srijeda, 12 Septembar 2018 08:21

O unutarnjim aktivnostima kod učenja Kur'ana

Autor: Ebu Hamid el-Gazali


Unutarnjih aktivnosti kod učenja Kur'ana ima deset, a to su: razumijevanje važnosti Kur'ana, poštovanje Kur'ana, prisutnost srca, promišljanje, razumijevanje, oslobađanje od svih zapreka za razumijevanje, specificiranje, doživljavanje kur'anskog teksta, uzdizanje i odricanje od svega materijalnog.

1. Razumijevanje važnosti i uzvišenosti Allahova govora, te Allahove dobrote i blagosti prema Svojim stvorenjima, tj. da je Allah, dž.š., Kur'an spustio s Arša Svoje uzvišenosti na stepen koji mogu razumjeti Njegovi robovi. Pogledaj kolika je ta Božija naklonost prema ljudima kada je dao da njihovi umovi dokuče značenja Njegova govora, koji je Njegova bespočetna osobina koja egzistira po Njegovom biću, i kako im se ta Božija osobina pokazala uvijena u slova i glasove, što su ljudske osobine, jer čovjek nije u stanju dostići razumijevanje osobina Allaha, dž.š., izuzev preko svojih osobina. Da nije zastrta bit veličanstvenosti Njegova govora odjećom slova, ne bi mogao ostati na svom mjestu ni Arš, ni Zemlja nakon što bi govor čuli, nego bi se raspršili zajedno s onim među njima od veličine Njegove moći i Njegova svjetla. Da Allah, dž.š., nije učvrstio Musaa, a.s., on ne bi mogao čuti Njegov govor, kao što i brdo nije izdržalo ni početak Njegova pojavljivanja nego se skršilo. Nije moguće razumjeti veličinu Allahova govora bez primjera koji su na nivou ljudskog razumijevanja. U tom cilju neki je gnostik (arif) rekao: „Svaki harf Allahova, dž.š., govora jeste u Levhi-mahfuzu veći od planine Kaf, i kada bi se svi meleci, a.s., okupili oko jednog harfa da ga prenesu, to ne bi mogli, sve dok ne dođe Israfil, a.s., melek levhi-mahfuza, koji ga podiže i prenosi s Allahovim, dž.š., dopuštenjem i milošću, a ne svojom snagom i sposobnošću. Allah, dž.š., dao mu je tu mogućnosti i uposlio ga time.“ Neki je mudrac vrlo jasno iskazao kakva je Božija naklonost u omogućavanju čovjeka da razumije značenja Allahova govora, bez obzira na veoma visok nivo tog govora, te da čovjek, opet, bez obzira na svoj nizak stepen, ostane postojan. Naveo je primjeru u cjelosti:

Neki je mudrac pozvao jednoga od vladara Šerijatu Božijih vjerovjesnika, a.s., pa mu je vladar postavio nekoliko pitanja na koja mu je ovaj odgovorio, ali tako da to vladar nije mogao razumjeti. Vladar ga upita: „Kako misliš da to što su donijeli vjerovjesnici, pošto tvrdiš da nije ljudski, nego govor Allaha, dž.š., ljudi mogu razumjeti?“ Mudrac reče: „Vidimo kako ljudi kada žele da ih određene životinje ili ptice razumiju idu naprijed, ili pozadi, da nastave dalje ili se vrate i kada vide da životinje nisu u stanju razlučiti njihov govor, iako je proistekao iz njihovih briljantnih umova, i bez obzira što je lijepo, gizdav i lijepo iskazan, oni se spuštaju na nivo na kojem ih životinje mogu razumjeti, pa svoja nastojanja vežu za životinje odgovarajućim glasovima, kao što su kljucanje, zviždanje, i glasovima koji su slični njihovima da bi ih mogli razumjeti. Na isti način ljudi nisu u stanju razumjeti suštinu Allahova, dž.š., govora, niti savršenost Njegovih osobina, pa glasovi kojima međusobno komuniciraju, a kroz koje su čuli Božiju mudrost, postaju poput glasa kljucanja ili zviždanja koji životinje čuju od ljudi. To ne sprečava smislove mudrosti koji su skriveni u tim osobinama, jer je čast govora, odnosno glasova na osnovu časti mudrosti, i veličina na osnovu iskazivanja poštovanja prema njoj. Tako je glas tijelo i stanište mudrosti, a mudrost duša i duh glasu, pa kao što su ljudska tijela poštovana i cijenjena zbog duše, na isti način se glasovi Božijeg govora cijene zbog mudrosti koja je u njima. Božiji je govor na stadiju uzvišenog nivoa, neograničene moći, koji izvršava presudu i za zakonito i nezakonito. On je pravedni sudac, pouzdan svjedok, On naređuje i zabranjuje. Nema snage neistina da kroči ispred govora mudrosti, kao što se ni sjena ne može pružiti prije sunčevih zraka. Ljudi nemaju moći da prodru u suštinu mudrosti, kao što svojim očima nisu u stanju gledati u samu sunčevu svjetlost, nego oni od sunčeve svjetlosti prihvataju samo onoliko koliko će životnim učiniti njihov vid i na osnovu čega će ukazivati na svoje potrebe. Božiji je govor poput skrivenog vladara, čije je lice zakriljeno, a naredba mu se izvršava, ili poput sjajnih zvijezda koje prati onaj koji ne zna kuda ide. On je ključ dragocjenih riznica i piće života; ko ga popije ne umire; lijek je za bolesti, ko ga pije ne pobolijeva.“ Ovo što je mudrac spomenuo samo je dio onoga na osnovu čega se može razumjeti smisao Božijeg govora. Kazivati više od ovoga ne priliči znanju praktične vjere, pa je nužno da se na ovo ograničimo.

