četvrtak, 10 Oktobar 2013 08:58

Metode tumačenja Kur'ana

Autor: dr. Enes Karić


Tokom četrnaestovjekovnog tumačenja Kur'ana mufessiri su ustanovili različite metode posredstvom kojih su tumačili njegova značenja i u svom vremenu objašnjavali njegovu poruku. U jednom širem kontekstu može se reći da su metode tumačenja Kur'ana u biti načini prevođenja Kur'ana svome dobu i iz svog doba. Vječni Kur'an neprestano se otkriva mnogim vremenima.

Prije negoli se ukaže na najvažnije metode tumačenja Kur'ana, nužno je reći da kur'anski stil nije pogodan za mnoge načine istraživanja. Historičar u njemu ne može naći datume ili ere, stručnjak za predislamsku poeziju ne nalazi u Kur'anu metar ili rimu predislamske poezije, paleograf će imati dosta neprilika jer su mnoge „strane“ riječi u Kur'anu u dobroj mjeri arabizirane, a i samo kur'ansko pismo prošlo je kroz nekoliko etapa svoga razvoja. Unatoč svim tim teškoćama, u tefsirskoj literaturi nalazimo da su se još od samih početaka tumačenja Kur'ana izdiferencirale različite metode tumačenja i različiti tretmani Teksta.

S obzirom na to da je kur'anski stil neuobičajen, a sama kazivanja poput blijeskova munja, i s obzirom na to da Kur'an rijetko objašnjava riječi „horizontalno“, prvi se njegovi recipijenti pitaju kakva je nakana nekih njegovih kazivanja. Poznato je da su mekanski idolopoklonici govorili da je Poslanik vrač ili ludak (kāhin ev medžnūn) jer su im se u početku ajeti doimali kao stihovi arapskih proricatelja. Međutim, očito je da jezik nekog kāhina nikada ne nudi bereket kakav je sadržan u jeziku Kur'ana. Može se kazati da je jezik Kur'ana od samog početka pa sve do danas bio glavna determinanta svih metoda u tumačenju njegovog Teksta.
Prema literaturi kojom raspolažemo, uočavamo da je do danas postojalo mnoštvo metoda u tumačenju Kurana i da su se posebno izdiferencirala ova tumačenja:

  1. tumačenje Kur'ana Kur'anom
  2. tumačenje Kur'ana Tradicijom
  3. racionalno tumačenje Kur'ana
  4. lingvističko tumačenje
  5. stilističko tumačenje
  6. sufijsko ili ezoteričko tumačenje
  7. znanstveno tumačenje
  8. historijsko tumačenje
  9. tematsko tumačenje
  10. ostala tumačenja

Historijski je najstarija prva metoda u tumačenju Kur'ana, dok se historijsko tumačenje, kao i znanstveno, smatraju mladim i skorašnjim. Između drugih metoda koje nismo spomenuli izdvaja se i orijentalističko kritičko-historijsko, koje je među novijim pokušajima tumačenja Kur'ana.

Tumačenje Kur'ana Kur'anom

Rečeno je na prethodnim stranicama da kur'anska fabula u mnogobrojnim kazivanjima nije niti u formi pripovijesti, niti drame, niti mudrih maksima, itd., već da se Kur'an odlikuje posebnim stilom. Česta su ponavljanja koja to u biti i nisu - nekada Kur'an na jednom mjestu, kao što tvrdi Muhammed Husejn Zehebi, iznosi opširno pojedinosti koje su na drugim mjestima koncizno rečene. Primjerice, od mnogobrojnih kazivanja o čovjeku i njegovom padu na Zemlju ponekad se najviše govori o Iblisu i njegovoj „drami“, nekada se ističu meleki i njihovo pitanje koje su uputili Bogu, a često je u centru sam čovjek i njegova „drama“. Otuda će mnogi metodolozi tefsirske nauke primijetiti da u Kur'anu, zapravo, i nema opetovanja, već da se uvijek iznosi neki novi momenat, nešto što na drugim mjestima nije istaknuto u prvom planu. Stil Kur'ana je zato pričinjavao teškoće kako islamskim tako i neislamskim znanstvenicima, jer čovjek je sklon da u Kur'anu prepoznaje „kontradiktornost“ ukoliko ne prouči sve o čemu Kur'an u različitim kontekstima govori. Zbog toga je bilo nužno da se kao primarni metod u tumačenju Kur'ana ustanovi tumačenje Teksta samim Tekstom. Jer, „ono što je Kur'an iznio na jednom mjestu sažeto, na drugom je prošireno, što je na nekom mjestu nejasno rečeno, na drugom je objašnjeno.“

