petak, 20 Juli 2018 13:09

Čestiti ljudi i borba protiv strasti


Uživanje u džennetskim užicima i zabrana odavanja strastima na Dunjaluku

U njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju.[1]

Treba znati da Bog za Svoje robove želi uživanje, lagodnost i spokoj bez slabosti i pokvarenosti, a uživanje u džennetskim blagodatima neće imati za posljedicu nikakvu slabost, nemoć, pokvarenost ni nasilje, kao što o tome Kur’an kaže:

Od koga ih glava neće boljeti i zbog kojeg neće pamet izgubiti.[2]

Ovo se uveliko razlikuje od neobuzdanosti i razuzdanosti na Ovom svijetu, koja kod čovjeka izaziva nered, propast, slabost i nemoć te vodi razdoru i neprijateljstvu među ljudima, kao što se vidi iz sljedećeg časnog ajeta:

Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju.[3]

Džennet je mjesto uživanja u nagradama za vjerovanje i lijepa djela i mjesto uživanja u plodovima poputnine sa Dunjaluka:

Oni će stanovnici Dženneta biti, i u njemu će vječno boraviti, i to će im biti nagrada za ono što su radili.[4]

Ovaj svijet je mjesto pravljenja zaliha i prelaženja stepena razvoja i usavršavanja, a odavanje strastima i uživanjima ljudima onemogućava izvršenje Božijih obaveza i sticanje duhovnih stepena. Uzvišeni Bog o osobama koje su se posvetile strastima i Ovom svijetu i koje su zakazale u vjerovanju u Boga i vršenju dobrih djela kaže:

Ljudima se čini da je lijepo ono za čim žude: žene, sinovi, mnoštvo imetka u zlatu i srebru, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na Ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.[5]

Čestiti ljudi i borba protiv strasti

Jedna od važnih odlika čestitih ljudi jeste borba protiv prohtjeva duše, jer ih ona spašava od loših uticaja strasti i srdžbe i od neispravnog korištenja tijela, te ih oslobađa od tvrdoglavosti i prkosa prema Božijem pozivu i pozivu poslanika, a kao nagradu za to donosi im Džennet i Božije zadovoljstvo. Također, Bog u Kur’anu daje obećanje:

A onome koji je pred veličanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.[6]

Nasuprot tome, jedna od najočitijih odlika nevaljalih ljudi jeste slijeđenje prohtjeva duše, što predstavlja korijen svih poroka, pa je čak i osnovni činilac nevjerovanja, kao što Uzvišeni Bog kaže:

Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim.[7]

U ovom predavanju nakon pojašnjenja značenja sintagme prohtjevi duše govorit ćemo o njenim nepovoljnim posljedicama i o borbi poslanika protiv njih.

Značenje sintagme prohtjevi duše

Sintagma hevaje nefs, koja označava putene želje i prohtjeve[8], u Kur’anu se uglavnom upotrebljava u značenju ružnih želja i prohtjeva, kao u ajetu:

Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni![9]

Ponekad se koristi i u značenju lijepe želje i sklonosti za činjenjem pohvalnih poslova, pa tako u dovi hazreti Ibrahima moli:

Zato učini da srca nekih ljudi žude za njima.[10]

U Kur’anu se na tridesetak mjesta spominju prohtjevi duše i strasti, kao i njihove loše posljedice.

Odlike onih koji slijede strasti

Treba reći da pojašnjenje nepovoljnih uticaja prohtjeva duše samo za sebe predstavlja jednu od najvažnijih metoda borbe protiv navedenih prohtjeva, jer čovjek po svojoj izvornoj prirodi prezire ružno i prljavo i gnuša ga se.

Svaki razgovor o pokvarenosti i propasti sljedbenika strasti sam po sebi predstavlja upozorenje svim tragaocima za istinom i onima koji vjeruju u Boga i Njegova Poslanika, s.a.v.a., da u svim trenucima svoga života ozbiljno vode bitku protiv prohtjeva duše i da se drže podalje od razdora i propadanja, kako ne bi doživjeli tragičnu sudbinu onih koji slijede strasti. U nastavku ćemo govoriti o nekoliko primjera odlika i posljedica slijeđenja strasti.

