četvrtak, 23 Juli 2015 15:07

Opasnost zapostavljanja Kur'ana


Ako su ljubav prema Kur'anu i druženje s Kur'anom jedan od razloga koji vode Allahovoj ljubavi, onda je zapostavljanje Kur'ana i loš odnos prema njemu jedan od uzroka koji vode Allahovoj, subhanehu ve teala, srdžbi.

Isto kao što su ljudi zbog svoga lijepog odnosa prema Kur'anu na različitim (visokim) stepenima i nivoima, neki od njih zapadaju zbog njegovog zapostavljanja na jako niske stepene.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, požalio se na one koji glave okreću od Kur'ana i koji ga izbjegavaju svome Gospodaru, azze ve dželle:

Poslanik je rekao: „Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!“[1]

Oni bi, kada bi im se učio Kur'an, počeli galamiti i govoriti o nečemu drugom kako ga ne bi čuli. To je izbjegavanje (Kur'ana).

Nevjerovanje u njega jeste njegovo izbjegavanje. Nerazmišljanje o njemu i nerazumijevanje njega također spada u njegovo izbjegavanje.

Pribjegavanje nečemu drugom, npr. poeziji, prozi, pjesmi, govoru ili slijeđenju nekog drugog puta, mimo njegovog, spada u njegovo izbjegavanje.[2]

Dakle, oni koji izbjegavaju Allahovu knjigu mogu se podijeliti na kategorije i vrste.

Vjernik se treba čuvati od toga da zapadne u bilo koju kategoriju od navedenih čineći bilo koju vrstu izbjegavanja Kur'ana.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, veli:

„Izbjegavanje Kur'ana može se podijeliti na više vrsta:

-  jedna je od njih izbjegavanje njegovog slušanja, vjerovanja u njega i pomnog praćenja njegovog učenja;

-  druga je izbjegavanje postupanja po njemu i zastajanja kod onoga što je on dozvolio i zabranio, makar ga učio i vjerovao po njemu;

-  treća je izbjegavanje suđenja po njemu i izbjegavanje uzimanja njega za sudiju u temeljnim stvarima vjere i njenim organima,

-  četvrta je izbjegavanje razmišljanja o njemu i njegovog razumijevanja i spoznaje šta želi Onaj Koji govori;

-  peta je izbjegavanje liječenja njime svih bolesti srca i traženje lijeka za bolest u nečem drugom.“

Sve to obuhvataju riječi Uzvišenog:

Poslanik je rekao: „Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!“[3]

A uz sve to može se dodati izbjegavanje njegovog učenja.

Postoji još jedna vrsta njegovog izbjegavanja koja se raširila u današnje vrijeme, a koja se ogleda u tome što se mushaf ostavi na određeno mjesto samo radi bereketa, kao npr. da se stavi na policu u kući ili u auto pozadi ili naprijed, te sa na njemu skuplja prašina što upućuje da se on izbjegava.

To je loš odnos prema Allahovoj knjizi.

Ibnul-Dževzi, rahimehullah, kaže:

„Onaj ko bude posjedovao mushaf, svakog dana treba učiti bar nekoliko ajeta, kako ga ne bi zapostavio.“[4]

Kao što je Ibnul-Dževzi, rahimehullah, opisao lijek za tu posljednju vrstu zapostavljanja (izbjegavanja) Kur'ana, na drugom mjestu je spomenuo lijek za stvari koje čovjeka navode da izbjegava njegovo razumijevanje i razmišljanje o njemu, pa kaže:

„Onaj ko uči Kur'an treba odbaciti sve ono što ga sprečava od razumijevanja, kao npr. da ga šejtan navede na pomisao da nije pravilno izgovorio neki harf, da ga nije izgovorio kako treba, pa ga onda on ponavlja i time mu odvrati pažnju od razumijevanja značenja.

U to spada i to da onaj ko uči Kur'an uporno čini neki grijeh, ili pak da bude ohol ili se odaje strastima. To se dešava zbog tmine srca i hrđe. To je poput prljavštine na ogledalu koja sprečava da se vidi istina.

Srce je poput ogledala, strasti poput hrđe, a značenja Kur'ana poput slika koje se ogledaju u ogledalu. Uvježbavanje srca uklanjanjem strasti jeste poput čistoće za ogledalo.“[5]

To je što se tiče onih koji izbjegavaju i zapostavljaju Kur'an.

Međutim, što se tiče onih koji su u stalnoj vezi s njim, oni se prema svojoj vezi za Kur'an mogu podijeliti na stepene i kategorije shodno Allahovoj blagodati koju im je dao, a to je slobodno vrijeme i želja (ambicija).

Prijašnje su generacije svoje srce danonoćno oživljavale Kur'anom. Navikli su svoja srca stalno iznova pojiti na osnovu čega su ona nastala živa i budna.

Ibnul-Dževzi veli:

„Što se tiče toga koliko su učili, to su njihovi običaji bili različiti. Neki bi od njih završavali svakog dana po jednu hatmu, neki bi za jedan dan završavali i više od jedne hatme, neki bi završavali hatmu svaka tri dana, neki svake sedmice, neki bi završavali hatmu mjesečno zbog preokupiranosti razmišljanjem, širenjem znanja i podučavanjem, ili zbog preokupiranosti nekim drugim ibadetom mimo kiraeta ili zbog preokupiranosti stjecanjem opskrbe.“[6]

Zatim je rekao: „A najpreče je ono što ne sprečava čovjeka od njegovih važnih obaveza, niti mu fizički šteti, niti čini da zbog toga izgubi pažljivo učenje Kur'ana i razmišljanje o njemu.“[7]

Većina islamskih učenjaka smatra da je lijepo učenje i razumijevanje bolje nego da (čovjek) puno uči bez razumijevanja.

