subota, 04 Maj 2013 15:36

Mogulsko carstvo

Priredila: hfz. Aida Kadrija


Mogulsko carstvo (1526 – 1857.) prostiralo se Indijskim potkontinentom na istoku sa prijestonicom u Delhiju. Utemeljio ga je Babur 1526. godine pozivajući se na srodstvo sa slavnim Timurom, potomkom Džingiz-kana.

Glavno obilježje ovog carstva bila je snažna vojska. Baburov unuk Akbar bio je izuzetno sposoban na tom polju. Mnogo se polagalo na vojnu organizaciju, te stoga ne treba čuditi što je vladavina Mogula bila vojni despotizam. Organizacija same vlasti bila je direktno vezana za vojsku čiji je glavni zapovjednik bio sam car.

Svi dvorjani i službenici, čak civilni i sudbeni, bili su po rangu zapovjednici konjice.[1]

S privrednog aspekta, zemlja Mogula je bila poljoprivredna zemlja, premda su bile razvijene i druge djelatnosti, posebno trgovina.

Car je bio na čelu opće i poreske uprave uz još četri visoka službenika, a samo carstvo je bilo izdjeljeno na pokrajine kojima su upravljali potkraljevi.

Za vladare Mogulskog carstva nikad nije bilo bitno da legitimnost svoje vladavine dokazuju investiturama nekad vladajućih halifa. Oni su bili potomci Džingiz-kana koji je srušio Bagdadski halifat, ali i potomci slavnog osvajača Timura koji je sebe svojevremeno smatrao službenim zaštitnikom islama. Premda Timur nikad nije ponio titulu halife njegovi potomci se nisu ustručavali da je koriste.

Nakon vladavine Akbara (1556 – 1605.), glavni grad ovih udaljenih ali moćnih vladara nazvan je dāru-l-ilāfa (sjedište halifata), dok je kovanica slavnog vladara Akbara nosila natpis veliki sultan, uzvišeni halifa.[2]

Imenovanje svoje vladavine halifatom Moguli nastavljaju sve do vladavine šaha Alama II (1760.), premda je ostalo nejasno do kojeg stepena su ovi vladari išli u osporavanju tradicionalnog koncepta kurejšijskog halifata.

Prvi Moguli govorili su perzijski jezik i ne samo da su uspostavili snažnu vlast u Indiji, već su i pomirbenim pristupom prema brojnim hinduskim podanicima poticali međureligijski sklad.

Perzijski umjetnički stilovi iz ovog perioda iznjedrili su specifičnu indijsko-muslimansku arhitekturu, a minijaturističke slike iz ovog perioda i dan danas možemo vidjeti u grobnicama i palačama Delhija i Agre.

Jedno od najljepših djela islamske arhitekture podigao je upravo predstavnik ove dinastije, šah Džahan. Remek djelo mogulske arhitekture Tadž Mahal, podignut u spomen na voljenu ženu Mumtaz Mahal, ni dan danas ne prestaje privlačiti pozornost ljudi širom svijeta.

Propadanje Mogulskog carstva, koje se očitavalo već za doba Aurangzebove vladavine (1658 – 1707.), nastavilo se i pod njegovim neposrednim nasljednicima. U sedam krvavih bitaka za red nasljeđivanja poslije smrti Aurangzeba, carska obitelj je pokazala znakove opadanja moći i utjecaja, te nesposobnost da izađe na kraj sa svojim slabostima i stvori novo uređenje koje bi joj omogućilo opstanak.

Carstvo je sve više propadalo ne samo zbog nesređene unutarnje situacije već i zbog prijetnji koje su stizale izvana. Hindusi su tokom 18. vijeka  dizali pobune protiv svojih islamskih vladara, a kako je ovo područje od pamtivijeka bilo privlačno stranim osvajačima, tako su su se i britanska i francuska vojska borile za prevlast u Indiji.

Grad Delhi 1803. godine pada u ruke Istočnoindijske kompanije, britanske trgovačke kompanije, čija je čvrsta pozicija u trgovini sa Indijom iskorištena kao temelj britanske kontrole potkontinenta.

Iako su mnogi državni poslovi vođeni u carevo ime, stvarna uprava je bila u rukama britanskog otpravnika poslova. Ovisni o dobroj volji Britanaca, Moguli, kao službeni kraljevi Indije, na sceni se zadržavaju još pola vijeka.

Posljednji mogulski vladar protjeran je 1857. godine, a njegov položaj je trajno ukinut.

 

Bibliografija

  • Smailagić, Nerkez, Leksikon Islama, Izdavačko preduzeće „Svijetlost“, Sarajevo, 1990., 687 str.
  • Sourdel D., Lambton A.K.S., de Jong F., Holt P.M., „Khalifa“, The Encyclopaedia of Islam, edited by H.A.R. Gibb..., New Edition, Volume IV, Leiden, E.J. Brill, 1997., str. 937-953.

 

[1] Nerkez Smailagić, Leksikon Islama, Izdavačko preduzeće „Svjetlost“, Sarajevo, 1990., str. 416.

[2] Sourdel D., Lambton A.K.S., de Jong F., Holt P.M., „Khalifa“, The Encyclopaedia of Islam, edited by H.A.R. Gibb..., New Edition, Volume IV, Leiden, E.J. Brill, 1997., str. 946.

Ocijeni
(14 glasova)
Čitano 2031 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 07 Juli 2013 21:49

Magazin Ašk