petak, 31 Juli 2015 19:21

Eš-Šazili – veliki islamski mislilac, naučnik, sufija i asketa (593-656 / 1197-1258)

Autor: mr. Muharem Omerdić


Ebu-l-Hasan ̒Ali b. ̒Abdul-Džebbar eš-Šerif ez-Zarvili eš-Šazili se rodio u selu Gamari, nedaleko Septe (Cepte), na području Maroka, 593. godine. Međutim, odrednica pripadnosti (nisba) „ez-Zarvili“ ukazuje na njegovo marokansko porijeklo. Njegovi su ga učenici, poštovaoci i biografi, sastavljajući mu rodoslov, povezali preko Hasana, r.a., za Muhammeda, a.s.

U svom rodnom mjestu je stekao osnovno vjersko obrazovanje i prve susrete sa tajnama islamskih nauka. Obzirom da je bio neumoran u čitanju, ozbiljno mu je oslabio vid, gotovo da je oslijepio, pa je sticajem okolnosti morao da ostavi knjigu. Od tada se, kažu, posvećuje tesavvufu. Neprekidno su ga tokom naukovanja progonila pitanja: Je li moguć susret čovjeka sa svijetom transcendentalnog? Kako će se čovjek utopiti u svijetlo tog svijeta i doći u doticaj sa njim? Može li koristiti njegove blagodati i osjetiti blagodarnost njegove veličine?

U čovjeku postoji jedna snaga, zvana duša, preko koje se akumulira pravo znanje, mada i dalje djelimično i nepotpuno, jer savršenstvo pripada samo Allahu, dž.š. U tom smislu je Poslanik, a.s., molio kur'anskom dovom: RABBI ZIDNI 'ILMEN – „Gospodaru, uvećaj mi znanje!“ (Kur'an, 20:114)

Ebu-l-Hasana je oduševljavalo naukovanje čuvenog Džunejda čija je misao i učenje bilo rasprostranjeno i popularno na području Maroka. Posebno prihvata postulate Muhammeda b. ̒Alija b. Hirmizima, murida Tlemsenli Ebu Midjan Šu'ajba.

Ebu-l-Hasan eš-Šazili je čeznuo za blizinom Boga tražeći najkraći i najbrži put do Njega. Otkrio je da ne može kročiti na taj put dok se ne pobijedi snaga mraka koja obavija ljudsko srce, a koju je moguće razbiti jedino svjetlom ma'rifeta koje je, uistinu, Božansko otkrivanje zastora sa ljudskoga srca i uma. Samostalna traganja i razmišljanja, metode koje je odabirao, nisu mu davale željene rezultate, zbog čega je odlučio da traži učitelja koji će ga voditi u životu i poučiti tajnama do kojih su njegovo srce i um željeli da dopru.

Gdje da traži učitelja? Kakvog učitelja?

Bagdad, koji je bio veoma daleko od njegovog rodnog mjesta, činio mu se kao najpogodniji grad, stjecište naučnika svih struka i nivoa. Tu su živjeli čuveni šeriatski pravnici, najpoznatiji muhadisi i mufessiri tog doba, veliki šejhovi sufizma, mnogi političari i hrabri generali.

Od svih znanosti, najviše ga je privlačio tesavvuf, tesavvufski pristup i metod. Krenuo je na put pun neizvjesnosti i opasnosti za tadašnji način putovanja, veoma težak i dalek. To putovanje su njegovi učenici kasnije nazvali „hidžretun ilallah“ jer od tog trenutka njegov život dobija druge sadržaje, vrijednosti i kvalitete. On od života nije uzimao ono što mu se tog trenutka pružalo, on je tražio nešto drugo, vrednije i jače.

