srijeda, 03 Februar 2016 13:39

Dželaluddin es-Sujuti


Ebul-Fadl Abdurrahman ibn Kemaluddin Ebi Bekr ibn Muhammed ibn Sabikuddin Dželaluddin el-Hudajri es-Sujuti, eš-Šafi'i, alim, nadaleko poznati hadiski učenjak, pravnik, sufija, historičar, autor brojnih djela iz skoro svih islamskih nauka, obnovitelj vjere devetog stoljeća, rođen je 1. redžeba 849, odnosno 3. oktobra 1445. godine u Kairu.

Es-Sujuti, po ocu Perzijanac, a po majci Turčin, odrasta u Kairu kao jetim. Otac mu umire kada je imao svega pet godina. Još iz vremena djetinjstva pokazivao je izrazitu želju za izučavanjem raznih islamskih znanosti. Sa svega osam godina naučio je Kur'an napamet, postaje hafiz, a memorirao je i nekoliko djela iz temeljnih islamskih znanosti. Tako je npr. vrlo brzo naučio napamet šerijatsko-pravno djelo Umdetul-ahkam od Ibn Kudame, komentar istoga djela od Ibn Dekika, Minhadžul-fikh od en-Nevevija, gramatičko djelo Elfijju od Ibn Malika, usulsko djelo Minhadž od Bejdavija, itd.

Slušajući predavanja najpoznatijih učenjaka toga vremena obišao je brojne krajeve tadašnjeg islamskog svijeta, prije svega Šam, Hidžaz, Jemen, zemlje Magreba, pa čak i Indiju. Vrlo rano je počeo pisati djela i podučavati druge, a u četrdesetoj godini života prestaje držati predavanja na Šejhunijji u Kairu i izdavati fetve. Inače je bio prvi čije su fetve bile u dobroj mjeri produhovljene tesavvufom. Povlači se u samoću i piše brojna djela, sve do kraja života. Umro je u kairskoj četvrti Mikjas, uoči petka, 19. džumadel-ula 911/18. oktobra 1505. godine.

Es-Sujuti je živio u periodu vladavine Mameluka - Čerkeza u vrijeme političkih nemira i previranja, te čestih smjena vladara. Za razliku od političke i ekonomske situacije, stanje u obrazovanju je bilo potpuno drugačije. Neki mamelučki sultani su bili visoko obrazovani, cijenili su nauku, otvarali razne škole i naučno-obrazovane centre, pomagali učenjake, dopuštali i poticali dolazak učenjaka iz raznih krajeva islamskoga svijeta, te su i sami lično, nerijetko, pozivali istaknute učenjake na dvor radi naučnih rasprava. Uz mnoge škole i džamije osnivane su veoma bogate biblioteke kroz koje su prolazili brojni islamski učenjaci. U to vrijeme živjeli su mnogi velikani islamskih znanosti, kao što su npr. Ibn Hadžer el-Askalani, es-Sehavi, es-Subki, el-Makrizi, koji su napisali na stotine djela iz raznih naučnih disciplina.

Naravno da je ovakav pogodan ambijent za obrazovanje iskoristio i sam es-Sujuti i za vrlo kratko postaje uvažen i cijenjen alim. Do koje mjere je es-Sujuti stigao u mnogim znanostima, prije svega u hadisu, svjedoči i priznanje mnogih islamskih učenjaka da mu u njegovo vrijeme nije bilo ravnog! Tako npr. el-Hanbeli za njega kaže: „Es-Sujuti je, u svoje vrijeme, bio najveći poznavalac hadisa i hadiskih disciplina (...), te deriviranja šerijatskih propisa iz hadisa.“  Sam es-Sujuti zapisao je da je znao napamet 200.000 hadisa, te „da sam došao i do većeg broja hadisa, i njih bih naučio!“ Ukazujući na njegovu učenost, posebno na planu hadiske nauke, Handžić kaže da „ga smatraju jednim od posljednjih sposobnih hafiza hadisa.“ On je klasični primjer izuzetno nadarenog i svestrano obrazovanog islamskoga učenjaka, enciklopediste i to ne samo u islamskim znanostima.

