kazala:

- Da mi Bog hoće vratiti Ma'rufa slijedila bih ga pa ma u kojoj vjeri on bio.

Nakon što je pobjegao od  svećenika gdje se je obreo Ma'ruf?

Povjesničari kažu da je lutao prostranstvima ovoga svijeta, od mjesta do mjesta, dok ponestade snage u njegovim slabašnim nogama i dok mu se odjeća potpuno ne pocijepa. U takvom jadnom stanju stigao je do Kufe i ušao u džamiju. Ugledao je vrlo široku halku ljudi okupljenu oko jednog produhovljenog čovjeka, svijetlog lica, na kome se je vidjela duboka tuga. Slušajući šta im govori čuo je da kaže:

Ko se okrene od Allaha potpuno i njega Allah zanemari potpuno. Ko usmjeri svoje srce Allahu, Allah prema njemu usmjeri (svu) Svoju milost.

Ove riječi moćno su dotakle Ma'rufovo srce i svim svojim bićem se okrenuo Allahu da ga uputi na put ispravni Svojom uputom. U neko doba Šejh, oko koga je bio krug vjernih slušalaca zašuti, a potom tiho, riječima punim topline i nježnosti reče:

- Gdje je mladić koji je maločas došao ovdje?

Okrenuli su se prema Ma'rufu i na rukama ga donijeli pred Šejha. On ga je pomilovao po glavi i kazao mu:

- Dobro došao (mladiću) koji si pribježište našao kod Allaha. Dobro došao (mladiću) koga je Allahova providnost učinila Njegovim ljubiteljem. Dobro došao (mladiću) koji si se razveo od dunjaluka i okrenuo se Ahiretu.

Potom ga je Šejh upitao za ono što mu se dogodilo. Ma'ruf mu je kazao da je išao kod svećenika na nauke po odluci njegovih roditelja, pa mu je svećenik izložio principe kršćanskog vjerovanja i učenje o trojstvu.

Ma'ruf je tada, iako je iman vladao njegovim srcem, izgovorio Šehadet i javno očitovao svoj ulazak u islam.

Šejh mu je tada kazao: - Otiđi svećeniku i pozovi ga u islam, jer ti si čovjek islamske misije. Koga god ti pozoveš u islam – odazvaće ti se.

Potom je otišao onom svećeniku i, on mu se odazvao, nakon što ga je Ma'ruf pozvao u islam.

Nakon dugog izbivanja, želja Ma'rufove majke je bila ispunjena. Došlo je od njihovog susreta.

Rekla mu je: - Sine, koju ti vjeru ispovijedaš?

Reče: - Majko, ja sam u islamu!

Majka će na to: - Svjedočim da je samo Allah Bog i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik.

Uslijedio je priznanje islama i od njegovog oca. Tako je Allah uputio ostatak Ma'rufove porodice i postali su muslimani – sljedbenici jedine Allahove Vjere.

Uslijedilo je Ma'rufovo ponovno vraćanje Šejhu koji mu je kazao: - Pridruži nam se!

- Ko si ti, moj gospodine (sayyide), upita ga Ma'ruf. I gdje me to zoveš? Reče: - Ja sam Ebu Abbas ibn Semmak ( Abu Abbas ibn al-Sammak). Otići ću s tobom do moga sejjida Ali Ride. On je učitelj (ustad) ovoga svijeta, najučeniji među svom današnjom ulemom, najsavršeniji među savršenima u ovom vremenu.

Nedugo, potom, obrela su se njih dvojica zajedno, Ibn Semmak, i Ma'ruf, pred Ali Ridom ibn Musa Kazim ibn Dža'fer Sadik ibn Zejnu'l-Abidin (Ali Rida ibn Musa Kazim ibn Ga'far Sadiq ibn Zejnu'l-Abidin). Nakon kratkog razgovora Ma'ruf se teslimijjet načinio i priklonio Ridi i nastavio živjeti sa njegovim sinovima, preuzevši uljudnost i ponašanje Ali Bejta (Ali al-Bayt), i tako postigao visoke stupnjeve znanja i vrhunskog odgoja i edeba berektom časne porodice i tako dostigao stepen autoriteta (hugga) u fikhu, tefsiru, hadisu, ilmu'l-kelamu... Slovivši na glasu kao vrhunski učenjak na noge su mu dolazili priznati učenjaci tog doba. Tako je postao muftija čijim se fetvama pokoravalo, mudžtehid sa visokim rangom idžtihada. Cijeneći njegovu ulogu među muslimanima ulema su mu dali pijatete mudžtehida i obnovitelja Vjere i drugom stoljeću hidžretskog kalendara. Među učenjacima je nosio naslov: Imam Bagdada.[1]

