ponedjeljak, 03 Decembar 2012 14:18

Posljedica posvećivanja pažnje ka zavjetu Božijem


Ako uzmemo u obzir čovjeka u okruženju kakvo mu nudi ovosvjetski život sa svim svojim vidovima i različitostima i okolnostima da Ovaj svijet nije nastanjen samo dobrim ljudima, već u njemu zajednički učestvuju i vjernici i nevjernici, uvidjet ćemo da je ovosvjetski život raznovrstan, shodno zbilji i batinu u pogledu znanja i neznanja o Uzvišenom Bogu.

Čovjek koji poznaje položaj svoga Gospodara kada sagleda svoje mjesto u ovosvjetskom životu, ispunjenom svim oblicima ozlojeđenosti, nesrećama i nevoljama, te uzme u obzir da je ovaj život izmješan sa životom i smrću, zdravljem i bolešću, bogastvom i siromaštvom, posjedovanjem i neposjedovanjem; i uzme u obzir da sav Ovaj svijet, onoliko koliko ga ima u biti čovjeka i izvan njega, da je sve opet vlasništvo Božije, te da nijedno biće u Ovom svijetu nema neovisnost po sebi niti po nečem drugom, već je sve u vlasništvu Onoga kod Kojeg ne postoji ništa, osim Ljepote i Dobra, i to one Ljepote i Dobra koji dostoji položaju Njegove Uzvišenosti i Časti; te da od Njega ne potiče ništa, osim Dobra i Ljepote-tada shvata da ništa u Ovom svijetu nije odvratno da bi se od toga gnušao, ništa nije opasno da bi strahovao od toga, ništa nije jezovito da bi osjećao bojazan, ništa nije strašno da bi to izbjegavao.

Sa ovakvim pogledom ono što postoji vidi lijepim i dragim, osim onoga za što mu je Gospodar zapovjedio da drži za odvratnim i neprijateljem. Šta više, stvari vidi odvratnim zbog Božije zapovjedi, kao što i voli i uživa u njima zbog Božije zapovjedi. Ukratko, ovakva osoba nema nikakvih briga i strepnji, osim prema sebi, i to u vezi sa svojim Gospodarem.

Sve ovo je zbog toga što ovakva osoba cijeli svijet vidi apsolutnim vlasništvom svoga Gospodara. On je vjerovanja da niko pored Boga nema bilo kakva udjela u bilo kom djelu egzistencije. Ovakva osoba se ne bavi pitanjima šta će njegov Gospodar uraditi sa Svojim vlasništvom. Zašto oživljava mrtve? Zašto daruje dobro ili nesreću? Ovo je čisti, plemeniti život u kojem nema nikakve pokvarenosti, svjetlost koja nije izmješana bilo kakvom tamom, sreća pored koje nema mjesta za tugu, posjedovanje sa kojim nije spojivo neimanje, imetak koji nije izmješan ikakvim oblikom siromaštva. Sve su ovo blagodati koje se stiču imanom i vjerovanjem u Uzvišenog Allaha, dž.š. 

 

Posljedica nemara spram Božijeg zavjeta

Naspram ovog života postoji jedan drugi oblik života, a to je život osobe koja je neznalica spram položaja svoga Gospodara. Taj nesretnik odvojen je od svog Gospodara i bilo šta da gleda-sebe ili biće izvan sebe-vidi neovisnim u egzistenciji. Korisno ili štetno,dobro ili zlo vidi po njima samim. Kao posljedica ovakvog pogleda, cijeli njegov život je ispunjen strahom pred onim što nastupa, strepnjom od onoga što je prošlo, tugom za onim što je izgubio; pouzdaje se u imetak, položaj, djecu, prijatelje i u sve ostalo za čim gaji ljubav, ukratko, uronjen u ono za šta drži da ima uticaja na njegov život. On je poput džehennemlija kojima uvijek, kad im izgori koža zamjenjuju je drugom, uvijek kada se naviknu na jednu patnju zamjenjuju je drugom, težom patnjom, sve dok srce ne okuša patnju. Srce mu je stalno uznemireno. Duša mu stalno izgara poput svijeće i topi se poput vode. Grudi su mu stalno ispunjene tegobom i uznemirenošću, kao da se želi uspeti na nebo. Gospodar posredstvom ovakvih nesreća ovladava onima koji neće da prihvate vjerovanje:

كَذٰلِكَ يَجعَلُ اللَّـهُ الرِّ‌جسَ عَلَى الَّذينَ لا يُؤمِنونَ              

Eto, tako Allah one koji ne vjeruju ostavlja u nečisti. [1]

 

Nakon što je ovo postalo jasno, cijenjeni čitalac je shvatio da ova dva pitanja, zaborav na zavjet i nesreća u ovosvjetskom životu, predstavljaju jednu te istu stvar, s tim da je ovosvjetska nesreća jedna od grana zaborava na zavjet.

 

Upravo o ovome govori Uzvišeni Allah kad se u suri Ta-Ha obraća svim ljudima Ovoga svijet, donoseći propise:

فَإِمّا يَأتِيَنَّكُم مِنّى هُدًى فَمَنِ اتَّبَعَ هُداىَ فَلا يَضِلُّ وَلا يَشقىٰ  وَمَن أَعرَ‌ضَ عَن ذِكر‌ى فَإِنَّ لَهُ مَعيشَةً ضَنكًا وَنَحشُرُ‌هُ يَومَ القِيـٰمَةِ أَعمىٰ  

A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. [2]

 

Potom u suri Bekare, u ajetima koji su predmet naše rasprave, iznosi se ista istina, sam drugim riječima:

فَإِمّا يَأتِيَنَّكُم مِنّى هُدًى فَمَن تَبِعَ هُداىَ فَلا خَوفٌ عَلَيهِم وَلا هُم يَحزَنونَ                                                    

Pa ko bude Uputu Moju slijedio, ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. [3]

 

Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju, iz dosadašnjg izlaganja može zaključiti da približavanje zabranjenom drvetu povlači za sobom tegobu i nesreću u životu na Ovom svijetu, a ta nesreća je da čovjek zaboravi na svoga Gospodara i bude u nemaru spram Njegova položaja. Kao da je Adem htio pomiriti između tog drveta i zavjeta koji je uzet od njega, zapravo da posjeduje i jedno i drugo. Međutim, on to nije mogao, što je imalo za posljedicu da zaboravi na zavjet i zapadne u teškoće ovosvjetskog života, da bi na kraju ovu štetu nadoknadio pokajanjem. [4]

 

 

IZVOR: Allame Tabatabai, Tefsir El-Mizan, Božije namjesništvo hazreti Adema i njegov izgon iz Dženneta, Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 1433/2012.

 

[1] En-'am, 125.

[2] Ta-Ha, 124.

[3] Bekare, 38.

[4] Tabatabai, A., 2012., srt. 41-45.

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 3146 puta Zadnji put promjenjen utorak, 09 April 2013 19:41

Magazin Ašk