subota, 17 Juni 2017 19:17

Imam Malik ibn Enes

Autor: dr. Šefik Kurdić


Imam Malik jedan je od najvećih imama u hadisu i fikhu. Bio je među najpouzdanijim prenosiocima riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sened u kome se on nalazi naziva se zlatnim lancem prenosilaca. Njegov Muvettaʼ jedno je od najautentičnijih djela iz oblasti hadiske znanosti.

Puno ime mu je Ebu Abdullah Malik b. Enes b. Malik b. Ebi Amir b. Amr b. El-Haris b. Gakman b. Husejl b. Amr b. El-Haris el-Himejri el-Asbehi el-Medeni.[1] Majka mu se zvala ̒Alija bint Šerik b. Abdirrahman el-Ezdijja. Njegov djed Malik pripadao je starijoj generaciji tabiʼina. Prenosio je hadis od Omera, Talhe, ̒Aiše, Ebu Hurejre i Hassana b. Sabita, r.a. Uz to, bio je jedan od onih koji su nosili Osmana, r.a., noću, nakon ubistva, do mjesta gdje je ukopan.

Historičari nisu saglasni u vezi sa biografijom njegovog djeda Ebu ̒Amra. Neki kažu da je bio od starijih ashaba i da je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., učestvovao u svim bitkama, izuzev bitke na Bedru.[2] Međutim, po mnogima, ispravnija verzija je ona koju zastupa Hafiz ez-Zehebi, a koju preferira Hafiz ibn Hadžer, a to je da je njegov pradjed bio muhadrem tj. primio islam u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ali ga za života nije vidio.[3]

Imam Malik rođen je u Medini. Inače, njegovo porijeklo seže do Zu Asbeha, jednog od poznatih jemenskih plemena. Obzirom da se jedan od njegovih predaka preselio u Medinu i tamo se nastanio, imam Malik je i rođen u tom gradu.[4]

Kada je u pitanju godina rođenja ovog imama, postoje različite verzije. Navode se sljedeće godine: 90, 93, 94, 95, 96. i 97.[5] Međutim, gotovo svi autori preferiraju 93, kao godinu njegovog rođenja.[6] Rijetki su autori koji daju prednost nekoj drugoj godini, kao što su, recimo, Ibnu-d-Dejbeʼ eš-Šejbani i šejh El-Huli, koji smatraju da je imam Malik rođen 95. godine po Hidžri. [7]

U potrazi za znanjem

Odrastao je u rodnom mjestu i tu je tražio znanje od najvećih učenjaka iz generacije tabiʼina. Još kao dijete počeo je izučavati islamske discipline. Prvo je naučio Kur'an, a onda prelazi na učenje hadisa. Imao je izrazito razvijenu memoriju, što se posebno uočavalo kod pamćenja hadisa. Imao je običaj na koncu vezivati onoliko čvorova koliko bi čuo hadisa, a onda bi sam sebe provjeravao koliko je hadisa, od tog broja, zapamtio.[8]

Budući da je imam Malik jedan od rijetkih islamskih učenjaka koji je životni vijek proveo u rodnom mjestu, onda je jasno da je znanje apsorbirao samo od medinskih učenjaka i onih koji su dolazili u Medinu prilikom obavljanja hadža.

Učitelji

Imam Malik je učio pred velikim brojem učitelja. Od svakog je crpio što je mogao više znanja, a posebno se usmjerio na hadisku znanost. Tako En-Nevevi navodi da je sticao znanje od 900 učitelja, od čega je bilo 300 učenjaka iz druge generacije – tabiʼina, a 600 iz treće generacije, dakle, etbaʼi-i-tabiʼina.[9]

Najviše utjecaja na njegovo duhovno profiliranje, očito je ostavio Ebu Bekr Abdullah b. Jezid, poznatiji kao Ibn Hurmuz (umro 148. godine po Hidžri), uz koga je Malik učio sedam ili osam godina. Poznata je Malikova izjava u vezi s tim u kojoj kaže: „Dolazio sam Ibn Hurmuzu u ranu zoru, a iz njegove kuće sam izlazio noću!“[10]

Koliko je Malik bio žedan znanja i druženja sa svojim učiteljem, najbolje ilustrira predaja u kojoj se kaže da je Ibn Hurmuzovom dječaku, prilikom ulaska u kuću, davao hurme, naglasivši mu: „Ako vas neko bude pitao za šejha, recite mu da je zauzet!“[11] Dakle, htio je da mu se učitelj sav preda i da sve od njega preuzme i zapamti. Koliko je bio blizak svom učitelju najbolje potvrđuje činjenica da je mnoge učiteljeve tajne jedino znao Malik, dok ih drugima Ibn Hurmuz nikada nije odavao.[12]