2. Iskazivanje poštovanja prema Govorniku – Kada čovjek započinje učenje Kur'ana, treba se prisjetiti veličine Govornika, i da zna da ono što uči nije ljudski govor, te da je učenje Allahova, dž.š., govora krajnje rizično, jer Allah, dž.š., kaže:

... dodirnuti ga smiju samo oni koji su  čisti...[1]

Pa kao što vanjski dio kože Mushafa i njegovih listova može dodirnuti samo čista koža čovjeka, na isti se način unutarnje značenje Kur'ana, s obzirom na njegovu čast i uzvišenost, skriva od nutrine srca, ako ona nije čista od svake prljavštine i obasjana svjetlom poštovanja i uvažavanja. I kao što nije ispravno da svaka ruka dotiče Mushaf, tako ni svaki jezik ne može čitati njegova slova, niti svako srce može dosegnuti njegova značenja. Zbog ovakvog poštovanja Ikrime ibn Ebu Džehl bi, kada bi raširio Mushaf, padao u nesvijest govoreći: „Ovo je govor moga Gospodara! Ovo je govor moga Gospodara!“ Poštovanje govora jeste poštovanje Govornika, a neće se spoznati veličina Govornika, sve dok se ne razmisli o Njegovim osobinama, uzvišenosti i Njegovim djelima. Kada se sjeti trona (Arša) i prijestolja (kursa), nebesa i Zemlje, te džina, ljudi, životinja i bilja koji su među njima, i da je Stvoritelj svega toga, Onaj Koji je moćniji od svega toga i sve to opskrbljuje, jedan, i da je sve u Njegovoj vlasti, između Njegove dobrote i milosti, i s druge strane, Njegove osvete i gnjeva. Ako mu se ukažu blagodati, to je Njegovom dobrotom, a ako bude kažnjen, to je na osnovu Njegove pravde. On je Taj koji je rekao: „Ovi idu u Džennet i nije Me briga, a ovi idu u Džehennem i svejedno Mi je.“ To je vrhunac veličine i uzvišenosti. Iz razmišljanja o sličnim stvarima rađa se poštovanje prema Govorniku, a onda i prema samom govoru.

3. Prisutnost srca i prestanak razmišljanja o drugome – U objašnjenju Allahovih, dž.š., riječi: ... O Jahja, prihvati Knjigu odlučno...[2], rečeno je da to znači s trudom i pregnućem, a prihvatanje Knjige uz trud i pregnuće znači da joj se kod čitanja preda i da svu pažnju njoj posveti. Neko je bio upitan: „Kada učiš Kur'an, da li razmišljaš o nečemu drugom?“, pa je rekao: „A šta bi mi moglo biti draže od Kur'ana pa da o tome mislim?!“ Neki od časnih prethodnika bi ponovno proučili ajet kod čijeg prvog učenja im srce ne bi bilo prisutno. Ova se osobina rađa iz one prethodne, iz poštovanja, jer se samo onaj, koji poštuje govor koji uči, njemu raduje, blizak mu je i nije nehajan spram njega. U Kur'anu ima onoga s čime srce postaje prisno, ako je učač za to pogodan, a kako će tražiti prisnost ako razmišlja o nečemu drugom dok je na mjestima za odmor i raspoloženje?! Onaj koji je raspoložen na mjestima za odmor ne razmišlja ni o čemu drugom. Kažu da u Kur'anu ima polja, bašči, loža, nevjesta, brokata, livada i hanova. Mimovi (slova m) polja su Kur'ana, raovi su bašče, a haovi kur'anske lože. Sure koje počinju s tesbihom jesu kur'anske nevjeste, a one koje počinju sa Ha-Mim jesu brokati Kur'ana. Mufessal sure livade su Kur'ana, a hanovi su ostale sure. Pa kada učač ulazi u kur'anska polja, ubire plodove iz bašči, ulazi u lože, biva s nevjestama, oblači brokat, kada se odmara na livadama i odsjeda u hanskim sobama, to ga u potpunosti obuzme i zabavi od svega drugog, tako da mu srce nije daleko, niti su mu misli raspršene.

4. Promišljanje – Ono je iza prisutnosti srca, jer je moguće da učač ne razmišlja ni o čemu drugom, nego o Kur'anu, ali se ograniči samo na slušanje Kur'ana koji sam uči uopće ne razmišljajući o njemu. Cilj je učenja, ustvari, razmišljanje, zbog toga je sunnet da se Kur'an uči polahko i razgovijetno (po tertilu), jer vanjsko učenje po tertilu omogućava unutarnje razmišljanje. Alija, r.a., kaže: „Nema dobra od ibadeta bez razumijevanja, niti od učenja bez promišljanja.“ Ako onaj koji uči Kur'an može o promišljati jedino na način da više puta ponavlja ajete, neka ih ponavlja, izuzev ako je iza imama, jer ako bi se zadržao u promišljanju jednog ajeta, a imam već uči drugi, neispravno bi postupio, poput onog koji bi se oduševljavao jednom riječju onoga s kojim razgovora, a propustio razumjeti ostatak njegovog govora. Isti je slučaj i ako bi na rukuu slavio Allaha, dž.š., a razmišljao o ajetu koji je imam proučio. I to je šejtansko zavođenje. Prenosi se od Amira ibn Abdul Kajsa da je rekao: „Zaokuplja me šejtansko zavođenje u namazu.“ Neko ga upita: „Nečim ovosvjetskim?“ Na to on reče: „Da se u meni razdvoji šiljak koplja, draže bi mi bilo od toga, nego moje srce zaokuplja razmišljanje o stajanju pred Uzvišenim Gospodarom i kako ću odatle otići.“ On je ovo smatrao šejtanskim zavođenjem, i to je zbilja tako, jer ga je time zabavio da ne razmišlja o onome u čemu se trenutno nalazi. Šejtanu je to moguće jedino ako ga zaokupi razmišljanjem o nekom važnom vjerskom detalju, ali ga time odvlači od onoga što je vrednije. Kada je to spomenuto el-Hasanu, rekao je: „Ako ste to vjerno od njega prenijeli, pa Allah nama to nije dao.“

Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., učio:

Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, Svemilostivog, Samilosnog) i ponovio dvadeset puta.[3]

Ponavljao je da bi promišljao njegovo značenje.

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da im je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jedne noći klanjao ponavljajući samo jedan ajet:

Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.[4]

Temim ed-Dari svu je noć klanjao učeći jedan ajet:

Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao s onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju![5]

Seid ibn Džubejr ibadetio je cijele noći učeći ajet:

... a vi, o grješnici, danas se odvojite...[6]

Neko je od  njih rekao: „Ja počnem učiti sure pa me zaustavi dio koji u njoj primijetim i sve do zore je ne uspijem završiti.“ Također je neko od časnih prethodnika rekao: „Za ajet koji ne promislim i kod kojeg moje srce nije bilo prisutno ne računam da sam dobio nagradu.“ Kazuje se da Ebu Sulejman ed-Darani rekao: „Doista, ja proučim ajet pa se oko njega zabavim četiri ili pet noći i da ne prekinem misao, ne bih s njega prelazio na drugi.“ Prenosi se da se neko od časnih prethodnika zadržao na suri Hud šest mjeseci, ponavljajući je i ne prestajući razmišljati o njoj. Neki gnostik (arif) veli: „Ja svakog petka završim hatmu Kur'ana i svakom mjeseca jednu i svake godine jednu, a jednu učim trideset godina i još je nisam završio.“ To je shodno njegovom promišljanju i istraživanju. Isti je ovaj govorio: „Stavio sam se u poziciju najamnika, radim na dan, sedmicu, mjesec i godinu.“

5. Razumijevanje – Treba shvatiti iz svakog kur'anskog ajeta ono što je u skladu s njim, jer se u Kur'anu spominju Allahove, dž.š., osobine, Njegova djela, sudbine vjerovjesnika, a.s., stanja onih koji su ih poricali te kako su propali. Spominju se, također, Allahove, dž.š., naredbe i zabrane, Džennet i Džehennem.

