Printaj ovu stranu
utorak, 25 Decembar 2012 14:45

Čudo islamske civilizacije


Islamska kultura i civilizacija u doba vrhunca svoje moći predstavljala je jednu novu evolucionu etapu općeljudske civilizaciju. Međutim, historija nastanka i formiranja ove kulture ima u sebi nečeg nadnaravnog, te se stoga može govoriti o „islamskom čudu“ baš kao što imamo i ono što se naziva grčkim čudom. Ono što se može nazvati islamskim čudom počelo je prenošenjem i usvajanjem grčkog fenomena. Ali, ni sami Grci nisu stvorili kulturu i civilizaciju ni iz čega (ex nihilo). Njihova filozofija i nauka nastali su u Maltiji i ostalim mjestima Male Azije, preko Lidije povezanim s Egiptom i Babilonom. Talesova filozofija ili Pitagorina matematika nisu bile lišene utjecaja iz Egipta i onih s Istoka. Historija je poznato Platonovo putovanje u Egipat. Kada je ovaj mudrac otvorio svoju akademiju, njena vrata je sagradio na istočnoj strani, što je posljedica uvjerenja da svijetom upravlja jedan zli i jedan dobri duh istodobno, što je nesumnjiv ukaz na učenje zoroastrizma. Izgleda da je i Demokrit, otac atomističkih teorija, putovao u Indiju i ostale zemlje Istoka. Čak je i Aristotel (prije susreta sa Aleksandrom) bio u vezi sa Malom Azijom i Istokom.

Na osnovu svega izrečenog kako se može grčku civilizaciju i kulturu nazvati autentičnim ostvarenjem grčke stvaralačke snage? Čak i sami Grci sebe na više mjesta nazivaju dužnicima Istoka.  Međutim, osnovna razlika između grčkog i istočnjačkog razmišljanja u to vrijeme bila je razlika u teoretskim postulatima.

Napredak matematike i zvjezdoznanstva u Egiptu i Babilonu bio je podređen zadovoljenju osnovnih životnih potreba poput trgovine i zemljoradnje, dok je grčko bavljenje naukom i filozofijom bio u većini slučajeva, skoro bez izuzetka, usmjereno zadovoljavanju unutrašnje potrebe za znanjem. Poznate su Platonove riječi o tom pitanju, ono što srećemo u njegovoj „Državi“, gdje kaže da „grčki duh žudi za znanjem i učenjem, nasuprot feničanskom i egipatskom duhu koji teži interesu i koristi.“ Ova besprimjerna radoznalost bila je izvorište grčkog čuda, a težnja za usavršavanjem nauke je osnova islamskog čuda, kao što je to i osnova evropske renesanse. Glavni uzrok ostvarenja islamskog čuda među muslimanima, bez ikakve sumnje, bijaše duh tragalaštva za naukom i osjećaj radoznalosti, što je potaknuto potporom i oporukom Kur'ana i Poslanika. S obzirom na mnoštvo naučnika, liječnika i prevodilaca prisutnih u doba abbasidskog uspona, možda nam se nameće pitanje da li su ljudi ove skupine bili Arapi ili ne. Isken je odgovor Ibn Halduna na ovo pitanje: „Većina učenjaka je nearapskog porijekla.“ U cjelokupnom periodu procvata islamske civilizacije među knjigama medicine, astronomije, filozofije itd. mogu se pronaći veoma važna djela koja su arapska, ali su ih napiali nemuslimani, Sabejci, Jevreji, kršćani. Ipak se ova ostvarenja ne mogu smatrati neislamski, a učenjaci koji su ih pisali na arapskom, a nisu Arapi, na mogu se nazivati adžemom, kako su imenovani narodi van islamskog civilizacijskog kruga. Razlog tome je činjenica da područja koja su u abbasidskom periodu izrodila ove poznate učenjake - Harizm, Fergana, Farab, Sird – u vrijeme prije pojave Islama nisu posjedovala nikakve tragove naučne djelatnosti. Kad su već ova želja i entuzijazam spram stjecanja znanja islamski, da li onda njihov učinak moramo pripisati rasi ili regiji?

