četvrtak, 14 Septembar 2017 06:28

Ne izruguj se, ne povrijedi!


Odnos među muslimanima mora biti bratski jer muslimani su braća. Musliman muslimanu, čovjek čovjeku, mora se obraćati na najljepši način. Allah, dž.š., zabranjuje davanja pogrdnih imena. On zabranjuje izrugivanje i ismijavanje, sramoćenje i ponižavanje. To mu'mini mora da znaju. Ako žele milost Allahovu, dž.š., Allahove zapovijedi moraju primjenjivati u životu.

Allah kaže:

O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih, i ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se nepokaju – sami sebi nepravdu čine. (Kur'an, XLIX:11)

Muhammed Resulullah, a.s., je govorio:

„Muslimani, pazite se, volite i međusobno pomažite. Ne smijete jedni druge vrijeđati, ne smijete jedan od drugog ma šta oteti ili oduzeti.“

„Ko nije ljubazan sa Božijim stvorenjima i prema siročadi, Bog, dž.š., neće biti ljubazan s njim.“

„Musliman nije svađalica i siledžija, koji vrijeđa i napada, niti psovač i onaj koji proklinje, niti prosjak i nevaljalac, koji govori nepristojne riječi, niti grubijan.“

„Nikad nečije pravo i čast ne gazite, nemojte sami sebi nasilje činiti. Ne zaboravite da je milosrđe jedan od temelja islama.“

„Ko hoće svoga brata poniziti, neće umrijeti dok nešto slično sam ne doživi.“

Muhammed, a.s., pođe u Taif da propovijeda islam. Prvo se obrati trojici mjesnih glavara s kojima bijaše u rodu. Sva trojica ga grubo napadoše i na njega nahuškaše besprizorne sa ulice. Muhammed, a.s., sav u ranama i obliven krvlju skoni se u neki vrt, čiji je vlasnik bio kršćanin. Ovaj prijateljski primi Resulallaha i ukaza mu potrebnu pomoć.

Izmaknuvši progoniteljima molio je dragog Allaha, dž.š.:

„Gospodaru, zaštiti me zbog slabosti mojih snaga, oskudice mojih sredstava i neznatnosti moje osobe u očima ljudi, Najviše Samilosni od svih samilosnih. Ti si Gospodar po prisili oslabljenih i Ti si moj Gospodar. Kome me Ti povjeravaš? Nekom dalekom strancu, koji me okrutno dočekuje ili nekom neprijatelju, kojem Ti daješ da vlada nada mnom? Ukoliko se Ti ne srdiš na mene, ja do njih ne držim. Tvoja zaštita je uvijek najbolja.

Molim zaštitu kod Svjetlosti Tvoje kojom se osvjetljava tmina i upućuju ljudi, od Tvoje srdžbe i Tvoga gnjeva koji bi me mogli pogoditi. Ja Ti se kajem, sve dok Ti ne budeš zadovoljan. Nema sile ni moći do Tvoje!“

S vjerom, dubokom vjerom Časni Rresulallah, a.s., je podnosio sve napade i uvrede mušričke.

Jednog dana Ebu Džehl mu zabrani javni namaz. Resulallah, a.s., ga ne posluša i odbi zabranu s gnušanjem. Podli Ebu Džehl priđe Muhammedu, a.s., kad je on bio na sedždi i baci na njegovu glavu punu posudu devinih crijeva i utrobe. Resulullahova kći prileti ocu u pomoć i očisti prljavštinu sa njega.

U svom podlom bijesu i mržnji mušrici nisu birali sredstva. Jednom kad je Allahov Poslanik, a.s., bio na namazu iza leđa mu krišom priđe Ukba ibni Ebi Muejt i pokuša ga zadaviti komadom odjeće.

Na sva zla mušrika on je odgovarao dostojanstveno  i plemenito. On nije došao da nasilje čini ili da se sveti, on je došao da upućuje na pravi put. On  je mrzio vrijeđanje i izrugivanje. Pozivao je da se cijeni čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova sloboda i čast. Protiv silništva i nasilja ustao je svim svojim bićem i djelom.