Problematika općenitih i posebnih ajeta te problematika poopćavanja i postupak gdje se tekst smatra specifičnim jedan je od načina tumačenja Kur'ana samim Kur'anom.

Kao klasičan primjer gdje sam Kur'an tumači sebe uzimaju se mnogi ajeti. Tako 37. ajet sure Bekare govori da je Adem primio „neke riječi od Gospodara svoga, i On mu oprosti“, a Ademove riječi nalazimo u 23. ajetu sure Ea`raf:

„I oni rekoše: „Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tad među stradalnicima mi!“. Smatra se da se ova dva ajeta međusobno nadopunjuju i da se razgovijetno zna da su tada Adem, a.s., i njegova žena izgovorili riječi pokajanja. Isto tako se uzima da je prvi ajet sure Maide jasniji ukoliko se pročita i treći ajet iste sure. Također bi se iz 254. ajeta sure Bekare shvatilo da uopće nema prijateljstva niti posredništva na Sudnjem Danu:

„O vjernici, dijelite iz onoga čime smo vas Mi opskrbili, prije negoli dođe Dan i kome nema ni trgovine, ni jaranstva, ni posredništva!“ , ukoliko se ne bi znalo za 67. ajet sure Zuhruf: „Toga Dana prijatelji će biti jedni drugima neprijatelji, osim bogobojaznih ljudi!“

Spomenimo, između mnogih drugih primjera, kur'ansko objašnjenje riječi iz Fatihe (Maliki jevmid-din, Vladar(u) Dana Sudnjega) izvjesnim cjelinama sure Infitar, u kojoj se kaže:

 „Na Sudnjem danu gorjet će u njemu, i iz njega više oni nikada neće biti izvedeni! Znadeš li ti šta je Dan Sudnji? I opet, znadeš li ti šta je Dan Sudnji? Dan kada duša duši neće moći nimalo pomoći, toga dana će vlast samo Allah imati.“
Metod tumačenja Kur'ana Kur'anom vrlo rano je primijenjen u klasičnim tefsirima; Taberi i Ibn Kesir ga obilato koriste, a od novijih autora afirmiraju ga Subhi Salih, Muhammed Husejn ez-Zehebi, Muhammed Husejn `Ali es-Sagir, a donekle je vidljivo da ga koristi i Bintuš-Šati. Zanimljivo je da je njemački orijentalista, profesor u Tübingenu, Rudi Paret, napisao opsežan komentar Kur'ana primjenjujući upravo ovaj metod. On je iza svake kur'anske sintagme koja se ponavlja i na drugim mjestima u Kur'anu dao bilješke, a često donosi i kompletne tekstove. Na taj način tačno se zna u kojim kontekstima Kur'an upotrebljava neke riječi.

Nesumnjivo je da se posredstvom savremenih kur'anskih indeksa i glosara ovaj metod može unaprijediti i čak dovesti do savršenstva.

Tumačenje Kur'ana Tradicijom

Pod Tradicijom u tefsiru se podrazumijeva hadis Poslanika, s.a.v.s., vijesti od ashaba, tabi`ina i tabei-tabi`ina, odnosno od ljudi prve i druge generacije muslimana, a do izvjesne mjere i drugih ranih generacija u historiji islama. Nužno je reći da se termin et-tefsirun-nakli, tumačenje Kur'ana znanjem koje se prenosi od prvih generacija, u dobroj mjeri odnosi na tumačenje Kur'ana Tradicijom. Riječ znanje (´ilm) u tradicionalnom tefsiru označava znanje od Boga koje su prenijele starije generacije, dobivši ga od Poslanika, s.a.v.s. S druge strane, riječ mišljenje (re´j) označava osobni stav koji se dobio idžtihadom ili drugim sredstvima otkrivanja Poruke i njenih aspekata. Sintagma et-tefsiru bir-re´ji odnosi se na tumačenje Kur'ana razumom i stoji naspram sintagme et-tefsiru bin-nakli. Naravno, tefsir nakli nema ništa sa eklekticizmom gdje se nekritički gomilaju tekstovi bez stvarne i sadržinske veze među njima.