1. Pretjerivanje

Slijeđenje prohtjeva duše za posljedicu ima pretjerivanje te kršenje tuđih prava, a također ima za posljedicu nedostatnosti i propuste u pogledu pokoravanja Bogu. Sve navedeno označava izlazak iz okvira istine i umjerenosti, u vezi s čim Bog upozorava:

I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema sjećanju na Nas ostavili, koji strast svoju slijedi i koji u postupcima pretjeruje.[11]

2. Nered na Zemlji i na Nebesima

Ljudski prohtjevi nemaju ograničenja i ukoliko se ne kontroliraju, ljudi neće poznavati nikakve granice ni ograničenja, pa se čak neće zadovoljiti ni oglušivanjem na Božije propise i zapovijedi vjerozakona, već će praviti nered i razvrat na Zemlji i na Nebesima te stvarati pometnju unutar poretka stvaranja. Upravo zbog toga Bog kaže:

Da se Istiniti za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na Nebesima i na Zemlji i u onima koji su na njima.[12]

Međutim, Bog nije prilagodio vjerske zapovijedi i poredak stvaranja prohtjevima onih koji slijede strasti, već ih je uspostavio na temelju istine, a Kur’an je učinio sredstvom podsjećanja tih ljudi, ali oni od njega okreću leđa, kao što možemo pročitati u nastavku časnog ajeta:

Mi smo im dali Podsjetnik njihov, ali oni za Podsjetnik svoj ne haju.[13]

3. Stranputica

Slijeđenje prohtjeva duše čovjeka vodi na stranputicu i u onoj mjeri u kojoj strast duše prevlada, u toj mjeri se povećava čovjekova zabluda, dotle da sva ljudska razmišljanja i djelovanja budu pod uticajem prohtjeva duše i umjesto vjere u Boga i djelovanja u skladu sa Božijim propisima on svoju strast i prohtjeve duše uzme za božanstvo. U tom slučaju zabluda obuzima cijelo njegovo biće, čime zaslužuje da ga Bog ostavi u zabludi i da mu zatvori vrata upute. To je Božiji zakon i običaj koji se naziva “Božije kažnjavanje zabludom”. Časni Kur’an kaže:

Nisi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, i koga je Allah, svjesnog, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio?[14]

Osobe koje slijede svoje strasti ne samo da su same u zabludi već i druge zavode. Uzvišeni Bog o osobama koje ne obraćaju pažnju na Božije propise i koje druge pozivaju da ne uvažavaju ono što je Bog dopustio i zabranio kaže:

Mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući nikakva znanja, odvode druge u zabludu. A Gospodar tvoj dobro zna one koji su prestupnici.[15]

4. Pad sa razine ljudskosti

Slijeđenje prohtjeva duše uništava unutrašnju svjetlost i duhovna savršenstva čovjeka do te mjere da ga srozava sa stepena ljudskosti i smješta u red životinja. U Kur’anu se ovako govori o jednom odlikovanom čovjeku među Izraelćanima, koji se zvao Bel'am ibn Baura:

Ali se on Ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće.[16]

5. Poricanje istina

Prihvatanje istina donosi osjećaj odgovornosti, a jedan od jasnih pokazatelja sljedbenika strasti jeste poricanje istina i bježanje od odgovornosti. U Kur’anu možemo o onima koji su poricali Božijeg poslanika i njegove mudžize pročitati sljedeće:

I govore: “Čarolija neprestana!” I porekoše i povedoše se za prohtjevima svojim.[17]

Također, u Kur’anu se poricanje Boga, kao jedne od najjasnijih istina, smatra nasiljem i posljedicom slijeđenja strasti i neznanja, kao što možemo pročitati u narednom ajetu:

Ali, oni koji nasilje čine slijede strasti svoje, nemajući nikakvog znanja.[18]

Učinci borbe protiv prohtjeva duše

Borba protiv prohtjeva duše i neslijeđenje tih prohtjeva čovjeka usavršava, duhovno razvija i čini ga postojanim u vjeri i pridržavanju istine i pravde. Nasuprot tome, slijeđenje strasti čovjeka vodi u sve vrste zastranjivanja, nasilja i grijeha. Zbog toga Bog kaže:

Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.[19]

Da bismo ovo bolje pojasnili, navest ćemo nekoliko primjera učinaka borbe protiv prohtjeva duše i izbjegavanja slijeđenja sljedbenika strasti.

