subota, 14 Februar 2015 19:36

Filozofski postulati suvremenog dijaloga između islama i kršćanstva

Autor: Aleksej Žurovski


(Ovaj tekst je predočen na prvom međunarodnom seminaru „Dijalog među civilizacijama“ koji je održan mjeseca novembra 1999. godine u Teheranu.)

Danas je islam u većini evropskih zemalja druga religija po rasprostranjenosti. Slična situacija je i u Rusiji. Tamo živi više od dvanaest miliona muslimana, dok sami oni tvrde da ih ima oko dvadeset miliona. Prije pet godina u novinama „Independent Gazet“ objavljen je jedan članak pod naslovom „Islam je naša vjera“, na osnovu kojeg proističe da je teško utvrditi tačnost takve tvrdnje. Samo prije četrdeset godina svi smo bili iznenađeni pojavom studije pod naslovom „Islam, jedan novi elemenat evropske kulture“. Danas su takve studije tema dana.

U ovom vremenskom periodu, pitanje dijaloga sa islamom i međusobno poimanje islama i kršćanstva je primilo novi oblik. Ovo pitanje obuhvata nekoliko aspekata: politički, sociološki, ekonomski i najosjetljiviji od svih, religijski aspekat.

Bez ikakve sumnje, zadatak jednog pravnog i demokratskog poretka je da osigura slobodu vjeroispovijesti. To je neophodan preduvjet opstanka jednog multikonfesionalnog društva kao što je Rusija. Međutim, ovdje se ne radi samo o tome kako vlada može da međusobno poveže različite religije i ubjeđenja. Problem je u tome na koji način kvalitetno osigurati da se sve ove religijske škole bave svojim duhovnim dimenzijama, te da u stanju sloge i suživota uspostave što bolje međusobne odnose i uzajamno se upoznaju. Po mom ličnom uvjerenju, važnost i neophodnost dijaloga sa islamskim svijetom je sadržana na nivou religijskih vjerovanja. Međutim, naša crkva još uvijek u potpunosti ne prihvata tu činjenicu. Smatram da je veoma korisno osvrnuti se na iskustva ostalih crkava. Katolička crkva ima u ovom pogledu izrazito vrijedna iskustva.

Svoj govor počet ću navodeći dva citata:

Prvo: „Ismailizam je do sada uspio da održi svoju hegemoniju. Ova religijska škola je narod konstantno pozivala na ustanak i predvidjela pojavu Dedžala.“ (Johan Damaskija, Novotarije, odjeljak 100).

Drugo: Crkva spram muslimana ukazuje poštovanje i pažnju. Obožavanje Jednog Boga, Živog i Vječnog, Milostivog, Samilosnog, Stvoritelja nebese i zemlje koji se obraća ljudima, svojim stvorenjima, sve su to zajedničke i dodirne tačke crkve i muslimana. Upravo zbog toga treći odjeljak zaključka drugog Vatikanskog kongresa počinje naslovom „O odnosima između Crkve i nekršćanskih religija“.

Oko dvanaest stoljeća neprijateljski odnosi između muslimana i kršćana bili su uzrok njihovog međusobnog udaljavanja. O ovim sučeljavanjima obično se govorilo kao o neizmjernom i vječitom sukobu, kao što to na određeni način pokazuje izraz „rat između mača i kame“, iako ti odnosi nisu bili baš u tolikoj mjeri mračni. Bilo bi malo prostodušno misliti da će trenutni odnosi između islama i kršćanstva prije rezultirati novim obostranim neprijateljstvima nego njihovim međusobnim upoznavanjem. Zbog toga Nikolas iz Kuse (Nicholas of Cusa) u svojoj knjizi „O smiraju vjerovanja“ (De pace fidei), o religiji govorio kao o „različitim ritualima i zajedničkim argumentima“. Pored toga, Nikolas je ubjeđenja da je svaki napor za pokrštavanje muslimana besmislen, kao što je to zagovarao John Segovia, koji je na osnovu toga pozvao križare u kršćanske ratove. John je ove ratove zvao suprostavljanje barbarstvu.