Pošto je es-Sujuti u određenim znanostima još kao mladić dostigao zavidan stepen, počeo je veoma rano dobijati diplome i dozvole za podučavanje drugih. Tako npr. već početkom 866. godine kada nije imao ni punih sedamnaest godina, dobiva dozvolu za podučavanje arapskoga jezika! Godine 872/1467. drži predavanja iz hadisa u džamiji Ibn Tuluna. Zbog velike umješnosti i sposobnosti biva angažiran da predaje hadis na Šejhunijji, što je bila visoka čast koju su postigli samo najistaknutiji među muhaddisima!

Bio je šafijskoga mezheba i držao ga se skoro u potpunosti cijeloga svoga života. Međutim, budući da je bio specijalista u svim islamskim znanostima, te da je zasigurno dostigao stepen 'apsolutnog idžtihada' – kada se više nije morao vezati za određeni mezheb – on je pred kraj života u jednom manjem broju fikskih pitanja donio vlastite fetve – izlazeći iz okvira šafijskoga mezheba zbog čega je naišao na osudu mnogih suvremenika.

Vjerovatno su u velikoj mjeri ovi napadi utjecali da se u svojoj četvrtoj deceniji povuče iz javnog života, iako, naravno, glavni razlog treba tražiti u nestabilnosti i neredu na političkome planu, te neslaganju sa načinom ponašanja većine tadašnjih sultana, ali i kolega, uleme. O teškom stanju i o zavidnosti koja je vladala kod mnogih u njegovo vrijeme, sam es-Sujuti kaže: „Živim u vremenu u kojem je Allah ispunio ljudska srca zavidnošću i u kojem preovlađuje zloba kod ljudi do te mjere da ona kola njihovim srcima kao što krv kola njihovim tijelima. (...) Ljubav prema položaju ljude je zaslijepila i zaglušila, pa su zapostavili i zaboravili na šerijatsko znanje a pohrlili su za filozofijom i predali se njenome izučavanju, želeći na taj način da uznapreduju – međutim, Allah će takve samo unazaditi!“

Kao razlog njegovom izoliranju neki vide utjecaj tesavvufa, budući da je bio naklonjen tesavvufu i da je jedno vrijeme bio šejh u Hanikahu Bajbersa, najvećem kairskom hanikahu toga vremena.

Es-Sujuti je poznat i po tome što je učio pred izuzetno velikim brojem profesora i učenjaka. Interesantno je navesti da je među profesorima koji su mu predavali hadis bilo i nekoliko žena. Njegov učenik eš-Ša'rani u djelu et-Tabekatus-sugra bilježi es-Sujutijevu izjavu da je znanje sticao pred šest stotina učenjaka! Najistaknutiji među njima su bili:

- Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani (umro 852. h. godine). Bio je jedan od velikana među islamskim učenjacima u raznim disciplinama, pogotovo u oblasti haidsa. Autor je brojnih djela, među kojima je i komentar el-Buharijeve zbirke hadisa. Navodi se da je es-Sujuti 869. godine, obavljajući hadždž, pio vodu zemzem čineći dovu da u fikhu dostigne stepen Siradžuddina el-Bulkinija, a u hadisu hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija. Po mnogima dova mu je uslišana.

- Salih ibn Umer Alemuddin el-Bulkini (u. 868. god.), istaknuti šafijski učenjak, bio je dobro upućen u više islamskih znanosti. Autor je brojnih djela. Es-Sujuti je pred njim najviše izučavao šerijatsko pravo šafijskog mezheba i on mu je dao diplomu da može tome druge podučavati.

