nedjelja, 11 Oktobar 2015 16:02

Nekoliko stihova iz Mesnevije o ženama

Autor: Ahmed O. Mešić


U prvom dijelu Mesnevije, a u četvrtom svesku prevoda merhum Abidin paše, nalazi se poduža priča pod naslovom „O jednom seljaku i njegovoj ženi i o tome što se među njima događalo zbog siromaštva“. Priča je vrlo poučna i zanimljiva, ali zbog dužine nemoguće ju je ovom prilikom obraditi u cijelosti. Obradit ćemo samo nekoliko stihova koji tumače riječi iz Kur'ana, a.š., i riječi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., koje opisuju stav muškarca prema ženama. Tih stihova ima i više, ali mi ćemo obraditi samo trinaest takvih stihova.

Istiniti Bog, dž.š., ju je dao i ukrasio ljudima

(ljudima se ljubav prema ženama čini lijepom, oni u njoj uživaju),

- pa kako (onda) oni (ljudi) mogu bježati od onoga što je Istiniti učinio lijepim, krasnim?

Objašnjenje: One riječi „zujjine linnasi“ jesu aluzija, išaret, uputa na 14. ajet sure Ali Imran koji u cijelosti glasi

زُيِّنَ لِلنَّاسِ حُبُّ الشَّهَوَاتِ مِنَ النِّسَاءِ وَالْبَنِينَ وَالْقَنَاطِيرِ الْمُقَنطَرَةِ مِنَ الذَّهَبِ وَالْفِضَّةِ وَالْخَيْلِ الْمُسَوَّمَةِ وَالْأَنْعَامِ وَالْحَرْثِ ۗ ذَٰلِكَ مَتَاعُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ۖ وَاللَّـهُ عِندَهُ  حُسْنُ الْمَآبِ  ﴿١٤﴾

To znači: Ljudima je učinjena lijepom (dato je da uživaju, da im se sviđa) ljubav prema ženama, i prema sinovima, i prema imovini u zlatu i srebru, prema odabranim konjima (koji su posebno označeni kao takvi), i prema stoci i poljoprivredi. Sve su to blagodati i ljepote ovog (prolaznog) svijeta, a kod Allaha je najljepše mjesto povratka (i boravišta kada Mu se ljudi povrate poslije smrti).

Merhum Abidin komentariše da je najjača ljubav ljudi prema prvom što je u ajetu spomenuto, a to su žene. I zato kada je Allah, dž.š., kao Stvoritelj čovjeka, u njega usadio toliku ljubav prema ženi, kako onda čovjek može da se oslobodi toga? Normalno, nikako.

Ali čitajmo dalje, pa će nam biti jasniji ovaj stih kao što ćemo pomoću njega bolje razumjeti i slijedeće stihove.

Kada je nju (ženu), Bog, dž.š., stvorio za to da bi se čovjek (muškarac) kod nje smirio,

- kako se (onda) može Adem (a.s.) odvojiti od Havve (tj. muškarac od žene)?

Objašnjenje: Opet aluzija na kur'anski tekst i to 189. ajet sure El-A'raf koje glasi:

هُوَ الَّذِي خَلَقَكُم مِّن نَّفْسٍ وَاحِدَةٍ وَجَعَلَ مِنْهَا زَوْجَهَا لِيَسْكُنَ إِلَيْهَا ۖ فَلَمَّا تَغَشَّاهَا حَمَلَتْ حَمْلًا خَفِيفًا فَمَرَّتْ بِهِ ۖ فَلَمَّا أَثْقَلَت دَّعَوَا اللَّـهَ رَبَّهُمَا لَئِنْ آتَيْتَنَا صَالِحًا لَّنَكُونَنَّ مِنَ الشَّاكِرِينَ ﴿١٨٩﴾

To znači: Uzvišeni Allah je onaj koji vas je (sve) stvorio od jedne duše (od duše prvog čovjeka Adema, a.s.) i od nje (od te njegove duše) stvorio njegovu družicu (ženu) da bi se on (Adem, čovjek) uz nju i kod nje smirio.