Poslanikov hadis je glavno sredstvo tradicionalnog metoda u tumačenju Kur'ana i obično je u ulozi specificiranja (tahsīs). Kur'an, naime, rijetko donosi horizontalna objašnjenja svojih riječi, pa su ashabi pribjegavah pitanjima koja su postavljali Muhammedu, a.s. Tako je Poslanik, a.s., objasnio da je „središnji namaz“ (es-salatul-wusta) ustvari ikindijski namaz (salatul-´asr). Nesumnjivo je da je riječ „središnji namaz“ općenita (ām) jer, praktično, svaki namaz može biti „središnji“. Poslanikova izreka da je to ikindijski namaz ima ulogu specificiranja (tahsīs) i mufessiri se toga drže. U tefsirskim djelima se također navodi da termin el-magdubu alejhim, označava neke jevreje, a termin ed-dallūn označava neke kršćane. Zehebi, dakako, ne isključuje ni mogućnosti laganja na Poslanika, a.s., da je nešto rekao, jer u samom Kur'anu ima pomirljivijih stavova o kršćanima i jevrejima negoli u nekim hadisima koji se pripisuju Poslaniku, a to je pokazatelj da je postojala težnja da se na Poslanika laže. Poslanik je također objasnio i riječi „mnogo dobro“ (el-kewser). Rekao je da je to rijeka „koju mi je dao moj Gospodar u džennetu“.

I mnogi ashabi, pa i tabiini objašnjavali su kur'anske riječi posredstvom specificiranja, odnosno svođenja nekog termina ili poruke iz njene općenitosti u posebnost. Ime Ibn 'Abbasa, nesumnjivo, fungira kao najznačajnije među imenima ashaba u tefsirskoj nauci. Šafija je čak izrazio sumnje glede mnogih predanja koje mu se pripisuju i glede frekventnosti njegova imena u tradicionalnom tefsiru, rekavši: „Od Ibn 'Abbasa u tefsiru pouzdano je samo oko stotinu predanja“.

U tefsirskim djelima klasičnog perioda Ibn ‘Abbas se javlja kao mufessir koji je o svakom ajetu ponešto rekao na način konkretizacije nekog kur'anskog termina.
Osim imena Ibn Abbasa u tradicionalnom tefsiru česta su i imena Ibn Mes‘uda, Ubejja ibn Ka‘ba, ‘Alija ibn Ebi Taliba i drugih. Tradicionalni metod mnogo koristi i predislamsku poeziju uslijed njene sličnosti sa jezikom iz vremena objavljivanja Kur'ana. Rijetko se u tradicionalnoj metodi tumačenja nailazi na osobno mišljenje u smislu re´ja . Smatra se da je grijeh tumačiti Kur'an izrekama koje nisu u vezi s Poslanikom, a.s., ili ashabima i tabi‘inima. Ahmed ibn Hanbel će, uslijed profaniranja tradicionalne metode u tumačenju Kur'ana, reći da „tri stvari nemaju uopće osnova i razloga da postoje: tefsir, legendarne priče i pripovijesti o bojevima.“

Racionalno tumačenje Kur'ana

Pod racionalnim tumačenjem Kur'ana (et-tefsiru bir-re‘ji) podrazumijevamo metod kojim se specificiraju neke riječi Kur'ana na temelju vlastitog mišljenja. Primjerice, reći za džine da su jedna vrsta mikroba, ili reći za kur'anske izraze koji se odnose na stvaranje čovjeka:

  1. min hamein mesnun
  2. min salsalin
  3. min sulaletin min tin
  4. min turabin
  5. min tinin

da potvrđuju evoluciju itd., znači tumačiti Kur'an osobnim mišljenjem. Racionalno tumačenje Kur'ana kao metod osobeno je po tome što se obilato koristi ljudskim povijesnim spoznajama: filozofijom, teologijom, naukom i sl. Racionalno tumačenje ne znači idžtihad (jer u idžtihadu mudžtehid je i dalje nužno obazriv prema Kur'anu i Sunnetu i respektira ih), već znači priznavanje razuma za izvor istine, a da se pritom respektira i Kur'an kao istina. Poslanik je prema racionalnom tumačenju bio kritičan pa je rekao: „Ko tumači Kuran po svome mišljenju pa i pogodi, pogriješio je“.

