subota, 05 Novembar 2016 19:43

Pravednost u Mevlaninu svjetonazoru

Autor: Saeid Abedpour


Mevlana Dželaluddin Belhi (1208–1274), tvorac djela Mesnevija i Divan Šemsa Tebrizija, svoju je misao usmjerio na istraživanje triju tema: Bog, čovjek i svijet nastojeći u svjetlu svog svjetopogleda na egzistenciju i u skladu sa svojim spoznajnim mogućnostima čovječanstvu ostavi grandiozno naslijeđe vječnih naučavanja. Mevlana je u sferi antropologije te otkrivanju i opisivanju kompliciranosti mentalne strukture čovjeka pokrenuo niz opsežnih i dubokih analiza u kojima je veoma ozbiljno i dubokomisleno „razastro“ sve bogatstvo svoga svjetopogleda kako bi s jedne strane predstavio čovjekove sposobnosti i potencijale, a s druge upozorio na njegove slabosti i nedostatnosti, i to na dvije ravni – individualnoj i kolektivnoj – te ponudio „skicu“ novog čovjeka.

Jedna od mnogih tema koju je Mevlana Rumi stvaralački istraživao i vrednovao obrađuje dva društvena fenomena: pravdu i nepravdu, pravednost i nasilje u ljudskim relacijama. Naš veliki mudrac objašnjavajući ljudske, etičke i vjerske dužnosti ne samo da je razborito pristupio značenjskom i teorijskom proučavanju dvaju veoma frekventnih pojmova „pravda i nasilje“ već se odgovorno i gromoglasno ustremio na događaje nasilja i etiku nasilja. Mevlanina stajališta o pravednosti treba analizirati iz današnje perspektive. Pravednost je ključni pojam u filozofiji etike, politike i prava. Ophođenje i ispravan način života na individualnoj, kolektivnoj i političkoj ravni, valjanost djelovanja članova zajednice i dužnosnika javne vlasti, prava, obveze i dužnosti svakog pojedinca te bit društveno-ekonomske politike vladâ obuhvaćeni su pojmom pravednosti. Pojam pravednosti nije samo teorijski već je usmjeren i na djelo te je epicentar mreže pojmova kao što su etika, zakon, pravednost i sloboda. Pravednost je prva i temeljna vrlina i baza je obrane drugih principa. U islamskoj etici i političkoj filozofiji pravednost je vladajuće pravilo. U jednoj od Poslanikovih predaja kaže se da nebesa i Zemlja počivaju na pravednosti. U svom remek-djelu Mesneviji Mevlana je svoju mudru misao predstavio u formi stihovanih priča.

Prema mišljenju islamskih teozofa pravda je dvoslojna:

1. Uobličena pravda uz pomoć koje aktivna moć dostiže puninu i svi trebaju djelovati u skladu s njom, od vladara do najnižih slojeva društva;

2. Duhovna pravda kojoj je cilj traganje za zbiljom te usmjeravanje srca na stazu „pravoga puta“.

Mevlanino stajalište o pravednosti refleksija je autentičnog poimanja pravednosti. Nasuprot nastojanjima omejadskog i abasidskog hilafeta da pravdu svedu na individualni i marginalni pojam i da negiraju političku i društvenu pravdu, islam je oduvijek inzsistirao na dubinskom pojmu pravednosti na društveno-političkoj i gnostičkoj ravni. Gnostički svjetopogled koji je njegovao Mevlana o pojmu pravednosti odjek je misli koja je elaborirana u prvim godinama pojave islama. Analiziramo li, primjera radi, stajalište hazreti Alija o pravednosti – osobe koja je Poslaniku alejhiselam bila bliža od bilo koga i koji je svim svojim bićem nastojao tijekom svoje četveroipolgodišnje vladavine uspostaviti pravdu – bit će nam jasno u kojoj je mjeri fenomen pravde zauzimao važno mjesto u Poslanikovo i doba Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alija.

Za hazreti Alija kategorija pravednosti bila je toliko dragocjena da je smatrao kako ignoriranje pravde može uzdrmati društvenu stabilnost i u konačnici izazvati slom jednog naroda. Stoga je njeno provođenje izvor stabilnosti i čvrstine jednog društva: „Pravda je kapital stabilnosti i čvrstine, a nasilje i nepravda uzroci propasti naroda.“ Pravedno ophođenje zalog je sklada i očuvanja društvenog jedinstva i opće sigurnosti, dok podijeljenost, razdvajanje, grupni i nacionalni sporovi i društvene napetosti proistječu iz nasilja i nepravde. Pravda i pravednost ne samo da vode stabilnosti i kontinuitetu ljudske zajednice te uspostavi zdravog i naprednog društva nego su i najbolji faktor očuvanja vlasti i država. Države i vlasti koje ne postupaju pravedno počivaju na „klimavim“ temeljima i njihova je moć samo privremena jer su nepravednošću i nasiljem sebi potpisali smrtnu presudu. O tome hazreti Ali kaže: „Propast će vlast onoga tko provodi nasilje i nepravdu“; „Onomu tko postupa pravedno, Bog će sačuvati teritorij kojim upravlja“; „Stabilnost i čvrstina država počivaju na pravdi i pravednosti“; „Ukras vladavine i ures vlasti jest provođenje pravde“.