Jedan od najznačajnijih Malikovih učitelja bio je, neosporno, Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 124. godine po Hidžri). On je bio jedan od najvećih učenjaka tog vremena i osoba za koju se smatra da je prvi počeo bilježiti hadise. Bio je kadija i muftija u Šamu za vrijeme Emevija, pa kada bi dolazio u Medinu, grupe zainteresiranih, među kojima je bio i Malik, okupljale su se oko njega i pokušavale iskoristiti njegovo znanje. Od njega Malik bilježi 132 predaje u svom Muvettau. Od tog broja 92 su musned-predaje, a ostale su munkatiʼ i mursel-predaje.[13]

Značajan učitelj od koga je, uz hadis, iskoristio dosta i u šerijatskopravnim znanostima, bio je Rebiʼa b. Ebi Abdir-Rahman (umro 136. godine po Hidžri). Inače, Malik je puno vremena proveo u njegovim kružocima, pa stoga i prenosi veliki broj predaja od njega. Kada je njegov učitelj Rebiʼa umro, Malik je sjetno uzdahnuo: „Smrću Rebiʼe nestalo je slasti fikha.“[14] Očito je da je Malik još u ranom periodu svoga života slušao predavanja Rebiʼa b. Ebi Abdir-Rahmana, što potvrđuje predaja u kojoj ga njegova majka savjetuje: „Idi Rebiʼi i nauči od njega lijepo ponašanje i postupke, prije nego što počneš sticati znanje!“[15] Analize pokazuju da je Malik u Muvettaʼu uvrstio 12 hadisa koje je čuo od ovog učitelja od čega su pet musned-predaje.[16]

Nafiʼ Mevla Abdullah b. Omer, r.a., (umro 120. godine po Hidžri), također je jedan od najvećih i najznačajnijih učitelja imama Malika. On je, zbog svoje učenosti, bio prozvan Fekihom Medine. Malik se obavezao svakodnevno kod njega provoditi pola dana. Izuzetno je cijenio hadise koje mu je prenio od Ibn Omera, r.a., a on od Poslanika, s.a.v.s., pa je stoga i  izjavio: „Nije me zabrinjavalo što hadis nisam čuo od drugoga, kada bih ga čuo od Nafiʼa, koji on prenosi od Ibn Omera, r.a!“[17] Inače, ovaj lanac prenosilaca: Malik od Nafiʼa, on od Ibn Omera, r.a., a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s., naziva se – kako smatra imam Buhari i brojni hadiski stručnjaci – zlatnim lancem prenosilaca.[18] Malik u Mevettaʼu od ovog učitelja bilježi 80 hadisa.[19]

Učitelj koji je ostavio neosporan uticaj na imama Malika bio je, svakako, i Džaʼfer es-Sadik, koga šiʼije smatraju svojim imamom, od koga u Muvettaʼu prenosi 9 hadisa i to: 5 musned i 4 munkatiʼ-predaje.[20]

Od ostalih učitelja izdvojićemo samo neke: Amir b. Abdillah b. Ez-Zubejr, Zejd b. Eslem, Seʼid el-Makburi, Ishak b. Abdullah b. Ebi Talha, Abdullah b. Dinar, Ebu-z-Zinad Abdullah b. Zekvan, Hišam b. Urve, Jahja b. Seʼid el-Ensari, Muhammed b. el-Munkedir, Salim Ebu-n-Nadr, Ejjub es-Sihtijani, Humejd et-Tavil, Humejd b. Kajs el-Aʼredž i dr.[21]

Učenici

Imam Malik je ostavio generaciju izvrsnih učenika. Čak su i najpoznatiji imami u njegovo vrijeme bili njegovi učenici. Obzirom da je živio u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., svi koji su odlazili na hadž i svraćali u taj grad, nezaobilazno su posjećivali Malika i saznavali od njega. Jedni su ostajali i van sezone hadža, kako bi što više saznali od njega. Osim toga, njegov dugi životni vijek – blizu 90 godina – bio je razlogom da ga je imala priliku čuti i od njega preuzeti zavidno znanje, doista velika skupina zaljubljenika islamske znanosti.

Tako od njega prenose brojne predaje čak i njegovi učitelji i veliki islamski učenjaci, kao što su: Ez-Zuhri, Hišam b. ̒Urve, Jahja b. Ebi Kesir, Ejjub es-Sihtijani, Rebiʼa b. Ebi Abdir-Rahman, Jahja b. Seʼid el-Ensari, Musa b. ̒Ukbe, Ebu Suhejl i dr.

