srijeda, 25 Novembar 2015 17:50

Način dijaloga sa kur'anskog stanovišta


Časni Kur’an je nebeska knjiga, spuštena od Gospodara svjetova. Razlog zbog kojeg je spušten jest upućivanje cijelog čovječanstva, a uputa nije moguća, osim posredstvom uma i misli. Um i misao – Kur’an nas uči – mogu biti djelotvorni i postojani tek kada su popraćeni dokazom i kada na sva pitanja nude odgovor koji daruje mir čovjekovoj znatiželjnoj psihi. U 1. ajetu sure Ibrahim kaže se:

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ

...Knjigu ti objavljujemo da izvedeš ljude iz tame na svjetlo.

Sasvim je prirodno očekivati da će takva knjiga ljudima predložiti način na koji trebaju voditi dijalog, posebno uzevši u obzir kur’ansku tvrdnju da on upućuje na najpostojaniji i najbolji izbor.

إِنَّ هَذَا الْقُرْآنَ يِهْدِي لِلَّتِي هِيَ أَقْوَمُ

Zaista ovaj Kur’an upućuje ka onom što je najpostojanije. (El-Isra, 9)

Dakle, za očekivati je, obratimo li se Kur’anu makar i letimično, da ćemo doći do osnovnih načela koja dijalogu i međusobnom razumijevanju daju okvir i preciziraju granice. Bez ikakve sumnje, ako bi neko posvetio više pažnje i podrobnije pretražio kur’anske ajete, našao bi brojna precizna mjerila. Međutim, u skladu sa pravilom da ono što se u cijelosti ne može shvatiti ne treba u cijelosti ni ostaviti, ukazat ćemo na neka od osnovnih načela koja obrazuju okvir poželjnog načina vođenja dijaloga.

Sa sigurnošću tvrdim da kada bismo se u svojim životima držali onoga što ćemo sada iznijeti, našli bismo rješenje velikom broju problema, posebno problema koji se uočavaju između različitih islamskih pravaca i struja. Na taj način bila bi ukinuta mogućnost postojanja velikih netrpeljivosti i neprijateljstava zato što suština religije, poslanika uopće, Kur’ana i Muhammeda, s.a.v.a., posebno, jeste uklanjanje povoda koji izazivaju razdor, te uspostava jedinstva u društvu.

Ako bi vjera trebala izazvati sukobe i razdor, u tom bi slučaju njeno postojanje bilo u osnovi besmisleno. Istina je da činilac razdora jesu oni koji se nazivaju vjernicima i zaštitnicima vjere.

Zbog svega toga čovjek koji za sebe tvrdi da je vjernik prije svega mora upoznati i shvatiti vjeru, te na temelju vjerske spoznaje, vjerskih naredbi i upravo u okvirima i standardima vjere i djelovati. Tek tada treba poći ususret drugima, a ne izgraditi temelje i stavove vlastitog pogleda na svijet pa ih pripisati vjeri, te sa opravdanjem kako se brane vjera i vjerski interesi stupati u sukobe sa drugim ljudima.

1. Postojanje načela i metoda

Prvi korak sastoji se od toga da vjera treba predočiti dijaloški metod jer nijedan posao ili aktivnost bez načela i bez posjedovanja metode koja se može predočiti ne može biti obavljen. Zato uočavamo da Kur’an u 17. i 18. ajetu sure Zumer svoje principe predstavlja na najbolji način:

a) tačna predodžba i razumijevanje onoga što govornik izjavljuje,

b) precizna analiza onoga što se čulo,

c) odabir najbolje opcije.