Kada su u pitanju Allahove, dž.š., osobine u Kur'anu se kaže:

Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.[7]

... Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svime bdije, Silni, Uzvišeni, Gordi.[8]

Treba promišljati značenje ovih imena i osobina kako bi mu se razotkrile njihove tajne, jer se ispod njih kriju zapretana značenja koja se otkrivaju samo upućenima. Na to ukazuje Alija, r.a., svojim riječima: „Nije mi Poslanik, s.a.v.s., povjerio ništa što nije kazao drugima osim što Allah, dž.š., daje Svome robu moć razumijevanja Svoje knjige pa neka svako teži postizanju te sposobnosti.“[9]

Ibn Mesud, r.a., veli: „Ko želi znanje prvih i potonjih generacija neka temeljito proučava Kur'an.“

Najveće kur'anske znanosti nalaze se pod imenima i osobinama Allaha, dž.š.,  jer većina ljudi od toga spozna samo onoliko koliko je na nivou njihova razumijevanja i ne zaranjaju u  njegove dubine. Od Allahovih, dž.š., djela spominje se stvaranje nebesa i Zemlje i dr. Neka učač iz tih ajeta razumije osobine Allaha, dž.š., jer djelo ukazuje na Djelatnika, pa veličina djela ukazuje na Njegovu veličinu. Trebao bi u djelu mimo djela posvjedočiti i samog Djelatnika. Onaj koji spozna Istinitog vidi Ga u svemu, jer sve potječe od Njega, Njemu ide, Njime biva i Njemu pripada. On je, u zbilji, sve. Onaj koji Ga ne vidi u onom što gleda on Ga i nije spoznao. Onaj koji Ga je spoznao, spoznao je da je sve mimo Allaha, dž.š., ništavno i da sve propada osim Njega. Ne da će kasnije propasti, nego da je već sada ništavno, ako uzme u obzir ono što je ono u osnovi, a ne da ono postoji po volji i moći Allaha, dž.š., pa je na osnovu uzročno-posljedične veze postojano, nego je kao zasebna jedinica sasvim ništavno. Ovo je jedan od principa znanja otkrovenja. Zbog toga učač kada uči Allahove, dž.š., riječi:

A zar ne vidite šta biva s onim što posijete?[10]

A zar ne vidite sjeme koje ubacujete...[11]

A zar ne vidite vodu koju pijete...[12]

A zar ne vidite vatru koju palite...[13]

ne bi trebao svoj pogled ograničiti samo na vodu, usjev i sjeme, nego bi trebao promisliti o sjemenu, kapljici čiji su svi dijelovi isti. Onda bi trebao pogledati kako se ona razdvaja na meso, kost, vene i nerve i kako njeni dijelovi formiraju različite oblike: glavu, ruku, nogu, jetru, srce i dr., potom na plemenite osobine sluha, vida, rezonovanja koje ispoljava, kao i na pokuđene osobine srdžbe, strasti, oholosti, neznanja, laži i raspravljanja. Kao što Uzvišeni Allah kaže:

Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo i opet otvoreno raspravlja...[14]

Neka primišlja o ovim neobičnostima da bi se od njih uzdigao do one najneobičnije do osobine iz koje su potekle sve ove neobičnosti, pa će tako stalno gledati u djelo, a vidjeti Djelatnika.

Kada iz kur'anskih ajeta čuje sudbine vjerovjesnika, a.s., kako su u laž utjerivani, fizički maltretirani, a neki od njih i ubijani, neka promisli o neovisnosti Allaha, dž.š., o vjerovjesnicima i o onima kojima su oni poslani, te o tome da kada bi svi oni propali, to uopće ne bi utjecalo na Njegovu vlast. A kada čuje da im je na kraju pružena pomoć, neka promisli o Allahovoj, dž.š., moći i Njegovoj volji da pomogne istinu.

Neka promišljajući stanje onih koji su poricali istinu, kao što su Ad i Semud, i onoga što im se desilo osjeti strah od Allahove kazne i osvete. Neka njegov udio u tome bude uzimanje pouke da će i njega ako bude nemaran, lošeg ponašanja i ako se bude zavaravao prolaženjem vremena, a da ga kazna ne stiže, vjerovatno, stići Allahova srdžba i nad njim se izvršiti suđeno.

Isti je slučaj i kada čuje opise Dženneta i Džehennema i svega ostalog što se navodi u Kur'anu, a ne može se pobrojati sve što bi iz toga trebao razumjeti, jer tome nema kraja, a i svakog čovjeka sljeduje onoliko koliko je obdaren, jer nema ničega ni živog, ni mrtvog, a da nije spomenuto u jasnoj Knjizi:

Reci: „Kada bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.“[15]

Zbog toga je Alija, r.a., rekao: „Kada bih htio, natovario bih 70 deva komentarom sure El-Fatiha.“ Cilj ovoga što smo spomenuli jeste ukazivanje na put razumijevanja da bi se ono ostvarilo, a nije nam uopće bila namjera to iscrpno navesti. Onaj koji ni u najmanjoj mjeri ne razumijeva ono što se nalazi u Kur'anu potpada pod Allahove riječi:

Ima onih koji dolaze da te slušaju, a čim se od tebe udalje, pitaju one kojima je dato znanje: „Šta ono on maloprije reče?“ To su oni čija je srca Allah zapečatio...[16]

Pečat su zapreke koje ćemo navesti kada o tim zaprekama za razumijevanje budemo govorili. Rekli su da murid ne može biti muridom dok u Kur'anu ne nađe sve što hoće, ne razluči manjak od viška u njemu i dok mu među ljudima Gospodar njihov ne bude dovoljan.

