ponedjeljak, 24 Avgust 2015 19:55

Suvremeni poticaji međuvjerskom dijalogu

Autor: fra Ivo Marković


Postmodernizam daje nove poticaje dijalogu ne samo među religijama nego i uvjerenjima. Teologija oslobođenja obratila je pozornost na diskriminirane i isključene iz postojeće kršćanske tradicije po boji kože, po spolu – žene, po spolnoj orijentaciji, osobito siromašne i obespravljene, areligiozne, kulturne i nacionalne manjine. Prema njima postupno u svim religijama raste svijest o potrebi integracije umjesto isključenja što doprinosi porastu dijaloške kulture u religijama.

Ideologija evropskog sekularizma ponaša se kao nova religija emancipirana od Crk­ve i Crk­va bi je trebala takvu prihvatiti i dijaloški se odnositi prema njoj umjesto vrlo snažne konfrontacije na razini Evrope, pojedinih država, pokreta i političkih partija. Protucrk­veni sekularizam je evropski, prije svega katolički fenomen, a onda posredno i protestantski, ali nije imao slične uzroke u Kanadi i SAD, pa je tamo marginalan. Neki autori uspoređuju i poistovjećuju religije i kulture (J. Hick), odnosno religije i jezike (G. A. Lindebeck) pa drže da je suvišno govoriti o superiornosti, razlike su radikalne i situacijske, ali ne i bitne – tvrditi da je krš­ćanstvo bolje od budizma slično je tvrdnji da je neki jezik bolji od drugoga – ili kultura. A neki takve razlike izjednačavaju i spasiteljski, primjerice izrekom: budist dođe do nirvane, krš­ćanin do jedinstva s Bogom – i oba su sretni. Tim se smjerom razvija površan praktični sinkretizam (miješanje religija) vrlo prisutan u new age-u, u kojemu religiozni indiferentizam i redukcionizam sav religiozni fenomen svode na jedan nejasan fenomen.

Suvremeni krš­ćanski susret s drugima i drugačijima u religijama krajnje je uzbudljivo, izazovno i složeno područje kako teologije, tako i svakodnevne vjerničke duhovnosti. Najbitnija je spoznaja da danas vjernik ne može spoznati sebe u svojoj vjeri niti oblikovati svoju zajednicu vjere i integrirati se u nju bez nužne komunikacije s drugim religijama, jednostavno se u njima ogleda, provjerava, korigira, izlazi iz izolacije. S te strane se može postaviti jedan kriterij: Svaka obrana je pogrešan postupak u vjeri, obranaštvo je posve loš znak vjere, zapravo apologetika je siguran početak zaborava Boga u vjeri, početak ateizma u krš­ćanstvu (E. Bloch), zatvaranje u sebe umjesto nužne vjerničke otvorenosti. Pogrešan je vjernički postupak borbe protiv ikakva zla ili deformacije, to je sve istinskom vjerniku samo izazov misije, poziv na djelovanje. Na bit vjere spada biti poslan, osjećati se poslanim iz svoje vjere biti blagoslov drugima, unijeti mir i sve bogatstvo vjerničke duše u svijet. Kada zamre ta dinamika duhovnosti i konkretnog poslanja, život se vjere zatvara i srozava u skučenu ideologiju, nastaje ideološka praksa od vlastite sebičnosti koja se prikriva Bogom. To je redovit proces u svakoj religiji i uopće najveće ljudsko iskušenje.

Nažalost, suvremeno susretanje religija, osobito na području Balkana koje bi zbog povijesnog iskustva i aktualnih izazova trebalo biti ponuda kvalitete međuvjerskih odnosa suvremenom svijetu, posve je obilježeno obranaštvom ili agresivnim i kontraproduktivnim misionarstvom. Pounutarnjeni obrambeni mehanizmi od islamizacije ili kristijanizacije snažniji su od poticaja upućenosti na drugoga i poslanja iz vjere. Otvoreno se drži da je komunikacija među vjernicima opasna i vjerski je poglavari strogo žele kontrolirati. Gotovo je nemoguć susret vjernika različitih religija u ambijentu bez rezervnih, prikrivenih, pa i podmuklih ideja i namjera. Okoliš je zagađen urotničkim idejama. Život vjere i vjerskih zajednica žrtva je političkih odnosa među nacijama, umjesto da vjerske zajednica snagom svoga duha liječe i pročiš­ćuju društveni život, one su žrtve i objekti političke borbe. Normalni postupci susretanja i sudjelovanja u vjerskim blagdanima manji su nego prije nekoliko decenija. Bilo bi normalno da za velike blagdane predstavnici drugih religija budu nazočni na proslavama, da pozdrave, izraze svoju radost i sudjeluju u radosti drugih, bilo bi normalno da vjeroučenici posjećuju i upoznaju druge vjerske zajednice slušajući njih kako se predstavljaju, bilo bi normalno da kršćani bez straha upoznaju islam i čitaju Kur'an, kao i obratno muslimanima da čitaju Bibliju i upoznaju krš­ćanstvo. Bilo bi normalno da svi rastu u vlastitoj duhovnosti kroz vrhunce duhovnosti drugih, u literaturi, glazbi, slikarstvu, u svim umjetnostima. Brojni muslimani koji su se usudili otvoriti Bibliju i čitati, susresti duhovnost krš­ćana, produbili su svoju vjeru otkrićem kako Bog sebe objavljuje u Bibliji, kako govori o sebi; brojni krš­ćani koji su se odvažili inkulturirati u islam čitanjem Kur'ana, postom ramazana, praćenjem vjerničke prakse muslimana, obogatili su svoj vjernički život, uklonili brojne predrasude i pomogli muslimanima da uklone svoje predrasude o krš­ćanstvu. Nitko u takvoj vjerničkoj komunikaciji neće izgubiti svoju vjeru, nego će porasti ugledajući i ogledajući se u vjeri drugih i drugačijih.

