četvrtak, 08 Decembar 2016 14:50

Pojam srca u Kur'anu

Autor: Rifet Šahinović


Kur'anski tekst uveliko operira sa terminom srca/qalba. U akaidskoj literaturi se spominje srce kao primateljka i sjedište vjere u Dragoga Boga, dž.š. Pa čak i u našoj svakodnevnoj komunikaciji navodimo za primjer dobrog čovjeka onoga ko ima dobro, široko i čvrsto srce.

Srce ima dvojaku upotrebu. Postoji čulno srce, čije je mjesto u grudima. To je poseban komad mesa koji je povezan, u čijoj unutrašnjosti je šupljina, a u njoj krv. Njegova ispravnost je povezana sa našim fizičkim životom.

Kur'an koristi riječ qalb za drugo srce, čije je mjesto, također, u grudima. Povezano je sa čulnim srcem, u njemu je smješten iman ili kufr.

Našu pozornost vraćamo ovom srcu kojeg Kur'an spominje na mnogim mjestima.

Kur'an govori da je srce sjedište intelektualnih i moralnih kvaliteta. Ono je ponekad, oznaka za ljudsku savjest (III :156), srce sadrži i sposobnost shvaćanja (VII:179).

Pored toga što je srce mjesto različitih afektivnih stanja ( XXI:3, XXIII:63), valja naglasiti da srce nosi odgovornost za čovjekova djela (XXXIII:5). Srce zauzima posebno mjesto u Kur'anu, jer ono dobija Objavu (XVI:194) i smirenost od Dragoga Boga, dž.š., (XL:4) rado se otvara vjeri ( LVIII :22).

Kur'anski ajet koji nas upućuje da nisu samo oči slijepe već srca, daje ljudskim srcima svojstvo gledanja, te nije to samo tjelesni organ. Iako je središte tijela, za srce može biti rečeno da transcendira ostatak tijela.

Značajna je uloga srca kao mjesto posebnog ljudskog znanja i spoznaje. To duhovno srce je uveliko u suglasju s Kur'anom u kojem se srce često koristi za sjedište mudrosti u najširem značenju te riječi. Kada nam Kur'an preporučuje da putujemo kako bi srca shvatila ono što treba da shvate, posebno tada nam se otvaraju horizonti tog znanja srca jer srca trebaju mudrost steći i posmatranjem doći na stepen onih srca koja shvataju.

Prema tome, iz srca potječe spoznaja ili neznanje Boga, dž.š., ali ne spoznaja o čistom intelektualnom shvaćanju nego spoznaja koja obavezuje život. Da bi srca, zaista, bila okićena ovakvom spoznajom, ona moraju biti čista, odana, smirena pri pomenu Božijeg Imena. Ustvari, srce je mjesto u kojem se smješta taj Dar vjere, mjesto tog milosrđa koje je znano samo onima koji jesu dosegli taj stepen spoznaje. To spuštanje smirenosti u srca (sekineh) čini vjernika još čvršćim u vjeri svojoj, ta posebna deredža koju doživljava vjernik u stanju dodavanja vjere svojoj vjeri (li jezdadu imana).

Mnogobrojna su djela koja razmatraju ovo znanje srca. Imami Gazali i Dževzi su na najbolji način opisali sva ova stanja srca. Tako Imam Gazali u svom Ihjau jedno čitavo poglavlje naziva Komentar o čudesima srca. Pored qalba, on razmatra i pojmove ruha, nefsa i akla koji će biti, ako Bog da, predmet našeg narednog razmatranja.

Širenje prsa i srca

U suri Inširah se govori o otvaranju grudi kao o blagodati Poslaniku islama, grudi njegove su učinjena prostranim za vjeru. Biografi Poslanika bilježe da su meleki, još dok je on bio dječak, došli i izvadili mu srce, pa iz njega izvadili crnu grudvicu usirene krvi i bacili je. Onda su mu srce prali sve dok mu nisu dobro oprali.

