utorak, 27 Avgust 2013 13:37

Dijalog saradnje među sljedbenicima Knjige

Husein Kavazović


Čovječanstvo je prošlo dug i mukotrpan put svjedočeći o stalnoj borbi i želji nekih grupa, naroda ili pojedinaca da se zavlada nad drugima, da se drugi i drugačije potisne, a po mogućnosti i uništi. Niko ni danas ne može sa sigurnošću tvrditi da je tome došao kraj. Stoga biva nužnim da se postavi pitanje koji su faktori bitno utjecali na ovakav razvoj događaja.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da je to veoma složeno i teško pitanje, te stoga ni odgovor na njega ne može biti lahak i jednostavan. Međutim, u jedno danas možemo biti sigurniji, više nego smo to bili prije, da se naše patnje općenito nisu umanjile, a postoje ozbiljna upozorenja da bi se one mogle i povećati.

Moglo bi se reći da su razlike među ljudima i dalje u fokusu pažnje te da se mi primarno određujemo po onome što jesmo u odnosu na druge, a ne po onome što jesmo zajedno sa drugima. U posljednje vrijeme, pogotovu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, da se primjetiti nastojanje uspostave dijaloga između različitih kulturnih i religijskih obrazaca. Primjetno je traganje za zajedničkim korijenima, koji još uvijek daju znakove života iz kojih bi se mogla razviti nova mladica, i pod njom novi hlad za nova pokoljenja.

Židovi i kršćani („sljedbenici Knjige“) te muslimani polažu pravo na zajedničko duhovno vrelo – Božiju Objavu. Objava se prije svega razumijeva kao milost Božija, utočište i spasenje.

Mi smo te iz milosti svjetovima poslali. (El-Enbija', 107.)

Objava sadržana u Knjizi ukazuje na zajedničko biološko porijeklo ljudskog roda.

O ljudi, Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili, i plemenima i narodima smo vas učinili, da biste se vi međusobno upoznavali. (El- Hudžurat, 13.)

Biološko porijeklo nije naša jedina odrednica, već i razlike koje ispoljavamo kroz rod, pleme ili narod kome pripadamo, kako umutar jednog kulturno-religijskog obrasca, tako i izvan njega. Poziv na upoznavanje i dijalog, traganje za smislom i istinom zajednička je zadaća ljudskog roda. Dijalog i saradnja sa drugima, po islamu, nije samo poželjna već i nužna. Misija islama ogleda se u pozivu na dobro, ali i sam poziv ima svoje uzuse i pravila po kojima se odvija.

Mogli bismo kazati da postoje tri osnovna kur'anska stavka/ajeta koji izravno govore o nužnosti dijaloga muslimana sa drugim vjerskim zajednicama, a posebno sa „sljedbenicima Knjige“.

A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na najljepši način... (En-Nahl, 125.)

Ti reci: "O sljedbenici Knjige! Hodite riječi jednakoj i nama i vama da nikome osim Bogu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo i da jedni druge mimo Njega gospodarima ne uzimamo...“ (Ali Imran, 64.)

I sa sljedbenicima Knjige ne raspravljajte vi osim na način najljepši. Ne i sa onima među njima koji nasilje čine i recite: "Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno. A naš Bog i vaš Bog jedan je i Njemu smo mi predani." (El-Ankebut, 46.)

Za islam se čini interesantnim održavanje dijaloga sa Ehlu-l-Kitabom, ponajprije što ga za ove sljedbenike veže dosta zajedničkog kako u sferi vjerovanja tako i u pogledu razumijevanja života uopće. Dijalog koji se razvio tokom stoljeća odvijao se na momente sa više ili manje uspjeha. Razlike koje su postojale i koje još uvijek postoje bile su izvor optuživanja, negiranja i nerazumijevanja. Međutim, primjetno je narastanje svijesti da se traže zajedničke crte, polja na kojima možemo zajedno djelovati. Judaizam, kršćanstvo i islam, tri su obrasca jednog korijena. Ukoliko uporedimo njihovo naučavanje otkrit ćemo i nešto zajedničkog, što bismo mogli nazvati „zajedničkim dobrom“ ove tri religije. Ono što nas zajednički karakteriše jeste sljedeće:

a) vjera u jednog Boga,

b) Knjiga od Boga objavljena,

c) poslanička tradicija,

d) Sudnji dan,

e) zagrobni život,

f) molitva,

g) poziv na dobročinstvo, milosrđe i praštanje,

h) ljubav prema roditeljima i bližnjima,

l) porodični život,

m) nada u konačno spasenje duše uz činjenje dobrih djela.

Pored toga mi dijelimo iste strahove i opasnosti koje nam prijete i koje kao rak mogu razoriti tkivo naših vjera kao što su:

a) idolopoklonstvo,

b) mitologija,

c) mržnja,

d) nemoral. 

Osvrnemo li se unazad u pokušaju da sagledamo dvadeseto stoljeće, koje je iza nas, vidjet ćemo da ono znakovito opominje. Početak ovog stoljeća svi pamtimo oživljavanjem idolopoklonstva koje se manifestiralo u pokornosti idolima u liku vođe, rase, nacije ili klase. Ni njegov svršetak nije donio više optimizma na prostorima ex-Jugoslavije, što zorno pokazuje koliko može biti opasno oživljavanje jednog mita koji teži da zauzme mjesto vjere u Boga. Zbog toga je važno da učinimo zajednički napor da produbimo i oživimo istinsku vjeru da se vratimo na vjerska vrela.

Potrebu za zajedničkim naporom na ovom planu možda je najbolje izrazio Hans Kung rekavši:

„Želimo li izbjeći da nešto pseudobožansko (vođa – partija – nacija – znanost) iznova postane temeljem smisla, najvišom vrijednosti i posljednjom normom, da čovjek bude porobljen, onda na mjesto vjerovanja u pseudobogove moderne mora stupiti vjera u jednog istinskog Boga! Dakle, danas i upravo danas, zajedno sa Kur'anom i Biblijom: Nema drugog Boga osim Boga! Nemaj drugih bogova uz Mene! A to znači: vjera u jednog istinskog Boga, i ovdje i tamo, omogućava da se sile ovoga svijeta liše čari i da se, ako su idoli ovoga svijeta, te sile svrgnu.“

Istina je jedna, a putevi do njenog dosezanja su različiti. Bog će iz svakog naroda uzeti svjedoka ... (En-Nahl, 89.) On će posvjedočiti ispravnost puteva, ali dok oni traju njihova različitost poziva na upoznavanje.

Izvor: Takvim za 2000., Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 1999., str. 203 – 206.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 3488 puta Zadnji put promjenjen utorak, 27 Avgust 2013 13:47

Magazin Ašk