ponedjeljak, 04 Juli 2016 20:17

Kur'an kao pravni izvor


S obzirom na period Objave Kur'ana, a i sam sadržaj, islamski učenjaci ga dijele na dva dijela:

a) mekanski – predhidžretski i

b) medinski – posthidžretski period.

Pod mekanskim periodom se podrazumijeva vrijeme objave Kur'ana u Mekki, od 611. do 622. godine.[1] Ajeti su kraći kao i poglavlja (sura). U tom vremenskom razdoblju, koje se uzima kao temelj islamske nauke, Objava se uglavnom bavi pitanjem čistog monoteizma – vjere u samo Jednog Boga, vjere u zagrobni život i pravedne nagrade za svakog člana ljudske zajednice, zatim razvijanjem kolektivne svijesti i moralnih vrlina, rušenjem paganskih doislamskih običaja, kao što je zakopavanje žive ženske djece, ukidanjem rasnih razlika i drugih društvenih zala toga vremena.[2]

Islamsko učenje nije pogodavalo bogatim mekanskim trgovcima, pa su na razne načine sprečavali širenje islama i progonili muslimane, posebno one koji su bili siromašni i nezaštićeni. Zbog toga su neki muslimani ispovijedali vjeru poluilegalno, a neki u dubokoj ilegalnosti. Bilo je očito da islam nema perspektive u Mekki, pa su muslimani uz odobrenje Muhammeda, a.s., počeli seobu u Jesrib (današnju Medinu). Među posljednjim tajno se iselio i Muhammed, a.s., 622. godine.

Dolaskom u Medinu islam se počinje slobodno i javno ispovijedati, što daje novog zamaha njegovom širenju. Ubrzo će islamska zajednica ojačati, pa će doći do stvaranja islamske države i uspostavljanja islamskog zakonodavnog sistema. Iako je medinski period Objave kraći, za šeriatsko pravo je mnogo značajniji. U tih deset godina, dakle do 632. godine, cjelokupni islamski pravni sistem je utemeljen i na tim osnovama će početi ashabi, a kasnije generacije islamskih pravnika i da ga razrađuju. Od ukupno preko šest hiljada ajeta koja se nalaze u Kur'anu, u Medini ih je objavljeno oko pet stotina koji se odnose na pravna pitanja.[3]

 Za relativno mali broj ajeta pravnog karaktera, uglavnom imaju dva razloga:

1. Kur'an mnogo veću pažnju poklanja moralu nego pravu, i

2. Muhammed, a.s., je objašnjavao i tumačio kur'anske propise, a u nekim slučajevima gdje nije bilo rješenja u samoj Objavi, Vjerovjesnik je sam davao rješenja. Kako su njegove riječi, postupci i način života (Sunnet) obavezujući za svakog muslimana, onda je tih propisa bilo sasvim dovoljno za uspostavljanje islamskog pravnog sistema, ali je ostalo i dovoljno prostora za mudžetehide – islamske pravnike nakon smrti Muhammeda, a.s., da dalje razrađuju i upotpunjuju šerijatsko pravo na kur'anskim i sunnetskim osnovama.

Islamski učenjaci drže da je daleko važnije učvrstiti vjeru i moral, pa tek onda donositi pravne odredbe, koje bez vjere i morala ne mogu imati veće značenje za društveni poredak. Ovim se objašnjava i činjenica što prvi ajeti objavljeni u Medini imaju isti sadržaj kao mekanski. Na taj način se htjelo pokazati da se nastavlja kontinuitet Objave iz mekanskog perioda i da vjera u Jednog Boga i zagrobni život ostaje temelj cjelokupnog islamskog koncepta života, vjere i morala.

Kur'an je, po islamskom vjerovanju, opći putokaz njegovim sljedbenicima, a Muhammed, a.s., podučava načinu njegove primjene. Kako nije vremenski, niti prostorno ograničen,[4] jer se smatra posljednjom Božijom porukom za sva vremena, razumljivo je što se sve nije moglo obuhvatiti detaljnijom razradom. Bilo je dovoljno postaviti opće principe i zato Kur'an ne ulazi u detaljnije razlaganje pojedinih pravnih ustanova. Time se dala mogućnost kompetentnim stručnjacima (mudžtehidima) da rješenja pojedinih pravnih pitanja kojih nema u Kur'anu, a ni u Sunnetu, regulišu onako kako to odgovara duhu općeg islamskog koncepta života, uvažavajući potrebe, ekonomskog, kulturnog i socijalnog razvoja islamskog društva.

