subota, 02 Juli 2016 19:20

Poistovjećivanje šerijata sa fikhom


Riječ fikh u arapskom jeziku se upotrebljava u značenju „shvatiti, razumjeti, pojmiti“, a može da znači i „nauka“. U Kur'anu se ovaj termin upotrebljava na dvadeset mjesta, od toga samo na jednom mjestu u značenju „vjerska nauka“: Neka se po nekolicina iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.[1]

Neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s., nije se pravila razlika između šerijata i fikha.[2] To je bio period kada još nije bila poznata podjela nauke na vjersku i svjetovnu, pa sve ono što  je Kur'an naznačio, a Muhammed, a.s., vjerno dostavio i protumačio, smatralo se sastavnim dijelom vjere i življenja, pa se kao takvo bespogovorno prihvatalo. Čak ni ono što se danas naziva čisto vjerskom naukom, nije bilo podijeljeno po užim oblastima i disciplinama. Poistovjećivanje šerijata i fikha potrajalo je sve do druge polovice II stoljeća po hidžri. To se može vidjeti i po tome što je Ebu Hanife, osnivač iračke pravne škole, u prvoj polovici II stoljeća (p. h.)  svoje djelo iz akaida – islamskog vjerovanja, naslovio El-Fikhu-l-ekber, iako se u njemu uopće ne govori o islamskom pravu.[3]

Postepenim razvojem „ilmu-l-kelama“ (apologetika), zatim nauke o sunnetu, koja je trebalo da odredi šta je stvarno Muhammed, a.s., rekao, a šta nije, kao i razvojem jezičkih znanosti, fikh se sve više počeo razvijati kao pravna nauka. Ubrzo će ovaj termin prevladati kod svih islamskih učenjaka i daljim razvojem fikha kao pravne nauke biće podijeljen na dva dijela: 'ibādāt – nauka o obredoslovlju i mu'āmelāt – nauka o regulisanju društvenih odnosa.

'Ibādāt govori o namazu, zekatu, hadžu i postu. Mu'āmelāt se dijeli na 'ukūbāt – krivično pravo, mīrās – nasljedno pravo, munakehāt – porodično pravo i 'ukūd – obligaciono pravo.[4]

Dakle, razvoj nauke u cjelini i njeno razgraničavanje po oblastima i materiji koju obrađuje, svodi fikh na nauku o islamskom pravu i na taj način postaje ogrankom šerijata. Ali kako se fikh naslanja na šerijat, kome je izvor Kur'an i Sunnet, ostao je u upotrebi i izraz šerijatsko pravo (islamska jurisprudencija).

Šerijatsko pravo, odnosno fikh, jeste vjersko pravo utemeljeno na glavnim vjerskim izvorima i ima univerzalni karakter, što će reći da se primjenjuje na muslimane bez prostornih i vremenskih ograničenja. Ovo ističemo zbog toga što je potrebno razlikovati fikh i kānūn, izraz koji se upotrebljava u savremenoj terminologiji islamskog zakonodavstva. Tačno je da kānūni ne smiju biti u suprotnosti sa fikhom, ali oni imaju lokalni karakter. „Ka'nune izdaju“, kako kaže dr. Begović, „islamski vladari koji mogu da ih menjaju prema prilikama i potrebama društva“.[5] Zbog toga se ne može poistovjećati fikh i kānūn, jer je kānūn privremenog i lokalnog karaktera, tj. primjenjuje se samo na teritoriji one države ili pokrajine koja ga je izdala. Prema tome, kānūne možemo nazvati svjetovnim, a fikh vjerskim pravom.

Fikh se počeo razvijati neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s. Pred halifu i najodgovornije ljude, u mladoj, tek nastaloj islamskoj državi, postavljali su se krupni problemi koje je trebalo rješavati. Želja je bila da se u cijelosti primjenjuje islamsko učenje, a to nije moglo bez popunjavanja pravnih praznina. Kur'an je dao opća načela, a Muhammed, a.s., je svojim tumačenjem tih općih principa mnoge stvari pojasnio i detaljizirao.

