ponedjeljak, 11 Decembar 2017 08:21

Ljudi od pera o čovjeku od istine

Autor: Ibrahim Džananović


Ljudi kao društvena bića upućeni su jedni na druge. Čovjek se ne rađa sa svojim ubjeđenjima, već  ih stiče odgojem u porodici, školi, društvu i ličnim iskustvom.

Različite okolnosti i uslovi pod kojima se čovjek odgaja i obrazuje utiču i na različita shvatanja i poimanja o Bogu, dž.š., i religiji.

Radi toga čovjeku je neophodna tolerancija, širokogrudnost i trpeljivost prema onima koji ne misle kao i on, a kada svoje stavove javno brani, onda mu uvijek mora biti krajnji cilj i svrha samog dijaloga – dolazak do većeg razumijevanja i istine.

Nažalost, historija nas uči da je u prošlosti vrlo često toleranciju zamjenjivala mržnja, a istinu laž. To se nigdje bolje ne može vidjeti kao na primjeru u odnosu Evrope i uopće Zapada prema Muhammedu, a.s., i islamu. Na Zapadu je dugo vremena dominiralo mišljenje, a nije rijedak slučaj da se i danas čuju, kako je islam širen ognjenim  mačem, a o Muhammedu, a.s., se iznose takve pogrde koje je zaista teško i na papir prenijeti.

Međutim, objektivni mislioci Zapada pokušavali su i pokušavaju ispraviti tu grešku i vjekovni negativni i odgojni stav Evrope prema Muhammedu, a.s., okrenuti drugim tokom, gledajući objektivno, naučno i ljudski.

Objektivno proučavanje života Muhammeda, a.s., i razvojni put islama nije mogao ostaviti ravnodušne Tomasa Karlajla, Lava Nikolajeviča Tolstoja, Bernarda Šoa, Vašingtona Irvinga, Lamartina...

Ovi, kao i mnogi drugi objektivni mislioci, ne mogu izgubiti iz vida postupak Muhammeda, a.s., prema svojim neprijateljima, kada je konačno oslobodio Meku i kao pobjednik našao se kod Kabe. Svima je bilo oprošteno, pa i onima koji su mu ubijali i njegove najdraže, kao što je, naprimjer, bila Hinda koja je naručila ubistvo njegovog najvećeg zaštitnika amidže Hamze.

Isti takav postupak vidimo u odnosu Alejhisselama prema sestri po mlijeku Šejni, koja je kao zarobljenik poslije bitke na Hunejnu odbila da primi islam, a Muhammed, a.s., je šalje sa darovima svome narodu bez ikakvog prisiljavanja da napusti svoju staru vjeru. Ali Muhammed, a.s., nije ni mogao drugačije postupati jer mu Kur'an, kao i svim muslimanima, jasno kaže: Nema prisiljavanja u vjeri. (El-Bekare, 256)

U šestom ajetu sure Kafirun, muslimanima se naređuje da se drže svoje vjere, ali i da poštuju tuđu: Vama vaša vjera, a meni moja.

Šta je moglo drugo inspirisati hazreti Omera da prilikom ulaska u Jerusalem naredi muslimanima da sve porušene jevrejske sinagoge moraju podići i sagraditi, iako ih oni nisu porušili nego nemuslimani.

Ovakvi svijetli primjeri iz historije su bili mač islama, koji nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim.

Progone Arapa u Španiji i brisanje sa lica zemlje svega što podsjeća na islam i muslimane historija također pamti, kao i ono što su sve Arapi učinili ne samo za Španiju, nego i za cijeli svijet. Međutim, historija isto tako bilježi i reakciju muslimana na te događaje. Turska carevina je u to vrijeme bila veoma moćna i snažna i nije bilo sile koja bi joj se mogla ozbiljnije suprostaviti. Sultan Selim I (1512-1520), iritiran uništenjem muslimana i islama u Španiji, odlučuje da progna sve hrišćane iz Turske kao odmazdu za progone Arapa u Španiji. Tadašnji šejhul-islam Zembili Ali-efendija „odbio je da mu dade saglasnost (fetvu) za takvu  odluku, jer je ona protivna propisima Kur'ana i šerijatskog prava“.[1]

Nažalost, o Zembili Ali-efendiji se malo zna ili se želi malo znati, i u Evropi se ne piše o ovom izuzetnom događaju, ali se piše o izolovanim slučajevima kršenja kur'anskih normi i samo u tim slučajevima Turci se poistovjećuju sa islamom.

Nas, ipak, ne može iznenaditi i začuditi kada čitamo o izmišljotinama i podvalama u prošlosti, ali nas ipak iznenađuje da se danas u vrijeme kada su sredstva informisanja i komuniciranja tako razvijena, kada se istina brzo sazna, pokušavaju falsifikovati ne samo historijske činjenice, nego i sam tekst Kur'ana.

Tomas Karlajl o islamu i Muhammedu, a.s.

