subota, 12 Mart 2016 20:02

Zašto ne pridajemo važnost svođenju računa sa samim sobom?


1. Zaboravljanje Boga i otuđenost od samog sebe: Bez sumnje, osnovno izvorište nepažnje prema ovoj važnoj temi je zanemarivanje Boga Uzvišenog, jer ko zaboravi Boga Uzvišenog, otuđit će se i od samog sebe, a onaj ko se od sebe otuđi, slijedit će strasti, dok će onaj ko strasti svoje bude slijedio ostati daleko od istine i više neće moći razmišljati o svojoj budućnosti.

Časni Kur’an kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّـهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19)

I kaže:

وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ

...I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi... (El-Kehf, 28)

U svakom slučaju, slijeđenje strasti i sjećanje na Boga ne mogu se skupiti na jednom mjestu; svjetlost i tama se ne podudaraju.

Strast svoje duše skrši, Boga radi,

Ne daj blizu sebe onom ko je slijedi!

2. Oholost i daleka nada: Među uzročnike napuštanja obračuna sa samim sobom spadaju i oholost i samoobmana.

Imam Ali, mir neka je s njim, navodeći ajet: O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, upozorava nehajne ljude utonule u dubok san nemara. Da bi ih podsjetio na njihovu odgovornost, kaže:

“...Pitani, čiji je dokaz najneosnovaniji, i umišljenik, čija je isprika najništavnija, u neznanju se sobom diči. (...) O čovječe! Šta te je na grijeh tvoj ohrabrilo, šta te je naspram Gospodara tvoga uzoholilo i šta te je s uništenjem vlastitim prisnim učinilo? Zar od bolesti tvoje izlječenja nema? Zar iz sna toga buđenja nema? Zar se sebi smilovati nećeš onako kako se drugom smiluješ? (...) Kada god vidiš onog ko je vrelini sunčevoj izložen, hlad mu napraviš, ili kada god vidiš onog ko od boli što mu tijelo muči boluje, iz sažaljenja nad njim zaplačeš, pa šta te je strpljivim spram bolesti vlastite učinilo, i neosjetljivim prema onome što te je zadesilo ostavilo? Šta ti nije dalo da nad sobom zaplačeš, premda si samom sebi najdraži? Kako te budnim ne drži strah od noćnog spuštanja kazne, a već si neposlušnošću prema Njemu dobrano stazama srdžbe Njegove zagazio? (...) Pa izliječi bolest klonulosti u srcu svome odlučnošću, a drijemež nemara u očima svojim budnošću! Bogu pokoran budi i privikni se na sjećanje na Njega! (...) Odaberi, zato, za sebe ono na osnovu čega će opravdanje tvoje prihvaćeno biti, a dokaz tvoj održiv. Od onoga gdje nećeš vječno ostati uzmi ono što će ti vječno trajati. Pripremi se za putovanje svoje, iščekuj svjetlicu koja izbavljenje naviješta, i osedlaj jahalice brze.” (Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 223)

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak II, Fondacija “Mulla Sadra”u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 42-43.

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 949 puta

Magazin Ašk