Dok čovjek dobro ne shvati riječi svoga sagovornika, niti ih može poricati, niti prihvatati. Kako Ibn Sina kaže: “Prihvatanje bez argumenta ili negiranje bez protivdokaza na nivou je istupanja iz reda ljudskosti.” Zašto? Zato što je čovjekov život ustanovljen na znanju i shvatanju i zato što se čovjek stalno nalazi na razmeđu izbora i odbacivanja, što je nezamislivo učiniti bez postojanja vrijedne (realne) naučne slike (znanja). Donijeti sud bez posjedovanja predmeta znači donijeti neutemeljen sud. Upravo zbog toga, ako Kur’an kaže: I ne povodi se za onim o čemu nemaš znanje, to znači da nam govori s ciljem vraćanja čovjeka njegovom fitretu (izvornoj prirodi) – iako se to želi postići jezikom Objave. Zbog toga se u nastavku ajeta i kaže: Zaista će se za vid, sluh i srce – za sve to – odgovarati. (El-Isra, 36)

U skladu sa ovim, pošto smo ljudi i pošto imamo opažajna sredstva koja imaju svoju filozofiju postojanja vezano za način njihovog korištenja, u postojanom sistemu Božijeg zakona predviđeno je polaganje računa. Znači, mora postojati realna predodžba onoga što sagovornik želi kazati da bi se znalo šta on govori.

Proces koji se nalazi između predodžbe o onome što se govori i izbora najboljeg u onome što je kazano naziva se analiza, a ona se ogleda u naučnom sagledavanju onoga što je rečeno, stoga što sve na Ovom svijetu ima svoj okvir i principe na kojima se zasniva. Filozofske rasprave zasnivaju se na određenom broju posebnih argumentiranih pravila kojima se analizira ispravnost ili neispravnost određene teme. Društvene, etičke, psihološke i druge rasprave isto tako imaju svoja eksplicitna pravila i mjerila prihvatanja ili odbijanja. Vjera nije izuzetak iz ovog pravila. I ona, također, ima posebna mjerila kojima se precizira da li određena stvar, mišljenje i stav ulaze u okvir vjere ili su joj strani. Otuda analiza i predočavanje na temelju prihvatljivih mjerila i pravila predstavlja drugi princip koji nam Kur’an predlaže u međusobnim dijalozima.

Treći princip podrazumijeva odabir najbolje opcije. Čovjek treba izabrati ono što je od svega bolje, logičnije, što se podudara sa mjerilima, bez uzimanja u obzir ko je govornik, da li on spada u red onih koji su na istini ili onih koji su u zabludi. U ovom kontekstu već smo navodili predaju od Isaa, a.s., koja je okarakterizirana kao veoma visok standard. On je rekao: “Uzmi istinu od onoga ko je u zabludi, a nemoj uzeti neistinu od onoga ko je na putu istine.” Drugim riječima, desi li se da vjernik, dobar čovjek, izrekne laž, njegovu laž ne treba prihvatiti. Zapravo, ona se ne smije prihvatiti samo zato što ju je izrekao vjernik. Isto tako, ako nevjernik kaže nešto što je ispravno, ne smijemo to ne prihvatiti samo zato što je on nevjernik. Na kraju Isa, a.s., kaže: “Ocjenjujte vrijednost govora,” drugim riječima, ne gledajte ko govori, već procjenjujte vrijednost onoga što je rečeno. U suprotnom, ne bude li se ponašalo u skladu sa ovim pravilom, čovjek izlazi iz putanje čovječnosti i istine, a kao takav nema ni najmanju vjersku vrijednost makar i branio vjeru. Iz ovog načela mogli smo naučiti sljedeće:

A) Znanje i upućenost

Čovjek za kojeg je važna samo istina mora posjedovati znanje i biti dobro obaviješten, kao što se mora držati na odstojanju od emocija. Ono što izlaže mora biti u skladu sa naučnim zakonima.

B) Čuvati se ishitrenog davanja ocjena

Riječ je o veoma važnom pravilu za one koji dijalogom žele stići do istine. Prije nego se čuje objašnjenje sagovornika ne treba davati ocjene i donositi sud o nečemu. Čovjek koji traga za istinom mora suditi na temelju istine, a ne bi smio prvo donositi sud, a tek potom tragati za odgovarajućim dokazom koji bi ga potvrdio.