6. Oslobađanje od svih zapreka za razumijevanje – Većina ljudi spriječena je da razumije značenja Kur'ana zbog uzroka i zastora koje je šejtan spustio na njihova srca, pa ne vide ljepote kur'anskih tajni. Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Da šejtani ne lebde nad ljudskim srcima, ljudi bi vidjeli nevidljivi svijet (melekut).“[17]

Kur'anska značenja spadaju u nevidljivi svijet, jer sve ono što je izvan osjetila i što se spoznaje samo svjetlom duhovne pronicljivosti spada u nevidljivi svijet. Postoje četiri zapreke za razumijevanje:

a) Da je pažnja usmjerena na pravilan izgovor glasova izvodeći ih iz njihovih ishodišta. Ovim upravlja šejtan koji je zadužen za učače Kur'ana da bi ih udaljio od razumijevanja značenja Allahova, dž.š., govora, pa ih neprestano tjera da ponavljaju glasove, jer im se čini, da nisu izašli iz njihovih pravih ishodišta. Tako njegovo razmišljanje biva svedeno na ishodišta glasova, pa  kako onda da mu se otkriju zanačenja?! Šejtan se najdraže smije onome ko je pokoran ovakvom zavođenju;

b) Da slijepo slijedi određeni mezheb (pravac u mišljenju) koji je putem tradicije upoznao, ustalio se u njemu i odlučan je da mu bude privržen na osnovu slijeđenja onoga što je čuo, a nije do toga došao putem duhovne pronicljivosti ili osvjedočenjem. Ovakvu osobu njeno uvjerenje sputava da izađe izvan tih granica, tako da joj ništa izvan njena uvjerenja ne može na um pasti, te se tako njeno razumijevanje zaustavlja na onome što je čula. Ako munja u daljini bljesne i ukaže mu se neko značenje koje se razlikuje od onoga što čuje, šejtan slijepog slijeđenja, žestoka ga napada govoreći mu: „Kako ti to može na um pasti, a u suprotnosti je s uvjerenjem tvojih očeva?!“ Pa pomisli da je to šejtansko zavođenje, udalji se od njega i kloni se sličnih razmišljanja. Zbog ovoga sufije kažu: „Znanje je zastor“, a pod znanjem su podrazumijevali ova uvjerenja na kojima većina ljudi istrajava preuzimajući ih isključivo slijepim slijeđenjem ili kroz dijalektičke pojmove koje su vatreni pobornici tih mezheba ustanovili i prenijeli drugima. Stvarno znanje jeste ono koje je izraz otkrovenja i osvjedočenja svjetlom duhovne pronicljivosti, pa kako može biti zastor kada je ono, ustvari, krajnji cilj?! Znanje stečeno ovim slijepim slijeđenjem nekada može biti ništavno, te tako biva zaprekom razumijevanju Kur'ana. Takav je slučaj kada onaj koji vjeruje da je Božiji istiva arša njegovo tjelesno zaposjedanje i ustaljivanje na njemu, ili ako mu npr. na um padne da je El-Kuddus Onaj koji je čist od svega onoga što je moguće pripisati Njegovim stvorenjima, nije moguće da mu se to znanje koje je stekao slijepim slijeđenjem ukorijeni u njegovoj duši..., a da se ukorijeni u duši, dovelo bi ga do drugog, trećeg i daljnjih otkrovenja. Međutim, on će nastojati da to iz svoga uma odstrani jer je proturječno onome što je slijepim slijeđenjem usvojio.

Znanje koje smo stekli slijepim slijeđenjem može biti i ispravno, a da nas opet spriječi od razumijevanja kur'anskih ajeta i otkrovenja, jer istina u koju su ljudi zaduženi da vjeruju ima nivoe i stepene, ima vidljivi princip i skrivenu dubinu. Uporno insistiranje na vanjskom sprečava dopiranje do skrvene dubine, kao što smo spomenuli u razlici između vanjskog i unutarnjeg znanja u Knjizi o temeljima vjerovanja;

c) Da je ustrajan u činjenju grijeha, ili da mu je svojstvena oholost, ili općenito da je kušan strašću kojoj se na ovom svijetu pokorava. Sve ovo je uzrok tamnjenja i hrađanja srca. To je poput prljavštine na ogledalu koja sprečava da se jasnoća istine ukaže, što je, inače, najveći zastor srca kojim su mnogi zastrti. I što su strasti prisutnije, to su značenja Allahova, dž.š., govora više zastrta, a kada god se tereti ovoga svijeta skinu sa srca, približi mu se ukazivanje značenja govora. Srce je poput ogledala, strasti poput hrđe, a kur'anska značenja poput slika koje se vide na ogledalu. Vježbanje srca uklanjanjem strasti jeste poput glačanja ogledala. Zbog toga Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Kada moji sljedbenici budu cijenili dinar i dirhem, ostat će bez dostojanstva islama, a kada napuste naređivanje dobra i zabranjivanje zla, bit će uskraćeni za blagoslov Objave.[18]

El-Fudajl je rekao: „Ovo znači da će im biti uskraćeno razumijevanje Kur'ana.“ Allah, dž.š., je kao uvjet za razumijevanje Allahove knjige i mogućnost opomene postavio pokornost Njemu.

... da bi razmislio i opomenuo se svaki rob kioji je Gospodaru svome pokoran...[19]

... a pouku će prihvatiti samo onaj koji se Njemu obraća...[20]

Samo oni koji pameti imaju pouku primaju![21]

Onaj koji daje prednost ovosvjetskim iluzijama nad ahiretskim blagodatima ne može se ubrojiti među pametne i zbog toga mu se ne mogu ni razotkriti tajne Knjige;

d) Da pročita egzoterični komentar Kur'ana i da vjeruje da su jedina značenja kur'anskih riječi ona koja su obuhvaćena predajama Ibn Abbasa, Mudžahida i dr., a da je sve ostalo izvan toga racionalno tumačenje Kur'ana, a onaj koji racionalno tumači Kur'an već je sebi pripremio mjesto u Džehennemu. Ovo je također jedna od velikih zapreka razumijevanju Kur'ana. Objasnit ćemo smisao racionalnog tumačenja Kur'ana u četvrtom poglavlju, te da to ne proturječi riječima Alije, r.a.: „... osim što Allah daje čovjeku mogućnost rzumijevanja Knjige“, jer da je značenje onaj vanjski tekst koji se prenosi o njemu, ljudi se ne bi podvajali.

7. Specificiranje – Pod njim se podrazumijeva da pretpostavi da se baš njemu upućuje sav govor u Kur'anu, pa kada čuje naredbu ili zabranu, da shvati da je to njemu naređeno, tj. zabranjeno. Ako čuje obećanje ili prijetnju, da to shvati na isti način. Ako sluša kazivanja o prošlim narodima i vjerovjesnicima, znat će da im nije svrha da budu uspavanke, nego im je cilj da se iz njih uzmu pouke, i da iz njihovih sadržaja uzme ono što mu je potrebno. Nema nijednog kazivanja u Kur'anu, a da mu sadržaj nije koristan za Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegove sljedbenike. Zbog toga Allah, dž.š., kaže:

... zato su da njima srce tvoje učvrstimo...[22]

Stoga, neka čovjek pretpostavi da je Allah, dž.š., srce njegovo učvrstio kazivanjem o sudbini vjerovjesnika, a.s., njihovom strpljenju kod uznemiravanja i postojanosti u Allahovoj vjeri dok su očekivali pomoć Allaha, dž.š. Kako da to ne pretpostavi kada Kur'an nije objavljen Božijem Poslaniku, s.a.v.s., samo zbog njega, nego je lijek, uputa, milost i svjetlo svim svjetovima?! Zbog toga Allah, dž.š., naređuje svima da zahvaljuju na blagodati Kur'ana. Tako kaže:

I neka vam je na umu blagodat kou vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje...[23]

Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite...[24]

A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudimo ono što im se objavljuje...[25]

Tako Allah navodi zbog ljudi primjere njihove...[26]

I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje...[27]

Ovaj je Kur'an putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji čvrsto vjeruju.[28]

To je objašnenje svima ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje.[29]

Ako Svoj govor upućuje svim ljudima, to znači da ga upućuje i svakom pojedincu, pa tako i tom pojedincu koji uči Kur'an.