Kur'an uglavnom obraća pažnju porodičnom, nasljednom, krivičnom, pa donekle i ratnom pravu, i daje opće propise koje je unekoliko objasnio i razradio sam Muhammed, a.s. Međutim, ima pitanja iz ovih pravnih područja koja nisu obuhvaćena objašnjenjima i tumačenjima Vjerovjesnika, kao što su npr. produženi poslijebračni priček ('iddet), utvrđivanje paterniteta djece, stepen krivične odgovornosti za rodoskrnavljenje itd.

O stvarnom i obligacionom pravu ima još manje propisa. Kur'anom uopće nije regulisano darovanje, prekupi, zadužbine. Ove ustanove su regulisane drugim pomoćnim izvorima o kojima će biti riječi kasnije.

Slobodno se može reći, kao što ističe dr. Mehmed Begović, da: „Kur'an dopušta i priznaje evoluciju prava kao spoljne formalne strane vere“.[5] Dovoljno je podsjetiti na postpeenost zabrane alkohola, zatim regulisanje bračnih i porodičnih odnosa, propisa o nasljednom pravu itd., pa da se stekne cjelovitija slika o evolutivnom putu šerijatskog prava. Kur'an poznaje i princip derogacije (nesh), tj. dokidanje nekih propisa i zamjenjivanje drugim, primjerenijim za određeno vrijeme i prilike. Princip derogacije je vrijedio samo dok je trajala Objava, jer nakon smrti Muhammeda,a.s., razumije se, derogacije nije moglo biti.

 

Izvor: Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, Vrhovno starješinstvo IZ u SFRJ, Sarajevo, 1986, str. 15-17.

[1] Svi hisotirčari islamskog prava saglasni su da je Objava počela 611. godine i da je seoba iz Mekke u Medinu bila 622, od kada se računa i islamska era. U nekim djelima se, međutim, navodi da je Muhammed, a.s., umro 633. godine, što znači i prestanak Objave. Abdulazim Šerefuddin kaže da Objava u Medini nije trajala ni punih deset godina. On navodi da je medinski period trajao devet godina, devet mjeseci i devet dana. (Tarihut-tešri, str. 52). Sličnog mišljenja je i Muhammed Selam Medkur. (Vidi djelo Medhalu-l-fikh-el-islami, Kairo,1964, str. 27)

Ovo mišljenje zastupaju orijentolozi i dobri poznavaoci historije Arapa i historije islama. Tako npr. Filip Hiti smatra da je Ebu Bekr (prvi halifa) izabran 632. godine, a to je neosporno bilo nakon Muhammedove, a.s., smrti. (Vidi djelo: Istorija Arapa, str. 110) Zbog toga mislim da je ispravnije prihvatiti 632. godinu kao godinu prestanka Objave, a ne 633, kao što se ponegdje u našoj stručnoj literaturi može pročitati.

[2] Kur'an se, po islamskom vjerovanju, ne smatra samo pravnim kodeksom nego, prije svega, utemeljiteljem moralnoetičkih vrlina. Dogma i eshatlogija zauzimaju mnogo više prostora u Kur'anu od čisto pravnih normi, koje se ustanovljavaju i drugim izvorima.

[3] Ajeta sa jasno formulisanim pravnim normama, kao što ističe Hadži Mehmed Handžić, ima svega oko dvije stotine. (Vidi: Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, Zagreb, 1944, str. 3)

Muhammed Jusuf naglašava da se najviše ajeta odnosi na porodično i obligaciono pravo, po 70, zatim na krivično pravo 30 i sudski postupak 20 ajeta. (Vidi djelo: Tarihu-l-fikh el-islami, Kairo, s.a., t. I, str. 6-7)

Još preciznije podatke o broju ajeta pravne naravi sa naznakama u koju granu pravne nauke spadaju, naznačio je Fethi Osman u djelu El-Fikru-l-kanuni el-islami bejne usuliš-šeri'ati ve turasihi-l-fikhi, Kairo, s.a. str. 65-66.

Iako je samo oko 200 ajeta sa jasno formulisanim pravnim normama, u Kur'anu se nalazi još oko 300 ajeta općeg karaktera, koja se, kako kaže Ebu Zehre, uz primjenu određenih metoda mogu koristiti u šerijatsko pravnoj nauci. (Vidi djelo: Ebu Hanife, Kairo, 1947, str. 147)

[4] Šerijatsko pravo ima više personalni nego teritorijalni karakter. Ono se uglavnom primjenjuje na muslimane, a ne na kršćane i Jevreje – ehlu-l-kitāb, iako su se mogli obraćati šerijatskim sudovima za rješavanje međusobnih sporova. Unutar islamske države nemuslimani su svoje međusobne privatno-pravne odnose regulisali po svom običajnom pravu i od strane svojih vjerskih predstavnika i izbornih sudova.

[5] Dr. Mehmed Begović, Šerijatsko bračno pravo, str. 7.

Ocijeni
(6 glasova)
Čitano 1137 puta

Magazin Ašk