2. Uvjet Božije upute

Časni Kur’an slijeđenje ovih načela smatra uvjetom Božije upute. Ne budu li se ova načela poštivala i provodila, Allah neće usmjeriti čovjeka ka istini. Moglo bi se reći da je, u principu, Božija uputa moguća isključivo na ovoj liniji. Zahvaljujući ovoj činjenici, u ajetu u kojem se naznačuju ova tri principa Uzvišeni Allah kaže: Oni (koji to primjenjuju) su ti koje je Allah uputio. Dakle, ako se čovjek bez zadovoljavanja svih uvjeta Božije upute upusti u dijalog, sasvim je sigurno da će biti lišen Božije pomoći zbog toga što je Svijet stvoren na određenim nepromjenjivim zakonima koji uvijek savršeno funkcioniraju, a njihova se uloga ogleda kroz pravilo posljedičnosti.

Na kraju razmatranog ajeta čitamo upečatljive riječi: Oni su ti koji posjeduju elbab (razum, misao, suštinu znanja), iz čega se stiče dojam da oni koji nemaju razuma kao da uopće nisu uvršteni u krug sagovornika, što nam kazuje da za stizanje do istine treba stići do uvjeta koji stizanje do istine čine mogućim i – uz Božiju pomoć – naći se u putanji istine.

3. Istinoljubivost

Sa kur’anskog aspekta, svaki razgovor i dijalog kome povod i cilj nije istinoljubivost, kao takav lišen je bilo kakve vjerske i ljudske vrijednosti. Ako u dijalogu cilj bude samo da se sagovornik nadvlada argumentima, bez obzira kakvi oni bili, to je pokazatelj da čovjeku koji trenutno vodi dijalog nije cilj pokazati istinu ili boriti se za nju, već mu je cilj pokazati kako on zna raspravljati i kako dominira, nesvjestan da tako, zapravo, laž stavlja u omot istine. Na taj način, ukoliko je prije toga bila prihvaćena neka druga laž, on nije učinio ništa što je hvale vrijedno ili dostojno istinoljubivog čovjeka, a da ne govorimo o posljedicama takvog postupanja na Ovom i na Onom svijetu.

4. Tvrdnju treba iznositi sa argumentom

Sa kur’anskog aspekta, ako tvrdnja ne bude popraćena argumentom, ona je lišena naučne vrijednosti. Zbog toga se u brojnim ajetima uočava poruka: Donesite dokaze ako istinu zborite. (El-Bekare, 111; El-Enbija, 24; En-Neml, 64; El-Kasas, 75)

Prema tome, neosporiva je nužnost da tvrdnja mora ići ukorak sa argumentom, na čemu istrajava i Kur’an, dajući do znanja da se, ukoliko se govori istina, mora priložiti i argument istinitosti iznesene tvrdnje.

5. Korist

Svaki dijalog koji za sobom ne povlači korist – bilo materijalnu ili duhovnu – bez obzira da li za pojedinca ili za društvo, sa kur’anskog stanovišta lišen je vrijednosti te se time razuman čovjek ne bi trebao ni opterećivati ni tome priklanjati. Ova tri posljednja načela (istinoljubivost, argument i korist) Kur’an Časni u 105. ajetu sure A‘raf prikazuje jezikom Musaa, a.s.:

حَقِيقٌ عَلَى أَن لاَّ أَقُولَ عَلَى اللّهِ إِلاَّ الْحَقَّ قَدْ جِئْتُكُم بِبَيِّنَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَرْسِلْ مَعِيَ بَنِي إِسْرَائِيلَ

Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi.

Upravo na temelju ovih principa Kur’an savjetuje kako da se poziva istini:

بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ادْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ

Pozivaj na put Gospodara svoga mudro, lijepim savjetom i s njima raspravljaj na (naj)ljepši način. (En-Nahl, 125)

Iz ovog ajeta uviđamo da nekim ljudima mudrost, tj. argument predstavlja prijemčiv pristup, nekim drugim to je lijep, moralan savjet koji dotiče njihove osjećaje, a ima i onih koji se zadovoljavaju tek nakon dobre rasprave.