Pa, ipak, nije se sve moglo obuhvatiti Kur'anom i Sunnetom, jer je društvo u stalnom kretanju kako na ekonomskom tako i na kulturnom polju. Zbog toga su ostale izvjesne pravne praznine koje kompetentne osobe treba da popunjavaju prema potrebama društva i vremena u kome se živi. Kur'anom i Sunnetom nije regulisan čak ni izbor halife – vjerskog i političkog nasljednika Muhammeda, a.s., što će biti kasnije predmetom spora među islamskim učenjacima i što će oštro podijeliti islamsku zajednicu.[6]

Potreba za popunjavanjem pravnih praznina nastala je neposredno nakon smrti Vjerovjesnika i bila je stalna i nužna kako u Medini i ostalim dijelovima Hidžaza, tako i u oblastima koje su naseljavali nearapi, koji su imali svoje običaje, kulturu i način života koji se umnogome razlikovao od načina života u Hidžazu. Potreba za tumačenjem islamskog prava i iznalaženje mogućnosti njegove primjene bila je čak izraženija u ovim oblastima. Upravo će ove oblasti ubrzo prerasti u vodeće centre ne samo političke i ekonomske moći nego i u centre znanosti uopće, a šerijatskog prava posebno.

Objašnjavati islam i islamske propise nije mogao svako. Po pravilu to su bile samo osobe koje su dobro poznavale Kur'an i Sunnet, a neposredno nakon smrti Muhammeda, a.s., to su bili samo oni ashabi koji su se družili s Vjerovjesnikom duže vremena. Tumačenje propisa Kur'ana i Sunneta i popunjavanje pravnih praznina uz pomoć drugih pomoćnih izvora naziva se idžtihad, a osoba koja je kvalificirana za takav posao mudžtehid.

 

Izvor: Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, Vrhovno starješinstvo IZ u SFRJ, Sarajevo, 1986, str. 10-12.

[1] Et-Tevbe, 122.

[2] Muhammed Selam Medkur, Menāhidžu-l-idžtihādi fi-l-islāmi, Kuvajt, 1973, str. 22-26.

[3] El-Fikhu-l-ekber je manje djelo u kome Ebu Hanife iznosi svoje poglede o osnovama islamskog vjerovanja u Boga, tako da se smatra jednim od najstarijih djela iz akaida. Ovo djelo, u prevodu Muharema Omerdića, objavila je Islamska misao, Sarajevo (1. decembar 1979, br. 13, str. 10-12).

[4] Obredoslovlje ('ibādāt) je zasebna grana nauke koja ne spada direktno u šerijatsko pravo. Međutim, gotovo u svim djelima koja se bave šerijatskim pravomm bilo da se radi o sunnijskim ili ši'ijskim, stavljaju obredoslovlje na prvo mjesto. Kod ši'ja je podjela šerijatskog prava nešto drukčija nego kod sunnijskih pravnih škola. Tako npr. oni smatraju da pravne  norme koje dopuštaju punu slobodu pravnom subjektu da ih vrši ili ne vrši (ikā'āt) kao što su npr. sklapanje ili razvod braka, razne vrste zavjeta i sl. treba razlikovati od pravnih normi koje bitno umanjuju ili potpuno isključuju volju pravnog subjekta kao što je slučaj kod nasljednog i krivičnog prava. Ova vrsta pravnih normi poznata je pod imenom ahkām. Sve druge pravne norme, po mišljenju ši'ija, spadaju u 'ukūd – obligaciono pravo. Vidi: Abdulazim Šerefuddin, op. cit., str. 25.

[5] Mehmed Begović, Šerijatsko bračno pravo (sa kratkim uvodom u izučavanje šerijatskog prava), Beograd, Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon A. D., 1936, str. 4; Šukrija Alagić, Pitanja i odgovori (Usūl-islāmi ve mekāsiduhū – Osnovi i ciljevi islama) – Riječ o šerijatu, idžtihadu i kanunu, Novi behar, X/1936, br. 4-5, str. 41-44.

[6] Filip Hiti navodi riječi poznatog islamskog učenjaka Eš-Šeherstanija da: „Ni jedno pitanje u islamu nije prouzrokovalo više krvoprolića od hilafeta (imamet)“. Vidi: Filip Hiti, Istorija Arapa, Sarajevo, Veselin Masleša, 1973, str. 110.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 913 puta

Magazin Ašk