Sa mnogim uglednim imamima svoga vremena, srećnog doba za razvoj nauke, Ma'ruf se susreo i vodio učene razgovore. Bilo je jakih i iscrpljujućih rasprava sa muhaddisima i fakihima. Tako se je u više navrata susretao sa imamom Ahmedom ibn Hanbelom. Iz jednog njihovog susreta evo kako je tekao razgovor:

Ahmed: - Koji je znak Allahovog zadovoljstva kod čovjeka?

Ma'ruf: - Kada Allah hoće dobro Svome robu, otvori mu vrata djela a zatvori mu vrata rasprava (al-gadal). Ako Allah hoće čovjeku loše, zatvori mu vrata djela a otvori mu vrata rasprava.

- Dovoljno je i meni i tebi danas ovo što si kazao! Doista, ovo je ekstrakt upute, reče imam Ahmed.

Rasprava je pokuđena (makruh) u svemu, a zabranjena je (haram) ako se vodi među dangubama kada oni ne znaju ni za početak, niti za kraj. Zato je Ma'ruf pravo dobro vidio u akciji, u djelu, a ne u bespredmetnoj raspravi, držeći je pokuđenom i izvorom loših posljedica.

Dovoljno je Ma'rufu priznanja toliko što mu je pristupio Ahmed ibn Hanbel koji je bio od izuzetnih znalaca tajni Allahove knjige (al-rasikuna fi'l-'ilm).

Ibn Mensur kaže:

„Čuo sam od moga dede kad kaže: - Bio sam kod Ahmeda ibn Hanbela, pa prisutni spomenuše Ma'rufa Kerhija, a jedan od njih reče da je on malog znanja, na što će Ahmed ibn Hanbel: - Prestani, Allah ti oprostio, a zar se želi što od znanja do onoga što je dosegao Ma'ruf?!“

Sirri Sekati (Sirri al-Saqati) je bio Ma'rufov učenik. Jednom je kazao: - Sve što sam naučio plod je blagoslovljenog druženja sa Ma'rufom.[2]

Ako bi razmotrili učenja i riječi mnogih sufijskih velikana drugog i trećeg stoljeća po Hidžri, naći ćemo mnogo zajedničkog kod trojice autoriteta: Ma'rufa, Sekatija i Džunejda. Njihovi stavovi, osobine, naučavanje i putevi ka Allahu su istovjetni. Njih sva trojica davali su prednost vjerskoj praksi nad sufijskom teorijom.[3]

Dakle, Ma'ruf je bio alim vrhunskog ranga, imao je odabrano mjesto među najvećom ulemom svoga doba, njegovi argumenti se nisu mogli pobijati... Bio je propovjednik neviđenog garda, znao je kada će da govori, na kome mjestu i na koji način. Znao je kada će šutjeti, jer je tada šutnja bila pohvalnija. Njegova uloga u životima ljudi bila je očita, sjedio je među njima s ciljem da ih poučava i da im budi interes za sticanje znanja, redovno ih je upoznavao na opasnosti povođenja za strastima i pokoravanje šejtanu. U trenucima osame prepuštao se dovi i kajanju i davao ljudima povoda da i oni sami tako čine. Da bi stekli samopouzdavanje otvarao im je vrata nade i prijema, usmjeravao ih je putem ispravnim i ukazivao na zablude posrnulih... Sigurnost u svemu tome je bila je i jeste: odziv Allahu i Njegovom poslaniku.