U svakom slučaju, ono što je muslimanima podarilo prosperitet na polju nauke i stjecanja znanja bio je njihov osjećaj radoznalosti i postojanje tolerancije prema drukčijim mišljenjima. Motiv halife Mensura i njegovih prvih nasljednika pri bodrenju i podržavanju liječnika i astronoma može se pripisati osjećaju potrebe za ovim dvjema kategorijama učenjaka.

Poznata je predaja da je abbasidski halifa Mensur, radi liječenja vlastite bolesti, iz Džundišapura pozvao Džardžis ben Bahtiša. Harun je, također, radi liječenja bolesti koju je imao, pozvao iz Džundišapura sina ovoga Džardžisa, koji je zvao Bahtišu. Obojica halifa su se mnogo trudili oko ovih liječnika, ukazavši im svaku vrstu potpore. Ovaj osjećaj potpore postojao je i kod Grka, tako da ni oni nisu u potpunosti zanemarili ovu praktičnu stranu u medicini, matematici i astronomiji. Na koncu, suština je u tome da se niti oni niti muslimani nisu zadovoljili samo onim znanjem koje je služilo zadovoljenju neke potrebe, već ih je radoznalost navela na istraživanja i dublja poniranja u te znanosti. Tačno je da je potreba za očuvanjem zdravlja i želja za liječenjem teških bolesti muslimane polahko usmjerila u pravcu indijske i grčke medicine, kao što su i pučko vjerovanje u utjecaj zvijezda, potreba za upoznavanjem orijenta i što preciznijim računanjem vremena utjecali na to da muslimani obrate pažnju na astronomiju i kalendar. Međutim, osim ovakvih prolaznih, privremenih potreba, od kojih ni grčka nauka nije bila baš u potpunosti oslobođena, izvorna žeđ za naukom se, također, mora smatrati jakim motivom.

Ljubav Mensura, abbasidskog halife, koju je pokazivao prema prevođenju knjiga grčkih mudraca svjedoči o ovoj žudnji. On je na dvor Leona Armenca (813-820.), bizantijskog imperatora, poslao jednu grupu ljudi sa zadatkom donošenja grčkih knjiga. Po njegovom ukazu počelo je premjeravanje Zemlje, a za njega je napraljena i velika mapa čitavog svijeta koju je Mesudi vidio i o kojoj govori u knjizi „Tenbijjetu ve-l-Ašraf“. Objašnjenje čuda koje je Anaret b. Hamza vidio na putu za Bizantiju, kako prenosi Ibn Fekih, potaklo je radoznalost halife Mensura za hemijom. Halifa Vasik je pod utjecajem radoznalosti, kako pripovjeda Ibn Hardadebe, u Bizantiju posalo astronoma Muhameda b. Musa Havarizija sa grupom ljudi da istraže mjesto pećine za koju kažu da su u njoj ukopani „stanovnici pećine“. Prenosi se da je i kršćanski imperator pružio pomoć ovoj grupi, Muhamed b. Musa je pregledao pećinu sa tijelima koja su se tamo nalazila i po povratku predao je izvještaj halifi. Isti ovaj halifa je izaslao Selama prevodioca, da sa grupom ljudi potraži branu Jedžudža. Jedno stoljeće prije toga, Meslem b. Abdulelik je pokušao da pronađe put do Aleksandrove „pećine tmina“, i kažu da je od tog poduhvata morao odustati jr mu se ugasila baklja koju je imao. Ovi poduhvati, u najmanju ruku, ukazuju na ljubav i nepatvorenu čežnju muslimana za učenjem i otkrivanjem nepoznanica, posebno u stvarima iz kojih nije proizilazila praktična korist. Biruni je u svom istraživačkom djelu „Ma lil Hind“ prikupio sve one obimne informacije o kulturi i civilizaciji Indije, vođen isključivo nepatvorenom žudnjom i ljubavlju prema znanju. Mesudi, svi islamski geografi i putopisci, pri svojim istraživanjima i putovanjima bili su većinom pod utjecajem osjećaja radoznalosti. Tačno je da su iz nekih od ovih istraživanja dobijene i praktične koristi, te da je nauka koja ne koristi kod muslimana – kao i kod cijelog svijeta – bila nepoželjna, ali osnovni motivi pokretač, čežnja i  žudnja koju su muslimani pokazivali spram teoretskih istraživanja grčkih i indijskih naučnika, bio je osjećaj radoznalosti. Razdoznalost je ta koja je Jakubija, Mesudija i njima slične zainteresovala za grčku i rimsku historiju. Ona nije bila uzrok samo prevođenja indijskih knjiga medicine i astronomije na arapski jezik u početnom periodu vladavine Abbasida, već je neposredno nakon pada abbasidske dinastije pažnju muslimana usmjerila također, prema kineskoj i evropskoj kulturi.

