četvrtak, 24 Juli 2014 10:49

Posljedice grijeha


Treba imati u vidu činjenicu da je grijeh, bez obzira na opasnosti koje donosi općem, društvenom i pojedinačnom poretku, u načelu najvažniji činilac pada i gubljenja čovječnosti. Grješni ljudi nikada ne posjeduju dostojanstvene prednosti čovječanstva i ljudsko usavršavanje. Prljavština grijeha prepreka je svjetlosti srca i čistoći čovjekove nutrine (batina). Grješnik, prije nego što sebi ili društvenoj zajednici zada udarac, uništava svoju ličnost i ljudskost. Čovjek koji voli ljudske vrline i teži ljudskoj slobodi mora biti čist od prljavštine grijeha.

Imam Ali, mir neka je na njega, je kazao:

مَن أحبَّ المَكارِمَ اجْتَنبَ المَحارِمَ.

“Ko voli plemenitost duše i ljudsko dostojanstvo, neka se kloni grijeha.”[1]

U drugoj predaji je rekao:

مَن تَرَكَ الشَّهواتِ كانَ حُرًّا.

“Ko napusti strasti, postao je slobodan.”[2]

Islam je otišao korak dalje te je rekao da je istinski čovjek onaj koji ne samo da se djelatno kloni grijeha, već u svojim mislima ne gaji nakanu da griješi i prljave misli mu ne prolaze kroz svijest, jer grješna misao, čak i kada se ne ostvari, stvara tamne mrlje u srcu čovjeka i oštećuje duhovnu čistotu.

Hazreti Ali, mir neka je na njega, je, također, kazao:

صِيامُ القَلْبِ عنِ الفِكْرِ في الآثامِ أفضلُ من صيامِ المرءِ عَنِ الطَّعامِ.

“Post srca od grješnih misli bolji je od posta tijela od hrane.”[3]

Hazreti Džafer Sadik, mir neka je na njega, prenosi riječi Isaa, a.s.:

إِنَّ موسى أمرَكمْ أن لا تزْنوا و أنَا آمُرُكُم أن لا تُحَدِّثوا أنفُسَكم بِالزِّنا فَضْلاً أن تَزْنُوا، فإنَّ مَن حدّثَ نفْسه بالزِّنا كان كمنْ أوقدَ في بيتٍ مُزَوَّقٍ فَأَفسدَ التّزاويقَ الدُّخانُ و إن لم يحْتَرِقِ البيتَ.

“Musa, a.s., vam je naredio da ne činite blud, dok vam ja naređujem da nemate ni bludne misli u svojim umovima, a kamoli da blud počinite, jer je onaj ko imadne bludne misli u svom umu poput onoga ko je u lijepoj i ukrašenoj kući naložio vatru, pa mu crni dim vatre pokvari ljepotu zgrade i ako ona nije izgorjela.”[4]

Hoće se reći da sama grješna pomisao, htjeli to ili ne, ostavlja tamni trag u srcu ljudi i uništava čistotu njihovih srca, čak i ako se grijeh ne izvrši djelatno.

Precizne napomene o sreći čovječanstva, koje je islam u proteklim stoljećima dao svojim sljedbenicima, danas su uzeli u obzir i svjetski naučnici te ih, u većoj ili manjoj mjeri, donose u svojim knjigama.

Nada, vjerovanje, žar, zanos i snažna volja imaju uticaj na tijelo poput pare na parnu turbinu. Psihofizičke aktivnosti uzdižu se posredstvom ljubavi. Ove vrline čine ličnost uzvišenijom, snažnijom i stabilnijom. Obrnuto, nedostaci čine ličnost nižom i nestabilnijom. Naprimjer, lijenost, kolebljivost i sjeta obustavljaju intelektualni razvoj. Samodovoljnost, umišljenost i zavist dovode do razdvajanja ljudi i onemogućavaju duhovno uzdizanje.[5]

Grješan čovjek, kao što znamo, svoj život čini bezvrijednim i zaprljanim. Opasno je zanemarivati zlo i ružnoću. Niko nije slobodan ako sluša samo svoje prohtjeve. Čovjek koji je neuravnotežen, lijen, sklon klevetama i drugim grijesima treba se smatrati općim prekršiocem. Svaki grijeh neporecivo dovodi do tjelesnih, psihičkih i socijalnih poremećaja. Kao što grizenje prstiju zbog kajanja ne može izliječiti organe zahvaćene sklerozom kod alkoholičara ili otkloniti urođene tjelesne mahane njegovog djeteta, isto tako nije moguće popraviti poremećaje koji su nastali kao posljedica zavisti, sklonosti ka luksuzu, klevetanja, zlobe i ogovaranja.[6]

Ono što je u islamu ljudima zabranjeno i što sveti Vjerozakon smatra grijehom nosi štetu za ljude bilo u fizičkom ili duhovnom pogledu, ali čovječanstvo nije svjesno svih tih aspekata. Mnogi grijesi, poput pijanstva, kockanja, nedopuštenih druženja muškaraca i žena, stvari su raširene na Zapadu. Neki misle da je njihova zabrana u islamu bespredmetna i nesvrsishodna, zaboravljajući da je to sve proračunato. Možda dođe dan kada će ih i Zapad zabraniti.