Ma'ruf je volio sve ljude kao svoju porodicu. Svi su mu ljudi bili bliski. Širio je razumijevanje i praštanje. Tu crtu njegove ličnosti odslikava Ibrahim Atruš (Ibrahim al-Atruš) koji kaže:

- Sjedili smo na obali rijeke i Bagdadu. U jednom momentu primjetili smo jednu gurpu mladića koji su pijani pjevali, svirali i buku pravili. „Šta dočekasmo s ovima, o Ma'rufe? Potpuno su protiv Allaha pa ih prokuni?!“ Ma'ruf reče: „Allahu, obraduj ih na Ahiretu!“ Rekosmo: „Kako se moliš za njih a mi smo ti preporučili da ih prokuneš?!“ On reče: „Ako će ih Allah obradovati na Ahiretu On će dati da se oni pokaju na ovome svijetu, a to vama ne pravi nikakvu štetu.“[4]

Njegova dova se primala. Ljudi u Bagdadu vjeruju da se dova prima onome ko Allaha moli u Ma'rufovoj džamiji. On je jednom rekao svome učeniku Sirri Sekatiju (Sirri al-Saqati):

- Kada budeš imao neku veliku potrebu, Allaha u dovi zakuni sa mnom![5]

Njegova obzirnost ga je činila prepoznatljivim među uglednicima tog vremena. U sufijskoj literaturi prvi put se sa njim susreće ovaj pojam. Razgranatost ovoga pojma je velika i važna. Slični su mu Sekati i Džunejd. To se može vidjeti kroz sljedeći primjer:

Ma'rufa je upitao jedan njegov prijatelj: - Šta te potiče na ustrajno bavljenje ibadetom, a šta te pak potiče da se sustežeš od onoga čega se sustežeš?

Ma'ruf je šutio.

- Je li to razmišljanje o smrti?

- Ne, zašto smrt?, reče Ma'ruf.

- Da nije razmišljanje o sudbini – nesreći?

- Ne, zašto bi to bila nesreća?, upita Ma'ruf.

- Možda strah od Džehennema, ili želja za Džennetom?

- Sve je to, što si nabrojao u Allahovim rukama. Kad Ga zavoliš, On će dati da zaboraviš na sve to. Kada Ga počneš spoznavati, On će te štititi od svega toga.[6]

Ma'ruf kao vaiz i propovjednik

Ma'ruf se nije bavio uobičajenim obrascima poučavanja ljudi kao što su džamijski kružoci, katedre i halke, niti je oko sobe okupljao velike skupine muslimana. On je činio nešto drugo, mnogo suptilnije i teže.

Ma'ruf je odlazio halifama, vezirima, namjesnicima i sucima i poticao ih na pravdu prema ljudima, ukazivao im na značaj pažnje i obzirnost prema podanicima, jer je to jedini put uspostavljanja sreće i zadovoljstva u državi.

Jedan čovjek je od Ma'rufa tražio savjet, pa ga je on ovako uputio:

„Osloni se na Allaha tako da On bude tvoje društvo i Onaj sa kojim ćeš biti prisan i Onaj kojem ćeš se žaliti. Nastoj se mnogo sjećati smrti tako da to sjećanje postane jedini tvoj drug. Znaj da je izlaz iz svakog belaja nikome svoje teškoću ne spominjati jer, ljudi ti ne mogu ni dati, niti ti mogu ono što će ti doći spriječiti, oni ti ne mogu korist donijeti, niti štetu učiniti, osim ako Allah hoće. A ono što Allah hoće da preko tebe pređe, to će tako biti!“[7]

Ovaj savjet otkriva dubinu njegove duše koja je pronikla u tajnu, njime otkriva teret grijeha i put oslobađanja od svega što sputava čovjeka da bi se vinuo u sfere slobode koju propisuje vjera i osigurava tewekkul u Allaha. Ovaj njegov savjet obujmiti potpuno može samo ono srce koje je istinski vezano za Uzvišenog Gospodara.