Nema dileme da su u odnosima između islama i kršćanstva dugo vremena preovladavale negativne snage i pobude. Međutim, ja ne želim da me interesovanje za pojedinosti iz historije udalji od glavne teme, ja samo želim da bacim jedan letimičan pogled na prošlost. U ovom kratkom članku želim da istražim komplicirane i zamršene poteškoće koje stoje na putu savremenog dijaloga između islama i kršćanstva. Treba reći da crkva poštuje muslimane, obadvije skupine obožavaju Jednog Boga, međutim, to nije dovoljno za započinjanje dijaloga. Izgleda da dijalog postaje izvjestan onda kada svaka religija odgovori na temeljna pitanja druge religije, svoje suparnice. Najvažnija pitanja odnose se na spasenje. Kako se uopće može razgovarati s nekim ko je ubjeđenja da će svi nekršćani završiti u paklu!?

Ono što slijedi je odluka koju je u petnaestom stoljeću donio crkveni konzilij u Feraru i Fiorenci: „Sveta rimska crkva duboko vjeruje i oglašava da svi oni koji ne slijede katoličku crkvu neće dosegnuti vječni život. Takve osobe imaju da se smatraju bezbožnicima, nevjernicima, jevrejima i prognanicima crkve. One će u društvu đavola boraviti u vječitom paklu, osim ako se prije smrti ne priključe katoličkoj crkvi.“ Duhovni velikodostojnici drugog konzilija u Vatikanu izmijenili su svu odluku. U 16. odjeljku poglavlja „O Božijim robovima“ knjige „Svjetlost stranaca“ (Lumen Gentium) o nekršćanima ovaj konzilij kaže da za svakoga nekršćanina koji vjeruje u Boga, koji nije uspio ispravno shvatiti Boga, ali se božanskom ljubaznošću trudi da korača na putu duhovnosti, postoji mogućnost spasenja na onome svijetu.

Ovaj odjeljak o muslimanima kaže: „Međutim, božanska blagodat i milost obuhvatiće one koji vjeruju u Jednog Boga, a tu se muslimani nalaze na samom čelu. Oni sebe smatraju sljedbenicima Ibrahimove vjere i vjeruju da će na Sudnjem danu Jedan i Milostivi Bog suditi svojim stvorenjima za njihova djela.“

Od stvari koje ne smijemo previdjeti ja ću spomenuti da je ono što je ovdje rečeno u obliku „muslimani sebe smatraju sljedbenicima Ibrahimove vjere“ pogrešno intepretirano u knjizi katoličkog vjerozakona. Ova činjenica je navedena samo kao puka konstatacija, a nije došlo do njenog daljeg razmatranja. Ova greška ponovljena je i u ruskom prijevodu.

Na osnovu ovoga rečenog, drugi konzilij u Vatikanu smatra islam predvodnikom nekršćanskih monoteističkih religija. Međutim, ni ovo nije dovoljno. Ostaju mnogobrojna temeljna pitanja na koja treba dati odgovor na ustaljeni i ispravan način. Ponovo se vraćam historiji. Uopćeno uzevši, tradicionalni dijalog islama i kršćanstva vođen je oko četiri glavna pitanja:

1) Vjerovanje muslimana je manje logično i racionalno od kršćanskog;

2) Ne postoji niti jedan argument na osnovu kojeg Muhammed može tvrditi da je Božiji poslanik;

3) Nema osnove vjerovanje muslimana da je Kur'an Božija knjiga;

4) Način života muslimana je nemoralan.