Tumač Kur'ana, Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže:

„Da pravilno i lijepo proučim suru El-Bekara i Alu Imran s razumijevanjem, draže mi je nego da proučim čitav Kur'an na brzinu.“

Zbog toga je Ez-Zerkeši, rahimehullah, rekao:

„Neki islamski učenjaci smatraju pokuđenim da se (Kur'an) prouči za manje od tri dana, a kao dokaz su naveli hadis: Ne razumije onaj ko uči Kur'an za manje od tri dana.[8]

Odabrano mišljenje, a njega zastupa većina poznatih alima, jeste takvo da se to razlikuje od osobe do osobe u skladu s njenim elanom, slabošću, razmišljanjem i nemarom, jer se prenosi da je Osman, radijallahu anhu, završavao hatmu za jedan dan. Pokuđeno je završiti hatmu za period veći od četrdeset dana.“[9]

Međutim, ponekad čovjek nije u stanju zbog raznih okolnosti završiti Kur'an jedanput mjesečno zbog bolesti, zauzetosti, džihada i sl., onda je najmanje što može da prouči hatmu svakih šest mjeseci, tj. dvaput u godini.

Na to ukazuje i Ez-Zerkeši citirajući Ebu Lejsa, koji kaže:

„Treba da prouči hatmu dvaput godišnje, ako nije u stanju više. El-Hasen ibn Zijad prenosi od Ebu Hanifa da je rekao: - Onaj ko prouči godišnje dvije hatme ispunio je dužnost prema Kur'anu, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Kur'an Džibrilu dvaput one godine u kojoj je umro.“[10]

Završio bih govor o ovom uzroku koji vodi ka Allahovoj ljubavi s jednom važnom napomenom, a to je da sve ono što je rečeno o učenju Kur'ana onom koji uči Kur'an važi i za slušanje Kur'ana onome ko ne zna da ga uči.

Allah, subhanehu, obećao je svakome onome koji sluša Kur'an uz šutnju i skrušenost Svoju milost. Uzvišeni kaže:

A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo.[11]

Tj. pomno ga slušajte kako biste razumijeli njegova značenja i razmišljajte o njegovim poukama, šutite kada se on uči sve dok se ne završi s njegovim učenjem kako biste zaslužili Allahovu milost, koja je najveći plod toga.[12]

Allahova je milost uistinu najveći plod. Međutim, unutar te milosti nalaze se druge milosti, pored tog ploda imaju i drugi plodovi koje spominje Ibnul-Kajjim, rahimehullah, i navodi da su najpreči da ih postignu oni koji su odabrali slušanje Kur'ana nad slušanjem šejtanovih muzičkih instrumenata, koji su dali prednost šutnji kad se uče kur'anski ajeti nad slušanjem poezije i slušanju govora Gospodara zemlje i neba nad slušanjem pripovjedača i pjesnika.

Onaj ko izabere to slušanje neće ostati bez upute, niti bez shvatanja pouke, niti bez opomene da treba spoznati i razmišljati o ajetima, niti bez vodiča ka uputi, niti bez onoga što će ga odvraćati od zablude, niti bez vodiča koji čovjeka sprečava da krene krivim putem, niti bez vida od sljepila, niti bez onoga što će ga uputiti na dobro i odvratiti od onoga što mu šteti i škodi, niti bez upute na svijetlo, niti bez izlaza iz tmine, niti bez onoga što će odvraćati od strasti, niti bez onoga što će podsticati na bogobojaznost, niti bez jasnoće vida, niti bez života za srce, niti bez otklanjanja nedoumice, niti bez pojašnjenja dokaza, niti bez onoga što potvrđuje istinu, a opovrgava laž.[13]

Sve ovo i drugo spada u milosti koje postiže čovjek kada postupa po ovom savjetu:

Kome se bude učio Kur'an, neka zamisli kao da ga sluša od Allaha kako mu On pomoću njega govori.[14]

 

Izvor: Ibn Kajjim El-Dževzijje, Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2005., str. 45-52.

[1] Kur'an, 25:30.

[2] Tefsirul-Ibn Kesri, 3/306.

[3] El-fevaid od imama Ibnul-Kajjima el-Dževzijja, str. 82.

[4] Muhtesar Minhadži-l-kasidin, str. 46.

[5] Ibid, str. 47.

[6] Muhtesar Minahadžul-kasidin, str. 45.

[7] Ibid.

[8] Bilježi ga Ebu Davud, hadis br. 1394 (2/116), Tirmizi, hadis br. 2950 i kaže da je hasen-sahih (8/145). Bilježi ga i Ibn Madža u djelu El-ikame, hadis br. 1347 (1/428). Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu Sahihul-Ibn Madža, hadis br. 1107 (1/225).

[9] El-burhan fi ulumil-Kur'an, 1/471.

[10] 'El-burhan fi ulumil-Kur'an, 1/471.

[11] Kur'an, 7:204.

[12] Tefsirul-Kasimi koji se još zove Mehasinut-te'vili od šejha Muhammeda Džemaluddina el-Kasimijja, verifikovao Muhammed Fuad Abdul-Baki, 7/2933, izdavač: Daru Ihjahil-kutubil-arebijjeti, Kairo.

[13] Medaridžus-salikin, 1/475.

[14] Medaridžus-salikin, 1/504.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 933 puta

Magazin Ašk