Ovo otvaranje Poslanikovih grudi i srca radi same širokogrudnosti, po mnogima se dogodilo tri puta: kada je imao pet godina, na početku silaska Objave i u noći mi'radža. Ovo je svojevrsni vid pripreme Poslanika islama za Objavu.

O ovom otvaranju i širenju grudi i čišćenju srca Kur'an govori na više mjesta:

„Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili...“

„Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklono islamu pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga...“

„Onome koga Allah želi da uputi, On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi, On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo da uzleti.“

„Gospodaru moj – reče Musa – učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj, odveži uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj.“

Vrlo zanimljivo je pratiti u navedenim ajetima spominjanje ljudskih prsa (sadr) i njihovo otvaranje (inširah) prema islamu. Dragi Bog, dž.š., je prsa vjernika otvorio sklonošću prema islamu, te su tako njihova srca obasjana nurom Njegovim. Poslanik islama je često u dovi molio svog Gospodara da mu podari nur u srcu, kaburu, u vidu. Kada nur bude ubačen u srce, ono se raširi, a rašire se i prsa zbog toga.

Nasuprot ovih nurli srca su srca koja su neosjetljiva na pomen Njegova Imena. Tako će prevodioci Kur'ana ovu suru Inširah prevesti kao Širokogrudnost ciljajući tako, upravo, na srce ljudsko, jer samo očišćeno srce, obasjano nurom Božijim, može biti širokogrudno.

Musa, a.s., kada ide faraonu, moli svog Gospodara da mu prsa učini prostranim, da mu srce potpuno očisti da može podnijeti ta iskušenja na koja može naići kod tog tiranina. On se boji za svoje srce u kojem obitava vjera, hoće li moći podnijeti sve te provokacije od strane faraona, boji se da njegovo srce neće ustuknuti pred faraonovom silom.

Naime, onaj događaj koji se desio Poslaniku islama snažno nam ukazuje da Istina Objave može sići samo u očišćeno srce, taj susret sa Dragim Bogom, dž.š., na mi'radžu, može se desiti samo očišćenog srca. Istina Objave silazi u očišćeno srce Poslanika. Ta grudva usirene krvi na koju tipuje šejtan, je izbačena iz Poslanikovih prsa pa su ona postala širokogrudna da mogu prihvatiti Istinu koja dolazi od Dragoga Boga, dž.š. On Istinu mora ne samo primiti na svoje srce, već prenositi i drugima, pa njegovo srce mora biti čisto.

U jednoj se predaji navodi da kada u srce uđe nur ono se raširi.

Ako sve to promotrimo na našoj ljudskoj razini onda trebamo imati na umu da svi naši ibadeti imaju cilj i svrhu čišćenja naših srca. Ta grudva usirene krvi, ustvari, jesu naši grijesi. Ne može Istina vjere sići u srca onih čije srce nije očišćeno. Tvrda, nehajna, okorijela, neosjetljiva srca onih koji su ih svojim konstantnim griješenjem učinili takvima, ne mogu primiti, razumjeti i shvatiti Istinu vjere.

Svi smo mi učili da kada čovjek hoće učiniti tevbu mora se okupati. Taj gusul, upravo ima tu duboku i snažnu simboličnost našeg duhovnog čišćenja, ne samo čišćenje tjelesne prljavštine. Sapiranje prljavštine koja se nataložila činjenjem grijeha. Taj naš susret sa Istinom mora se zbiti u času kada smo čisti, pa i sama tevba.

Isti slučaj imamo i sa abdestom. Pranje svakog dijela tijela, mi se vraćamo svojoj primordijalnosti. Prilikom svakog našeg abdesta, mi ne molimo Dragoga Boga, dž.š., da nam omogući da (samo) operemo taj dio tijela od vanjske nečistoće, već Ga molimo npr. da učvrsti naše noge na pravom putu onog dana kada će mnoge noge uzdrmane biti. Prema tome, pored toga što abdest znači da pred svog Stvoritelja možemo stati samo čisti u fizčkom smislu, mi abdestom podsjećamo svoje srce na Dan polaganja računa za svaki dio tijela. Tako srce čistimo od dunjalučkih stvari i sužavamo prostor šejtanskog zavođenja.