U hutbi 215 Staze rječitosti (Nahǧ albalāġe) hazreti Ali kaže: „Podanici zato ne mogu biti onakvi kakvi bi trebali biti ako vladari nisu onakvi kakvi bi trebali biti, dok vladari ne mogu biti dobri ako podanici nisu dobri. Ako podanici izvršavaju prava vladara, a vladar izvršava prava njihova, onda je pravo učvršćeno među njima, putevi vjere bivaju uspostavljeni, znaci pravde postaju utvrđeni i sunnet postiže svoje rasprostiranje. Tada će vrijeme biti kako valja, bit će željena dugotrajnost države, a nastojanja neprijatelja onemogućena. Ali ako podanici nadvladaju vladara svoga ili vladar ugnjetava podanike svoje, onda se pojavi razilaženje, pokažu se znakovi tlačenja, zloba ulazi u vjeru pa sunnet biva napušten. Postupa se po strasti, propisi su zapostavljeni, bolesti duše se umnožavaju, tako da se ne osjeća žalost čak ni prema zanemarivanju prava znatnog ili prema činjenju krivde velike. U okolnostima takvim čestiti bivaju poniženi, a pokvareni uzvišeni, pa se nad ljudima uvećaju kazne Boga Uzvišenog.“

Šejh Sadi o pravednosti kaže:

Jesi l’ čuo za vladare te

što podanike svoje tlačiše?

Sjaj i carstvo ostali nisu

nit’ nasilje ono što činili su.

Vidi greške što silnik učinio

svijet osta on s nasiljem otišao.

Blago na Kijametu pravednome

jer u sjeni Arša on boravit će.

Kad svijet se propasti približi

vlast će u ruke silnika dospjeti.

Muslimanski mislioci, ulema i književnici u svojim su djelima u različitim prilikama upućivali na pravdu i pravednost te na ružne tragove tlačenja i nasilja. Sadi, koji u svome Bustanu opisuje „svijet po mjeri“, temelj takvog željenog svijeta vidi u pravdi i pravednosti, stoga prvo poglavlje Bustana posvećuje ovim kategorijama, na što upućuje i naslov „Pravda, planiranje i mišljenje“. Njegovi stihovi slični su onima hazreti Alija:

O siromašnima trebaš misliti

ne samo svoje potrebe slijediti.

Propast i loš glas sila donosi

o ovom što kazah dobro promisli.

Kad učiniti nešto nakaniš

uvijek na umu nek’ puk obični je.

Na svijetu ništa gore nije

od vladavine što nepravedna je.

Mevlana i definicija pojma pravednosti

Kada definira pojmove „pravda“ i „nasilje“, Mevlana nudi jedno od najuopćenijih značenja ovih dvaju pojmova. Pravda za njega znači „postavljanje svake stvari na njoj odgovarajuće i prirodno mjesto u skladu s njenom biti“, a nasilje, u skladu s tim, jest „postavljanje svake stvari na njoj nerealno i neprikladno mjesto“. Kako bi ovo objasnio recipijentu, Mevlana se poslužio igrom šaha:

Što je pravda mjesto pravo odrediti

a nasilje na nemjesto postaviti.

Pravda je drvo vodom napojiti

a nasilje trn vodom zalijevati.

Pravda blagodat mjestu osigurava

a ne da svaki korijen voda zalijeva.

Nasilje što je, mjesto na nemjestu

što samo nesreće donosi i nevolju.

Nasilje što je na nemjesto staviti

pazi zbog nemjesta šteta dolazi.

Top na mjestu i šah svrgnut je

šah na poziciji skakač izgubljen je.

I dok drveće „vapi“ za vodom, Mevlana smatra kako je napajati trn oličenje nasilja jer pravednost zahtijeva korištenje najboljih mogućnosti i potencijala i ne treba nikakvim nasilnim, problematičnim i rušilačkim djelovanjem tratiti materijalni i duhovni kapital.

U društvenom sustavu pravednost provode vladar i dužnosnici u vlasti jer je „narod one vjere kao i njegov vladar“. O tome Mevlana kaže:

Hakk je pravedan a pravedni

s ašicima svojim nisu nasilni.

Ćud šahova na puk odrazi se

od nebosvoda i zemlja zazeleni se.

Šah zdenac je a svita česme

voda iz česme zalijeva cvijeće.