A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem...[30]

Muhammed ibn Kab el-Kurezi kaže: „Do koga dopre Kur'an, kao da s njim izravno Allah razgovara.“

Ako ovo shvati, neće izučavnaje Kur'ana smatrati svojim poslom, nego će ga učiti kao što rob čita knjigu svoga gospodara koju mu je ovaj napisao da je prostudira i radi po njenim zahtjevima. Zato je neki od islamskih učenjaka rekao: „Ovaj su Kur'an pisma koja su nam stigla od našeg Gospodara s obavezama prema Njemu. Promišljamo o njima u namazima, pridržavamo ih se i u osami, a izvršavamo ih kao vid pokornosti i kroz sunnete koje svi slijedimo.“

Malik ibn Dinar veli: „Šta je Kur'an zasijao u vaši srcima, o učači Kur'ana? Kur'an je za vjernike proljeće, kao što je kiša proljeće za zemlju.“

Katade je rekao: „Svaki onaj ko je bio u kontaktu s ovim Kur'anom, rastao se s njim s dobitkom ili gubitkom.“ Allah, dž.š., kaže:

On je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.[31]

8. Doživljavanje kur'anskog teksta – Ovo podrazumijeva da mu srce primi različite utjecaje shodno raznolikosti ajeta, pa da bude, zavisno od onoga što razumije, u posebnom stanju i s posebnim osjećanjima, koji će mu karakterizirati srce, kao što su: tuga, strah, nada i dr. Kada god se upotpuni spoznaja, strahopoštovanje će biti pretežno stanje njegovog srca, jer sputavanje preovladava kur'anskim ajetima, tako da se ne može naći spominjanje oprosta i milosti, a da nisu povezani s uvjetima koji otežavaju arifu da ih ostvari, kao što su Allahove, dž.š., riječi: Ja ću sigurno oprostiti, a onda je to popratio s četiri uvjeta: onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje.[32]

Ili kao što su Allahove, dž.š., riječi, u kojima je spomeno četiri uvjeta:

Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.[33]

Tamo gdje je koncizan spominje samo jedan objedinjavajući uvjet, pa tako kaže:

... milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine (muhsinun)...[34]

To je zato jer ihsan (dobrohotnost) obuhvata sve. Ovo će naći svaki onaj koji lista Kur'an od početka do kraja. Ko ovo razumije, prikladno je da strahopoštovanje i tuga budu njegovo stanje. Zbog toga je El-Hasan rekao: „Tako mi Allaha, ne osvane dan u kojem Allahov rob uči Kur'an i vjeruje u njega, a da mu se tuga ne poveća, a radost umanji; ne poveća plakanje, a smijeh umanji; poveća umor i zalaganje, a umanji odmor i dangubljenje.“ Vuhejb ibn el-Verd kaže: „Promatrali smo ove hadise i vazove pa nismo našli ništa da više raznježuje srca i da jače priziva tugu od učenja Kur'ana, njegova promišljanja i udubljivanja u njegova značenja.“ Utjecaj učenja  na učača ogleda se u tome da on bude u skladu s proučenim ajetom, pa će se tako kod prijetnji i vezivanja oprosta za brojne uvjete skupiti od straha, kao da je skoro umro. Kod obećanja i siticanja neograničenog oprosta radovat će se kao da će od radosti poletjeti, kod spominjanja Allaha, Njegovih osobina i imena pognut će glavu iz poniznosti prema Njegovoj uzvišenosti, osjećajući Njegovu veličinu. Kod učenja ajeta u kojima nevjernici pripisuju Allahu, dž.š., apsurdne stvari, kao što je pripisivanje djeteta ili drūge, spustit će glas i u svojoj nutrini osjećat će se skršenim iz stida zbog ružnoće njihovih izjava. Kod opisa Dženneta u njegovoj će se nutrini javiti čežnja za njim, a kod opisa Džehennema zadrhtat će iz straha od njega.

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao Ibn Mesudu. „Uči mi!“, on je rekao: „Započeo sam suru En-Nisa, a kada sam došao do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?[35], vidio sam kako su mu suze potekle i reče: „Sada je dosta.“

Ovo je stoga što mu je osvjedočenje tim stanjem obuzelo srce u cijelosti. Bilo je među onima koji su osjećali strah prema Allahu, dž.š., onih koji bi padali u nesvijest kada bi se učili ajeti o prijetnjama. Neki su od njih čak umrli slušajući te ajete. Ovakava stanja onoga koji uči Kur'an izvode iz pozicije da samo prepričava Allahove riječi, jer kada prouči: ...ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu...[36], a ne boji se, on te riječi samo prepričava.

Kada prouči: ... u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratititi...[37], a nije u stanju uzdanja i obraćanja, on to samo prepričava.

Kada prouči: ... Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke na koje nas budete stavljali...[38], neka bude u stanju strpljivosti ili odlučnosti, tj. da bude strpljiv da bi osjetio slast u učenju. Ako nema ove osobine, i srce mu se ne nalazi u ovim stanjima, jedino što ima od učenja jeste pokretanje jezika uz jasno prokletstvo na sebe, jer se u Allahovim, dž.š., riječima kaže:

Neka Allahovo prokletstvo stigne one koji nasilje čine...[39]

O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate![40]

... a oni, bezbrižni, ne mare za to...[41]

Zato se ti okani onoga koji Kur'an izbjegava i koji samo život na ovome svijetu želi...[42]

A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.[43]

Na ovakvu osobu se odnose Allahove, dž.š., riječi:

Neki od njih su neuki, oni ne znaju za Knjigu, nego samo za gatke...[44]

Allah, dž.š., kaže:

A koliko ima znamenja na nebesima ina Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću![45]