Ma'ruf Kerhi je bio istinski mudrac, putnik Allahu i sluga misije Vjere riječima i djelima, potpuno iskren u onome što govori i što radi, uzimajući samo Allaha kao svoga pratioca. Znajući za teškoću iskrenosti na tom putu, u jednoj prilici je kazao:

„Kako je puno dobrih ljudi, a malo iskrenih među njima?!“

Zatim je dodao:

„Kada ne bi iz srce izašla naklonost arifa prema ovome svijetu, oni ne bi bili u stanju obavljati vjerske dužnosti. Kada bi u njihovim srcima bila i jedna trunka ljubavi prema ovome svijetu, ni jedna njihova sedžda ne bi bila ispravna.“[8]

Ovo su odbljesci Ma'rufove duše i njezinog pronicanja u tajne ovoga i onoga svijeta, u tajne vjere i misije čovjeka. Ove snažne poruke nije izricao mnoštvu ljudi, već manjem broju njih koji su mogli podnijeti njihovu težinu i njima se okoristiti. Vjerovatno, da je ovo govorio onim najboljim iz svoje generacije koji su se oslobodili tla prizemnosti, ali su im još nedostajala široka pluća i snažna krila da bi se vinuli u visinu. Njih Ma'ruf naziva dobrima (al-salihun) koji još nisu postali iskreni (al-sadiqun). Da bi njihova spoznaja postala potpuno znanje o Rabbu moraju svoje srce osloboditi od svega da bi u njega ušla iskrenost (sidq) koja postaje mjera kretanja i mirovanja. Tek tada oni za svoga Sultana priznaju Allaha, a ne dunjaluk. Na tom stepenu Gospodarov iskreni rob je postao gospodar svega oko sebe i samoga sebe. Takav arif i salih postaje sadik, što je bilo namjera Ma'rufa da kaže.

Tada gnostici nadvisuju brda i postaju posjednici tajnog znanja, više ih ne opterećuju ovosvjetska iskušenja vezana za imetak, porodicu i njih same, budući dunjaluk za njih je niže vrijednosti od bezvrijednog krila mušice. Ako bi bilo drugačije, i suprotno, njihova sežda ne bi imala vrijednost, kaže Ma'ruf.[9]

Škola zuhda i mehabbeta

Ma'ruf Kerhi je prvi dao definiciju tesavvufa. Po njemu tesavvuf je zuhd. Dalje kaže da uzeti tesavvuf znači postići stvarno oslobođenje u smislu presijecanja nade za ovim svijetom, što jeste u ljudskim rukama.[10]

Drugo stoljeće Hidžre bilo je stoljeće razvoja nauke o zuhdu i vrijeme jedne respektabilne plejade zahida, kao: Ebu Hašim Sufi (u.150./767.), Dawud Tai (161./777.), Rabija Adevijja (185./801.), Fudajl ibn Ijad (187./802.), Šeqiq Belhi (194./809), Maruf Kerhi (200./816.) i dr.

Ebu Hašim je prvi upotrijebio titulu „sufi“ i prvi je graditelj tekije. Maruf je prvi označio metodu tesavvufa, kazavši:

„Da bi stigao do Hakka moraš proći putem spoznaje.“[11]

U prvom i drugom stoljeću osnovne crte koje su odlikovale zahide bile su:

- strah od Džehennema,

- gajenje nade za Džennetom,

- strahopoštovanje sa plačem i ibadetom,

- vezanost za Hakka činjenjem onoga sa čime je On zadovoljan,

- povlačenje od ovoga svijeta...

U drugom stoljeću su Rabija i Ma'ruf širili shvatanje o ljubavi prema Bogu kao najvećem čovjekovom uspjehu u svom približavanju Njemu. Tome su davali prednost nad svim drugim. Tako će se u Basri tesavvufska škola podijeliti u dvije struje: (prva) čiji su predstavnici bili Hasan Basri i Rabija sa odlikama bogobojaznosti i tuge, (druga) škola zuhda koja se prepoznaje po specifičnom učenju o ljubavi prema Allahu.[12]

U drugom stoljeću Hidžre, pa do njegovog kraja, Rabija sa svojim mehabbetu'l-lah i Ma'ruf sa svojim ma'rifetu'l-lah dali su namoćnije temelje školi zuhda. U njezine osnove spada i duhovno odgajanje muršida za što je principe odredio Ma'ruf.[13]

Učenje o božanskoj ljubavi u tesavvufu koje je započelo sa Rabijom, razvilo se sa Ma'rufom, da bi u trećem stoljeću Hidžre preraslo u sustav mišljenja i moćnu tesavvufsku školu.[14]