Zatim njegovi vršnjaci i kolege imami u raznim islamskim disciplinama kao što su: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, el-Evzaʼi, Šuʼbe, Sufjan es-Sevri, Sufjan b. ̒Ujejne, Lejs b. Saʼd, Hammad b. Seleme, Hammad b. Zejd, Abdullah b. El-Mubarek, Vekiʼ b. el-Džerrah, Jahja el-Kattan, Ebu Davud et-Tajalisi, Jahja b. Jahja el-Lejsi i dr.

Među njegovim brojnim učenicima bili su: Abdullah b. Vehb, Abdur-Rahman b. el-Kasim, Ešehb b. Abdul-̒Aziz, Esed b. El-Furat, Abdul-Melik b. El-Madžišun, Abdullah b. Abdul-Hakem i dr.[22]

Inače, posljednji učenik koji prenosi Muvettaʼ direktno od Malika bio je Ebu Huzafe Ahmed b. Ismaʼil es-Sehmi, koji je živio – kako tvrdi Hafiz ez-Zehebi – 80 godina nakon smrti imama Malika.[23]

Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, jedan od najpoznatijih Ebu Hanifinih učenika i jedan od velikih učenjaka hanefijske pravne škole, bio je učenik imama Malika u hadisu i hadiskim znanostima i, mora se konstatovati, Malik mu je itekako pomogao da stasa u velikog hadiskog stručnjaka. Muhammed priznaje: „Pred Malikovim vratima sam stajao tri godine i čuo iz njegovih usta više od 700 hadisa!“[24]

Odnos prema hadisu

Ljubav prema hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana. Upravo zbog te ljubavi, izuzetne angažiranosti i posebnog doprinosa ovoj islamskoj disciplini, postao je imam u ovoj oblasti, a sened u kojem se on nalazi, proglašen je kod najvećih hadiskih stručnjaka, najautentičnijim senedom. Uz to, ocijenjen je do maksimuma povjerljivim, pouzdanim i preciznim, kada je u pitanju prenošenje hadisa i hadiskog teksta. Njegova preciznost u hadisu bila je paradigmatična, pa otuda izjave hadiskih stručnjaka o njegovoj temeljitosti u ovoj oblasti,

Tako Sufjan kaže: „Kritika imama Malika u vezi sa prenosiocima hadisa bila je do kraja rigorozna!“[25]

̒Ali b. el-Medini veli: „Nije mi poznato da je Malik bilo čiji hadis izostavio izuzev onaj u kojem je neki nedostatak primjetio.“[26]

Imam Šafiʼi konstatira: „Ako bi bilo šta sumnjivo primjetio u hadisu, Malik bi ga izostavljao.“[27]

Naravno, ovaj stepen u hadiskoj znanosti ne može se tek tako steći. Za to je trebalo uložiti maksimalan napor, trud i odricanje. To sam Malik dočarava kada kaže: „Svojom rukom sam napisao 100.000 hadisa.“ Inače, brojni autori smatraju da je tih 100.000 hadisa imam Malik znao napamet.[28]

Na drugom mjestu kaže: „Ovo znanje (hadis) je vjera, pa pazite od koga ga preuzimate. Ja sam zapamtio 70 onih koji su govorili: 'Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kod ovih stubova' – aludirajući na stubove Vjerovjesnikove, s.a.v.s., džamije – međutim, ja ništa od njih nisam preuzeo. Ima nekih kojima bih povjerio kuću punu zlata i oni to ne bi pronevjerili, međutim, oni nisu stručnjaci u hadisu.“[29]

Imam Malik se, s krajnim respektom odnosio spram hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. tako, kada bi ga ljudi pitali za neki šerijatskopravni propis, on bi im, bez prethodnih priprema, odgovorio ili fetvu izdao. Međutim, kada su ga pitali za neki hadis, on ne bi izašao iz kuće dok ne bi uzeo abdest, namirisao se, počešljao bradu i obukao najljepše odijelo koje je imao, a onda bi tako skrušeno izašao, iz poštovanja prema hadisu i onome koji je hadis izgovorio.“[30]

Bilježi se da ga je, dok je citirao jedan hadis, škorpion ujeo 16 puta, a on je trpio bol i nije prekinuo citiranje riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada su ga nakon toga upitali zašto na vrijeme nije prekinuo citiranje toga hadisa, odgovorio je: „Trpio sam iz poštovanja prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.“[31]

Kada bi citirao hadis, nikada to ne bi činio povišenim tonom. Također, nikada nije oponirao hadisu. Katkada bi pokazivao na kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s., izjavivši: „Od svakog se može uzeti i odbaciti, izuzev od stanovnika ovog kabura!“, misleći na Vjerovjesnika, s.a.v.s.[32]