Stigavši u Bagdad susreo se sa šejhom Ebu-l-Feth el-Vasitijem za koga je kasnije govorio: „U Iraku mu ne nađoh ravnog!“ Sa njim se duže vrijeme družio i od njega učio. Krug poznanika i prijatelja su mu bili najznamenitije sufije Iraka tog vremena. U očima tih ljudi Ebu-l-Hasan eš-Šazili je bio nešto izuzetno. Čovjek posebnih vrijednosti. Tako snažno je napredovao u tesavvufu i njegovim disciplinama da mu je jednog dana jedan od njegovih prijatelja rekao: „Ti tražiš Kutba (Pola) u Iraku, ali ga nećeš ovdje naći jer je on u tvojoj domovini, ondje odakle si i došao. Vrati se natrag i naći ćeš ga!“

Ebu-l-Hasan imajući veliko povjerenje u tog svog prijatelja koji je imao jedno posebno, skriveno, znanje o živim odabranicima tog vremena (velijama), vratio se u svoju zemlju rukovođen silnom željom da nađe takvog učitelja i muršida koji će mu pomoći da riješi sve one dileme koje su ga mučile i iz kojih je izlaza tražio, zbog kojih je tugovao i vapio. Natrag ga nije vukla nostalgija za domovinom, jer sufija ima drugačiji pogled na to, već želja da nađe učitelja, pravog i najboljeg. Nije ga interesirao onaj učitelj koji će mu kazivati svoje namjere, već onaj koji će aluzije svojih tajni sprovoditi na njemu. Nije ga interesirao ni onaj učitelj od koga će slušati znanje već onaj od koga će uzimati i usvajati ono najvrednije što se kod njega nalazi. On je tražio učitelja koji će glačati ogledalo njegovog srca kako bi se u njemu ogledao bljesak Allahovog nura i da se sa njim sjedini. On je tražio takvog učitelja u kojeg može da se ugleda, da zaželi da postane kao on, da postanu isti, da ga uvede u nur Svevišnjeg i da mu kaže, kao što je to kasnije ' Ataullah es-Sekenderi isticao: „Evo ti, a evo ti Gospodar!“

Našao je onog kog je tražio!

Negdje visoko, na vrh jedne planine, u tihoj polumračnoj pećini, sam u svom ibadetu Gospodaru i u meditiranju (fikr) živio je jedan sufija. „Ostavio sam svo svoje znanje koje sam do tada stekao, i praksu koju sam do tada imao, i prišao mu kao pravi siromah“, veli Ebu-l-Hasan. „On je bio veoma jadnog fizičkog izgleda, u zakrpnoj sufijskoj odjeći (murekka'a) i u kapi od palminog lišća. Dočekao me je dobrodošlicom i rekao: - Dobro došao Alija sine Abdullahov, sina ̒Abdul-Džebbarova! Spomenuo je moju lozu i povezao je sa Allahovim Poslanikom, a.s.,[1] i nastavio: - Alija, priđi mi kao siromah bez išta, napusti sve ono što si do sada naučio, napusti i dosadašnju praksu, ali ćeš zato od mene otići sa ogromnim bogatstvom vrijednim na oba svijeta! Tako je i bilo, a onda sam od njega uzeo zapanjujuća znanja, drugujući neprekidno uz njega sve do onog trenutka kad je Allah prosvjetilio moje srce.“

Ko je bio taj sufija? Ko je bio taj ' arif-billah i Kutb, kako ga naziva dr. Abdul-Halim Mahmud? To je veliki velija, sejjiduna Abdusselam b. Mešiš, el-Kutbul-ekber, vlasnik rijetkog znanja, ogromnog duhovnog potencijala, gnostik, poznat svim velikim duhovima tog doba, poznavalac mnogobrojnih tajni, koji se je hranio ibadetom, cijeli život proveo u zikrullahu, učitelj svih onih koji su tražili blagodati onoga svijeta, prolazeći kroz pustinju i vrleti dunjalučkog života. Mjesto Ibn Mešiša na Magrebu je kao autoritet imama Šafije u Egiptu, veli dr Abdul-Halim Mahmud. Govorio je: „Postoji osam vrsta djela od kojih su prva četiri bolja od druga četiri! Prva četiri su:

-  Bezgranična ljubav prema Allahu, dž.š.;

-  Pravo zadovoljstvo sa Allahovom odredbom, pa kakva god ona bila, ugodna ili neugodna;

-  Nezaljubljenost u ovaj svijet (zuhd);

-  Potpuno pouzdanje u Boga, dž.š. (tevekkul).