Stih je, inače, sam po sebi jasan, ali radi još lakšeg razumijevanja u zagradi prevoda daju se dodatne riječi kao objašnjenja i razjašnjenja riječi samog teksta stiha. Ovo važi za sve stihove u ovom radu. Prema tome cilj je da se omogući čitaocu da što lakše i jasnije shvati značenje stiha, a nije cilj prepjevanje stiha na naš jezik, jer prepjevanje ograničava iskazivanje smisla i značenje teksta.

Ova dva navedena stiha primjer su pozajmljivanja nekoliko riječi iz Kur'ana, a.š., i navođenja tih riječi u stihu kao aluzija, išaret, poziv na cijeli ajet iz Kur'ana, a.š., iz kojeg su te riječi pozajmljene. Ovo se u arapskoj, a i u ostaloj orijentalnoj islamskoj stilistici naziva „iktibas“ pozajmljivanje (od kabesun – glavnja, žeravica, jer se i glavnja ili malo žeravice pozajmljuje da bi se potpalila nova vatra).

Inače, u citirana dva ajeta kazano je prema čemu će čovjek osjećati ljubav na ovom svijetu i gdje će nalaziti svoje smirenje.

Ova dva stiha su također potvrda za to da samo poznavanje jezika ne daje mogućnost snalaženja u ovakvim (kombinovanim) tekstovima, jer ako prevodilac nije dobro upoznat sa tekstom Kur'ana, a.š., a uz to nema pri ruci kakav komentar u kojem je naznačeno odakle su te riječi uzete, teško bi pogodio pravi smisao stiha ili drugog sličnog teksta.

Makar čovjek bio Rustem Zalov ili od Hamze (r.a.) veći junak,

on je (ipak) pod zapoviješću (komandom) – zarobljenik svoje žene.

Objašnjenje: U prvom dijelu stiha „Zal“ se piše velikim slovom, jer je to vlastito ime, a u drugom dijelu malim slovima, jer je to opšta imenica i znači žena, zapravo starka. Rustem je Zalov sin i po Šahnami legendarni je junak Perzijanaca, a hazreti Hamza, r.a., je amidža Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., i islamski je mučenik (šehid), koji je poginuo na Uhudu u borbi protiv idolopoklonika. Inače je bio vrlo hrabar čovjek.

Prema tome koliko god se čovjek pravio važnim i hrabrim, on ipak sluša svoju ženu u krajnjoj liniji. Koliko li istine u ovom stihu! Nemoguće je i nepotrebno dalje to komentarisati, nego neka svaki čitalac – muškarac izvaga sebe na vagi ovog stiha, ali posve iskreno, pa će vidjeti da je ovo što je rečeno zaista prava istina.

Resuli medžteba fahri alem Muhammed Mustafa, alejhissalatu veselam, čijoj se riječi pokorava svijet, rekao je: (hazreti Aiši, r.a.): „Govori mi, pričaj mi, o Crvenčice!“

Objašnjenje: Merhum Abidin paša kaže da je Božiji Poslanik, a.s., ovim riječima upućenim hazreti Aiši, r.a., rekao „Humejra“ – što je deminutiv, oblik riječi koji ukazuje na nešto maleno, nježno, od riječi „hamrau - crvena“, pa sam stoga i preveo Crvenčice, jer je h. Aiša, r.a., imala bijelo lice prošarano crvenilom, rumenilom. Zato je ona imala taj nadimak „Humejra - Crvenčica“. Božiji poslanik, a.s., ni u kom slučaju nije ovako rekao iz razloga grubosti prema njoj ili sa namjernom vrijeđanja, jer je on želio da sluša kada mu ona govori i priča. Imam El-Gazali u svom velikom djelu Ihjau-l-ulum-u navodi da je Božiji Poslanik, a.s., njoj ovo rekao da bi ga ona malo razgovorila i rasteretila briga kojima je bio opterećen pri vršenju svoje uzvišene poslaničke dužnosti.