Tako se tvrdi da je i Ibn Tejmijje bio obazriv prema ovom metodu u tumačenju Kur'ana. Rekao je: „Što se tiče tefsira čistim mišljenjem, on je haram“. Također se prenosi i predanje od Ibn ‘Abbasa da je rekao da onoga ko o Kur'anu nešto tvrdi bez znanja od Poslanika (‘ilm) čeka džehennem.

Komentari Kur'ana pisani racionalističkom metodom rijetko sadrže lance predanja (isnad) i rijetko se pozivaju na Poslanikovu tradiciju, a ako toga i ima, onda se koristi u subjektivne svrhe i van prvobitne Poslanikove nakane kakva je vidljiva u komentarima pisanim tradicionalnom metodom. U racionalnom tumačenju Kur'ana česta su zanemarivanja povoda objave, kiraeta, hadisa, drugih tekstova Kur'ana i sl., pa je to navelo mnoge mufessire da daju uvjete koje mora ispunjavati svaki egzegeta koji želi racionalistički tumačiti Kur'an.

To su:

  1. poznavanje arapskog jezika
  2. poznavanje gramatike
  3. poznavanje morfologije
  4. poznavanje semantike
  5. poznavanje stilistike i retorike
  6. znati kiraete
  7. poznavanje povoda objave
  8. poznavanje derogiranih i derogirajućih ajeta
  9. poznavanje Poslanikova hadisa

Osim toga, racionalistički komentator Kur'ana mora biti pobožan, čvrst u vjeri, te dobrih i plemenitih namjera prema islamu. 

Lingvističko tumačenje Kur'ana 

Metod lingvističkog tumačenja Kur'ana polazi s područja jezika Kur'ana i njegovu poruku propituje kroz njegov jezik. Riječi Kur'ana proučavaju se prvenstveno kroz svoju etimologiju, moraju se zatim znati u jednini, dvojini i množini. Dosta pažnje posvećuje se i kolokaciji kur'anskih riječi, zatim vlastitim imenima ljudi, krajeva, naroda itd. koja su spomenuta u Kur'anu. Ovaj metod dosta pažnje posvećuje i „stranim“ riječima u Kur'anu, premda se i u klasičnim i u novijim arapskim djelima govori da Kur'an ne sadrži strane riječi uopće.

Lingvistički metod u tumačenju Kur'ana često koristi i predislamsku i islamsku poeziju (onu ranog perioda u islamu) kako bi se objasnile teške ili rijetke riječi u Kur'anu. Tako su nastala mnogobrojna djela s područja lingvističkog tumačenja Kur'ana koja su poznata pod naslovom garibul-Kur'an.

Lingvistički metod tumačenja Kur'ana je, također, racionalistički, ali je dozvoljen ukoliko se komentator koristi znanjem kiraeta, sebebi-nuzula, hadisa itd., kako bi njegovo tumačenje bilo u skladu sa islamskim gledanjem na Kur'an.

Stilističko tumačenje Kur'ana

Ovaj metod blizak je lingvističkom metodu u tumačenju Kur'ana i, zapravo, predstavlja njegov ogranak. Ovdje se prvenstveno istražuje stil Kur'ana i nadnaravnost njegove poruke sa stanovišta samog stila. Stilske figure kao što su metafora (medžāz), metonimija (kinājeh) i druge (poređenje, parabola, asonanca) naširoko se proučavaju i porede sa predislamskom poezijom i odgovarajućim stilskim figurama. Nesumnjivo je da je Perzijanac Zamahšeri usavršio kako lingvističko tako i stilističko tumačenje Kur'ana. Ovaj metod tumačenja Kur'ana urodio je plodom brojnih djela o „metafori“ u Kur'anu (medžāzul-Kur´an), te teškim i problematičnim riječima Kur'ana (muškilul-Kur´an). Ibn ‘Abbas i Ebu ‘Ubejde uzimaju se kao utemeljitelji kako lingvističkog tako i stilističkog tumačenja Kur'ana. 