U Mevlaninu naučavanju uzde opskrbe, ugleda i društvenog statusa čovjeka ne treba prepuštati neznalicama i prostacima jer povjeravati položaj i društvene margine, oružje ili zatvor nerazboritim i priglupim osobama donijet će samo nesreću društvu. Osim toga, grubost i neprijateljstvo pametnoga bolje je od ljubaznosti i pažnje neznalice.

Što na položaju radi neznalica

čovjeka pravog stid sprječava.

Mahana mu skrita, al’ na položaju

ko zmija iz rupe pohita u pustinju.

Pustinjom zmije uzmigolje se

kad džahilu upravljanje povjeri se.

Kad kalem u ruci je izdajnika

tad Mensur skonča na vješalima.

Jer ako pametni izgrdi te

bolje je od odanosti neznalice.

Poslanik reče grubost umnoga

bolja je već ljubaznost glupavoga.

Poput drugih ljudi njegova doba i Mevlana je prepoznavao nepravdu i nije imao nimalo lijepo mišljenje o političkim moćnicima i vlasti. On je bio svjestan zloupotrebe političke moći i straha da se ne upadne u zamku materijalnih umišljanja i udaljavanja od duhovnih vrednota.

Po ljestvama „jastva“ ljudi penju se

na koncu s njih strmoglavit će se.

Tko se više popne on blesaviji je

jer kad padne kosti više popucat će.

Mevlana preporučuje vladarima da cijene ljude i da poštuju poziciju čovjeka. Ljudi nisu tek puka „gomila“, smatra Mevlana, i svakom pojedincu treba pokazati poštovanje.

Čovjek je voda čista i prozirna

u kojoj se zrcale svojstva Boga.

Njegovo znanje, pravda, riječi

ko zvijezda na nebu u vodi kruže.

Uobličeno i duhovno nasilje

Nasilje je kategorija koja oponira pravdi i kao i pravda očituje se u dva vida, kao „uobličeno nasilje“ i „misaono nasilje“. Uobličeno nasilje jest kršenje ljudskih prava koje izaziva uspostavu nasilja u društvu i takvom će nasilju silnik biti izložen na Sudnjem danu. Duhovno nasilje jest samoštovanje i poštovanje drugoga. Mevlana kaže:

Ti na položaju što se osilio si

samom sebi jamu kopaš ti.

Mrežu crva oko sebe ne pleti

što radiš sebi imaj mjere ti.

(Mesnevija, str. 97)

Dužnost učenjaka i plemenitih jest da stanu u obranu obespravljenih:

Ljudi odvažni u svijetu pomažu

kad vapaj mazluma nekog čuju.

Gdje god glas mazluma začuju

ko milost Božija odmah hitaju.

Kad slabi na Zemlji pomoć moli

nebeska vojska sva zažamori.

(Mesnevija, str. 96–97)

Mevlana predočava silnicima i nepravednima mračnu budućnost i upozorava ih na reakciju egzistencije zbog nepravde koja se čini stvorenjima. On putem priče o lavu i zecu i kobnom završetku lavovu, koji je sam sebi prouzročio neznanjem i prgavošću, iznosi stajalište kako će osioni silnici upasti u bezdanu jamu koju su sami sebi iskopali onog dana kada su prema drugima postupali nepravedno.

Upast će u jamu koju sam iskopa

jer samo nasilje bila mu briga.

Crna jama posta nasilje silnika

ovo svih alima riječ zajednička.

Tko osioniji jama bezdanija mu

jer će pravda reć dublje u nju.

Ti što jamu nasilja iskopao si

samog sebe u zamku gurnuo si.

Nepravda u društvu refleksija je nepravde koju provode dužnosnici na vlasti. O tome Mevlana kaže:

Ako je u zdencu voda zamućena

i iz česme teći će voda prljava.

Mevlana smatra da je vlast sredstvo kojim se uklanjaju tirani. U jednoj od priča Mevlana vladare uspoređuje s „malim vratima“, a postojala su i vrata koja je napravio hazreti Musa kako bi kroz njih ulazili tirani Izraelićana, sami sebe gložili i pokajali se. Dakle, vladari su upravo ta „mala vrata“.

Musa mala vrata načinio je

da poglavari stenjući ulaze.

Jer osioni bili glave dizali su

ta mala vrata put u pakao su.

Etičke norme

Zlatno Kantovo načelo je: vladaj se prema onom pravilu za koje bi volio da postane zakon cijeloga svijeta (Kant, Utemeljenje metafizike ćudoređa, 60). O tome Mevlana kaže:

Nepravdu kad vidiš kod nekoga

znaj o ti, tvoja je to priroda.

U njemu se tvoj karakter ogleda

nasilje i licemjerje zloća tvoja.