Kada smo već spomenuli raspravu, da vidimo šta ustvari znači raspravljati. Raspravljati znači davati odgovore na temelju onoga što naš sagovornik prihvata. Drugim riječima, to znači da nam premise i kopula kojom pravimo vezu između premisa budu sastavljene od onoga što naš sagovornik bespogovorno prihvata, da bi se zatim došlo do zaključka. U skladu sa ovim, raspravljati znači obraćati se sagovorniku jezikom koji on razumije.

Punu pažnju zavređuje činjenica da Kur’an, kada govori o raspravljanju, potcrtava da se rasprava mora voditi na najljepši ili na ljepši način, što komentatori Kur’ana objašnjavaju time da trebamo prihvatiti ono što naš sagovornik prihvata, kako bismo to upotrijebili na ispravan način. Međutim, ako je ono što sagovornik prihvata neispravno i neprihvatljivo, u tom slučaju nećemo te stavove koristiti ni po koju cijenu zbog toga što se radi o neispravnom zaključku, tj. argumentu koji je sastavljen od dviju premisa – ispravne i neispravne. Svaki dokaz koji bude sastavljen od dvaju načela, istinitog i lažnog, bit će lažan dokaz i daleko od toga da bi Božiji Poslanik u svom pozivu ka Bogu koristio neispravne i lažne dokaze. Upravo zbog toga Kur’an kaže:

وَالْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَبَاتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ وَالَّذِي خَبُثَ لاَ يَخْرُجُ إِلاَّ نَكِـدًا كَـذَلِكَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَشْكُرُونَ

Čista zemlja iznjedruje biljke, dozvolom svoga Gospodara, a ona koja je nečista ne iznjedruje ništa osim trnje. Eto tako Mi ponavljamo znakove ljudima koji zahvaljuju. (El-A‘raf, 58) Drugim riječima, čiste premise i uvod dovode do čistog i zdravog zaključka i dokaza, a nečist uvod i premise sasvim sigurno završavaju nečistim zaključkom.

6. Odgovor treba nuditi rješenje teškoća

Bude li argument potkrepljivao tvrdnju govornika, ali ne bude rješavao nikakav problem, u zbilji je takav argument nepotpun i kao takav ne može nuditi put do istine. Stoga će argument biti pravi tek onda kada, osim dokazivanja onoga što se tvrdi, bude nudio i rješenje problema na koji je naišao čovjek s kojim se raspravlja. Ako se bilo koji od onih koji polemiziraju usredsrijedi i zadovolji prigovorom koji je upućen suparniku, obojica su napustili polje rasprave, tako da se za rezultat ne treba nadati ničemu korisnom.

7. Obaveza čuvanja svetosti

Sa aspekta Časnog Kur’ana, čuvanje svetosti vjerskih simbola je obavezno. Svaki musliman dužan je čuvati vjerske simbole. Jedan od načina provođenja ovog načela u praksu ogleda se u tome da se strogo vodi računa da se ne pobude negativni osjećaji kod čovjeka s kojim raspravljamo, jer uvijek postoji mogućnost da zbog iritiranja i vrijeđanja osjećaja sagovornik reagira tako što će početi vrijeđati svetinje drugog učesnika u razgovoru. Upravo se zato u suri En‘am u 108. ajetu kaže: Ne grdite one kojima pozivaju mimo Allaha, da ne bi i oni iz mržnje i ne znajući Allaha grdili. Dakle, paziti na kulturu ponašanja i čuvati dostojanstvo drugih ljudi, pripadnika drugih pravaca, religija i mezheba spada u red obaveza svakog muslimana koji vjeruje u kur’anska načela, bez obzira koliko lično ne prihvatao dotičnog sagovornika ili njegovo opredjeljenje.