Upravo zbog te neizmjerne ljubavi spram Poslanika islama, s.a.v.s., nije htio ni njegov grad nikada napuštati, izuzev za vrijeme obavljanja hadžskih obreda. Tako su mu neke halife nudile da preseli u Bagdad, tadašnju islamsku prijestonicu, da tamo širi svoje ogromno znanje, što je Malik odbio, žarko želeći ostati u Medini, u susjedstvu Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., kabura.[33]

Zna se da nikada nije ni na jahaćoj životinji projahao Medinom upravo iz poštovanja prema tijelu Poslanika, s.a.v.s., koje je tu pokopano. Malik kaže; „Stidim se da jašem životinju koja bi svojim kopitima gazila zemlju koja u svojoj utrobi drži tijelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s!“[34]

Muvettaʼ

Najpoznatije njegovo djelo je Muvettaʼ. Na njemu je imam Malik aktivno radio, kako navodi šejh Muhammed Ebu Zehre, oko 11 godina, i to od 148. do 159. godine po Hidžri.[35] Inače, u sređivanje i dotjerivanje tog djela utrošio je punih 40 godina.[36]

Razlog nastajanja tog djela je, kako se navodi, bio prijedlog halife Ebu Džaʼfera el-Mensura, koji je prilikom obavljanja hadža sreo imama Malika i predložio mu da napiše djelo koje će biti između Ibn Omerove, r.a., strogosti i Ibn Abbasove, r.a., popustljivosti. On je napisao ovo djelo i nazvao ga Muvettaʼ.[37] Međutim, sam Malik navodi drugi razlog zbog kojeg je ovom djelu dao naziv Muvettaʼ. On kaže: „Ovo djelo sam dao na uvid sedamdeseterici medinskih pravnika, koji su ga decidno pregledali, ocijenili i primjedbe stavili, pa sam ga zato i nazvao El-Muvettaʼ (Utrti put).“[38]

Kada je za to čuo halifa El-Mehdi iz Malikovih usta, naredio je da se njemu i njegovim učenicima dodijeli 5.000 zlatnika. Harun er-Rešid, poznati islamski vladar, prilikom obavljanja hadžskih obreda, slušao je iz Malikovih usta, sa svojim sinovima, njegov Muvettaʼ i tom prilikom predložio Maliku da objesi Muvettaʼ na Kaʼbu i obaveže muslimane da se striktno pridržavaju ove knjige. Međutim, Malik je odbio taj prijedlog, rekavši da su se ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., razilazili u nekim pitanjima, pa su zato otišli u različite predjele, pa bi obavezivanje ljudi na slijeđenje samo jedne knjige neosporno dovelo do velikih nesporazuma i nesuglasica.[39] To je najbolja lekcija svim fanatičnim pripadnicima različitih mezheba i pravaca, kako se treba tolerantno ponašati i uvažavati druga mišljenja i različite pristupe!

U Muvettaʼ se nalazi ukupno 1.720 hadisa, zajedno sa citatima ashaba i tabiʼina. Od tog broja 600 su musned-predaje, 228 mursel-predaje, 613 mevkuf-predaje i 285 izreke tabiʼina.[40] Inače, Malik od 100.000 hadisa koje je upamtio, uvrstio je, u početku, u svoj Muvettaʼ 10.000 hadisa. Međutim, vremenom je dosta izostavljao, pa je po njegovom preciznom kriteriju moglo, na kraju, proći svega 1720 predaja, od čega je bilo svega 600 Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa.[41] Značajno je napomenuti, kako navodi i naš Mehmed ef. Handžić, da se muttesil-predaje koje se nalaze u ovom djelu ubrajaju među najvjerodostojnije hadise uopće.[42]

Ovo djelo, uz hadise, tretira i brojna fikhska pitanja pa se s pravom može reći da je i fikhsko koliko i hadisko.[43] El-Kettani tvrdi da Malik u Muvettaʼu tretira oko 3.000 šerijatskopravnih pitanja.[44]

Vrijednost djela najbolje će oslikati riječi imama Šafije koji kaže: „Nakon Allahove knjige, Kur'ana, na Zemlji se nije pojavila autentičnija knjiga od Muvettaʼa!“ u drugoj verziji stoji: „Nije se pojavila na Zemlji knjiga bliža Kur'anu od Muvettaʼa!“ u trećoj verziji se bilježi: „Najkorisnija knjiga, nakon Kur'ana, je Muvettaʼ!“[45]

Imam En-Nevevi, komentirajući ove riječi imama Šafije, a oslanjajući se na poznate islamske autoritete, kaže: „Ovo je Šafija izjavio prije nastajanja Sahiha Buharije i Muslima. Ova dva djela su, prema konsenzusu islamske uleme, vjerodostojniji od Muvettaʼa!“[46] To zastupa i poznati imam u hadisu Ibnu-s-Salih.[47]