Često se ukazuje da je stilističko tumačenje Kur'ana ipak stavilo u sjenu glavnu nakanu Kur'ana: vjersku poruku o jednom, jedinom Bogu. Smatra se da su se ove stilističke i lingvističke egzegeze iscrpile same u sebi, dok se tradicionalno tumačenje Kur'ana nije iscrpilo jer je priopćavalo ovu poruku Kur'ana. Stil Kur'ana ne smije biti predmet obožavanja, bezgraničnog glorificiranja nauštrb objašnjavanja glavne poruke Kur'ana, vjere u jednog Boga.

Sufijsko ili ezoteričko tumačenje Kur'ana

Ukoliko se tefsirom smatra vanjsko proučavanje Kur'ana, proučavanje njegova jezika, stila, povoda objave, kiraeta itd., a te'vil tzv. unutarnjim (batin) tumačenjem, tada se je na tlu ezoteričkog (batin) ili sufijskog tumačenja Kur'ana. 

Sufijsko tumačenje Kur'ana rijetko poseže za nečim izvan teksta Kur'ana, a ukoliko se to i čini, onda su u pitanju tzv. hadisi kudsi . Tekst Kur'ana promišlja se u njegovoj slojevitosti, a mufessir „ponire“ u njegove dubine tražeći prvotno značenje riječi (te´vil). Dakle, seneda i predanja uglavnom nema i nastoji se, uvođenjem ili otkrivanjem metafore i alegorije, proniknuti u dubine Teksta. Sufijsko tumačenje Kur'ana obično je vezano i za mističnu praksu i pobožnost. Zerkeši čak sufijsko tumačenje Kur'ana i ne smatra tefsirom već tvrdi (E1l-Burhan, 11, str. 170) da se tu radi o inspiraciji koju je sufija ili mistik dobio nakon čitanja kur'anskog teksta.

Osnovno je pravilo sufijskog tumačenja Kur'ana da Kur'an ima svoje dubine. U brojnim sufijskim tefsirima kaže se:
„Ne postoji kur'anski redak koji nema četiri smisla: egzoterički (zahir), ezoterički (batin), granicu (hadd), Božansku nakanu (muttala ). U širem objašnjenju ovog pravila, koje je u temelju sufijske i ezoteričke metode tumačenja Kur'ana, naglašava se da je egzoterički nivo za usmeno predanje; ezoterički za „unutarnje shvaćanje“; granicu predstavljaju iskazi koji odreduju dozvoljeno i nedozvoljeno; Božanska je nakana ono što Bog namjerava ostvariti u čovjeku svakim retkom“.

Sufijski metod također je urodio plodom brojnih komentara Kur'ana koji su često pisani i pod uticajem neoplatonizma, gnostičkih ideja i helenizma, ali je njihova glavna inspiracija ipak Kur'an. Komentari ovakve vrste napisani su često i u poeziji (kao npr. Rumijeva Mesnevija) i predstavljaju vrhunska djela u svjetskoj literaturi.

Znanstveno tumačenje Kur'ana 

Znanstveno tumačenje Kur'ana ogranak je racionalističkog tumačenja Kur'ana, a kao metod tumačenja osobeno je po tom što kur'anski tekst čita pod uticajem uvijek rastućih znanstvenih otkrića i spoznaja. U El-Itkanu se govori da je izvjesni El-Mursi već pokušao (prije pet ili šest vijekova) znanstveno tumačiti Kur'an i, zapravo, zasnovati ga. Naravno, od samih početaka tumačenja Kur'ana uočava se da postoje tendencije da se neki kur'anski tekst čita i tumači u skladu sa grčkom (ili ptolomejskom) kosmologijom, grčkom geografijom itd. Fahruddin Razi je u tome značajan primjer.