Kur’an u nastavku ovog ajeta lijepo objašnjava: Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili. Drugim riječima, svaki narod i svaka ideologija sva svoja mišljenja i djela smatraju lijepim, a ukoliko bi neko ta mišljenja i djela vrijeđao, to bi ih naljutilo i pogodilo. U skladu sa ovim, veoma je nedolično i daleko od kur’anskog edeba da musliman koristi uvrede, ružne riječi i da se ponaša neprimjereno. Ovo je posebno ružno kada vjernik radi pod plaštom vjere, kada želi ispraviti nešto što vjera ne prihvata, ali to čini na tako osoran, grub i provokativan način da ne samo što ne postiže željeno, već pored toga blati čast vjere i vjerskih metoda.

8. Treba dati priliku da se razmisli

Jedan od važnih uvjeta dijaloga sa kur’anskog aspekta jeste davanje prilike sagovorniku da razmisli. Ne smije se koristiti metoda besprekidnog nizanja informacija, čime se zbunjuje, jer uputa bez razmišljanja zapravo i nije uputa, čak bi se mogla svrstati u neznanje ili u prevaru, a cilj vjere svakako nije širenje neznanja ni pozivanje prevarom, već je njen cilj uljepšavanje duša i uspostavljanje veze između ljudi i Boga, što je nemoguće ostvariti prije nego čovjek uzvjeruje i svjesno prihvati vjeru.

9. Ostvarenje i psihičke i fizičke sigurnosti

Misao je vrijedna tek kada potekne u uvjetima koji su daleko od svake vrste straha, pritiska i zastrašivanja, jer nabrojana stanja ne nude atmosferu za razmišljanje. Tamo gdje nema razmišljanja pojmovi poput upute i vjerovanja gube smisao. Ovo načelo nudi nam se u 6. ajetu sure Tevbe: Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto sigurno za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.

Veličina ovog ajeta ili, tačnije rečeno, onoga što se u njemu traži postat će nam jasna kada uzmemo u obzir činjenicu da mnogobožac spomenut u ajetu pripada skupini onih koji su prekršili ugovor sa Poslanikom, s.a.v.a., i u ratnom su odnosu sa muslimanima. Kur’an ipak kaže ako bi neko od tih prestupnika i kršilaca ljudskih prava izrazio želju za razgovorom, treba mu dati priliku i jamčiti sigurnost. Čak i da ne prihvati Poslanikove riječi, ne smije biti ubijen. Treba ga otpratiti do sigurnog teritorija i vratiti njegovoj skupini. Ostane li i dalje sa svojima, tada je isti kao i oni i može se ratovati protiv njega. U ovom časnom ajetu na najljepši način govori se o najuzvišenijoj vrsti slobode. Nema ideologije ni pravca na cijelom svijetu u kojem bi se mogla naći ovako uzvišena vrsta poštovanja ljudskih sloboda. Ovim primjerom pokazuje se maksimalna pažnja koju Kur’an posvećuje uputi ljudi, tražeći – ako je uputa posrijedi i ako se treba donijeti odluka – da se to dogodi u savršenoj sigurnosti, slobodi, te miru i fizičkog i psihičkog karaktera.

Allame Tabatabai naglašava kako se ovim ajetom ukazuje da kada je posrijedi vjerovanje u principe vjere, onda ono mora biti utemeljeno na uvjerenosti. Drugim riječima, vjerovanje u tri osnovna vjerska principa – jednost Božiju, poslanstvo i proživljenje – ako bi bilo izmiješano sa dozom sumnje, ono ne bi imalo nikakvu vrijednost. Isto ovo tvrdi i Fahrudin Razi u svom komentaru Kur’ana, tumačeći spomenuti ajet. Allame Tabatabai kaže: „Dokaz za ove riječi možemo naći u brojnim kur’anskim ajetima, naprimjer u 36. ajetu sure Isra: I ne slijedi ono o čemu nemaš znanja, zatim u 28. ajetu sure Nedžm: Oni ne slijede ništa doli sumnje, a sumnja ne donosi ništa od istine, ili u 20. ajetu sure Zuhruf: I oni o tome nemaju nikakvog znanja, oni samo iznose laži. Prema tome, slijepo slijeđenje u principima i vjerovanju nije dovoljno, već svaki čovjek mora svoju vjeru steći na osnovu nesumnjivih argumenata, a ne na temelju povođenja ili sumnje.“