Ibn Abdi-l-Berr ističe: „Muvettaʼu nema premca! Nema, izuzev Allahove knjige, knjige iznad ove!“[48]

Ed-Dehlevi zaključuje: „Malikov Muvettaʼ je najvjerodostojnije, najpoznatije, najstarije i najobuhvatnije šerijatskopravno djelo.“[49]

Islamski učenjaci su se uglavnom razišli u pogledu autentičnosti predaja u ovom djelu. Tako ga neki preferiraju u odnosu na Buharijin i Muslimov Sahih, drugi ga izjednačavaju i stavljaju u istu ravan sa ova dva najpoznatija hadiska djela, a treći smatraju da su merfuʼ i muttesil-predaje u ovom djelu ravne predajama navedana dva Sahiha, dok predaje koje nisu takve, nisu na tom nivou. Međutim, većina islamskih učenjaka, obzirom na postojanje velikog broja citata ashaba, tabiʼina i Malikovih promišljanja, svrstavaju ga odmah nakon Sahiha Buharije i Muslima, što je, po njima, i najispravnije.[50]

Budući da navode iz ovog djela prenosi veliki broj učenjaka, ono se vrlo brzo prširilo van granica Medine i stiglo do najudaljenijih područja islamske države.

Komentari

Veliki broj komentara napisan je u vezi sa ovim najznačajnijim Malikovim djelom. Od brojnih komentara ističu se:

  1. Et-Temhidu lima fi-l-Muvettaʼ mine-l-meʼani ve-l-esanid, autor Ibn Abd-l-Berr (umro 463. godine po Hidžri),
  2. El-Istizkaru lima fi-l-Muvettaʼ mine-l-meʼani ve-l-asar, spomenuti autor,
  3. El-Munteka fi šerhi Muvettaʼ Imami Dari-l-hidžre, autor Ebu-l-Velid b. Badži (umro 474. godine po Hidžri),
  4. El-Mesalik fi šerhi Muvettaʼ Imam Malik, autor Ebu Bekr b. el-Arebi (umro 543),
  5. El-Kabes fi šerhi Muvettaʼ Malik b. Enes, isti autor,
  6. Tenviru-l-havalik ala šerhi Muvettaʼ Malik, autor imama Es-sujuti (umro 911),
  7. Šerh Mulla Ali, autor Muhammed Kari el-Hanefi (umro 1014),
  8. Šerhu-z-Zerkani ala Muvettaʼ Malik, autor Muhammed Abdu-l-Baki b. Jusuf ez-Zerkani (umro 1122),
  9. El-Musevva fi šerhi-l-Muvettaʼ, autor Ahmed Velijjullah ed-Dehlevi (umro 1176),
  10. Evdžezu-l-mesalik ila šerhi Muvettaʼ Malik, autor Muhammed Zekerijja el-Kandehlevi.[51]

Ostala djela

Pored Muvettaʼa Malik je napisao:

  1. Tefsiru garibi-l-Kur'ani
  2. Risale fi-r-reddi ̒ale-l-kaderijje
  3. Risale fi-akdijje
  4. Risale fi-l-fetva ila Ebi Gassan
  5. Kitabu-s-surur
  6. Kitabu-s-sijer
  7. Kitabun fi-n-nudžumi ve hisabi medari-z-zemani ve menazili-l-kameri
  8. Risale ile-l-Lejs b. Sa'd
  9. Risale ile-r-Rešidi fi-l-adabi ve-l-mevaʼizi.[52]

Osobine

Malik je bio lijep i korpulentan. Uvijek je bio lijepo obučen. Oblačio je bijelu odjeću. Mnogo je koristio mirise. Volio je lijepu hranu, a posebno meso. Od voća je najviše volio banane, ističući: „Ništa više ne liči na džennetske plodove od njih.“[53]

Bio je izuzetne inteligencije i izuzetno je dobro pamtio. Znao je zapamtiti desetine hadisa prilikom samo jednog slušanja.[54] Tako kaže na jednom mjestu: „Bio sam kod Seʼida b. el-Musejjeba, ̒Urveta, Kasima, Ebu Usame, Humejda i Salima, i od svakog od njih sam čuo od 50 do 100 hadisa. Kada sam otišao od njih, znao sam citirati sve te hadise koje sam od njih čuo, a da ni jednom ne pogriješim.“[55]