Druga četiri su:

- Ustrajnost u vršenju Božijih određenja;

-  Čuvanje Božijih zabrana;

-  Strpljivost u svim neugodnim situacijama;

-  Pobožnost koja štiti od svega što čovjeka odvlači u zaborav Allaha, dž.š.“

Jednu od najvažnijih plemenitih osobina koju je šejh Ibn Mešiš želio usaditi u srce svom najboljem učeniku bila je bezgranična ljubav prema Allahu, dž.š., i ljubav prema svemu onome što je drago Njemu. On je smatrao da se vjernik ne može savršeno čuvati širka i istog osloboditi bez prave ljubavi. Govorio je:

„Dužnost ti je da se potpuno očistiš širka (bilo koje vrste) kao što se oslobađaš fizičke nečistoće! Peri se od ljubavi za ovim svijetom (hubbi dunja) sa tevbom i sa njom presjecaj puteve onome što te vodi strastima, kvari ih i ukroćuj. Najvažnija stvar u tvome životu je da bezgranično voliš Allaha, neka ta ljubav obuzme cijelo tvoje biće, svaki tvoj osjećaj i pokret i neka se u svemu vidi štovanje Božije veličine...“

Ebu-l-Hasan je svoju nauku širio strogo u granicama Šerijata i onoga što je njime propisano. Strogo se držao kur'ansko-sunnetskih normi, ni za dlaku ih ne prelazeći, zbog čega je to možda i bio razlog velikoj raširenosti šazilijskog tarikata, čak i među naučnicima. Da taj njegov stav ilustrujemo sa sljedećim slučajem koji nam priča ovaj veliki sufija:

„Mom Učitelju je došao jedan čovjek i rekao mu: - Obaveži me nekim dužnostima i poslovima!  On mu je odgovorio ljutito i energično: - Zar sam ja poslanik pa da mogu nekoga obavezati nekakvim dužnostima i poslovima? Šta su Božiji farzi svakome je poznato, a i za grijehe se tačno zna. Vodi računa o farzima a grijeha se čuvaj; pazi na svoje srce da ga ne zaokupi dunjaluk, zatim strast prema ženama, pohlepa za nekakvim položajem, odavanje porocima i sve drugo shodno Božanskom određenju. Kada budeš u takvoj situaciji da si okružen blagodatima, budi zahvalan Allahu, dž.š., a ako si u teškom položaju budi strpljiv. Od svega je najvažnija ljubav prema Allahu iz koje proističe svako drugo dobro. Izvor gore spomenutog je u četvoro: istinska pobožnost, dobra i lijepa namjera (nijjet), iskreno djelo i sklonost nauci. U osnovi ovo se ne može kompletirati bez druženja sa dobrim ljudima i bez učitelja – savjetodavca.“[2]

Jednog dana šejh Ibnu Mešiš reče Ebu-l-Hasanu:

„Alija, otputuj u Afriku, u mjesto Šazil, jer tebe je Bog nazvao Šazili. Iza toga otputuj u grad Tunis, a potom dalje na Istok.“

Pred rastanak sa svojim učiteljem Ebu-l-Hasan ga je molio da ga posavjetuje i uputi. On mu je rekao:

„Alija, vodi računa o Božijim i ljudskim pravima. Čuvaj svoj jezik i srce i sve druge svoje organe. U pravo vrijeme izvršavaj Božija zaduženja pa će ti Bog pokloniti Svoje prijateljstvo (tj. postaćeš Njegov velija)...“[3]

Ovaj njegov put nije bio kao onaj u Irak. Sada se držao konkretnih uputstava svoga učitelja i imao na umu sve one stvari sa kojima se morao susresti, uslove svoga ponašanja i principe svoga djelovanja. Stigavši u grad Šazil nije se u njemu zadržavao već je otišao na jedno brdo zvao Zagvan, gdje mu se pridružuje tamošnji najbolji pobožnjak Ebu Muhammed Abdullah b. Selame el-Habibi. Tu, u osami je mogao da se posveti zikru i ibadetu, razmišljanju, sređivanju znanja stečenog kod svog Učitelja i daljem duhovnom i intelektualnom uzdizanju.