Kao što smo kazali, i sa abdestom mi vežemo srca svoja za onaj svijet jer samo čistih srca mi možemo primiti, shvatiti Istinu vjere. Na takav način možemo iskreno razgovarati o vjeri.

Mnoga naša srca nisu širokogrudna, pred prvim naletom iskušenja ona ustuknu. Mnoga naša srca ne mogu shvatiti i razlikovati šta je dobro i korisno a šta zlo i štetno na ovom dunjaluku usljed svakovrsne zaprljanosti ovodunjalučkim stvarima.

Zato su alimi ispisali mnoge stranice upravo o fenomenu naših srca.

Duhovno srce

Život na ovome svijetu započinje kada srce proradi jer kada novorođenče poprimi formu i u njega uđe duša, srce je prvi organ koji počinje s radom. Isto tako, kada duša napušta tijelo srce je posljednji organ koji prestaje s radom. Imam Dževzi tumačeći pedeset drugi ajet sure Eš-Šura, veli da Uzvišeni zajedno spominje ruh (dušu), pomoću kojeg se uspostavlja život, i nur (svjetlo), pomoću kojeg se postiže prosvijetljenost. To su, dakle, ruh zahvaljujući kojem su srca živa, i svjetlo, zahvaljujući kojem ona bivaju prosvijetljena.

Međutim, srce o kojem govori Kur'an razlikuje se od pojma fizičkog srca, tog materijalnog organa u ljudskom organizmu, veoma bitnog da organizam u fizičkom smislu bude živ. Pa čak i u slučajevima kada se spominju osobine koje se mogu povezivati sa tim srcem, primjera radi, bolesno i zdravo srce, Kur'an podrazumijeva osobine jednog drugog srca. To je duhovno srce. Pod pojmom srca se podrazumijeva ljudsko shvatanje, ponašanje, emocije, odlučnost. Srce je to središte gdje se zbilja ljudska smješta.

Prema tome, to srce čovjek svojim ponašanjem može očistiti ili onečistiti. Kao što fizičko srce mjenja položaj krvi u ljudskom organizmu, tako i ovo naše duhovno srce, zavisno šta je u njemu smješteno, mjenja naše duhovno stanje.

U jednoj predaji se prenosi da je Poslanik islama kazao da su srca nazvana „qalbom" zbog svoje prevrtljivosti. Dalje se navodi da je primjer srca kao primjer pera zakačenog za drvo kojeg vjetar okreće na ovu ili onu stranu.

Stoga će Imam Gazali u svom Ihjau posvetiti mnogo stranica objašnjavajući kako srce postaje šejtansko gnijezdo i njegov rudnik jer „su prohtjevi šejtanske oranice i pojilišta. Ako se čovjek odupre strastima i ne dozvoli da ga ona obuzmu i ako se potrudi da ima moralne osobine meleka, onda njegovo srce postaje obitavalište meleka.“

Različiti su načini šejtanskom zaposjedanja ljudskog srca. Gazali će kazati da su većinu srca osvojili šejtani i ispunili ih vesvesama koja podstiču na Dunjaluk a odvraćaju i odbacuju Ahiret.

Tim konstantnim odvraćanjem, zabluđivanjem i vesvesama, šejtan nastoji ljudska srca učiniti mjestima strasti i prohtjeva, učiniti ih nemarnim prema zikru, nehajnim i gluhim prema vjeri općenito.