Za njega se tvrdi da je, čuvajući svoj jezik, puno šutio. Vrlo malo je izdavao fetve. Imao je, nadasve, lijep odnos prema svojoj porodici: supruzi, tri sina i kćerki Fatimi, koja je znala njegov Muvettaʼ napamet. Ona bi sjedila iza vrata pa kada bi neko citirao Maliku njegovo djelo i pogriješio, Fatima bi pokucala navrata pa bi Malik naredio da se ponovi čitanje, a onda bi ispravio grešku.[56]

Puno vremena je provodio u ibadetu. Za njega se tvrdi da bi po ulasku u kuću odmah uzimao Kur'an u ruke i dugo ga učio.[57]

Mišljenja drugih o imamu Maliku

Malik je vrlo mlad postao poznat i popularan učenjak. Čak je nadmašio i brojne učitelje još za njihova života. Sam je izjavio: „Nisam počeo izdavati fetve dok mi sposobnost za to nije priznalo 70 učenih ljudi. Malo je ljudi kod kojih san ja učio, a da mi se za svoga života nisu obraćali, pitajući me o pojedinim naučnim stvarima.“[58]

Rijetki su islamski velikani o kojima je izrečeno toliko pohvala kao u slučaju imama Malika.

Imama Šafija kaže: „Imam Malik je moj učitelj. Od njega sam uzimao znanje.“[59]

Na drugom mjestu kaže: „Ako dođe neka predaja, onda je Malik kao zvijezda.“[60]

Na trećem mjestu iznosi: „Da nije bilo Malika i Sufjana b. ̒Ujejne, nestalo bi znanja u Hidžazu.“[61]

Ibn Vehb priznaje: „Da nisam upoznao Malika i Lejsa, zalutao bih.“[62]

El-Kaʼnebi kaže: „Došli smo Sufjanu b. ̒Ujejni i zatekli ga veoma skrhanog i tužnog. Rečeno im je da je razlog takvom stanju vijest o smrti imama Malika. Sufjan im je tada rekao: 'Nije na čitavoj Zemlji nikoga sebi ravna ostavio.'“[63]

Esed b. El-Furat kaže: „Ako tražiš Allahovo zadovoljstvo i Ahiret, onda se drži Malika.“[64]

Ebu Jusuf, poznati fakih i učenik Ebu Hanife, veli: „Nisam vidio učenije osobe od Ebu Hanife, Malika i Ibn Ebi Lejle.“[65]

Et-Taberi kaže da je čuo Ibn Mehdija kako ističe: „Nisam vidio čovjeka pametnijeg od imama Malika.“[66]

En-Nesai kaže: „Allahovi povjerenici nad znanjem Allahovog Poslanika, s.a.v.s., su trojica: Šuʼbe, Malik i Jahja el-Kattan.“[67]

Ahmed b. Hanbel konstatira: „On je imam i u hadisu i u fikhu.“[68]

Opreznost i preciznost u hadisu bile su njegove prepoznatljive crte. Tako Maʼn b. Isa kaže: „Malik b. Enes se bojao da ne zamijeni harf ba i harf ta i tome slično.“[69]

Abdurrahman ističe: „Nikoga ne stavljam ispred Malika kada je u pitanju vjerodostojnost hadisa.“[70]

Jahja b. El-kattan veli: „Ne postoji vjerodostojnija osoba u hadisu od Malika! On je bio imam u hadisu.“[71] Na drugom mjestu napominje: „Nikoga iz njegovog vremena ne stavljam ispred Malika.“[72]

En-Nesai veli: „Malik je, nakon tabiʼina, za mene najveći. Nema boljeg, pouzdanijeg i preciznijeg u hadisu od njega, niti osobe sa manje predaja od slabih prenosilaca. Ne znamo da je uopće prenosio, ako izuzmemo Abdu-l-Kerima, od onih čiji se hadisi ne uvažavaju i odbacuju.“[73]

Ibn Huzejme, autor Sahiha, priznaje: „Mi smo analizirali Malikove predaje. Ako on prenosi od nekog šejha i mi bismo prenosili, a ako on to nije činio, i mi smo odbijali primiti takvu predaju.“[74]

Otuda, s pravom, Sufjan b. ̒Ujejne ističe da je Malik bio najrigorozniji u kritici prenosilaca hadisa.“[75]

Sljedeći primjeri na najbolji način iskazuju njegovu skromnost, savjest i iskrenost. Hejsem b. Džemil kaže: „Maliku su postavili 48 pitanja. Na 32 je odgovorio: 'Ne znam!'“[76]

Halid b. Haddaš veli: „Postavio sam Maliku 40 pitanja. Odgovorio mi je samo na pet!“[77]

Nakon izloženog, nikoga ne treba iznenaditi što većina islamskih učenjaka smatra da se upravo na Malika odnosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: „Uskoro bi moglo doći vrijeme da svijet putuje radi znanja, pa da ne nađe nikog učenijeg od učenjaka Medine.“[78]

Iskušenja

Gotovo svi islamski velikani nailazili su na velika iskušenja zbog ponašanja vladajućih struktura. Od toga nije bio pošteđen ni imam Malik. On je, kao i brojni drugi veliki islamski učenjaci, bio maltretiran i fizički mučen. Doduše, postoje različite verzije o razlogu njegova mučenja.