Kur'an objašnjava te znakove na nebesima i Zemlji. Kada god pređe preko njih, i oni ne izvrše utjecaj na njega, on im je glavu okrenuo. Zbog toga je rečeno: „Onog koji ne usvaja kur'anske plemenite osobine kada uči Kur'an Allah, dž.š., ga doziva: 'Šta ti imaš s Mojim govorom kada Mi leđa okrećeš?! Ostavi Moj govor ako Mi se ne pokaješ!'“ Grješnik koji uči Kur'an i stalno ga ponavlja sliči onome koji svakoga dana po nekoliko puta pročita pismo vladara u kojem mu on nalaže da izgrađuje njegovo kraljevstvo, a on radi na njegovu upropaštavanju i ograničava se samo na studiranje pisma. Možda bi se, kada bi napustio iščitavanje pisma dok radi suprotno njegovim uputama, udaljio od ismijavanja vladareva govora i njegove mržnje kojoj se izlaže. Zbog toga je Jusuf ibn Esbat rekao. „Pomislim da učim Kur'an, pa kada se sjetim svega što se u njemu nalazi, uplašim se mržnje, pa se okrenem ka slavljenju Allaha, dž.š., i traženju oprosta.“

Na onoga ko ne postupa po Kur'anu odnose se Allahove, dž.š., riječi:

... oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili![46]

Zbog rečenog kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:

„Učite Kur'an dok su vam oko njega srca složna i dok ga vaša bića upijaju, a kada se raziđete, vi ga onda ne učite.“

U drugoj predaji se kaže:

„... a kada se raziđete, ostavite ga!“[47]

Allah, dž.š., kaže:

Oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.[48]

Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Najljepše uči Kur'an onaj koga kada čuješ da uči, vidiš da se Allaha, dž.š., boji!“[49]

„Najviše se žudi slušati Kur'an od onoga koji se Allaha, dž.š., boji!“[50]

Misli se da je zbog bliskosti ovih stanja srcu i što se u praksu provode, u protivnom napor u pokretanju jezika kod izgovaranja harfova je zanemarljiv. Zbog toga je neki učač Kur'ana rekao: „Učio sam Kur'an pred svojim šejhom, a onda sam se vratio da ga proučim po drugi put, pa me je izgrdio, rekavši mi: 'Od učenja Kur'ana preda mnom napravio si posao, idi i uči ga pred Allahom, dž.š., i gledaj šta ti naređuje, a šta ti zabranjuje.'“

Na ovo su ashabi, r.a., obraćali pažnju u svim stanjima i poslovima. Božiji Poslanik, s.a.v.s., umro je kada je bilo 20.000 ashaba, a samo njih šesterica znali su Kur'an napamet, od kojih o dvojici postoje kontradiktorne informacije. Većina njih znala je napamet svega jednu ili dvije sure.[51] Onaj koji bi napamet znao sure El-Bekare i El-En'am smatrao se alimom. Jedan od njih kada je došao da nauči Kur'an i kada je stigao do riječi Allaha, dž.š.: Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj  ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga[52], rekao je: „Ovo je dovoljno!“ I otišao je. Božiji Poslanik, s.a.v.s., tada je rekao: „Ode čovjek, a već je razumio vjeru!“[53]

Veličanstvena su ovakva stanja koja Allah, dž.š., daruje srcu vjernika nakon razumijevanja jednog ajeta, a od samog pokretanja jezika mala je fajda. Štaviše, onaj koji samo jezikom uči Kur'an, a izbjegava ga prakticirati, mogao bi biti od onih na koje aludiraju Allahove, dž.š., riječi:

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.[54]

„Evo zašto“ – reći će On – „dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.“[55]

Tj. napustio si ih, nisi obraćao pažnju na njih i nisi se njima zamarao. Za onoga koji u potpunosti ne izvrši naredbu kaže se da ju je zanemario, a kod učenja Kur'ana nužno je da zajednički učestvuju jezik, um i srce. Udio je jezika da pravilno izgovara harfove učeći polahko i razgovijetno, udio uma da pojašnjava značenja, a udio srca da uzima pouku i da doživi kur'anski tekst udaljavajući se od zabranjenog, a prihvatajući naređeno. Prema tome, jezik uči polahko i razgovijetno, um prevodi, a srce uzima pouku.

9. Uzdizanje – Pod tim mislim da se uzdiže sve dok ne bude slušao Kur'an od Allaha, dž.š., a ne od sebe. Tri su nivoa učenja Kur'ana. Najniži jeste kada čovjek zamisli da uči Kur'an Allahu, dž.š., stojeći pred Njim, a On ga gleda i sluša. Kod ovakvog zamišljanja njegovo stanje će karakterizirati moljenje, umiljavanje, preklinjanje i ponizno traženje. Drugi nivo jeste da srcem svjedoči da ga Allah, dž.š., gleda, da se njemu obraća Svojim ljubaznostima i da s njim prisno razgovara darujući ga blagodatima i dobročinstvom. Njegovo stanje jeste stanje stida, iskazivanja poštovanja, slušanja i razumijevanja. Treći nivo jeste da u govoru vidi Govornika, u riječima Njegove osobine, pa ne obraća pažnju na sebe niti na učenje Kur'ana, niti na zavisnost blagodati o učenju, s obzirom da mu se blagodati ukazuju, nego mu je pažnja usredređena na Govornika, njegovo je razmišljanje stalo na Njemu, kao da se udubljivanjem u posmatranje Govornika isključio iz svega drugog. To je stepen Allahu bliskih (mukarrebun), drugi je stepen sretnih (ashabul-jemin), a svi ostali nivoi jesu nivoi nemarnih (gafilun). O najvišem nivou govori Džafer ibn Muhammed es-Sadik, r.a., kada kaže: „Tako mi Allaha, Allah, dž.š., otkriva se Svojim stvorenjima kroz Svoj govor, ali oni ne gledaju.“ Također je, kada su ga pitali o stanju koje ga je zadesilo u namazu kada je pao u nesvijest, pa kada je došao sebi, nakon njihova zapitkivanja o tome, rekao: „Neprestano sam ponavljao jedan ajet svome srcu dok ga nisam čuo od samog Govornika, pa moje tijelo nije moglo izdržati izravno viđenje Njegove svemoći.“ U ovakvom stanju uvećva se slast prisnog razgovora. Zbog toga je neki mudrac rekao: „Učio sam Kur'an i ne osjetih slasti u tome, sve dok ga nisam proučio tako kao da slušam Poslanika, a.s., kako ga uči svojim ashabima. Zatim sam se podigao na viši nivo pa sam ga učio tako kao da čujem Džibrila, a.s., kako ga dostavlja Poslaniku, s.a.v.s., a onda me je Allah, dž.š., izdigao na sljedeći novo, pa ga ja sada slušam od samog Govornika. U tom stanju našao sam slasti i uživanje i ne mogu da izdržim bez njega.“ Osman i Huzejfe, r.a., govorili su: „Da su srca čista, ne bi se mogla zasititi učenja Kur'ana.“ Oni su ovo rekli stoga što se čistoćom podiže ka osvjedočenju Govornika u govoru. Zbog navedenog je Sabit el-Bunani rekao: „Mučio sam se sa Kur'anom 20 godina i uživao sam u njemu 20 godina.“ Osvjedočenjem Govornika mimo svega drugog učač izvršava Allahove, dž.š., riječi:

Zato požurite Allahu...[56]

Ne prihvatajte drugog boga osim Allaha...[57]

Ko ga ne vidi u svemu, vidi ostalo, a svako usmjeravanje pažnje nečemu drugom mimo Allaha, dž.š., jeste određeni vid skrivenog širka. Iskreno vjerovanje u Allahovu jednoću sastoji se u tome da u svemu što gleda vidi samo Allaha, dž.š.