Tomas Karlajl u svojoj knjizi Velikani, u poglavlju o Muhammedu, a.s., poručuje da je sramota savremenom čovjeku da smatra islam lažju, a Muhammeda lašcem: „Došlo je vrijeme da se borimo protiv ovih sramnih i gnusnih glasina.“ Opisujući Muhammeda, a.s., kao velikog čovjeka koji je zadužio ne samo Arape, nego uopće ljudski rod, smatra da misija Muhammeda, a.s., koja svijetli već 14 stoljeća milionima ljudi i za koju su živjeli i umirali milioni, ne može biti laž i podvala.

Tomas Karlajl ne krije da voli toga „sina pustinje“ koji ima takvu slobodu mišljenja da se ni na koga ne oslanja osim na Allaha i sebe, „da ne govori ono što sam ne čini, koji nije uznosit, ali ni ponižen u svom iskrpljenom odijelu... Slobodno se obraća svim tadašnjim vladarima svijeta i upućuje ih šta da rade na ovom svijetu, kao i šta ih čeka  na drugom.“

Tomasa Karlajla posebno impresionira stav Muhammeda, a.s., prema životu, prirodi i svemu što čovjeka okružuje. Nije se Muhammed, a.s., služio nikakvim nadnaravnim čudima nego samo onim što je mogao da shvati i običan čovjek. Kada ga pitaju da dođe sa nekom mudžizom kako bi povjerovali u njegovo poslanstvo Muhammed, a.s., im odgovara: „Dovoljna vam je vasiona, pogledajte u ovu zemlju... Je li ona čudo Allahove svemoći?! Nije li ona znak Njegove veličine?! Pogledajte u ovu zemlju kako ju je Allah stvorio, hodite po njoj i jedete plodove koje vam daje... Pogledajte u ploveći oblak na horizontu kako se pretvara u vodu, natapa zemlju iz koje će iznići bilje i drugi plodovi... Niste li vi sami mudžiza?! Bili ste mala djeca, a prije toga vas uopće nije bilo, zatim ste dobili ljepotu, snagu i pamet... Zatim vam je došla starost, a potom i smrt.“

Oduševljen Muhammedom, a.s., Karlajl poručuje svima onima koji kažu da je samoisticanje i želja za vlašću nagnala Muhammeda, a.s., da radi ono što je radio: „Tako mi Boga, ništa od svega toga nije istina. Iz srca i duše ovog velikog čovjeka izbijala je milost, dobročinstvo, nježnost, dobrota, svjetlost i mudrost.“

Posebno Tomas Karlajl insistira na dvije stvari koje su tako evidentne u islamu, a to je: ukidanje svake diskriminacije među ljudima, i činjenici da se sadaka u islamu ne smatra milostinjom nego obavezom svakog muslimana, zbog čega je i propisan zekat i zekatul-fitr.

Lamartin o Muhammedu, a.s.

Lamartin, veliki francuski pjesnik i revolucionar, koji je nakon osnivanja druge Republike bio u privremenoj vladi, a jedno vrijeme i ministar vanjskih poslova, imao je o Muhammedu, a.s., najljepše mišljenje: „Bio je Muhammed filozof, govornik, zakonodavac i vođa...“

Po Lamartinu, mogao je samo čovjek kao što je Muhammed, a.s., izvesti Arape na pravi put i stvoriti veliku vjeru samo kao iskren i pošten čovjek jer nije imao vojne snage niti bilo kakve druge, osim snage svoje vjere, iskrenosti i poštenja i vječno važećih zakona prema kojima se s poštovanjem treba odnositi.

Vašington Irving i „Život Muhammedov“

Američki pisac Vašington Irving (1783-1859), u knjizi Život Muhammedov, iznosi svoje poglede o učenju Muhammeda, a.s., i islamu. Opisujući ga kao velikog čovjeka i poslanika smatra da nema tajni zbog čega je tako uspio u svojoj teškoj misiji i zbog čega islam nalazi mjesta u srcima miliona ljudi.

Islamska solidarnost i odnos prema svojim neprijateljima nakon oslobađanja Meke je put i način kojim je mogao ići samo čovjek koji je uistinu Božiji poslanik. Praštati i najljućim svojim neprijateljima među kojima i Ebu Sufjanu, pa čak i onima koji uđu u njegovu kuću, za Irvinga je dokaz da je Muhammed, a.s., bez sumnje bio Božiji poslanik.

Interesantno je kako Vašington opisuje rezultate izaslanika svim tadašnjim vladama i njihove reakcije i odgovore na upućene pozive od strane Muhammeda, a.s., da pređu na islam. Kisra, perzijski car, kada je primio izaslanika Muhammeda, a.s., naredio je jednom ministru da uzme pismo i pročita ga. Slušao je čitanje pisma koje je počinjalo sa bismilom, od Muhammeda, sina Abdullahova ... i Allahova poslanika... Kisrau, vladaru Perzije...“ Kada je to čuo Kisra skočio je i u srdžbi rekao: „Ko je taj ko može početi pismo sa svjim imenom prije spominjanja Kisraa?“ Zgrabio je pismo i pun srdžbe i bijesa pocijepao ga i prije nego što je saznao njegov sadržaj. Nije se na tome zadržao nego je naredio vladaru Jemena da uhapsi Muhammeda, a.s. Vladar Jemena je poslao dvojicu ljudi, ali naravno nisu obavili posao. Nakon što su se vratili svojim kućama saznali su da je Kisra ubijen rukom svoga sina u periodu kada su oni razgovarali sa Muhammedom, a.s. Na temelju ovog I. Vašington zaključuje da je Muhammed, a.s., bio zaista predodređen da bude Božiji poslanik.