Ti si taj što ranjavaš samog sebe

mrežu prokletstva pleteš oko sebe.

Zbog ugleda s drugima družih se

al’ u jamu upadoh jer meni vrati se.

Ja na kuću drugoga sam udario

neizbježno i on kuću moju udario.

Kompromis i toleranciju Mevlana smatra temeljnim pitanjima vlasti. Te osobine trebaju imati osobe na vlasti. One također trebaju štititi najslabije članove društva jer nisu svi ljudi na jednakoj ravni. Kompromis i tolerancija na vlasti potiču i druge ljude.

Carevi trebaju dobrobit provoditi

milost njihova treba obilata biti.

Car treba svojstvo Rabba imati

da milost njegova prethodi srdžbi.

O Ibrahimu Edhemu, čija je pravednost bila faktor stabilnosti vlasti, Mevlana kaže:

On je znao da tko god pravedan je

od zbivanja daleko, mirnog srca je.

Pravednost znači želju čiju ispuniti

a ne noću podanike štapom udarati.

Naknada za djelo

Ova teorija Kantove etike u islamskoj kulturi i umjetnosti poznata je pod terminom „naknada“ (za učinjeno dobro ili loše djelo) i svjetski poznati roman Dostojevskog Zločin i kazna baziran je na ovom principu. O ovome Mevlana kaže:

Ovaj svijet brdo a djelo nam eho

djelo učinjeno vraća se ko eho.

Ako loše činiš, trebaš se bojati

jer to je sjeme koje će izniknuti.

Kad si ružno il’ loše djelo učinio

a da posljedicu njegovu nisi vidio.

Kad si nebu dah dobrote poslao

a da nebo nije dobrotom uzvratilo.

Ako pomno pratiš i budan si

svaki tren tvoje djelo odgovara ti.

(Mesnevija, str. 98–99)

Religija kao oruđe u rukama političara

Poučna priča o židovskom veziru koji je upetljavajući se u poslove kršćana, a sve u ime vjere, među njima izazvao razdor (Mesnevija, I/324–738) zapravo je priča današnjeg vremena i nehumanog ponašanja vjerskih ekstremista. Njihovo površno gledanje dovelo je do toga da su postali oruđe u rukama hegemonista u tolikoj mjeri da ispunjavajući nasilne planove vladara, a pod krinkom vjere, istrebljuju jedni druge i gaze temeljne principe etike i duhovnosti. Na taj način jedan mezheb okreće se protiv drugoga. Na „bazaru“ političkih igrica umotanih u oblandu religioznosti političko oruđe, smatra Mevlana, ne mogu postati jedino oni koji su srce predali ljubavi prema čistima i koji svoje etičke norme procjenjuju u ogledalu etičkih mjerila hazreti Mustafe, alejhiselam.

Ljubav za čiste u duši nek’ ti je

osim čistima srce ne daj svoje.

U Indžilu ime Mustafa bilo je

Prvak poslanika, more čistote je.

Njegovi uresi i lik spominjani

post mu, jelo i ratovi spominjani.

Ime Ahmed sve ovo sadržavalo

nur imena tog sve je ovo čuvao.

Kad ime Ahmed bedem čvrsti je

a kakvo tek biće Ruhul-emina je.

Mevlanin svjetopogled o pravednosti, o čemu smo dali samo kratke naznake, jest univerzalni svjetopogled. Pravednost, nasilje, pomoć obespravljenima, naknada za dobro ili loše djelo nisu uvjetovani religijom, vjerovanjem, spolom, pripadnosti Zapadu ili Istoku, sepstvom ili nesepstvom. Nepravda je loša i neprimjerena. Zaštita obespravljenog nije uvjetovana time jesmo li vjernici ili muslimani, već je dužnost ljudi „lavljeg“ srca da čim čuju vapaj ugnjetavanog hrle u pomoć.

Mevlana nas poziva da budemo ljudi i da „postajemo“ ljudi. Čovjek je „astrolab“ Istinitog Boga. U čovjekovo biće utkan je dragulj uma, ljubavi i slobodne volje. Čovjek posjeduje urođenu „božansku“ prirodu. Prema tome, traganje za upotpunjavanjem nije ekskluzivitet namijenjen muslimanima, već svi ljudi ulažu napore u slijeđenju pravde i vrlina. Mevlana smatra da je religija bez pravednosti i iskazivanja ljubavi slabašna, nepotpuna i gruba. Čovjek koji ne teži ostvarenju pravde i koji na religiju gleda isključivo kao na obredoslovni individualni čin neka zna da je ostao uskraćen za istinsko poimanje pojma religije i ljudskosti.

 

Izvor: Bilten, glasilo Medžlisa IZ Zagreb, br. 181, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Sarajevo, listopad 2016, str. 57-60.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 810 puta

Magazin Ašk