petak, 07 Juni 2013 07:09

Lijepa riječ

Autor: Esad Bajić


Rekao je Uzvišeni:“Reci Robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima.”[1]

Poslanik s.a.v.a., nam, također, u mnogo prilika ukazuje na značaj lijepe riječi. Ona nam pomaže da unesemo razdraganost i osjetimo optimizam u našim dušama. Čovjek je biće koje je Allah dž.š. odlikovao umom i govorom. Govor mu je podario kao sredstvo sa kojim će izraziti svoje mišljenje. Kako god nema govora bez mišljenja, isto tako nema ni mišljenja bez govora. Riječ, u različitim oblicima, sa sobom nosi veliku odgovornost. Mnogo je propisa u islamu koji se zasnivaju upravo na riječi (izgovoru), kao što su šehadet, sklapanje i razvod braka, ugovori, zakletve, zavjeti, i mnogo drugog. Riječ je mač sa dvije oštrice, i kao što čovjek može zbog riječi postići kaznu, isto tako može ostvariti i nagradu. Izgovaranje zikra, učenje Kur'ana, podučavanje vjeri, davanje savjeta, obveseljavanje vjernika, samo su neka od polja obilne zarade koja se stječe lijepom riječju. Zato je čovjeku oporučeno da govori samo lijepe riječi: “A ljudima govorite lijepe riječi.“[2]

Lijepu riječ Allah poredi sa lijepim i korisnim drvetom: “Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.“[3]

Čovjek ne smije sijati smutnju i nered svojim govorom. Ne smije prenositi tuđe riječi, izmišljati laži i govoriti ono o čemu nema znanja. Vjernikove riječi ne smiju biti povod neprijateljstvu i mržnji. Onaj ko nije u stanju govoriti lijepe riječi, njegova obaveza je da šuti, kao što mu to naređuje Allahov Poslanik, s.a.v.a.s,  kada kaže: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“

Mnogo je manje situacija u kojima se kajemo zbog šutnje nego onih momenata u kojima se kajemo zbog izgovorenog. Naravno, ne smijemo zanemariti da postoje situacije kad a je  govor  potreban, važan pa i propisan. Mnogo dobrih ljudi nastradalo je jer drugi okolo njih nisu imali hrabrosti reći određenu riječ kad je trebalo.

Govorom pokazujemo ono što mislimo i ono što u našim dušama nosimo. Kada osoba govori, ona se tada očituje prema vani. Naša stara poslovica kaže: “Riječi treba mjeriti, vagati, a ne brojati.“

Obzirom da riječ ima zbilju koja traje i u budućnosti, učinak izgovorene riječi može tako nadživjeti onoga koji ju je izrekao, pogotovo kada se radi o riječima koje pišemo, umnožavamo, distribuiramo u mnoštvu primjeraka i mnošvu medija. Iz iskustva znamo da riječima možemo nanijeti i teže rane nego što ih možemo nanijeti oružjem.

Riječ samom izgovorenošću postaje zbiljnost koja ne može biti opozvana. Može se izgovoriti druga riječ, koja će je na neki način ublažiti, ali se ne može izbrisati riječ koja je već rečena. Hazreti Ali  u jednom od svojih govora uspoređuje riječ i strijelu u zapetom luku. Nit' možeš povratit riječ nakon što je kažeš, niti strijelu kada je jednom odapneš.  U ovom kontekstu se prenosi da su četiri stvari koje se ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika. I zaista je čovjek vlasnik riječi koju još nije izrekao, no kad je izrekne on često postaje njen rob.

Među izrekama je i ona koja kaže da  nije junak onaj koji govori o hrabrosti, nego onaj koji se hrabro bori. U tom kontekstu kad analiziramo i kur'anske ajete o govoru, riječima, ne smijemo zaboraviti deseti ajet sure Fatir u kom se između ostalog objavljuje: “Njemu se uzdiže lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.”[4]

Lijepe riječi, koliko god odisale puninom lijepih, korisnih i nadahnutih značenja, svoju stvarnu potvrdu iskrenosti njenog izricatelja imaju kada se potvrde i dobrim djelima. Svjedoci smo u našem društvu mnoštva velikih riječi, lijepih govora, obećanja, no lijepa riječ bez lijepa djela je samo pola ili manje puta. Tek zajedno postiže se potpunost. Kad, recimo, kupujemo nešto za  kuću,  nećemo pristati da kupimo TV aparat a da nemamo antenu, niti električni šporet a da nemamo struju, niti automobil a da nemamo gume. U tim stvarima uvijek gledamo da ostvarimo potpunost jer vidimo da bez nje stvar ne funkcioniše, tako bi trebalo da shvatamo i odnos lijepe riječi i lijepog djela. Ne funkcioniše, “ne podiže se u visine“ lijepa riječ osim ako ima svoj motor, a motor je kako ajet jasno predočava lijepo djelo koje je prati.