Nakon Rabijinog učenja o božanskoj ljubavi, Ma'ruf je razvio učenje o ljubavi kroz hušu, hudu i teslimijjet. Prema njemu suština božanske ljubavi se ogleda u tome da joj se intezitet ne povećava približavanjem, niti se smanjuje udaljavanjem. To je njezina tajna.[15]

Nakon Ma'rufa Kerhija, Zu'n-Nun Misri je nastavio razvijati učenje o božanskoj ljubavi i spoznaji i teorijski elaborirao ova dva pitanja šireći sufijsko shvatanje o njima po Egiptu.[16]

Ma'ruf je posebno poznat po svom nastojanju da uspostavi neraskidivu vezu između učenja o božanskoj ljubavi i spoznaje. Po njemu, božanska ljubav je Božije pravo kod čovjeka. „Mehabbetu'l-lah se ne uči, to nije meqam (stepen), već hal (stanje)“, veli on.[17]

Svoju ljubav prema Allahu ostvarivao je praksom, koja je bila iskrena u ibadetu i ukupnim njegovim postupcima. Nebrojene noći je proveo u ibadetu sve do sabaha. Volio je često citirati sljedeće stihove u kojima zrcali njegova duša:

Šta od mene žele grijesi,

lijepe se za mene i neće da me napuste?

Šta bi falilo grijesima da Ti mene oslobodiš

Svojom milošću, jer mi je kosa već osijedila.[18]

Ma'rufova smrt

Ma'ruf je preselio na bolji svijet u Bagdadu 200/.816. godine. Ukopan je u kvartu Kerh, gdje je on živio i po kome je nadimak uz svoje ime nosio („Kerhi“). Nad mezarom mu je napravljeno turbe, a kasnije, oko turbeta velika džamija.

Ma'ruf i Ebu Nuvas su umrli u istom danu. I dženaza im je bila u isti čas. Veliko mnoštva svijeta je izašlo na džennazu Ma'rufovu, a Ebu Nuvasu samo jedan čovjek. Kad su klanjali dženazu Ma'rufu i sahranili ga u mezar jedan čovjek reče:

- Ljudi, mi smo islamom vezani za Ebu Nuvasa, možda je njegova unutrašnjost bila bolja od njegove vanjštine, ne odvajajmo njegovu nadu od Allahove milosti! Tako su se ljudi okupili oko mrtvog Ebu Nuvasa i njemu klanjali dženazu i sahranili ga.[19]

 

Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 19/20, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 87-96.

[1]  Šayh Muhammad Ali al-Tami, Ma'ruf al-Karhi, Mibar al-islam, Kairo, XXXVIII/1980., br. 5, str. 123.

[2] Prof. dr. A. H. Abdu'l-Qadir, Ma'ruf Karhi, unutar: Džunejd Bagdadi – O jedinstvu, „Press Orient“, Sarajevo, 1991., str. 24.

[3] Ibid., str. 26.

[4] Al-Tami, Ma'ruf al-Karhi, ibid., str. 124-125.

[5] Abu Qasim Abdu'l-Karim al-Qušayri, Al-Risalatu'l-Qušayriyya fi ilmi't-tasawwuf, Kairo, 1318.h., str. 11.

[6] Abdu'l-Qadir, Džunejd Bagdadi..., ibid., str. 25.

[7] Al-Tami, Ma'ruf al-Karhi, ibid., str. 124.

[8] Ibid, str. 124.

[9] Ibid., str. 124.

[10] Dr. H. Kamil Yilmaz, Anahatlariyla Tasavvuf ve Tarikatlar (Glavne naznake o tesavvufu i tarikatima), Ensar Nešriyat, Istanbul, 1994., str. 31.

[11] Ibid., str. 107-108.

[12] Ibid., str. 111.

[13] Ibid., str. 115.

[14] Ibid., str. 117.

[15] Ibid., str. 119.

[16] Ibid., str. 121.

[17] Ibid., str. 124.

[18] Ibid., str. 125.

[19] Ibid., str. 125.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 2703 puta Zadnji put promjenjen ponedjeljak, 09 Mart 2015 08:46

Magazin Ašk