Prema tome Božiji Poslanik, a.s., je prema svojoj ženi bio nježan i pažljiv, a što je činio i kako je činio Božiji Poslanik to i tako treba da čine i njegovi sljedbenici (ummet).

Voda pobjeđuje (gasi) vatru kada se na nju izlije,

a vatra proključa vodu (učini da voda „igra“- ključa) kada voda bude u posudi (ograđena).

Objašnjenje: Oba dijela stiha završavaju se malo čudnim riječima: „nehib i hadžib“, jer prva znači strah, „hejbet ve korku“, kako kaže merhum Abidin, a nelogično je da voda osjeća strah od vatre, osim ako to nije pjesnička finesa. Dr. Kefafi međutim preveo ju je sa „bintilakihi“ – što može značiti prolijevanje, posipanje i sl. Iako izgleda da je ova riječ od arapskog korijena „nhb“, nema je u arapskom rječniku, nego samo u perzijsko-ruskom. Druga riječ je od korijena „hdžb“ ali je nema ni u arapskom ni u perzijsko-ruskom rječniku. Merhum Abidin ju je preveo sa „kab“ – što znači posuda, lonac i sl. (kablić), a dr Kefafi „munhasiren“ – što bi značilo ograničen, ograđen itd. Međutim kako bilo da bilo mi znamo da voda gasi vatru, a da vatra proključa vodu, natjera je da vri.

Tako i muškarac svojom tjelesnom snagom može da savlada ženu, jači je od nje, ali kada se ona njemu približi on provre, uzbudi se, proključa i počne da „igra“ oko nje (kao što voda igra kada ključa), da je sluša i da udovoljava svemu što ona od njega zatraži.

Kada se lonac postavi među njima dvjema (voda i vatra)

(kada se voda u loncu postavi blizu vatre tako da se voda zagrijava od vatre),

vatra uništi vodu i pretvori je u paru (voda se zagrije od vatre, pa ispari).

Objašnjenje: Poznato je da voljena žena razigra čovjekovo srce i pamet. Ako se između njih nađe i popriječi kakva smetnja ili zapreka, onda će njegovo srce biti izgubljeno kao što voda ispari kod vatre.

Ova dva stiha su malo poteška za prevođenje na naš jezik, ali mi znamo šta je pjesnik želio da kaže, a to je da su muž i žena vatra i voda, odnosno voda i vatra, pa tako treba i da se postave u  svojim međusobnim odnosima. I mi kažemo da kada je jedno vatra drugo treba da bude voda pa da gasi vatru i obratno.

Iako ti formalno nadvladavaš ženu kao što voda gasi vatru,

- stvarno, u biti ti si pobijeđeni i ti nju tražiš.

Objašnjenje: Svojom tjelesnom snagom muškarac je jači od žene, ali zbog raznih svojih potreba on je ustvari pobijeđeni i zavisan od nje, pa joj se mora pokoravati da bi zadovoljio te svoje potrebe kod nje i pomoću nje.

Ovo i ovakvo svojstvo (čovjeka) da voli jeste osobina ljudi i znak da je čovjek čovjek, jer ljubav životinja je manja (slabija) od čovjekove ljubavi budući da su životinje manje savršene od čovjeka (čovjek je najsavršenije i najkomplikovanije stvorenje).

Objašnjenje: Ovog stiha nema kod merhum Abidin paše, nego je naveden samo kod Ankarevije i kod dr. Kefafija.

Inače, može se zaključiti da grub, nemilosrdan, tvrd i osor čovjek, čovjek bez ljubavi prema drugima, pa i prema ženama, sam sebe srozava na stepen životinje iako je poznato da i mnoge, zapravo sve životinje imaju osjećaj ljubavi prema svojoj vrsti.