10. Dokaz treba biti iznad vremena i mjesta

Ukoliko se određeni argument veže samo za jedan narod i jedno vrijeme, uistinu nije riječ o argumentu, već je prije riječ o nacionalnom terminu koji nema naučnu i vjersku težinu. Ukoliko je Poslanik islama poslanik za sve ljude i za sva vremena i ukoliko je krug poslanstva usavršen njegovim dolaskom, to znači da se, pozivajući se na njegovu vjeru, moraju koristiti argumenti koji će biti takvog kvaliteta da bilo gdje i bilo kada da ih neko čuje – da ih prihvati kao naučne argumente koji su u potpunosti u skladu sa našom iskonskom prirodom (fitretom) i logikom vjere.

Umjesto zaključka

Mislim da je važno naglasiti da istina iza sebe ima niz čvrstih temelja. Istina je učvršćena temeljima jačim od željeza. Ona nikada ne pada u uskomešanost i nesigurnost. Istina, ako je istina, može se braniti u svim okolnostima, u svim vremenima i na svim mjestima. Ako neko spozna istinu, on uvijek rado dočeka prigovore stoga što na svaki prigovor postoji i odgovor. Pored toga, svakim odgovorom na prigovor lice istine postaje svjetlije i jasnije. Upravo zbog toga hazreti Ali kaže: “Zaista mjerilo raspoznavanja istine i zablude nije autoritet ličnosti, već su ljudi i ideologije ti koji se trebaju izložiti istini da bi im vrijednost bila ocijenjena.” On također kaže: “Istina je mjerilo prepoznavanja onih koji žele istinu, a nisu ljudi mjerilo istine.”

Još jedna vrijedna napomena: Kada bi cio svijet vjerovao u nešto ili kada bi poricao nešto, to ne bi ni najmanje izmijenilo stvarnost te određene stvari, niti bi je za mrvu pomjerilo iz orbite u kojoj se nalazi. Naprimjer, kada bi cio svijet počeo tvrditi kako je mlijeko crne boje i kada bi svi ljudi svijeta rekli kako mlijeko nije bijelo, mlijeko ne bi izmijenilo svoje stanje već bi ostalo ono što jeste. To međutim nije sve. Jednoga Dana svi ćemo stati pred Boga, a tada će mjerilo prihvatanja naših djela, misli, morala i stavova biti istina:

وَالْوَزْنُ يَوْمَئِذٍ الْحَقُّ فَمَن ثَقُلَتْ مَوَازِينُهُ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

Mjera toga Dana je istina, pa kome mjerica bude teška, oni su pobjednici. (El-A‘raf, 8)

Poruka je jasna: uporedimo sebe, ocijenimo sebe u skladu sa istinom, učinimo istinu svojim predvodnikom, a nemojmo istinu uklapati u svoje standarde jer bismo u tom slučaju pali u zamku zablude misleći kako smo mi postali mjera i osovina istine. Najbolji primjer kako bismo se trebali postaviti prema zbilji i istini jeste primjer vode i posude u koju se voda sipa. Voda uvijek zauzima oblik posude. Tako bismo i mi, ako izaberemo da živimo poput ljudi predanih islamu, trebali slijediti primjer vode i uobličiti se u standarde vjere i puta koji slijedimo.

Molim Božiju pomoć za sve ljude jer je Uzvišeni Allah Onaj Koji pomaže i upućuje.

 

Izvor: Akbar Eydi, Predavanje mladim, (preveo s perzijskog Ertan Basarik), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, str. 166-177.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 771 puta

Magazin Ašk