10. Odricanje – Pod tim podrazumijevam da sebi odrekne bilo kakvu snagu i moć i da na sebe gleda očima zadovoljstva i čistoće od grijeha. Kada uči ajete obećanja ili pohvala dobrih, neka sebe tu ne vidi, nego  neka u njima prepozna one koji su potpuno uvjerni (mukinun) i istinoljubivi (siddikun) i da se nada da će ga Allah, dž.š., s njima sastaviti. Kada uči ajete u kojima se govori o mržnji i prijekoru upućenom grešnicima i aljkavima u izvršavanju obaveza, tu će sebe prepoznati, pa će iz straha bojazni zamisliti da se njemu govor upućuje. Zbog toga Ibn Omer, r.a., govoraše: „Bože moj, tražim oprost od Tebe za nasilje i kufr koji činim“, pa ga neko upita: „Dobro, nasilje, ali otkud kufr?!“ Na to je Abdullah proučio ajet:

Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan (keffar).[58]

Neko je upitao Jusufa ibn Esbata: „Šta moliš kada učiš Kur'an?“ '“Šta ću moliti?! Tražim oprost od Allaha, dž.š., za svoje propuste po 70 puta.“ Pa kada pri učenju Kur'ana sebe vidi da čini propuste, takvo njegovo viđenje uzrok je njegovu približavanju Allahu, dž.š. Prema onome koji vidi daljinu u blizini, Allah, dž.š., bit će milostiv dok je u stanju straha, što će ga odvesti do drugog nivoa blizine koji iznad straha. A ko vidi blizinu u daljini bit će zavaran da je siguran, što će ga odvesti na drugi nivo daljine koji je niži od onoga na kojem je. Kada se god vidi da je sobom zadovoljan, on je svojim nefsom zakriljen. A kada pređe granicu obraćanja pažnje na sebe i kod učenja Kur'ana primjećuje jedino Allaha, dž.š., otkrit će mu se tajna nevidljivog svijeta (melekut). Ebu Sulejman ed-Darani, r.a., kazuje: „Ibn Sevban je obećao svome bratu da će mu doći na sehur pa je zakasnio, tako da se i zora pojavila. Sutradan ga je brat sreo i rekao mu: 'Obećao si mi da ćeš sehuriti kod mene, pa si prekršio obećanje.' Na to mu on reče: 'Da nisam imao dogovoreno s tobom, ne bih ti govorio šta me je spriječilo da ti ne dođem. Kada sam klanjao jaciju, rekoh sebi: 'Klanjat ću vitr-namaz prije nego što ti dođem, jer nisam siguran kada ću umrijeti. Pa kada sma učio dovu vitr-namaza, uzdignut sam u zelenu bašču s raznim džennetskim ružama i neprestano sam u njih gledao sve dok nisam osvanuo.'“

Ova su otkrovenja moguća samo poslije odricanja od nefsa i nakon što se prestane obraćati pažnja na njega i njegove porive. Zatim će se ova otkrovenja ograničiti shodno stanjima onoga koji ih doživljava, pa kada uči ajete o nadi i kada njime preovladavaju pozitivna očekivanja, otkrit će mu se slike Dženneta i posmatrat će ih kao da ih očima gleda. A ako je njime preovladao strah, otkrit će mu se Džehennem, tako da će vidjeti razne vrste njegovih kazni. To je stoga što govor Allaha, dž.š., obuhvata ugodno olakšanje, ali i turobne teškoće, ono što budi nadu, ali i ono što izaziva strah, a to je shodno Njegovim osobinama, među kojima su samilost, ljubaznost, osvetoljubivost i spremnost na kažnjavanje. Tako shodno viđenju Božijih riječi i osobina, čovjek prelazi u različita stanja, a kod svakog stanja biva spreman za otkrovenje onoga što je podudarno i blisko njegovom stanju, jer se u njemu nalaze riječi Zadovoljnog, riječi Srditog, riječi Dobročinitelja, riječi Osvetnika, riječi Silnog, Gordog, Koga ništa ne brine, ali i riječi Saosjećajnog, Naklonjenoga, Koji ništa ne zanemaruje.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din (Oživljavanje vjerskih znanosti), knjiga 2, Bookline d.o.o., prijevod djela: grupa prevodilaca, Sarajevo, 2004, str. 253–277.

[1] El-Vakia, 79.

[2] Merjem, 12.

[3] Hadis o tome da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., učio: Bismillahir-Rahmanir-Rahim ( U ime Allaha, Svemilostivog, Samilosnog) i ponovio dvadeset puta bilježi Ebu Zerr el-Herevi u svom Mu'džemu u predaji Ebu Hurejre sa slabim nizom prenosilaca.

[4] Hadis Ebu Zerra, r.a., u kojem se kaže da im je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jedne noći klanjao ponavljajući samo jedan ajet: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si (El-Maide, 118), navode En-Nesai u svojoj zbirci El-Kubra i Ibn Madže s vjerodostojnim nizom prenosilaca.

[5] El-Džasije, 21

[6] Ja-Sin, 59.

[7] Eš-Šura, 11.

[8] El-Hašr, 23.

[9] Hadis Alije, r.a.: „Nije mi Poslanik, s.a.v.s., povjerio ništa što nije kazao drugima osim što Allah, dž.š., daje Svome robu moć razumijevanja Svoje knjige pa neka svako teži postizanju te sposobnosti“, bilježi  En-Nesai u predaji Ebu Džuhajfe u kojoj se kaže: „Pitali smo Aliju: 'Da li imate nešto od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., mimo Kur'ana?', pa je rekao: 'Ne, tako mi Onoga koji daje da sjeme nikne i koji je dušu stvorio, osim što Allah dadne čovjeku da ruzumije Njegovu Knjigu...'“ Kod El-Buharija se nalazi u sljedećoj verziji: „Imate li nešto od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., čega nema u Kur'anu...“, a u drugoj predaji stoji: „... drugom prilikom je rekao: 'Čega nema kod drugih ljudi?'“ Kod Ebu Davuda i En-Nesaija navodi se na sljedeći način: „Rekosmo: 'Da li ti je povjerio Allahov Poslanik, s.a.v.s., nešto što nije povjerio drugima?' Odgovorio je: ' Nije, osim ovoga što se nalazi u ovoj mojoj knjizi...', a nije spomenuo '...razumijevanje Kur'ana...'“

[10] El-Vakia, 63.