Kršćanski polemičari navodli su četiri dokaza: Prvo, da niko nije bio svjedok božanske objave Muhammedu, koji se nalazio sam, skriven u pećini, dok je Musa, a.s., objavu od Boga dobio pred očima svog naroda, Israelićana, kada se „na brdu pojavio grom i munja i kada je veliki oblak nadvio planinu Tur“. Drugo, da niti jedan prijašnji Poslanik nije predskazao Muhammedovo poslanstvo. Treće, da Muhammed nije bio u stanju da predvidi čak i vremenski najbliže historijske događaje. Četvoro, da on nije imao nikakvo natprirodno djelo (mu'džizu). Osim toga kod Muhammeda je bio primjetan cijeli niz osobina koje ne nalazimo kod Poslanika (skolonost ka ženama, krvoločnost, sklonost ka grubosti).

Na osnovu stavova kršćanskih polemičara, Kur'an nije Božija riječ, jer je sastavljen od laži, bajki i priča Svete knjige (Biblije) koje su izopačene na jedan krajnje neprihvatljiv i podao način. Kur'an je plod ljudske mašte. Prije nego što će Kur'an negirati žrtvovanje Isaa, a.s., muslimani od vjere nisu imali ništa osim riječi svjedočenja (šehadet), obrezivanja, obrednog pranja (abdesta), namaza i u krajnjoj liniji svetog rata (džihada), (čini se da se ovo odnosi na pet stubova islama). Međutim, ove stvari imaju drugorazredni značaj kada je u pitanju sticanje spasenja. Martin Luter na sljedeći način sažima ovu srednjovjekovnu raspravu i kaže: „Sasvim je jasno da je Kur'an napisao sam đavo iz zabave, da bi ismijao Boga i čovjeka.“

Danas ove rasprave izgledaju manje-više proste i primitivne. Naši prethodnici su se sa veoma osjetljivim pitanjima upoznali u stanju konfrontacije islama i kršćanstva. U svim društvenim zajednicama u kojima su na okupu bili kršćani i muslimani, muslimani su kritikovali kršćane rječima: „Mi Isusa smatramo najvećim poslanikom, i iznimno ga poštujemo, podržavamo Svetu knjigu kršćana, dok vi sve činite obrnuto i odbacujete nas.“ U situaciji kada postoji mogućnost božanske objave i poslije Jevanđelja, kakvog smisla imaju ovakvi postupci? Ovo je jedan od osnovnih problema spoznaje Boga u nekršćanskim religijama. Ovo pitanje razvija se u dva pravca. Uzrok ovakvim pristupima su vjerovanja Gi Denila. Po njegovom mišljenju, svaka religija, pa i kršćanstvo, ima neke specifične osobenosti na svom putu ka Bogu (vjerovanja, rituali i zakoni) koji biološki egzistiraju u samoj čovjekovoj prirodi. Iako bliskost čovjeka Bogu igra osnovnu i veoma važnu ulogu, međutim, postoje i ljudski napori u pitanjima vezanim za objavu i poslanstvo, nasuprot objavi koja se u svetoj knjizi konačno ukazala u liku Isusa, Božije riječi, što je inicijativa od strane Boga koji se obraća čovjeku i zahtijeva njegov odgovor u vidu njegovog vjerovanja. U ovom slučaju religija i vjerska osjećanja s jedne strane, i objava i vjerovanje s druge strane, zajedno se kreću kao dva procesa. Jedan ide naviše, a drugi naniže, zatim se na koncu susreću u ljudskom srcu i upotpunjuju jedan drugog. Vjerovanje jača vjersko osjećanje i uvodi ga u život. Zauzvrat, ovo vjersko osjećanje uzrokuje da vjerovanje poprimi svoj kulturni i društveni oblik, i predaje se vjerskom i duhovnom osjećaju.