Osamljivanje je u životu salika redovna praksa. To nije bježanje od ljudi već odlazak u Allahovo okrilje (Fe firru ilellah – Kur'an, 51:50). Po povratku sa Zagvana nije ni sa kim komunicirao mada ga je njegov prijatelj i vjerni pratilac molio: „Posveti se ljudima kako bi se oni tvojim znanjem okoristili“. Odatle je dalje otišao, po upustvima svoga šejha, prema Tunisu, gdje potpuno mijenja način svoga rada, otvarajući se prema ljudima potpuno, što se ogleda u njegovom pozivu oživljavanju izvornog islama, što življoj islamskoj praksi, poziv duhovnom uzdizanju i suštinskom poimanju vjere i života.

Svojim da'vetskim radom istinskog islamskog učitelja i pregaoca Ebu-l-Hasan eš-Šazili je u Tunisu stekao veliki broj učenika, sljedbenika i poštovalaca, kasnije, poznatih imena u analima islamskih nauka kao što su: Ebu-l-Hasan ̒Ali b. Mahluf, Ebu ̒Abdul-Bedžai el-Hajjat, Ebu ̒Abdullah el-Džarehi, Salih Ebu-l-̒Azaim Madi i dr. Njegov rad u Tunisu nije svakoga oduševljavao, a naročito ne moćnog Kadul-kudata (Vrhovnog sudiju) te zemlje, obzirom da je smatrao da opada njegova popularnost i ugled, pošto je i on kao poznati fakih održavao predavanja iz šerijatskog prava, a iz dana u dan mu se smanjivao broj slušalaca na katedri. Ebu-l-Hasan je imao vrlo široko obrazovanje, pa je pored predavanja iz tesavvufa održavao časove fikha, hadisa, tefsira itd. Pošto je Ibnul-Barra', kako se zvao taj kadija, bio slabih ljudskih kvaliteta nije se usudio pristupiti njegovoj katedri i na njoj raspraviti sve ono sa čim se nije slagao sa Ebu-l-Hasanom, što bi dolikovalo njemu kao naučniku, on je počeo oko učenog Šejha praviti spletke i intrige, optužujući ga kod sultana Tunisa, Ebu Zekerijjaa, kako zagovara rušenje njegove vlasti i uspostavljanje fatimijske, u koje ime i okuplja ljude razne dobi oko sebe i potpiruje pobunu. Iako je vladar donekle bio sujetan, ipak nije poslušao Ibnul-Berra-a nego je zakazao skupštinu najpoznatijih naučnika Tunisa na kojoj su prisutni raspravljali sa Šejhom, koji mu se tom prilikom u toj mjeri dopao da je njegovom tužiocu uputio najozbiljniju zamjerku i ukor zbog njegove zavidnosti i zlonamjere. U ime vladara ispriku je dao njegov brat učenom Šejhu kriveći za to zavidnost Ibnul-Barra-a, ali mu Šejh odgovori: „Allaha mi, tvoj brat sam po sebi ne može sebi ni korist ni štetu donijeti, ne može se usmrtiti, život sebi dati ili što drugo, a kako bi mogao onda što drugome učiniti mimo volje Allaha koji je sve prethodno odredio i u Knjigu upisao?!“

Poslije ovih događaja, koje je Šejh prihvatio kao iskušenje, oprobavanje i potvrđivanje vlastitog imana i karaktera krenuo je na hadždž. Vladar, misleći da potpuno napušta njegovu zemlju, molio je da se vrati, ali mu je Šejh dao uvjeravanja da još ne napupušta Tunis već samo želi obaviti petu islamsku dužnost.