Mi smo često svjedoci disharmonije u našim porodicama, komšiluku, radnom mjestu, a koja je upravo nastala ili nastaje nepravilnom upotrebom govora, ili zloupotrebom riječi i govora. Lijep, pristojan i uljudan govor učvršćuje slogu i produžava prijateljstvo i sigurno sprječava šejtana u nastojanju da i beznačajan spor usmjeri u žestoku zavađenost i tako poremeti odnose i veze među ljudima.

Poslanik, s.a.v.a.s, kaže: “Vi nikada nećete pridobiti ljude svojim bogatstvom. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim ophođenjem.“[5]

Pored Poslanikove preporuke da pričamo samo dobro ili da šutimo, Kur'ani Kerim nam preporučuje i udaljavanje od beskorisnog govora, udaljavanje od besposlica koje danas kruže i nude nam se u raznim pričama, novinama, vijestima i koje gode našim ušima. Pa kada opisuje prave vjernike, Allah dž.š., kaže da se oni, upravo, udaljavaju od takvih stvari: “Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji sadaku dijele.“[6]

Naše novine  i mediji danas imaju ružnu naviku da u prvi plan ističu negativnosti društva, to dovodi do tog da su neki kriminalci postali određene zvijezde i čak uzori omladini. Omladina ne promišlja uvijek dubokoumno, nije ni sposobna za to, a naši mediji im, kao slavne ličnosti koje su uvijek na prvim stranicama novina i prvim minutama emisija, podastiru najgore uzore, kriminalce, siledžije i sl. Koliko je to bitno može poslužiti i svojevrsni test koji je vršio jedan poznati američki novinar koji je istraživao način kako mediji prenose vijesti u Kanadi i SAD. Poznato je da je u Kanadi broj prijestupa, daleko manji nego u SAD. Prvo je analizirao činjenicu da su sva vrata domova u američkim gradovima zaštićena s nekoliko brava u strahu od provaljivanja, a onda se zaputio u Kanadske gradove i nasumično kucao na vrata ljudi. Tom prilikom je naišao na veliki broj vrata koja nisu zaključana. Sjetimo se da smo ne tako davno, bar u seoskim područjima, i mi mogli, da smo htjeli, ući u bilo čiju kuću, jer, ako je bila i zaključana, ključ se nalazio “pod otiračem“.

U analiziranju razloga ovih oprečnosti navedeni novinar je analizirao medije pa je primijetio da američke vijesti, bilo novinske, bilo televizijske,  najveći dio programa  posvećuju upravo krvavim scenama, što je nešto više krvavo i sablasno, to je medijski više egzotično. Dok je kod kanadskih medija primjetio da su crne rubrike ispisane sitnijim slovima i vrlo šture, dok se nekim veselijim vijestima daje mnogo više prostora. Svakako da se ovi razlozi ne mogu uzeti kao jedini i konačni, ali ih navodim jer vjerujem da bi se ljudi mnogo drugačije ponašali, bili rasterećeniji ukoliko bi se kao vrijednosti, kao značajno, posvećivala pažnja ljepšim stvarima a ne ružnim. Kod nas u medijima rubrika za kulturu je negdje na kraju, ispisana sitnim naslovima i još sitnijim slovima. Ljudski um, um mladih posebno, podložan je preslikavanju vrijednosti koje mu se nude pa tako mal' tekst, povezuje s malim značajem, mal' značaj s malom vrijednosti i nije čudno da ih više ineteresuju detalji iz života poznatog kriminalca nego li detalji iz života nekog alima, pisca i slično. Naši mediji im jednostavno odašilju takav signal vrijednosti. To utiče i na sadržaj naših svakodnevnih razgovora, te na takve, općenito gledano, isprazne teme trošimo većinu svojih riječi. Islamska etika nam zabranjuje isprazno polemiziranje i raspravljanje, bez obzira da li je čovjek u pravu ili nije.

Ovdje je neophodno istaći i podsjetiti sebe da i mi sami često ulazimo u rasprave vođeni željom da naš stav bude prihvaćen, često pri tom istinu potiskujući u drugi plan, a pričanje - polemiziranje, samo sebi postane cilj. Naravno, trebamo napraviti razliku između dijaloga i praznog polemiziranja. Razgovor, konstruktivni dijalog  među ljudima, obogaćuje misli i srca, i često u razgovoru sa osobom koja svoju misao izlaže na uljudan i lijep način, naša čula budu zadovoljna, pa makar nas tokom tog razgovora osoba i kritikovala, ukazivala na greške ili pak savjetovala. Svrha takvog razgovora biva ispunjena, jer ćemo i te savjete, i te kritike, prihvatiti prije nego savjete i kritike osobe koja to čini na grub i neuljudan način, jer takav govor neće doprijeti do ušiju i srca druge osobe makar ova prva imala dobre i plemenite namjere.

Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a. s., naredio da iziđu pred Faraona te im, iako se osilio i razuzdao u svom nevjerovanju, naredio da mu se prilikom saopćavanja vjere, obrate blagim riječima: “Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” [7]

Prisjetimo se i Musaove, a.s., dove, objavljene u Kur’anu, koju imami uče dok se penju uz mimberu petkom: "Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj!”

Prisjetimo se i često spominjanog primjera iz života Isa, a.s., kada je prolazio sa svojim pomagačima pored lešine psa, pa su oni primijetili: “Kako samo zaudara ovaj uginuli pas!“ Isa, a.s., je na to rekao: “Kako su mu bijeli zubi!“

Koliko je bitan lijep način ophođenja i komunici-ranja, kao i priznanje greške, priznanje da smo nekoga uvrijedili, isto tako je bitno i izvinjenje zbog nanesene uvrede, što jasno potvrđuje kur'anski ajet: “Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od sadake koju prati vrijeđanje.“[8]

Ako je čovjek od onih koji promišljaju posljedice svojih djela, onda takva osoba nikada neće vršiti verbalno, fizičko ili bilo koje drugo nasilje. Lijek za nasilje i savladavanje srdžbe je da se učimo promišljanju prije nego izgovorimo ili uradimo nešto.

Allah dž.š. u Svojoj Knjizi naređuje da sa pripadni-cima drugih religija razgovaramo na najljepši način, vodimo dijalog u okvirima i duhu tolerancije, osim ako se radi o nekom nasilniku kojeg treba spriječiti da čini štetu: “I sa sljedbenicima Knjige rasprav-ljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni...“[9]

Musliman posebno treba paziti da svojim riječima ili postupcima ne uvrijedi drugog muslimana. Na upit ashaba: “Čiji islam je najbolji?“ Poslanik, s.a.v.a.s, im je odgovori: “Onoga od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani.“[10]

U svakodnevnom životu  vidimo efekte lijepe-ružne riječi. Osvjedočio sam se da nije rijetka situacija da danas kod nas lijepa riječ, ljubazno izgovorena, biva pogrešno shvaćena kao slabost. Desi se da ako ljubazno tražite neko svoje pravo dobijete ignorisanje koje se prekida kad  podignete glas. Ova, na određeni način izvrnuta haljinka u našim društvenim odnosima rezultat je svakako niza dešavanja u ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini i nadati se da će iščeznuti ili se svesti na malu mjeru. Na kraju krajeva nismo ni mi uvijek ispred šaltera a vanzemaljci s drugu stranu. Nekad smo upravo mi na poziciji koju navodim kao primjer. Osorno ponašanje neke osobe prema nama vrlo lahko može biti posljedica našeg osornog ponašanja prema nekom trećem.  Profesor Muvedet ef. Vuković u svom predavanju o lijepoj riječi navodi primjer jednog  bosanskog Roma koji je po selima kalajisao posuđe. On bi onima koji bi ga pozdravili sa “merhaba cigo” odgovarao “merhaba brate!” , dok bi onima koji bi mu se obratili “merhaba majstore” odgovarao “merhaba aga”.

Hazreti  Ali, čiji su govori opisani kao staza ili put rječitosti i govorništva, o govoru kaže da je njegova ljepota u tečnom izgovoru i olakšavanju razumijevanja[11]. Preporučuje se umjerenost, da odgovorimo al’ da ne dužimo jer ljepota govora nije u oštrini jezika niti u obilnosti brbljivosti već u ispravnom prenošenju značenja i donošenju ispravnog dokaza, da ga razumiju i odabranici i narod.

Božiji Poslanik upozoravajući na izvještačenost govora  kaže: “Allah, dž.š., mrzi rječitog čovjeka koji se igra jezikom kao što se krava igra njime.”[12]

Govor o lijepoj riječi nastavićemo i u poglavlju o radosnoj vijesti i optimizmu.

[1] El-Isra, 53.

[2] El-Bekare, 83.

[3] Ibrahim, 24-25.

[4] Fatir, 10.

[5] El-Bezzar.

[6] El-Mu'minun, 1-4.

[7] Ta-ha, 43-44.

 [8] El-Bekare, 263.

[9] El-Ankebut, 46.

[10] Buhari.

[11] Gureru-l-hikem, 1881.

[12] Kenzu-l-ummal, 7919.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 5580 puta

Magazin Ašk