Vjernici različitih religija moraju su susretati iz poticaja svoje vjere, na razini iskustva vjere i života zajednice vjernika koja se moli, koju uspostavlja živa vjera. Takvo susretanje mora biti oslobođeno svih rezervnih namjera nadmoći i nametanja, obraćenja i privođenja. Vjera je Božja inicijativa i dar u svim religijama, Bog je onaj koji daje vjeru i vodi vjernika, dirati u tu vjeru je poremećaj Božjeg djela. Zato svako misionarstvo, svaka prisila u vjeri, svako pretvaranje bilo kakve nadmoći u razaranje tuđe vjere, pranje mozga i privođenje u vlastiti tor koji u tome slučaju nema veze s vjerom i Bogom, redovito vodi u isključivost, razdor, sukob i rat.

Često u susretu s vjernicima drugih religija doživimo da su nam bliži od vjernika iz vlastite zajednice, da nam je bliži agnosticizam ili ateizam nekog anticrk­venog i protu-religijskog humanista od vjere zadrtog nacionalista čija se vjera pretvorila u mržnju; vjera pobožnog muslimana i židova, hinduista i budista, čija duša diše mirom i blagoš­ću žive vjere, od vjere umišljenog i zadrtog člana vlastite zajednice koji je vjeru pretvorio u moć i društvenu podobnost i diše prazninom i nevjerodostojnoš­ću. Doslovce kuca čas za teološke implikacije jer se kritična količina takvih iskustva nezaustavljivo nagomilava. Plašiti se ikakva gubitka u takvim susretima znak je da se više pouzdajemo u sebe i svoje tvorevine, nego u Božje djelo koje nam je dano, nego u Boga koji nam dolazi. Zato iz takvih susreta izlaze ljudi koji za sebe više ne mogu reći da su ateisti, vjernici koji su se oslobodili brojnih praznovjernih nadomjestaka u svojoj vjeri, kršćani koji su muslimani po predanosti Bogu, muslimani koji su krš­ćani po produbljenoj spoznaji Boga. Osobito su na tome području inspirativne istočne duhovnosti budizma i hinduizma otvorene drugim i drugačijim iskustvima objave i vjere. Njima ne smeta biti kršćanin i ostati u tradicije vlastitog puta prema Bogu kao što ni kršćanima ne smeta živjeti svoju vjeru u duhovnosti koju su oni stvorili. Na ovakve izazove gotovo dvostruke pripadnosti velike religije, osobito krš­ćanstvo i islam, najčeš­će odgovaraju dogmatskom apologetikom i zatvorenim pravnim ograničenjima. To je razumljivo i potrebno ako se ne izgubi iz vida da se time ne bi ugasio duh okvira vjere bez kojega se vjera danas ne može živjeti, a to onda šteti kako životu vlastite vjere tako i nužne misije religija u suvremenom svijetu.

Crtanje razgraničenja, utvrđivanje granica između krš­ćanskoga i nekrš­ćanskoga je neizbježno, jednako je tako u svim religijama, i korektno je da svaki pripadnik zajednice vjernika vodi računa o standardima vjere koja integrira zajednicu. Međutim, ako granice vode u ograde koje isključuju, onda se zaboravlja i ograđuje i od onoga u religijama što je "dobro i istinito, što Crk­va smatra pripravom za evanđelje" (LG 16). Zato sve granice treba držati provizornima, zapravo treba preobražavati granice u susretišta, ne dopuštati konzervativcima da od otvorene zajednice vjernika prave konzervu za vlastite potrebe. Krš­ćani moraju neprestance osluškivati što Bog govori i radi po drugim religijama, što nam druge religije kažu o nama samima, o našem svjedočenju, o Bogu kojega svjedočimo, o našem odnosu prema Bogu, prema drugim ljudima i stvorenju. Na takve se izazove ne može odgovoriti bez komunikacije s drugim religijama, pogotovu ne možemo poznavati njihov život vjere i odnos prema Bogu (D. Brockman). U takvoj situaciji potrebna je vjernička pozitivna provokacija, potrebni su pojedinci, vjernici teolozi koji prave iskorak, provociraju, dovode u pitanje i pokreću duhove. Ima takvih u svim religijama i diljem svijeta, njihovi glasovi i djela su proročki, nažalost, često i sudbina.

Izvor: www.svjetlorijeci.ba

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 1779 puta Zadnji put promjenjen ponedjeljak, 24 Avgust 2015 19:58

Magazin Ašk