U Aleksandriji je doživio veliku neprijatnost, obzirom da je zbog spletki Ibnul-Berra-a bio zatvoren od tamošnjih vlasti. Međutim, nakon više zgoda, čudnih i nevjerovatnih događaja, Šejh i njegova pratnja su bili pušteni i uz najveće počasti ispraćeni sa egipatske teritorije prema Mekki.[4]

Po povratku sa hadždža u Tunisu mu je pristupio jedan mladić po imenu Ebu-l-̒Abbas el-Mursi, kojeg je Šejh ocjenio kao vrijednog i plemenitog čovjeka, da bi, nakon određenog vremena druženja sa njim rekao: „U Tunisu više nema ni jednog ovakvog mladića!“ Ebu-l-̒Abbas se nije odvajao od Šejha, pratio je svaki njegov korak, upijao svaku riječ... U tolikoj mjeri je ovladao naukom svoga učitelja da je poslije njegove smrti postao njegov halifa i predvodnik cijelog šazilijskog tarikata.

Izvršivši svoju ulogu u Tunisu, jedne noći je pala odluka da krene na Istok, za Egipat. Na svojoj katedri je ostavio svog najboljeg slušaoca Ebu-l-'Abasa el-Mursija, koji će, ne mogavši bez učitelja, vrlo brzo za njim doći istim putem. Šejh se obreo u Aleksandriji, gdje se družio sa ubogim, bolesnim i siromašnim ljudima, zanemarujući bogataše i dvorjane kojih je bio nemali broj. Tu se oženio i zasnovao porodicu. Oko kuće mu je stalno bilo mnoštvo svijeta, poznanika i novih pridošlica koji su dolazili iz dalekih krajeva u namjeri da se sa njim susretnu, da ga čuju i vide. Obzirom da je bio izuzetan orator i poznat pjesnik, njegove riječi su bile pravi ugođaj i doživljaj za svakog slušaoca. Koliko je bio omiljen svjedoči i to da kad bi jahao oko njega bi trčala gomila svijeta.

U Aleksandriji je, u jednoj većoj džamiji, osnovao katedru koja je postala poznata u cijelom Egiptu, i šire. Tada je počelo pravo širenje njegovog tarikata i učenja. Kako piše autor djela „Mefahirul-'illijje“, na ovu katedru su „dolazili ljudi sa Istoka i Zapada, najpoznatija imena tog doba, kao: ̒Izzuddin b. ̒Abdusselam, Ibnu-s-Salah, Ibnu-l-Hadžib, Džemaluddin 'Usfur, Nebihuddin b. ̒Avf, Muhjuddin b. Suraka i dr.[5] Svaki od njih je sa ponosom isticao da je bio učenik čuvenog Šejha. Pošto je on volio putovanja susretao se sa brojnim naučnicima, koji su ga potom posjećivali, od njega učili i pred njim studirali.

U ševvalu 656. godine po H. pozvao je svoje prijatelje da krenu na hadždž. Stigavši u istom mjesecu do Humejsira u pustinji 'Izab (u gornjem Egiptu), između Kana-a i Kasira, jednog predvečerja je sabrao svu svoju pratnju i davao im takve savjete, kao nikada do tada, iz mora svog silnog znanja i iskustva. Potom je zasebno savjetovao Ebu-l-̒Abbasa el-Mursija, a onda svima kazao: „Kada umrem slijedite Ebu-l-̒Abbasa el-Mursija. Njega imenujem svojim halifom (nasljednikom). On među vama ima odabran status.“ Cijelu noć je poluglasno ponavljao: Ilahi, Ilahi – moj Bože, moj Bože. Pred zoru se smirio. „Vjerovatno je zaspao“, mislili su. Ali ubrzo su otkrili da je stalo srce koje je probudilo tolika druga.

Ebu-l.̒Abbas el-Mursi ga je opremio i kao imam klanjao džennazu. Sahranili su ga na mjestu gdje je izdahnuo.[6] Jedan memelučki sultan je dao sagraditi turbe na njegovom mezaru.[7] Po nekim drugim izvorima sahranjen je u pokrajini Mohoa (Moka).