Iako nastojanja učenjaka poput halifinog ministra Rešidudina Fazlulaha nisu rezultirali širenjem kineske kulture, u najmanju ruku, mogu poslužiti za dokazivanje ljubavi muslimana prema traženju nauke, pa makar i u Kini, s one strane zida.

Ova nesagoriva želja za znanjem nagnala je abbasidskog halifu da pošalje izaslanstvo u Bizantiju s ciljem dobijanja grčkih knjiga. Prenosi se da, kada je od svog zarobljenika kršćanina koji je bio upućen u geometriju saznao da u Konstantinopolisu postoji jedan profesor geometrije po imenu Leon, koji je teško živio i bio poznat tek nekolicini ljudi, halifa Me'mun je napisao pismo ovom učenjaku i pozvao ga na svoj dvor. Svom zarobljeniku koji je bio Leonov učenik, obećao je podariti slobodu ako pismo preda učitelju. Znalac matematike je halifino pismo pokazao jednom bizantijskom velikodostojniku i vijest je stigla do imperatora, tako da je Leon postao poznat. Imperator ga je u jednoj važnoj crkvi postavio na mjesto predavača (učitelja) i spriječio ga da prihvati halifin poziv. Kada je Me'mun shvatio da Leon ne može doći u Bagdad, počeo se sa njim dopisivati. Postavio mu je par pitanja iz astronomije i matematike i zatražio njegov odgovor. Mudrac je na ta pitanja poslao konačne i potpune odgovore,  a halifa se toliko obadovao tim odgovorima da je ovaj put za pridobijanje Leona napisao pismo samom imperatoru i od njega zatražio da mudraca na određeno vrijeme pošalje u Bagdad. Tom prilikom je imperatoru dao mnogo obećanja, ali se imperator nije time zadovoljio i Leona je proglasio velikim svećenikom u Saloniku. Tačno je da ova priča nije mnogo poznata u islamskim izvorima, a djela koja su u matematici ostala od Leona Salonidskog ne uživaju neki veći značaj, ali priča, iako u njoj ima izvjesnog pretjerivanja, ipak pokazuje do koje je mjere išla ljubav i želja muslimana za učenjem grčkih nauka. U vrijeme kada je kralj Šarl u svom kraljevstvu s poteškoćom mogao naći nekoliko ljudi koji su bili pismeni, muslimani su se na dvoru Me'muna bavili knjigama Platona, Aristotela i Galena. Izračunali su površinu Zemlje, raspravljali i istraživali o religijama, vjerovanjima, filozofiji, korama Zemlje i nebeskim tijelima.[1]

 

  

IZVOR: Dr. Abdul Husejn Zarrinkub, O HISTORIJI ISLAMSKE CIVILIZACIJE (Karname-ye Eslam), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2001.


[1] Zarrinkub, A.H., 2001., 29-34.
Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 3464 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 12 Maj 2013 16:33