Poslanik islama je kazao da šejtan presreće čovjeka na putevima islama, hidžre i džihada. Prvog zavodi govoreći mu da li će primiti islam i ostaviti vjeru svojih predaka? Drugoga pokušava zavesti riječima hoćeš li ostaviti svoju zemlju i svoje nebo? Trećem veli, borit ćeš se i poginuti pa će tvoju suprugu uzeti neko drugi i podijeliti tvoj imetak?

Gazali navodi mnogo primjera šejtanskog zavođenja čovjeka tako da njegovo srce postane bolesno, obamrlo i gluho na svaki poziv ka Istini.

Tako nam Gazali navodi jedno zanimljivo kazivanje kada je po srijedi zavođenje učenih, onih koji kontrolišu svoje strasti. Prvi njegov korak na tom putu je savjetovanje učenog da govori o vjeri ljudima, došaptavajući mu: - Bog, dž.š., ti je dao čisto srce, slatkorječivost i argumente. Stalno će to ponavljati učenom, koristiti se raznim smicalicama sve dok čovjek ne počne da govori ljudima i da ih savjetuje. Onda će šejtan početi nagovarati da se dotjeruje ljudima i da uljepšava svoje riječi i da im se pokazuje boljim nego što jeste i govorit će mu: - Ako ne postupiš tako, tvoje riječi i savjeti neće imati utjecaja na njihova srca i oni neće prihvatiti istinu. To će mu stalno ponavljati, a ovaj će se, u međuvremenu, sve više predavati pretvaranju i pokazivanju ljudima, uživat će u popularnosti i ugledu, godit će mu mnoštvo koje ga dolazi slušati. Govorit će misleći da vodi dobru, a ustvari željet će popularnost i ugled.

Ovaj primjer nas upozorava da su njegovi (šejtanski) nasrtaji, nek' je Božije proklestvo na njega, na naša srca različiti. Navedeni primjer je njegov pokušaj da zlo prikaže dobrim.

Ljudska srca su kao posude, ako su ispunjena vodom ili nekom drugom tekućinom, onda nema prostora za zrak ili nešto drugo. Ako je srce ispunjeno vjerom onda nema prostora za nešto drugo. Međutim, šejtan nastoji da ih ispuni pohlepom, zavidnošću, pretjerivanjem i mnogim drugima osobinama koje se ne mogu naći u srcu vjernika.

Gazali navodi da se Iblis, nek' je Božije proklestvo na njega, ukrcao u lađu sa Nuhom, a.s., u liku nekog starca kako bi obuzeo srca njegovih saputnika, pa kada ga je Nuh, a.s., primijetio i istjerao sa lađe, on otkri Nuhu, a.s., dvije stvari kojima upropaštava ljude, kazavši: „Te dvije stvari i čine me onim što jesam i njime odvodim ljude u propast. To su pohlepa i zavist. Zbog zavisti sam proklet i prozvan šejtanom, a pohlepa je takva da je Ademu čitav Džennet učinjen dozvoljenim osim drveta, ja sam opet svoj cilj nad Ademom proveo i ostvario preko pohlepe.“

Ponekad naša srca mogu ostati prazna (farigan) ispunjena zebnjom usljed raznih iskušenja kao srce Musaove majke zbog svog djeteta. Dragi Bog, dž.š., u tim momentima učvršćuje naša srca. Srca onih koji iskreno vjeruju, On ispunjava blagošću i samilošću (re'feten ve rahmeten).

Sve ove primjere navodimo da bismo ukazali na sve one vrste srca sa početka ovog našeg teksta. Kao što smo i kazali, Poslaniku islama je izvađena ona grudvica usirene krvi na koju tipuje šejtan. To su učinili meleki po zapovijedi svog Gospodara jer se radi o Poslaniku koji treba primiti i prenositi Istinu. Ljudima je preostalo da svojim ibadetima i dobrim djelima stijesne puteve šejtanskog dolaska do naših srca. Jer, to mu je cilj i zadaća.

 

Izvor: www.preporod.com

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 670 puta

Magazin Ašk