Svojim učenicima, pristalicama i muridima je preporučavao lišavanje od besposlica, da traže smisao života, da se bave raznim zanimanjima, da se čuvaju izgubljenosti i lutanja, da prolazne stvari u što većoj mjeri zapostavljaju i zanemaruju i da ih koriste samo u toj mjeri koliko je dopušteno i nužno. Upućivao ih je na pobožnost jer je tada čovjek najbliži i najdraži svome Gospodaru. Kada su ga pitali od koga je dobio inspiraciju za svoje učenje, odgovorio je: „Pio sam vodu iz sedam mora!“.

Njegov životni kredo (credo) je bio tevhid. Sve svoje snage je upregao u tom smjeru da ojača iman i da na sebi i u sebi primjeni istinski islamski monoteizam. Sam Ebu-l-Hasan eš-Šazili nije pisao kanone svoga reda već jedan od njegovih najutjecajnijih nasljednika u drugoj generaciji, Tadžuddin 'Ataullah es-Sekenderi, kroz djelo „Hizbul-bahr“, o kojem govori i čuveni Ibni Batuta, a L. Rinu iz njega prevodi neke fragmente.

Eš-Šazili nije preporučavao ni halvet ni tekiju što su podržavali njegovi najutjecajniji nasljednici. U ovom tarikatu nema bučnih ceremonija, niti služenje kojekakvim vještinama ili čarolijama. Svi njegovi sljedbenici slijede, primjenjuju i prakticiraju Šerijat Muhammeda, a.s., u pravom smislu te riječi.

Ovaj tarikat i učenje njegovog osnivača su razradila dvojica naučnika: Ebu-l-̒Abbas el-Mursi a iza njega Tadžuddin b. 'Ataullah es-Sekenderi[8] koji su imali mnogo sljedbenika u sjeverozapadnoj Africi (na Magrebu). Osnovni tarikat je bio baza za nastajanje petnaest novih tarikata na ovim područjima, među kojima su: 'arusijje, džazilijje, hafnavijje džazulijje, vafaijje i dr. Ovaj tarikat se proširuje i u Anadoliji, a u Istanbulu su radile tri tekije ovog pravca: na Unkapanu, Alibeykoju i Bešiktašu. Obavljali su devran u četvrtak i petak. Sultan ̒Abdu-l-Hamid II je štitio ovaj tarikat, pripadao mu, pa je na njegovoj dženazi obavljen šazilijski tehlil...[9]

Šazilije su imale obaveznu lektiru od dvanaest zbirki dova koje su u jednakim vremenskim intervalima učili i ponavljali. Najuporniji su, dugotrajnim učenjem svih dvanaest zbirki znali napamet.[10] Katib Čelebi smatra da se šazilijskoj dovi pripisuje velika moć. Specijalno u djelima „Letaif“ i „Mefahir“ ima mnogo dova za koje se kaže da se njima realiziraju mnoge želje u životu...

Osnovnih pet principa šazilijskog učenja su:

1) Javno i tajno biti pobožan;

2) Riječju i djelom javno i tajno oslanjati se i pridržavati se sunneta;

3) Ne strahovati od ljudi niti se u njih uzdati u bilo čemu, niti smatrati da mogu donijeti sreću ili usud jer je sve od Boga;

4) Oslanjati se na Allaha u malim i velikim stvarima, javno i tajno, u zadovoljstvu i sreći, i u tegobi i u nesreći i

5) Tražiti utočište od Boga i u radosti i u žalosti.

Bez sumnje, krajnji cilj koji eš-Šazili želi postići je „fena“, ali ne u onom bukvalnom smislu kako su ga shvatili neki islamski teoretičari i najnegativnijim riječima pisali o Ibn ̒Arebiju, Džunejdu i dr. Da bi postigao taj „fena“, nestajanje, brisanje vlastite ličnosti s ciljem približavanja Bogu, kao sredstvo je uzeo evrad i ezkar.