Znanstveno tumačenje Kur'ana kao metod naročito oživljava u XIX. i XX. stoljeću, kada je islamski svijet u dekadenci, a evropski u epohi sveopćeg racionaliziranja. Pod uticajem zapadnih (evolucionističkih, fizikalnih i drugih) spoznaja mufessiri su tumačili sve što je spomenuto u Kur'anu. Dakle, za specificiranje nekog kur'anskog termina (tahsis) ne služi više hadis ili izreka ashaba ili tabi‘ina, već se koristi nauka. Kur'anske riječi se često, nategnutim lingvističkim analizama, trgaju iz svoga konteksta (sijak) i muffesir, sa znanstvenim spoznajama, učitava u njih svoja, često proizvoljna, tumačenja. Protivnici znanstvenog metoda u tumačenju Kur'ana tako prigovaraju da je osnovna njegova slabost nepoštivanje konteksta Kur'ana. Ne može se u kur'anske riječi pohraniti sve što naučnici „otkriju“, pa je to i glavni razlog što je ovaj metod tumačenja Kur'ana u ozbiljnoj krizi. 

Historijsko tumačenje Kur'ana

Ovaj metod zasnovan je u nekim svojim primordijalnim oblicima već u doba ashaba i tabi‘ina. Poznato je da je četvrti halifa ‘Ali ibn Ebi Talib posjedovao zbirku Kur'ana koja je ustrojena po redoslijedu objavljivanja, a i on i Ibn Mes‘ud, kako bilježi Tradicija, govorili su da ne postoji kur'anski ajet a da oni ne bi znali gdje je objavljen, kada je objavljen, „zbog čega“ je objavljen, i tome slično. Takav način poznavanja Kur'ana u izvjesnoj je mjeri historijski.

Nadalje, cjelokupna nauka sebebi-nuzula da se shvatiti kao historijsko proučavanje Kur'ana, jer sebebi-nuzul specifičnije određuje šta u Kur'anu označavaju neke riječi s obzirom na vrijeme objavljivanja kur'anskih cjelina.

Međutim, historijski metod u tumačenju Kur'ana u pravom smislu te riječi sastoji se u tačnom utvrđivanju gdje i kada su živjeli ljudi spomenuti u Kur'anu (Božiji poslanici, Je'džudž i Me'džudž, faraon, Merjema, Musaova, a.s., majka, itd.), gdje su i kada živjeli narodi koje Kur'an spominje (‘Ad, Semud, Ejka, Irem itd.), te da li i danas postoje tragovi (pećine, stijene, natpisi, građevine itd.) na temelju kojih bi se moglo utvrditi konkretnije o čemu Kur'an govori, na šta aludira, odnosno da se iznađe historijska specifikacija kur'anskog kazivanja. Paleografija (nauka o pismima u starom i srednjem vijeku) igra vidnu ulogu u historijskom metodu tumačenja Kur'ana. Tako se upoređuju rani kur'anski rukopisi i natpisi na pojedinim stijenama u Arabiji, iznalaze se sličnosti između arapskog pisma te drugih pisama semitskih jezika (hebrejskog, aramejskog, sirskog) a sve te spoznaje koriste da se tačno specificira šta pojedine kur'anske riječi znače, da se odgonetne bar približno značenje socionima koje Kur'an spominje, itd.

Također se koriste drugi izvori koji govore o tim narodima (a koji su pisani u kršćanskim samostanima zemalja Šama, u hebrejskim sinagogama Bliskog istoka, u Perziji) te se upoređuju s Kur'anom i „informacijama“ datim u njemu. Metod historijskog proučavanja i tumačenja Kur'ana značajan je i glede uporednog proučavanja Kur'ana i Biblije, njihova jezika, tematike općenito, pa i „historijskih“ navoda koje te knjige sadrže.

Tematsko tumačenje Kur'ana

U novije vrijeme izdiferencirao se još jedan metod tumačenja Kur'ana - tematski (et-tefsirul-mevdu´ijj). Sastoji se u tome da se na jednom mjestu proučavaju svi ajeti Kur'ana koje objedinjava ista tema. Tako imamo tefsire koji govore samo o položaju npr. žene u islamu, o islamu i kamati, o islamu i idolopoklonstvu, itd., itd. Također se proučavaju ajeti koji govore o poslanicima i poslanstvu, o eshatologiji, o ovom svijetu, i sl.