Drugo vjerovanje o spoznaji Boga u nekršćanskim religijama veže se za ime Karla Ranera. On je ustanovio dva procesa spasenja, ili, tačnije rečeno, dva procesa u hronologiji spasenja. Prvo je opći oblik, cjeloviti i svjetski; sve religije, bilo poznate i priznate ili ne, gdje god se nalazile obuhvataju pitanje stvaranja čovjeka. Bog se neprestano obraća ljudima i Njegov govor može da poprimi različite oblike: od svjetske objave slične suvremenom dobu do udahnuća inspiracije i predskazivanja koje je darovao čovjeku. Dok je drugi proces objava koja se odnosi na kršćansku Svetu knjigu, posebna, određena i vanredna, ona se ograničava na sutra ali nema izuzetaka; ove dvije vrste objave će u Iskonu biti harmonizirane, usklađene i jedinstvene. Znači, kontiuniranost ova dva procesa do kraja vremena nije ostvariva, ali je moguće da neko u jednoj historijskoj etapi pokuša pronaći put za usklađivanje ove dvije vrste objave. On mora prvo, što je i najvažnije od svega, da se pozabavi rješavanjem temeljnih pitanja koja stoje pred ljudskim rodom.

Ovo su neki potencijalni koncepti spoznaje Boga u vezi s ovim pitanjem. Ali u praktičnom dijalogu sučeljavamo se sa većim i mnogo brojnijim poteškoćama. Na kršćansko-islamskom samitu koji je 1976. godine održan u Tripoliju s ciljem „definiranja zajedničkih područja vjerovanja dvije religije i određivanja različitih nivoa njihove međusobne razlike“, jedan katolički svećenik po imenu otac Kasper je kao naslov poglavlja svoje knjige „Spoznaja islama“ stavio ovo pitanje, što je rezultiralo time da su svi počeli pričati o njemu. Pokušavajući da smanji tenzije koje su postojale između kršćanstva i Muhammedove vjere, on je rekao da poput muslimana vjeruje u Jednog Boga, i da ne vidi nikakav razlog zašto Muhammed, a.s., ne bi bio Poslanik. Sutradan, sve libijske novine su u velikom naslovu napisale „Jedan katolički svećenik je primio islam“. Ono što je posebno interesantno jeste da je on izgovorio riječi šehadeta (Vjerujem da je Bog Jedan i da je Muhammed Božiji poslanik).

Pitanje pouzdanosti Muhamedovog poslanstva i kur'anske objave od strane Boga neizostavno i nesumnjivo od nas zahtijeva da iskažemo svoj odgovor. U svakom slučaju na ova pitanja može se odgovoriti pozitivno. Ne postoji niti jedna ozbiljna prepreka na tom putu. Zar nije neosnovan ekstremizam i uskogrudnost da za poslanike prihvatamo Amusa i Aza, a da odbacujemo poslanstvo Muhameda? U savremenom dobu ne postoji niti jedan znak koji ukazuje na to da poslanici moraju neizostavno biti otjelotvorenje Boga. Upravo suprotno, Apostol Pavle kaže da se raznovrsni izljevi svetosti od strane Svetog Duha drugima nazivaju poslanstvo. (Prva Poslanica Korićanima, poglavlje 12, stavak 7-11).

Ali veoma je bitno da pojmimo i shvatimo poruku Kur'ana samim muslimanima. U nekim evropskim djelima Kur'an se spominje kao „Jevanđelje islama“ (kao kod Henri Masea), međutim, ovaj izraz je krajnje jedan odabirajući tekst u kome se uz Božiji mogu pronaći i naznake ljudskog tona, znači Bog ljudima objavljuje da bi se Njegove moći i osobine ograničile na jednu društvenu i kulturnu sredinu u jednoj historijskoj etapi, te da bi ljudi komentirali tu objavu. Želim ponovo da naglasim da je Kur'an izravna objava i da je Muhamed jedan prenosilac bez volje. Zbog toga niti jedan musliman ne kaže: „Muhamed u Kur'anu kaže tako i tako“, jer u Kur'anu samo Bog govori. Drugim riječima, poruka Kur'ana muslimanima je neposredni božanski govor. Usljed toga, ukoliko u kršćanstvu želimo da potražimo nešto što odgovara Kur'anu onda je to Isus, a ne Sveta knjiga. Jedan savremeni islamski gnostik ovu razliku objašnjava na sljedeći način: „Mi često vama, kršćanskoj braći, kažemo da se vama Bog ukazao u tijelu, a nama u Kur'anu.“