Po jednoj od verzija koja se uveliko provlači kroz islamsku literaturu, halifa Ebu Džaʼfer el-Mensur pokušao je osporiti hadis koji je citirao imam Malik: „Ne vrijedi razvod braka pod prisilom“[79], što je podrazumijevalo da nema prisege ni halifi pod presijom, pa je halifa tražio da on taj hadis ne prenosi drugima, što je Malik odbio i zbog toga je bičevan.[80] Nakon tog slučaja, od posljedica tih udaraca, kako navodi Ibrahim b. Hammad, Malik je jednom rukom držao drugu.[81] Navodi se da je to bilo 147. godine po Hidžri.[82]

Nakon toga slučaja reagirali su građani Medine, pa je halifa El-Mensur tražio oprosta od imama Malika, pravdajući to nesporazumom i obznanivši narodu, za vrijeme hadža, da fetve jedino mogu izdavati imam Malik i Ibn Ebi Ziʼb.[83]

Smrt

Svi autori se slažu da je imam Malik umro 179. godine po Hidžri.[84] Hafiz ez-Zehebi tvrdi da se samo na jednom mjestu, greškom, od njegovog pisara Habiba spominje 180. godina, kao godina njegove smrti.[85]

Postoje razilaženja samo u tome koliko je Malik godina živio. El-Kadi Ijad navodi više verzija u tom pogledu. Tako spominje 70, 84, 85, 86, 87, 89, 90 i 92 godine.[86] Ebu Muhammed ed-Darrab energično tvrdi da je njegov životni vijek bio 86 godina, dok su svi drugi navodi netačni.

Ukopan je u Bekiʼi, poznatom medinskom mezaristanu, gdje su pokopani i brojni časni ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.[87]

 

Izvor: Imam Malik ibn Enes, Muvettaʼ, prijevod i komentar Hamid Indžić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2004, str. 18-35.

[1] Vidi: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/48-49. i Tehzibu-t-tehzib, 4/6.

[2] Vidi: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, šerh ala Muvettaʼ Malik, 3/164.

[3] Ibn Hadžer, El-Isabe fi temjizi-s-sahabe, 4/144.

[4] Vidi: Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-hadisu ve-l-muhaddisune, str. 287.

[5] Provjeri: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/164. i dr. Ahmed eš-Širbasi, El-eʼimmetu-l-erbeʼa, str. 70-71.

[6] Uporedi: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/49; El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str. 227; dr. Muhammed Kjamil Husejn, Predgovor u knjizi: Muvettaʼ Malik, str. 23; dr. Subhi es-Salih, Ulumu-l-hadisi ve mustalehuhu, str. 388; Muhammed es-Sabag, El-hadisu-n-nebevi, str. 327. i dr. Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 343.

[7] Vidi: dr. Mustafa es-Sibaʼi, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešriʼi-l-islami, str. 430. i El-Huli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 42.

[8] Šire o tome: dr. Ahmed eš-Širbasi, cit. djelo, str. 72.

[9] Uporedi: dr. Ahmed eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.

[10] Dr. Muhammed Kjamil Husejn, cit. djelo, str. 23.

[11] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.

[12] Dr. M. K. Husejn, spomenuto djelo, str. 23.

[13] Navedeni izvor i strana. Uporedi: Ibn Kajjim, Aʼlamu-l-muvekkiʼin, 3/84, u kojima spominje Ibn Šihaba i Rebiʼu, kao dva značajna Malikova učitelja.

[14] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.

[15] Ibn Abdu-l-Berr, Tedžridu-t-temhid, str. 34.

[16] Uvod u Muvettaʼ, str. 25.

[17] El-Hakim, Maʼrifetu-l-ulumi-l-hadisi, str. 53. i Es-Sujuti, Tedribu-r-ravi, str. 35.

[18] Dr. M. K. Husejn, Uvod u Muvettaʼ, str. 25.

[19] Navedeno djelo, str. 26.

[20] Vidi: Sijeru aʼalami-n-nubelaʼ, 8/49-51; Tehzibu-t-tehzib, 4/6 i dr. A. eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.

[21] Vidi šire: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/52-54; Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; Tehzibu-t-tehzib, 4/6-7. i Eš-Širbasi, cit. izvor, str. 82-83.

[22] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/54.