Ibni Abbas prenosi da je Resulallah pripovijedao:

„Kad sam bio na Miradžu, osjetio sam veoma ugodan miris.

- Kakav je ovo miris? upitao sam, pa mi rekoše da je to miris frizerke koja je radila kod faraonove kćerke.

Njoj je ispao češalj iz ruke pa je rekla:

- U ime Allaha, dž.š.

Faraonova kćerka je na to rekla:

- U ime mog oca.

Reče frizerka:

- Moj Gospodar, Gospodar je i tvog oca!

- A zar ti imaš drugoga Gospodara mimo mog oca? upita je faraonova kći.

- Da! odgovori ona.

Faraon je pozva i upita:

- Pa zar ti imaš Gospodara osim mene?

Frizerka odllučno odgovori:

- Da, moj i tvoj Gospodar je Allah!

Faraon tada naredi slugama i oni donesu veliki bakreni kazan, užaren na vatri. Zbog postojanosti frizerke u vjeri, po faraonovoj naredbi počeše sluge bacati njenu djecu u užareni kazan. Kad je došao red na  novorođenče ono reče:

- Majko, izdrži i nemoj se kolebati. Ti si na pravom putu!

Konačno i frizerku baciše.“

Gle, silništva faraonova! Gle, njegovog zvjerskog postupka! U svojoj umišljenosti i nevinu je djecu bacao u oganj, bez trunke grižnje savjesti. Njegova nadmenost nije mu dozvoljavala da ikog prizna iznad sebe. Osion, on uništi nevine živote, jer je njime gospodario prokleti Iblis. O, kako se faraon grdno prevario! Mislio je da će vječno živjeti, ali od njega ne osta ništa osim prah. Svi bi silnici trebalo da znaju da je na kraju svega samo prah.

Rimski imperator Neron, u svom silništvu, gazio je čast i dostojanstvo ljudi. Sa radošću je uništavao nevine ljudske živote. Zvijeri su razdirale sljedbenika Isaa, a.s. Potoci krvi su tekli travom arena Rima. I to mu nije bilo dosta. On zapali Rim, da bi te nevine ljude optužio za paljevinu, da bi ih tako lakše mogao ubijati. Zašto? Zato što je bio silnik i u ljudskim srcima nije trpio ništa plemenito i lijepo. Sav njihov 'prestup' bijaše što su pozivali ljude na ljubav, mir, krepost, istinu.

Ali Allah, dž.š., ne ostavlja nekažnjeno zlo nad čovjekom i njegovim dostojanstvom, jer čovjek je najljepše djelo Allaha, dž.š. I Allah, dž.š., smrvi u prah silništvo Neronovo, jer Allah, dž.š., ne voli silnike.

Evo jednog citata iz Mesnevije Dželaluddina Rumije:

„Osobina velikih ljudi je da govore lagano i da im je govor blag. Najteža mahana je potcjenjivanje drugog, a uzdizanje svoje ličnosti. Ovo je smelo šejtana da se pokori Ademu, a.s. Ova dva poroka se mogu jedino liječiti ljubavlju.“

O silništvu Allah, dž.š., je rekao:

Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde, kao da ćete vječno živjeti, a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici? (Kur'an, XXVI:128-130)

A znaš li šta o njima Bog kaže?

A znaš li šta sa takvima On učini?

I oni su nastavili da ga u laž utjeruju, pa smo ih Mi uništili. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje. (Kur'an, XXVI:139)

A koliko smo Mi sela  i gradova uništili čiji su stanovnici u životu obijesni bili! Eno domova njihovih, malo ko poslije njih navrati u njih. Nama su ostali. (Kur'an, XXVIII:58)

 

Izvor: Ismet U. Šehibrahimović, Snagom vjere do savršenstva duše, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 105-109.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 116 puta

Magazin Ašk