srijeda, 18 Maj 2016 18:50

Vaše dijete upisuje srednju školu ili fakultet?

Autor: Marija Ždero


Možda ste i vi roditelj koji se upravo suočava sa izborom svog djeteta ili djece, šta će da upišu, koju srednju školu, fakultet? I potpuno ste iscrpljeni od ove teme.

Možda i vi razmišljate koja je to škola od koje će sutra moći da se živi, lakše nađe posao, lakše završi, ili teže, ako cijenite izazove truda i rada.

A možda se i pitate, šta je ono što vaše dijete voli da radi, i u čemu uživa? Ovo je pravo pitanje koje treba da postavimo sebi i djetetu. Šta je ono što moje dijete voli da radi, u  čemu uživa, šta mu ide od ruke, šta ga pokreće? Da sa djetetom istražimo ova pitanja, mogućnosti, i da budemo presrećni i zahvalni kada nađemo odgovor,  jer je to pravi smjer.

Ono što nam se ponekad dešava jeste da nismo spremni da čujemo odgovor koji nam se ne sviđa, jer nam se ne uklapa u našu sliku o djetetu. Mi bi za svoje dijete uvijek najbolje, naravno, ali to vrlo često pomiješamo sa svojim neostvarenim ciljevima, vodimo se strahom, nalazimo razloge zašto djetetov izbor nije pravi, nema budućnosti, izbor nam se ne uklapa u društveno poželjne kategorije, i mnogo toga još, što nas kao roditelje konačno opredijeli da preuzmemo donošenje odluke za djetetov život na sebe. I  možda i dalje mnogi misle da je ovo legitimno, normalno, očekivano, poželjno...

Mi smo ih rodili, pa tako  možemo i da odlučujemo umjesto njih. A šta ako ne procijenimo dobro? Naša djeca će izrasti u  ljude koji rade posao koji ne vole, možda u  međuvremenu i ne podnose, onda nemaju šanse ni da ga dobro rade, bit će nezadovoljni sobom, vremenom će povjerovati da nisu dovoljno dobri, sposobni, uspješni… I u svojim četrdesetim će najkasnije vjerovati da njihov dotadašnji život nema smisla, i da su trebali  drugačije, i u najboljem slučaju će se  možda usuditi  da probaju nešto da promijene, i pitanje je da li  će uspjeti, sa svim nezadovoljstvom u  sebi. A  mi kao roditelji ćemo reći da smo imali najbolju namjeru, naravno, ali da možda nije ispalo onako kako smo očekivali. Kako  vam zvuči ovaj scenario?  Da li bi svoj potpis stavili na njega? Znam puno ovakvih priča i odatle i ovo preispitivanje i  želja da to podijelim sa drugim roditeljima.

Mislim da bi svaki roditelj sada potpisao da želi da ima odgovorno dijete, a svjesno im uzimamo odgovornost  iz ruku. Odgovornost da se preispitaju i donesu odluku. Ako im treba pomoć, tu  smo. Može i da učestvuje neko sa strane, neko neutralan, ali odluka i izbor treba da budu u biti djetetovi, sa maksimalno informacija i uvida koje mogu da steknu. Na ovaj način ih učimo da ponesu odgovornost za svoj  život i za svoje odluke. Ako djeci stalno govorimo da mi bolje od njih znamo šta je za njih  dobro, što i nije uvijek tačno, naučit ćemo ih da se u životu stalno oslanjaju na nekog drugoga, na tuđe mišljenje i procjene, a to nećemo uvijek biti mi. 

Ohrabrimo djecu da donose odluke, i naravno, pomognimo im u tome, ali ne sa idejom da uvijek donose odluke po našoj mjeri, nego da donesu odluku za sebe za koju imaju argumente, za koju imaju žara i  strasti. To će ih podržati da žive i rade u skladu sa odlukom koju su donijeli. I na kraju, da ih naučimo, i da ako su  pogriješili u svojoj odluci, znaju  kako  da se sa tim izbore. Bez izgovaranja na druge.

Donošenje odluke uvijek nosi neki rizik, i  to je škola koja se usavršava cio život. Ako odluka nije odluka djeteta, to  je uvijek divna prilika za izgovore, ja to ne mogu, nisam ni htjela, ti si me natjerala, ovo ne volim, ovo me ne interesuje... To može postati stil života, koji ne vodi nikuda osim u  nezadovoljstvo.

Zaključak istraživanja uspješnih, ostvarenih i srećnih ljudi, širom planete, jeste  da  je ono što  je zajedničko za sve ove ljude to da VOLE  ono što rade, da su strastveni u vezi svog posla,  da bi to nešto inače radili i bez para, i da su  svaki dan sve bolji u tome što rade. Imaju nove ideje, razvijaju se, uče, imaju energiju da idu naprijed, ne odustaju. I na kraju, ako svedemo zaključke i na zarađivanje novca, ovi ljudi i zarađuju mnogo novca od toga što rade.

Zar nije za divljenje neko ko je fenomenalan frizer, pekar, kuvar, doktor, advokat, vaspitač, bankar, učitelj, šnajder, plesač, pjevač, inženjer, programer, trgovac, poslastičar... I  šta sve još? Možemo biti dobri samo u onome što volimo, a to važi i za našu djecu.

I kada se sada zapitamo, da li  bi željeli da naša djeca rade ono što vole, rade to sa radošću i lakoćom, dobri su u  tome i mogu sebi da obezbijede život kakav žele od toga što rade, mada to nije baš bila naša vizija njihovog života; i sa druge strane da im mi odaberemo školu, zanimanje sa kojim će oni biti nesrećni i nezadovoljni, koju opciju biste izabrali? Ovo što nam se ne sviđa na početku ili ono što nam se ne sviđa na kraju?

Ne zamišljajte i ne govorite svojoj djeci loša scenarija – povjerovaće vam i ispuniće vaša loša očekivanja. Umjesto toga okuražite ih da kreiraju dobar scenario. Vjerujte u djecu, u njihov kapacitet da izaberu za sebe i da iskoriste maksimum svojih potencijala, da razviju i unaprijed svoje talente i kvalitete. Ono na šta se fokusiramo, to njegujemo, i to raste. Budimo podrška najboljem u našoj djeci i pomozimo im da osvijetle svoj put ka budućnosti i onome što žele za sebe.

 

Izvor: www.roditelji.me

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 872 puta

Magazin Ašk