[23] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 83.

[24] Navedeni izvor, str. 74.

[25] Isto.

[26] Isto.

[27] Isto.

[28] Isto.

[29] El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46. Uporedi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.

[30] Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/166.

[31] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 75.

[32] Isto, str. 76.

[33] Isto.

[34] Vidi: dr. Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 345.

[35] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93.

[36] Dr. Mustafa es-Sibaʼi, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešriʼi-l-islami, str. 431.

[37] Isto.

[38] Isto. Pogledaj također: dr. M. K. Husejn, cit. djelo, str. 32-33.

[39] El-Hulli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 46. Vidi: dr. S. es-Salih, cit. djelo, str. 387. i dr. Muhammed Abdullah Veled Kerim, Uvod u knjizi: Kitabu-l-kabes, fi šerhi Muvettaʼ Malik b. Enes, 1/58.

[40] Muhammed Fuad Abdu-l-Baki, Uvod u Muvettaʼ, str. 4.

[41] M. Handžić, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.

[42] Vidi o ovoj problematici: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93-94. O tome piše i M. Handžić u djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.

[43] Er-Risale el-mustatrife, str. 13.

[44] Vidi: Muhammed Fuad Abdu-l-Baki, cit. djelo, str. 3-4. Uporedi: Ibnu-s-Salah, Ulumu-l-hadisi, str. 18.

[45] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 95.

[46] Ulumu-l-hadisi, str. 18.

[47] Dr. M. A. Veled Kerim, cit. djelo, 1/57.

[48] Isto.

[49] Vidi o tome: dr. M. U. El-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 347.

[50] Vidi o tome: Uvod u djelo: Ibnu-l-Arebi, Kitabu-l-kabes, 1/61; El-Hulli, cit. djelo, str. 50-53; Muhammed Lutfi es-Sabag, El-Hadisu-n-nebevi, str. 328-329. i dr. M. Es-Sibaʼi, cit. djelo, str. 434-435.

[51] Uporedi: Sijeru aʼalami-n-nubelaʼ, 8/88-90. i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 96.

[52] Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 111. Pogledaj o njegovim osobinama: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/69. i El-Bidaje ve-n-nihaje, 19/188.

[53] Provjeri: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 114.

[54] Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/165.

[55] Vidi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 116.

[56] Isto.

[57] M. Handžić, cit. djelo, str. 85.

[58] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/74.

[59] Ebu Nuʼajm, Hil'jetu-l-evlija, 6/318.

[60] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/75.

[61] Isti izvor, 8/75. i 111.

[62] Hil'jetu-l-evlija, 6/321; Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/110. i M. Handžić, cit. djelo, str. 86.

[63] Sijeru aʼlami-n-nubela, 8/94.

[64] Isto.

[65] Tehzibu-t-tehzib, 4/8.

[66] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/106.

[67] Isti izvor, 8/94.

[68] Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje fi ilmi-r-rivaje, str. 179; Hil'jetu-l-evlija, 6/318. i Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/107.

[69] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/74.

[70] Isto, 8/75.

[71] Hil'jetu-l-evlija, 6/321.

[72] Tehzibu-t-tehzib, 4/8.

[73] Isto.

[74] El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188.

[75] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/77. Uporedi: El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46.

[76] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/77.

[77] Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje kao hasen-sahih. Bilježe ga još: Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Bejheki. Ibn Hibban i Hakim ga ocjenjuju vjerodostojnom predajom, a s njima se slaže i Ez-Zehebi.

[78] Ova predaja se nigdje ne bilježi kao merfuʼ-predaja. Ovo je mevkuf-predaja koja se veže za Ibn Abbasa, r.a. Bilježi ga Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu.

[79] Ibn Hillikan, Vefejatu-laʼjan, 4/137. i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.

[80] Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/80.

[81] Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-hadisu ve-l-muhaddisune, str. 289.

[82] Vidi o tome: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 87-91. Ibn Ebi Ziʼb je Ebu-l-Haris Muhammed b. Abdurrahman el-Medeni, jedan od učenjaka iz generacije etbaʼi-t-tabiʼina. Prozvan je Fakihom Medine. Rođen je 80, a umro 159. godine po Hidžri.

[83] Vidi: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/130; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188, Tehzibu-t-tehzib, 4/8.

[84] Vidi: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/131.

[85] Vidi o različitim verzijama njegovog životnog vijeka: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/131-132; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188. i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.

[86] Pogedaj: Sijeru aʼlami-n-nubelaʼ, 8/132.

[87] Prethodni izvor i strana. Vidi takođe: El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str. 227. i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 117.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 158 puta Zadnji put promjenjen četvrtak, 29 Juni 2017 07:44

Magazin Ašk