Sada dolazimo do podnaslova u Mesneviji koji glasi: O tumačenju riječi Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da „one (žene) nadvladaju pametne ljude, a njih (žene) pobjeđuje neznalica“.

Rekao je Vjerovjesnik (Muhammed, a.s.) da žene nadvladavaju, pobjeđuju pametne

i tvrdo to postižu kod onih koji imaju srca (dakle kod osjećajnih ljudi).

Objašnjenje: Merhum Abidin kaže: „Nije potrebno naglašavati kakvu i koliko duboku mudrost sadrži ova izjava, ferman, ustvari zapovijed ljudima, od strane uzvišenog, velikog miljenika Božijeg Muhammeda, a.s.! Jer, pametan i duševan čovjek, po svojoj unutarnjoj naravi koja vlada njegovim razumom, svojom savršenom duševnošću, nježnošću i ljubavlju podložan je i pažljiv prema nježnijem stvorenju kao što je žena.“

Ni Mevlana Dželaluddin Rumi, kuddise sirruhussami hazretleri, kao pjesnik, ni merhum Abidin kao komentator, šarih, ne navode izvor (sened, ravije, zbirku) za ovaj hadis, ove riječi Božijeg Poslanika. A ima prigovora da u Mesneviji od Dželaluddina Rumije ima dosta sumnjivih, nedokazanih hadisa. U Usuli hadisu, nauci o islamskoj tradiciji učili smo, da se nedokazani hadisi ne smiju koristiti kao izvori kod donošenja konačnih šerijatskih rješenja, fetvi, i drugih vrsta zaključaka kada se radi o pitanjima vjerovanja (akaid) i obredoslovlja i bogosluženja (ibadat), ali da se mogu koristit u propagiranju dobra i suzbijanja zla, tergib i terhib, pogotovu ako takvi haberi, vijesti, hadisi nisu u suprotnosti sa ostalim hadisima, sa Kur'anom, a.š., i zdravim razumom. Vjerovatno su i ova dva alima, učena čovjeka i abida, pobožnjaka, tj. Mevlana Dželaluddin Rumi, kuddise sirruhussami i merhum Abidin, u tu svrhu i sa tim ciljem i upotrijebili ove riječi koje se pripisuju Božijem Poslaniku a.s., pogotovu kada se uzme u obzir značenje ovih riječi, jer treba samo zamisliti koliko su ove riječi humane, ljudske, a na vrijednosti dobivaju još više kada se zna da su rečene u vrijeme i u sredini u kojoj je postojao strašan divljački običaj i pravilo da se ženska djeca živa zakopavaju u zemlju.

Svojim razmišljanjima, dokazima i objašnjenjima Mevlana ove riječi razrađuje i potvđuje njihovu umjesnost, pa zato čitajmo još nekoliko slijedećih stihova, jer iako ovdje nemamo dokaza da ih je Muhammed, a.s., zaista rekao, možemo to pretpostavljati kao vjerovatno. Naime, ove riječi po svom značenju ne odudaraju od Poslanikovog, a.s., opšteg i poznatog stava prema čestitim ženama, što je dokazano posve vjerodostojnim hadisima.

S druge strane neznalice, nekulturni ljudi, barbari postaju pobjednici nad ženom,

a to je zato, jer se oni ophode kruto i vrlo uobraženo.

Objašnjenje: Merhum Abidin je preveo da su takvi ljudi kapriciozni, oštri i eblehi, glupi, a dr. Kefafi „da se u njima ukorijenila životinjska oštrina (narav)“.

Ako neznalica, grubijan, glup čovjek i dobije jednu lijepu i čestitu ženu, on neće biti svjestan kakvu je vrijednost dobio, pa će takvu ženu maltretirati i zlostavljati i za najmanju sitnicu.