1. Pravednost pri suđenju i presuđivanju

Borba protiv prohtjeva duše i neobraćanje pažnje na zavođenja onih koji slijede strasti pomažu čovjeku na putu slijeđenja istine i pravde i spašavaju ga od neispravnog presuđivanja, kao što je Uzvišeni Bog rekao u vezi s Davudom, a.s.:

Zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta.[20]

2. Postojanost u vjeri

Sljedbenici strasti pod raznim izgovorima izazivaju sumnju i zbunjenost, odvraćaju ljude od nebeskih predvodnika te prave pometnju prilikom dostavljanja poslanice poslanika. Upravo zbog toga Bog navodi da je borba protiv strasti i izbjegavanje slijeđenja sljedbenika strasti uvjet postojanosti u vjeri i širenja poslaničkog poziva te kaže:

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim.[21]

Prema tome, poslanici kao najbolji uzor čestitim ljudima ne samo da su sami bili oslobođeni strasti već su i izbjegavali sljedbenike strasti, kako je rečeno o Poslaniku islama, s.a.v.a.:

Reci: “Ja se ne povodim za željama vašim, jer bih tada zalutao i ne bih na Pravom putu bio.”[22]

S obzirom na okolnost da je poziv poslanika bio suprotstavljen željama onih koji slijede strasti, oni su poricali i ubijali poslanike. O tome nam Kur’an kaže:

I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo strastima vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali, a druge ubijali.[23]

Na ovaj način postaje jasna čistota i nevinost poslanika i čestitih ljudi, kao i težina zločina onih koji slijede strasti.

Sažetak predavanja

–       Borba protiv ružnih želja duše, koje su poznate kao prohtjevi ili strasti duše, predstavlja jednu od odlika čestitih ljudi, koja ih vodi ka spasenju.

–       Pretjerivanje, nered na Zemlji, stranputica, pad sa stepena ljudskosti i poricanje istina predstavljaju najvažnije odlike sljedbenika strasti.

–       Plodovi borbe protiv prohtjeva duše jesu postojanost u vjeri i postizanje pravednosti.

 

Izvor: Vrline čestitih u Kur’anu, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 67–75.

[1] Ez-Zuhruf, 71.

[2] El-Vakia, 19.

[3] El-Ma’ide, 91. 

[4] El-Ahkaf, 14.

[5] Ali Imran, 14. Mizan, Arebi, sv. 3, str. 110.

[6] En-Naziat, 40–41.

[7] El-Kasas, 50. 

[8] Kureši, Kamuse Kur’an, sv. 7, str. 171; Kamusu-l-luga

[9] En-Nisa’, 135.

[10] Ibrahim, 37.

[11] El-Kehf, 28. Mizan, sv. 13, str. 300. Preneseno iz Medžmeu-l-bejana.

[12] El-Mu’minun, 71. Mizan, sv. 15, str. 46–47.

[13] El-Mu’minun, 71

[14] El-Džasije, 23. Mizan, sv. 18, str. 176–177. Mizan, sv. 7, str. 343. U ovom ajetu termin znanje upotrebljava se u značenju Božijeg znanja, kao što stoji u tefsiru Nemune, sv. 21, str. 263–265. Međutim, allame Tabatabai kaže: “Bog ga je ostavio u zabludi dok je on istovremeno bio svjestan svoje zablude.” Značenje ovog ajeta je slično značenju ajeta: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, a u sebi su vjerovali da su istina. (En-Neml, 14) U tom slučaju argumentacija je još čvršća.

[15] El-En'am, 119.

[16] El-Araf, 176. Mizan, sv. 8, str. 336–338.

[17] El-Kamer, 2-3. Mizan, sv. 19, str. 56–58.

[18] Er-Rum, 29. Mizan, sv. 16, str. 186.

[19] En-Nisa’, 135.

[20] Sad, 26.

[21] Eš-Šura, 15.

[22] El-En'am, 56.

[23] El-Bekare, 87.

 

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 161 puta Zadnji put promjenjen petak, 20 Juli 2018 13:15

Magazin Ašk