Znači, u kršćanstvu se Bog ljudima ukazao putem Isusa, a u islamu se Bog ukazao kroz Kur'an, Svoj jasni zakonik. U kršćanstvu se čovjek pokorava Isusovom zakonu kao otjelotvorenju Boga samoga, dok se u islamu slijedio Kur'an kao Božanska objava na čistom arapskom jeziku (Nahl, ajet 105).

Osnovni problem nije to što mi ne možemo da prihvatimo božansko porijeklo Kur'ana, već je u pitanju to što nismo u mogućnosti da shvatimo historijske specifičnosti Kur'ana, koje i samim muslimanima nisu u potpunosti jasne.

Prihvatanje ovog pitanja da se Bog očevidno javio u svetim religijskim tekstovima, samo po sebi dovodi nas pred pitanje poznavanja svetih tekstova, koje nam je zajedničko. Zbog toga u zalaganjima za dijalog, uvijek postoji sumnja i zabrinutost da nas suprotna strana možda nije ispravno razumjela, ili nas je pogrešno shvatila.

Pitanje odnosa kršćanstva sa ostalim vjerama i njegovo mjesto u današnjem pluralističkom religijskom svijetu je jedno od veoma važnih pitanja današnjice. Ova pitanja ne obuhvataju samo sve aspekte svakodnevnog života čovječanstva, već i vezu čovjeka sa Bogom. Dobro je da se ovdje prisjetimo veoma važnog samita religija koji je održan u Asisi. Unutrašnji dijalog religija je zaista jedan od značajnih oblika prihvatanja opasnosti i odgovornosti. Prije svega zbog opasnosti da će ga novi članovi pogrešno interpretirati (imamo mnogo primjera: od primitivnog uvjerenja udruživanja dvije osobe protiv treće do ograničavanja dijaloga na uzvišenu filozofiju – „al-hikmat al-mute'aliya“).

Čak i iskren dijalog nije u potpunosti pošteđen neispravnog shvatanja, jer slušaoci prepričavaju ono što su čuli sa ostalim nepredvidivim posljedicama. Mi se ne smijemo ograničavati na „malo stado“ sa kojim je kršćanski Bog sklopio vječni zavjet.

Da li na ovome pluralističkom svijetu svako može da živi i da govori slobodno kako mu je volja? Kada se trudimo i nastojimo da privučemo druge – ko god oni bili i kako god se oni predstavljali – moramo naučiti da bolje i dublje upoznajemo i poimamo druge. Po mom mišljenju, ako tonovi budu povoljni i ispravni, moguće je ostvariti jedan oblik dijaloga. Sa krajnjim poštovanjem i posvećenošću želim da navedem nekoliko rečenica iz knjige V. Slovifa pod naslovom „Sjećanja Dostojevskog“:

„Osnovna dužnost nije usklađivanje već shvatanje tuđih i drugih pojavnih formi, da bi bili u stanju razumjeti samu suštinu nepoznatog, i svi zajedno u ime uzvišene istine pronaći jedinstvo i slogu u jedinstvenim i zajedničkim etičkim principima. Ono što je neophodno je sloga same suštine. Suština sloge i slaganja je Bog, a istinsko slaganje i jedinstvo znači poštovati suparnika, ne ljudskom voljom već božanskom pravdom.“

 

Izvor: Beharistan, časopis za kulturu, broj 1, zima 2001, Kulturni centar IR Iran, Sarajevo, str. 180-187., prijevod: Ahmed Zildžić

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 2507 puta Zadnji put promjenjen subota, 14 Februar 2015 19:39

Magazin Ašk