U srcima takvih ljudi malo ima nježnosti, dobrote i ljubavi,

jer životinjsko nadvladava njihovu narav.

Objašnjenje: Istorijski je dokazano, da su u ogromnoj većini, ljudi koji su bili veliki mislioci, veliki pisci trajno vrijednih djela, istovremeno bili i dobre naravi, nježni, milostivi i puni ljubavi i čovječnosti.

Ljubav i nježnosti jesu svojstva čovječnosti,

a mržnja i zaguljenost (strast) jesu osobine životinja.

Lijepa i čestita, nježna i privlačna voljena žena jeste odraz sjaja i svjetlosti Istinitoga (Hakka). Ona nije samo ta u koju je neko zaljubljen, nego ona kao da je stvaralac, a ne stvorena!

Objašnjenje: Merhum Abidin kaže: „Ne treba naglašavati kakva je ovo visoka pohvala i priznanje lijepim, čestitim i nježnim ženama. Što se tiče drugog dijela stiha, kojem bi se moglo prigovoriti da je žena „halik“ – stvaralac, budući da je samo Bog, dž.š., istinski stvoritelj, halik, Abidin kaže da takav prigovor ne bi mogao biti usvojen iz sljedećih razloga:

1. Glagol haleka; jahluku; halkun pored značenja „stvaranje“ ima i drugih značenja. Tako u Kur'anu, a.š., ima rečenica, ajet, koji glasi: „Fe tebarekellahu ahsenul halikin“. Uzvišen je Allah Koji je najbolji stvaralac.“ Prema tome ima još „halika“ – stvaralaca, ali je Allah, dž.š., najbolji, jer on stvara iz ničega. Da je stvaranje jedino značenje ove riječi ne bi Allah dž.š. u Kur'anu, a.š., objavio ovakvu rečenicu.

2. U Kur'anu, a.š., također piše: „Jahlukune ifken“ – neki ljudi prave (izmišljaju) potvore. Prema tome, za one koji potvaraju druge ljude izmišljotinama koje nisu istina, upotrijebljen je izraz „halk“.

3. Jedna lijepa i privlačna, čestita i duševno dobra žena nosi u sebi dušu koja je odraz Allahovog, dž.š., nura, svjetla kao dar Njegov dat toj ženi. Takva žena dokle god je živa privlači svojom pojavom i svojim ponašanjem. Ako takva žena umre iznenada i to bez kakvog vidljivog povoda, (bolest, ranjavanje itd.) i iz njenog tijela nestane te njene duše kao odsjaja Božijeg nura, ona će postati hladna i neće više zračiti svojom ljepotom i dobrotom niti će više biti privlačna kakva je bila dok je bila živa. Prema tome, ta njena privlačnost, dobrota i ljepota izazivaju, stvaraju ugodna osjećanja kod onoga ko je gleda, ko s njom razgovara ili se na bilo koji način s njom druži i kontaktira. To njeno takvo djelovanje, jeste „halk“:

4. Lijepa i privlačna, dobra i čestita žena, koju neko voli, izaziva, stvara u njemu razna ugodna osjećanja, razmišljanja i zamišljanja, pa je to jedna vrsta stvaranja, „halk“.

5. I posljednje, možda najvažnije, što ne treba ni naglašavati, jeste činjenica da se čovjek pojavljuje u životu na ovom svijetu sa Allahovom, dž.š., dozvolom i zapoviješću (“kun fe jekun – Budi! I bude.“), ali čovjek se pojavljuje i posredstvom rodnice i cijelog tijela svoje majke, pa je ona – majka čovjekov formalni, vanjski, vidljivi stvaralac, a stvarni, nevidljivi jeste Bog, dž.š.