Isto tako njegova kuća i sav njegov imetak bili su veoma skromni, a mogao je biti najbogatiji čovjek. Tako Irving piše: „Poslije smrti nije bilo u njegovoj kući ni jednog dinara, ni jednog roba ili robinje. Pred njega je stavio Allah svo bogatstvo ovog svijeta, ali on je umro veoma siromašan.“

Po Irvingu veličina čovjeka se ogleda u tome što u nesrećama može da se savlada i da stoički podnose sve udarce koje život sobom nosi pa i smrt najbližih. Vrlo je impresivno pisanje o ponašanju Muhammeda, a.s., u momentu smrti njegovog jedinca sina Ibrahima, kada Muhammed, a.s., moli Allaha, dž.š., za spas svih muslimana.

General R. F. Bodli o Muhammedu, a.s.

General R. F. Bodli opisuje Muhammeda, a.s., kao izuzetno skromnog čovjeka, a njegovu vjeru kao vjeru budućnosti. Koliki je ostavljao utisak na svoje sljedbenike – ashabe, Bodli ilustruje jednim detaljom pred oslobađanje Jerusalima. Naime, predstavnici neprijateljske vojske bili su opremljeni najmodernijim oružjem, ali su i na sebi imali skupocjene odore, sablje sa draguljima itd. Kada su pozvali Halid ibni Velida i predstavnika muslimana na razgovore pod njihov šator iznenadili su se kada su ih ugledali skromno obučene sa skromnim naoružanjem. Njihovom iznenađenju nije bilo kraja kada su još sjeli na zemlju. Komandant neprijateljske vojske ih je upitao o tome, a odgovor je glasio: „Stvoreni smo od zemlje, iz nje smo izašli i u nju se vraćamo. Allah je stvorio zemlju pa ono što je stvorio Allah skupocjenije je od vaših svilenih odora.“

Bodli opisuje Muhammeda, a.s., kao jednog od najvećih diplomata svijeta jer njegova predviđanja ishoda Ugovora na Hudejbijji pokazala su se tačnim. Iako su naizgled muslimani bili oštećeni, kasnije će se ispostaviti da je to bila sjajna pobjeda diplomatije, a to je mogao učiniti samo Muhammed, a.s., uz pomoć Stvoritelja.

L. N. Tolstoj o islamu i Muhammedu, a.s.

Gorostas iz Jasne Poljane L. N. Tolstoj pisao je o Muhammedu, a.s., kao o čovjeku koji je mnogo zadužio čitav svijet. Njegova monoteistička vjera i vjerovanje u Allahovo jedinstvo bili su tako bliski Tolstoju. Opisujući ga kao siromašnog dječaka bez roditeljske zaštite koji je donio Objavu koja je dala toliko dobra i koristi čitavom čovječanstvu, Tolstoj posebno ističe Muhammedovu, a.s., širokogrudnost: „Muhammed nikad nije za sebe rekao da je jedini Božiji Poslanik, nego je isto tako priznavao poslanstvo Musaa i Isaa, a.s.“ Islam se nije samo borio za muslimane nego i za dobro hrišćana, Jevreja. Borba Tolstojeva da istakne istinu o Muhammedu, a.s., i islamu nije ostala nezapažena kod muslimana pa su se i najveći islamski učenjaci dopisivali s njim. Šejh Muhammed Abduhu mu je poslao opširno pismo u kome mu zahvaljuje na njegovom iskrenom stavu prema islamu i muslimanima i doprinosu istini.

Bernard Šo o islamu i Muhammedu, a.s.

Bernard Šo, gledao je u islamu buduću vjeru Evrope pa i cijelog svijeta. Boraveći u Bombaju kao turista, svoja razmišljanja o Muhammedu, a.s., i islamu prenio je i na papir. Između ostalog kaže: „Studirao sam o ovom velikom čovjeku veoma mnogo... Mi ga trebamo nazvati spasiteljem čovječanstva. Čovjek kao on, da preuzme kormilo nad savremenim svijetom, uspio bi u rješavanju svih problema i obezbjeđenju mira i sreće koji su čovječanstvu toliko potrebni.“

Bernard Šo smatra Muhammeda, a.s., pravim demokratom jer u islamu nema klasnih ni drugih razlika, a jedino mjerilo je bilo rad na općem dobru.

Govoreći o razvoju islama u novom dobu Bernard Šo kaže: „U sadašnje vrijeme mnogo mojih savremenika iz Evrope prelazi u Muhammedovu vjeru i može se reći da je obraćanje Evrope u islam već počelo.“

 

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, god. I, br. 3, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, februar 1979, str. 18-19.

[1] Dr. Mehmed Begović, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXIV, „Pravo u islamu“, Sarajevo, 1974, str. 147.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 204 puta

Magazin Ašk