Jednog je dana Muhammed ibn Sinan napisao pismo hazreti Ridi i u njemu je postavio pitanje o tome što neki muslimani smatraju da halal i haram u islamu nemaju drugog smisla osim iskazivanja robovanja i poslušnosti Bogu.

Imam je u odgovoru napisao:

قَدْ ضَلَّ مَنْ قالَ ذلِكَ ضَلالاً بَعیداً.

“Onaj ko tako kaže upao je u duboku zabludu.”

A potom je o zabranjenim djelima kazao:

و وَجْدنَا الْمُحَرَّمَ مِن الاشْیاءِ لا حاجَةَ لِلعِبادِ إِلَیْهِ وَ وَجَدْناهُ مُفْسِداً داعیاً إِلَی الفَناءِ وَ الهَلاكِ.

“Ljudi nemaju potrebu za zabranjenim djelima. Ona su osnova nereda i uzrok nestanka i uništenja.”[7]

Dakle, prema mišljenju islamskih prvaka, ljudski grijesi su uzrok svake vrste kako pojedinačne, tako i društvene nesreće i nevolje. Ljudi su zbog upuštanja u grijehe bili kažnjavani i tako su propadali. Nasilje i izdaja, laž i pretvaranje, nečasnost i napadanje, silništvo i nasrtanje, klevetanje i sijanje smutnje – i svaki drugi sličan grijeh – poput bolesti ostavljaju na čovjeku zlokobne tragove koji ga čine duhovno bolesnim i nesretnim. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko predaja od Ehli-bejta, mir neka je na njih, kako bi se slušaoci bolje upoznali sa fizičkim i duhovnim opasnostima griješenja.

Hazreti Bakir, mir neka je na njega, je kazao:

ما مِن نَكْبَةٍ تُصيبُ العَبْدَ إلاّ بِذَنْبٍ.

“Nikakva nesreća ne može snaći roba Božijeg, izuzev posredstvom grijeha koji je počinio.”[8]

Hazreti Sadik, mir neka je na njega, je kazao:

تَعوَّذُوا بِاللهِ مِن سَطَواتِ الله بالليلِ و النَّهارِ، قال: قلتُ له: و ما سطَواتُ اللهِ؟ قال: الأخْذُ بالمعاصي.

“Utječite se Bogu od Božije srdžbe!” “A šta je to Allahova srdžba?” – upita prenosilac hadisa. “To je kažnjavanje ljudi zbog njihovih grijeha.”[9]

Hazreti Sadik, mir neka je na njega, je kazao:

إنَّ الذَّنبَ يَحْرِمُ الرِّزْقَ.

“Zaista grijeh sprečava opskrbu.”

Hazreti Bakir, mir neka je na njega, je kazao:

إِنَّ اللهَ قَضَى قضاءً حَتماً أَلاَّ يُنْعِمَ على العبْدِ بِنِعمةٍ فيَسْلُبَها إيّاه حتّى يُحْدِثُ العبدُ ذَنباً يَسْتَحِقُّ بِذلِكَ النِقْمةَ.

“Zaista je Allah neopozivo odredio da datu blagodat neće oduzeti nikome, osim onoga koji počini grijeh, čime opravdava tu nesreću.”[10]

Hazreti Rida, mir neka je na njega, je kazao:

كُلّما أحْدثَ العِبادُ ما لم يَكونوا يعْلمُونَ أحدثَ اللهُ لَهُمْ ما لَم يكونوا يَعرِفون.

“Kada god se Božiji robovi odaju novim i nepoznatim grijesima, i Allah njih kažnjava novim i nepoznatim kaznama.”[11]

 

Hazreti Ali, mir neka je na njega, je kazao:

ما كانَ قَومٌ قطّ في خفْضٍ من عيشٍ فَزالَ عَنْهم إلاّ بِذُنوبٍ اقتَرَفوها لأنَّ اللهَ لَيسَ بِظَلاّمٍ لِلعَبيدِ.

“Ne dokida se narodu lagodan i blagodaran život, osim zbog njihovog upuštanja u grijehe. Uzvišeni Allah ne čini nasilje prema Svojim robovima.”[12]

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 14-17.

[1] Mufid: El-Iršad, str. 141.

[2] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 67.

[3] Gureru-l-hikem, str. 458.

[4] Vesail, sv. 5., str. 37.

[5] Rahe zendegi, str. 72.

[6] Rahe zendegi, str. 80.

[7] Biharu-l-envar, sv. 3., str. 118.

[8] Kafi, sv. 2., str. 269.

[9] Isto.

[10] Kafi, sv. 2., str. 273.

[11] Kafi, sv. 2., str. 275.

[12] El-Mustatref, sv. 2., str. 61. 

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 1939 puta

Magazin Ašk