- Jahja ibn Sa'duddin Šerefuddin el-Munavi (u. 871. god.), istaknuti islamski učenjak, autor je brojnih djela. Posebno se istakao u fikhu, pa je izvjesno vrijeme podučavao šafijski fikh, a bio je i vrhovni kadija Egipta. Pred njim je Es-Sujuti uglavnom učio fikh i tefsir. Iako mu je bio profesor komentirao je djelo svoga učenika. Tako je nastao Fejdul-kadir jedan od najčitanijih komentara ne samo el-Džami'us-sagira, nego hadiskih djela općenito.

- Muhjiddin Ebu Abdillah Muhammed ibn Sulejman er-Rumi el-Kafadži (u. 879. godine), svojevremeno najistaknutiji hanefijski učenjak u Egiptu. Napisao je brojna djela. Es-Sujuti je pred njim učio četrnaest godina, poglavito tefsir, fikh i usuli-fikh, te sintaksu i ostale discipline arapskoga jezika. Bio je prijatelj es-Sujutijeva oca. Zajedno su predavali u Šejhunijja medresi. Poznanstvo es-Sujutija i el-Kafadžija produbilo se kada je i sam es-Sujuti počeo podučavati u istoj medresi. Govoreći o njegovoj velikoj pomoći i samilosti koju je prema njemu pokazao, es-Sujuti kaže da ga je smatrao drugim ocem. Također je za njega rekao: „Četrnaest godina sam bio uz njega, ali svaki put kada bih došao do njega on bi me upoznao sa nekim interesantnim temama i činjenicama koje nikada prije nisam čuo!“

Imajući u vidu es-Sujutijevu izuzetnu nadarenost i učenost, iako se skoro u potpunosti povukao iz javnoga života od svoje četrdesete godine, iza sebe je ipak ostavio veliki broj učenika. Tome u prilog idu i činjenice da je vrlo rano počeo podučavati, te da su mu dolazili učenici željni znanja iz raznih krajeva tadašnjeg islamskog svijeta.

Zahvaljujući čudesnoj memoriji i izvanrednom sintetičkom umu koji mu je omogućavao da priređuje ili diktira nekoliko djela istovremeno napisao je čak 981 djelo iz različitih islamskih znanosti, od kojih je njih 234 već štampao. Skoro je nemoguće pronaći islamsku disciplinu o kojoj es-Sujuti nije napisao zasebno djelo. Ispisao je cjelovit tefsir Kur'ana pod naslovom ed-Durrul-mensur fit-tefsir bil-me'sur, protumačio ga po drugi put zajedno sa svojim profesorom el-Mehalijem i tako sačinio poznati Tefsirul-Dželalejn, prokomentirao je svih šest temeljnih hadiskih zbirki, kao i Musned Ibn Hanbela i Muvettu imami Malika, pokušao objediniti sve hadise u jednu zbirku sačinjavajući Džemu'l-dževami, odnosno el-Džamiul-kebir, te sačinio izuzetno popularnu zbirku sažimajući navedenu pod naslovom el-Džamius-sagir li ehadisil-beširin-nezir. Napisao je kapitalna djela iz terminologije, metodologije i drugih tefsirskih, hadiskih i šerijatsko-pravnih disciplina, te na desetine djela iz drugih (islamskih) znanosti.

Jedno od njegovih obimom manjih, ali ništa manje vrijednih, djela jeste risala Stotinu odlika dana džume koja pitkim i sasvim razumljivim jezikom, protkana hadisima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., objašnjava zašto je petak toliko cijenjen u islamskoj tradiciji, pa se čak preferira i u odnosu na Lejletul-kadr.

Izvor: Imam Dželaluddin es-Sujuti, Stotinu odlika dana džume, (prijevod djela: hfz. Nedžad Ćeman), Medžlis IZ Sanski Most, Sanski Most, 2005, str. 85-90.

Ocijeni
(7 glasova)
Čitano 1292 puta

Magazin Ašk