Prema tome, kada se sve ovo uzme u obzir, nema mjesta prigovoru Mevlana Dželaluddinu Rumiji što je kao pjesnik za ženu rekao da je ona “kao stvaralac, halik“. Samo se po sebi zna da je i žena stvorena, jer je namjera pjesnika samo da ukaže na značaj i vrijednost jedna čestite i nježne žene za ljudski rod.

Evo, ovo je nekoliko stihova Mesnevije o tome šta je rekao Kur'an, a.š., Božiji poslanik Muhammed a.s. i sam pjesnik Mevlana Dželaluddin Rumi, kuddise sirruhussami hazretleri. Nećemo prevoditi više stihova iz Mesnevije o ovoj temi iako sada dolazi podnaslov koji govor o tome kako se čovjek – muškarac pokorio i predao ženi i priznao da su opravdani njeni prigovori njemu, zbog njihovog teškog, siromašnog života. To bi nas odvelo predaleko, iako bi bilo vrlo zanimljivo.

Evo, čuli smo šta je o ovoj temi rekao jedan stari muderris i šejh derviškog reda, a po našem današnjem vjerovanju nikako se ne bi moglo očekivati da ovako kaže jedan takav čovjek, nego bi se prije moglo očekivati da on kaže mnogo negativnije i strožije riječi na štetu žene, a u korist muškarca. Međutim, evo vidjesmo da nije tako, jer je on govorio na osnovu riječi Kur'ana, a.š., i haidsa – riječi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

U svom članku objavljenom u Takvimu za 1401. h.g. iznio sam nekoliko šerijatsko pravnih odredbi o ženi u braku, po kojim odredbama treba da sudi šerijatski sud. Ovo su, međutim, odgojne, moralno etičke preporuke koje treba da dobrovoljno usvoji i primi svaki čovjek i da ih se pridržava u svom životu.

Ja sam se odlučio da opet pišem o ovoj temi iz razloga, jer se često pojavljuju informacije po kojima bi se moglo zaključiti da je po islamu žena u ropskom položaju, da je ona stvar, a ne živo biće i da je predmet izrabljivanja od strane muškarca. Stoga smatram da je potrebno saopštiti i obznaniti teoretski stav islama prema ženi i to kako šerijatsko pravni tako i moralno etički, da bi objektivni posmatrači mogli uporediti teoriju i praksu u životu onih koji sebe ubrajaju u pripadnike islama.

Međutim, valja upozoriti naše drage žene, da sada ne misle da je njima islam dao samo pravo i povlastice, a da nemaju nikakvih obaveza ni dužnosti, pa da mogu da žive i da se ponašaju kako im se sviđa i da za svoje ponašanje neće biti odgovorne. Jer, po Kur'anu, a.š., i po Pejgamberovom, a.s., hadisu i žene imaju velike, značajne i vrlo odgovorne obaveze, pa sve ove poslastice o kojima je ranije bilo govora, mogu da koriste i uživaju samo one žene koje u potpunosti, iskreno i savjesno izvršavaju svoje dužnosti i obaveze islamom propisane. Takve žene mogu da uživaju puno poštovanje od svoje okoline.

Kur'an, a.š., i Božiji poslanik Muhammed, a.s., pred žene postavljaju velike zadatke i (kao i muškarcima) prijete strogim kaznama ako one te obaveze zanemare i omalovaže. Ali, to je već posebna tema, a ovo neka bude samo upozorenje i preporuka našim ženama da se putem drugih knjiga i literature upoznaju sa tim svojim obavezama, dužnostima i odgovornostima kao supruga, majka, sestra, kćer, komšinica i tako dalje.

Od Uzvišenog Allaha, dž.š., tražimo i molimo da nas uputi na pravi put!

 

Izvor: ŠEBI ARUS, Godišnjak tarikatskog centra – Sarajevo, br. 18, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar, Sarajevo, 1997, str. 94-103.

Ocijeni
(9 glasova)
Čitano 961 puta Zadnji put promjenjen nedjelja, 11 Oktobar 2015 16:10

Magazin Ašk