Ovaj tarikat se nije institucionalizirao u doba osnivača Ebu-l-Hasana eš-Šazilija, već nešto kasnije, od strane njegovih nasljednika, prvo u Tunisu a brzo, poslije toga, širi se i po drugim krajevima. Ovaj tarikat najrašireniji je na Magrebu, ali H. H. Jessup spominje da je 1910. ovaj red bio veoma raširen i u Siriji gdje su šazilije, između ostalog čitali Stari i Novi zavjet i bratimili se sa kršćanima. Kako piše De Sacy (Chrestomatie Arabe, II, 274.) Eš-Šazili je putujući preko Jemena stigao u Arabiju, potom otišao u Mekku, gdje je poticao ljude da se bave poljoprivredom i da gaje kafu, koliko je moguće na tim područjima.

Razmišljanja, pouke i savjeti

Ebu-l-Hasan eš-Šazili je bio izvanredan poznavalac Kur'ana i hadisa, obilno ih proučavao i koristio, o čemu ima dosta dokaza i autoritativnih mišljenja. Kratko rečeno, on je cijeli svoj život posvetio proučavanju Kur'ana i hadisa i tim izvorima poučavao druge ljude. Iz njegove prebogate riznice i zaostavštine dovoljno je pomenuti nekoliko misli koje potvrđuju dubinu njegovog duha i umovanja.[11]

Ihlas

Za „ihlas“ šejh Šazili kaže: „Ihlas je svjetlo Božije kojim obujmljuje vjernikovo srce, vezuje samo za Sebe i za ono što je u ime Njega. Takav ihlas nije čak dostupan ni meleku da oko njega bilo šta utječe, niti šejtanu da ga kvari, a ni strastima da ga oslabljuju“. Ovdje je vjerovatno Šejh mislio na Božije riječi kazane meleku Džebrailu, a ovaj ih je prenio Poslaniku, a.s.: „Ihlas je jedna od Mojih tajni kojom sam oplemenio srca onih Mojih robova koje volim.“ Dalje, šejh Šazili veli: „Postoje dvije vrste ljudi iskreno odanih Allahu, kao što postoje i dvije vrste ihlasa: ihlas sadikina i ihlas siddikina! Sadikini su oni koji za sve ono što iskreno rade očekuju i traže Božiju nagradu. Siddikinima je cilj Allah, ne traže ništa od Njega osim Njega.“

Tevba

„Prvo što murid-salik treba uraditi Allahu je tevba. Njen početak je istigfar, a duša tog istigfara je da se ne poklanjaš nikome nego samo Allahu. Ovo je najispravniji vid istigfara i sačuvaće vjernika od Božije kazne, kako je potvrđeno u Kur'anu: Allah ih nije kaznio jer si ti među njima bio; Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. (Kur'an, 8:33)

Namjera

„Ne igra uvijek, u svim slučajevima, čovjekov rad glavnu ulogu jer njegova namjera i pobuda ima značajniji prioritet. Iskren pristup djelu u namjeri dobroj kod Boga ima veći značaj od samog djela, i nagradu bolju, kao što Poslanik, a.s., kaže:

Djela se cijene na osnovu namjere. Svakome pripada ono što u namjeri bude imao. Ko bude Hidžru u ime Allahovo učinio, takvom će mu se i prihvatiti, ali ako bude u ime ovosvjetske dobiti ili radi sticanja naklonosti neke žene u cilju vjenčanja sa njom, od hidžre će samo to imati.

Namjera, odluka, pobuda, htijenja, želja i sl. sve to ima isti smisao i treba da daje isto značenje. Prava namjera je ona u kojoj je odsutna svaka druga pobuda osim one koja želi da dovede do savršenstva uslove za nastanak djela, u čemu se zadužuje srce (želja) sa ostalim organima (snaga i znanje). Poslanik, a.s., je rekao: Kad je dobra namjera biće dobar i rezultat.

Najbolje je ono što je u čovječijem srcu u ime Boga, pa Ga veliča, poštuje zakone Njegove i naredbe Njegove...“

Najkraći put Bogu, dž.š.