Naravno, ovaj metod tumačenja Kur'ana ne smije zaboraviti na derogirane i derogirajuće ajete, postepenost objave Kur'ana, povode objave Kur'ana i sl., odnosno, ne smije se samo kompilirati kur'anski tekst bez unutarnjeg ustrojstva kur'anskih ajeta u skladu sa islamskim učenjem i islamskim naslijeđem koje se razvilo u okrilju fundamentalnih tokova tefsira.

U ovom metodu uviđa se i jedna čisto ljudska i historijska težnja da se u kur'anskim kazivanjima otkriju teme, jer, kao što je više puta na prethodnim stranicama rečeno, Kur'an nije knjiga koja sadrži poglavlja po „temama“. Otuda će kritičari ovog metoda u tumačenju Kur'ana primijetiti da se ovdje zanemaruje tevkifi redoslijed kur'anskih poglavlja, to jest, ustrojstvo Kur'ana kakvo je došlo Muhammedu, a.s., diktatom Objave. S druge strane, uočavat će se da ovaj metod nudi mnogobrojne prednosti u odnosu na ostale metode u tumačenju Kur'ana jer uzima u obzir tekstualnu evidenciju Kur'ana, a to je nužno u tumačenju svakog temeljnog vjerskog teksta.

Danas se, uglavnom, pišu ovakvi tefsiri, tj. kraći ogledi o važnijim „temama“ Kur'ana. Ovaj metod često se i zloupotrebljava i, sudeći po knjigama koje su napisane po njegovim uzusima, uočava se da se često ne poštuju sebebi-nuzul, derogirani i derogirajući ajeti, niti prvobitno značenje kur'anskih riječi. Očito je da se radi o nezrelim sintezama i nasilnim konstrukcijama sačinjenim od kur'anskih ajeta kako bi se moglo sve dokazati Kur'anom, premda Kur'an nije o mnogo čemu tome rekao ni riječi. 

Ostale metode tumačenja Kur´ana

Na kraju treba naznačiti da se ovdje ni izdaleka nisu obuhvatili svi metodi u tumačenju Kur'ana. Tako se može govoriti o ultra ši`ijskom metodu koji Kur'an čita kao knjigu o porodici Muhammeda, a.s., o filozofskim čitanjima Kur'ana gdje se u Kur'an učitavaju filozofska značenja iz tradicije antičke Grčke, helenizma, stare Perzije, kršćanske skolastike, i sl. Važan metod u proučavanju Kur'ana predstavlja i orijentalistički kritičko-historijski pristup Kur'anu. On negira hadis i Muhammedove, a.s., izreke o Kur'anu, negira često autentičnost Kur'ana, proglašava kiraete za posebne zbirke Kur'ana, itd. Poseban metod tumačenja Kur'ana danas može se uočiti u tzv. političkim tumačenjima Kur'ana.
Nastala su brojna djela o Kur'anu i državi, Kur'anu i revoluciji, kur'anskom konceptu zajednice, Kur'anu i pravu, itd., itd. Političko tumačenje Kur'ana ne treba brkati sa pravnim ili fikhskim tumačenjem Kur'ana. U ovom posljednjem mufessir se kreće isključivo u polju kur'anskih tema kao što su post, zekat, nasljedstvo, testament, brak, itd. Fikhsko tumačenje Kur'ana je, također, pravo klasično tumačenje kojem se posvetila velika pažnja, a neki mufessiri (kao npr. Kurtubi) posvetili su mu mnoge stranice svoga komentara Kur'ana.

Svi metodi u tumačenju Kur'ana pokazuju da je Kur'an neiscrpna Božija Riječ koja će se uvijek prevoditi kroz tefsire, ali neće nikada biti iscrpljena. Otuda su klasični komentatori Kur'ana govorili da nakon svega, nakon bilo kojeg tumačenja, ostaje čovjekova dužnost da kaže da „Bog najbolje zna“ (Allahu ‘alemu) šta je rekao.

Izvor: Tefsir – uvod u tefsirske znanosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995., str. 208 – 221.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 3284 puta

Magazin Ašk