[11] El-Vakia, 58.

[12] El-Vakia, 68.

[13] El-Vakia, 71.

[14] Ja-Sin, 77.

[15] El-Kehf, 109.

[16] Muhammed, 16.

[17] Hadis: Da šejtani ne lebde nad ljudskim srcima, ljudi bi videli nevidljivi svijet (melekut), ranije je naveden u Knjizi o tajnama namaza.

[18] Hadis prenosi Ibn Ebu ed-Dun'ja u djelu El-Emru bil-maruf kao mu'dal predaju od El-Fudajla ibn Ijada,koji kaže: „Spomenut je od Vjerovjesnika, s.a.v.s.“

[19] Kaf, 8.

[20] El-Mu'min, 13.

[21] Ez-Zumer, 9.

[22] Hud, 120.

[23] El-Bekare, 231.

[24] El-Enbija, 10.

[25] En-Nahl, 44.

[26] Muhammed, 3.

[27] Ez-Zumer, 55.

[28] El-Džasije, 20.

[29] Alu Imran, 138.

[30] El-En'am, 19.

[31] El-Isra, 82.

[32] Ta-Ha, 82.

[33] El-Asr

[34] El-'Araf, 56.

[35] En-Nisa, 41.

[36] Junus, 15.

[37] El-Mumtehine, 4.

[38] Ibrahim, 12.

[39] Hud, 18.

[40] Es-Saff, 3.

[41] El-Enbija, 1.

[42] En-Nedžm, 29.

[43] El-Hudžurat, 11.

[44] El-Bekare, 78.

[45] Jusuf, 105.

[46] Alu Imran, 187.

[47] Hadis: Učite Kur'an dok su vam oko njega srca složna i dok ga vaša bića upijaju, a kada se raziđete, vi ga onda ne učite – u drugoj predaji se kaže: ... a kada se raziđete, ostavite ga, jeste muttefekun alejhi u predaji Džunduba ibn Abdullaha el-Bedželija s posljednjom formulacijom, ali bez riječi: ... i dok ga vaša bića upijaju...

[48] El-Enfal, 2.

[49] Navodi ibn Madže u Džabirovoj predaji sa slabim nizom prenosilaca.

[50] Bilježi Ebu Abdullah el-Hakim, kako spominje Ebul-Kasim el-Gafiki u djelu Fedailul-Kur'an.

[51] O predaji: „Božiji Poslanik, s.a.v.s., umro je kada je bilo 20.000 ashaba, a samo njih šesterica znali su Kur'an napamet, od kojih o dvojici postoje kontradiktorne informacije. Većina njih znala je napamet svega jednu ili dvije sure“ kažem da se pod riječima: „... umro je kada je bilo 20.000 ashaba...“ možda misli samo na one u Medini, jer, u protivnom prenosimo od Ebu Zur'e er-Razija da je rekao: „Preselio je, a iza njega je ostalo 114.000 ashaba, onih koji su slušali i prenosili hadise od njega.“ A kada je riječ o onima koji su u njegovo vrijeme znali Kur'an napamet, u oba Sahiha se od Enesa prenosi da je rekao: „Cijeli su Kur'an u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., napamet znala sam o četverica, svi su bili ensarije: Ubejj ibn Ka'b, Mu'az ibn Džebel, Zejd i Ebu Zejd.“ Upitah: „A ko je Ebu Zejd?“ Reče: „Jedan od mojih amidža.“

Ibn Ebu Šejbe, kao sastavljač zbirke, dodaje mursel-predaju Eš-Ša'bija, Ebu ed-Derdaa i Seida ibn Ubejda. U oba Sahiha navodi se u predaji Abdullaha ibn Amra sljedeće: „Tražite da vam Kur'an uče četverica: Abdullah ibn Mesud, Salim, štićenik Ebu Huzejfe, Muaz ibn Džebel i Ubejj ibn Ka'b.“ Ibn el-Enbari prenosi svojim nizom prenosilaca od Omera da je rekao: „Uzoran je od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., među prvim njegovim sljedbenicima, bio onaj koji je znao jednu suru ili sl.“ Niz prenosilaca mu je slab, a nalazi se i kod Et-Tirmizija, koji ga smatra dobrim u predaji Ebu Hurejre, koji je rekao: „Slao je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednu delegaciju sastavljenu od više članova, pa je zatražio od njih da uče Kur'an, ispitujući ih koliko Kur'ana znaju napamet, pa je došao do jednog od najmlađih i upitao ga: 'Koliko ti znaš, mladiću?' Odgovori: 'Znam toliko i toliko, i suru El-Bekare.' 'Znaš suru El-Bekare?', priupita ga Božiji Poslanik, s.a.v.s. 'Da', odgovori mladić. 'Idi, ti si im vođa!', reče mu Poslanik.“

[52] Ez-Zilzal, 8.

[53] Bilježi Ebu Davud, En-Nesai u svojoj zbirci El-Kubra, Ibn Hibban, El-Hakim, koji ga smatra vjerodostojnim u predaji Abdullaha ibn Omera u kojoj stoji: „...došao je neki čovjek Božijem Poslanik, s.a.v.s., pa ga je zamolio: 'Poduči me Kur'anu, Božiji Poslaniče...'“ U njoj još stoji: „... Božiji Poslanik, s.a.v.s., podučio ga je suri Ez-Zilzal do njenog kraja na što je čovjek rekao: 'Tako mi Onoga koji te je s istinom poslao, ja na ovo nikada ništa neću dodati', a onda je čovjek otišao, što je Poslanik, s.a.v.s., popratio riječima. 'Uspjela je ljudina, uspjela je ljudina!'“ Kod Ahmeda, En-Nesaija u njegovoj zbirci El-Kubra navodi se predaja Sa'saa, El-Ferezdekovog amidže, u kojoj stoji da je on akter ovog slučaja pa je rekao: „Dovoljna mi je! Ne brine me čak ako ne bi nijednu drugu čuo.“

[54] Ta-Ha, 124.

[55] Ta-Ha, 126.

[56] Ez-Zarijat, 50.

[57] Ez-Zarijat, 51.

[58] Ibrahim, 34.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 14 puta

Magazin Ašk