Po riječima šejha Šazilije na Božijem putu najgorljiviji su siddikini-muhakkikini, zatim evlijau-l-mukarrebini, pa šehidi i salihini. Od poslova na tom putu najbolji i najefikasniji su:

-  Zikr: sredstvo mu je dobro djelo, a plod prosvjetljenje Božije;

-  Razmišljanje: sredstvo mu je ustrajnost, a plod je znanje;

-  Zadovoljstvo i skromnost u posjedu: sredstvo mu je zahvalnost, a plod je uvećanje posjeda;

-  Ljubav: sredstvo joj je odvratnost prema strastima i onome što ih izaziva, a plod je stizanje do Voljenog.

Samoća

Put Voljenom je osamljivanje u cilju preodgajanja, donošenja konačne tevbe, učvršćivanja vjerovanja i odvajanje od sebe svega onoga što nije Bogu drago. Put osamljivanja je kraća izolacija od ljudi ili napuštanje naselja određeno vrijeme i odlazak u kakvu spilju. Za vrijeme te usamljenosti i izolacije vrijeme treba provoditi u zikru, samoposmatranju, tevbi i istigfaru.

Plodovi osamljivanja su:

-  Otkrivanje koprene sa mnogobrojnih tajni;

-  Spuštanje milosti Božije;

-  Ostvarivanje ljubavi Božije; i

-  Iskrenost u izgovaranju svake riječi, kako kaže Allah, dž.š.: I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo. I darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani. (Kur'an, 19:49-50)

 

Izvor: Šebi-arus, Tarikatski centar Sarajevo, Katedra Mesnevije, Sarajevo, 1984, str. 23-31.

[1] Ebu-l-Hasan ̒Ali eš-Šazili el-Husni b. ̒Abdullah b. ̒Abdul-Džebbar b. Temim b. Hurmuz b. Hatem b. Kusa b. Jusuf b. Juše' b. Verd b. Betal ̒Ali b. Ahmed b. Muhammed b. ̒Isa b. Muhammed sin predvodnika džennetske mladeži Ebu Muhammed Hasana, sin vladara vjernih Alije b. Ebu Taliba i Fatime ez-Zehre, kćerke Vjerovjesnikove, a.s. (Vidi Ibnu 'Ataullah es-Skenderi, Letaiful-munen; dr. Abdu-l-Halim Mahmud, Ebu-l-Hasan eš-Šazili, Darul-islam, Kairo, str. 47) Es-Skenderi je Letaiful-munen posvetio dvojici velikana šazilijske tarikatske škole, napisano oko 698. godine po H. Ovo se smatra kapitalnim doprinosom šazilijskom tariku i tesavvufu uopće. Djelo je doživjelo više izdanja. (Vidi: dr. Ebu-l-Vefa el-Ganimi et-Taftazani, Ibnu 'Ataullah es-Skenderi ve tesavvufuhu, Kairo, 1969, str. 104).

[2] dr. Abdu-l-Halim Mahmud, Ebu-l-Hasan eš-Šazili, str. 24.

[3] Ibid, str. 26.

[4] Durretu-l-esrar, str. 31.

[5] El-mefahirul-'illijje, str. 15.

[6] dr. Abdu-l-Halim Mahmud, Ebu-l-Hasan eš-Šazili, str. 44.

[7] Silvestre de Sacy, Chrestomatie Arabe, II/233.

[8] Vidi: Muharem Omerdić, „Tesavvufska naučavanja Ibnu 'Ataullah es-Skenderije“, Islamska misao, VI, 61, str. 33-37.

[9] E. B. Šapolyo, Mezhepler ve Tarikatler Tarihi, Istanbul, 1964, str. 197.

[10] A. Cour, Islam Ansiklopedisi, XI, Istanbul, 1970, str. 365.

[11] Svi navodi su po navedenom djelu Abdu-l-Halima Mahmuda, str. 123-143.

Ocijeni
(8 glasova)
Čitano 2160 puta

Magazin Ašk