srijeda, 07 Septembar 2016 19:56

Manjak duševne hrane

Autor: mr. sc. Ivica Stanić


Kruh hrani tijelo, a osmijeh dušu. To svi zaboravljamo. Prikraćujemo sebe i svoje najmilije za duševnu hranu. Ljudi ulažu goleme napore da obitelji osiguraju pristojnu egzistenciju. Da bi djeci osigurali novac za knjige, mjesečnu pokaznu kartu, užinu u školi i druge potrepštine, rade čak i prekovremeno, ali ako ih upitate kada su posljednji put svojoj djeci i supruzi rekli „Volim te!“, koliko ih je na odlasku na posao ili pri povratku s posla poljubilo, koliko ih je podarilo im osmijeh – mnogi ne samo da se neće moći prisjetiti, nego će reći: „Pa što bi oni još htjeli… Ja nemam vremena ni za odmor, a kamo li da im govorim kako ih volim. Brinući da imaju što jesti, obući i obuti – sve sam im rekao.“ Pojedinci će se začuditi i reći: „Ja sam umoran i nije mi do smijeha i ispraznih riječi“, ili pak: „Pa zar i to netko čini? Djecu ne treba maziti, valja im utjerati strah u kosti pa neće biti narkomana, alkoholiziranja, krađa, delinkvencije, kriminala, zla…“

Nikog još ljubav nije pokvarila i učinila delinkventom. Naprotiv, nerazumijevanje, krutost, strogoća, ponižavanje, omalovažavanje mladih – uzrokom su mnogih nevolja, kriza, konflikata i problema. Djeca tako krute roditelje slušaju samo zato što moraju i dok moraju. Dijete koje se boji roditelja kad je s njime, mrzi ga kad je odsutan. Najveće je zlo što djeca i adolescenti oponašaju te roditelje pa će biti okrutni i prema vlastitoj djeci. Tako se loši odgojni postupci prenose s naraštaja na naraštaj. Nasuprot njima, roditelji koji humano, toplo, s ljubavlju postupaju s djecom, koji se vole, o svemu dogovaraju, svojim uzorom uče djecu kako se trebaju ponašati. Oponašajući roditeljske modele, djeca uče, izgrađuju vlastitu ličnost, usvajaju pozitivna ponašanja. Zdravi obiteljski odnosi, ljubav, konstruktivna ponašanja najbolji su edukatori i učitelji. I obrnuto, obitelji u kojima vlada nesloga, tiranija, nasilje i zlostavljanje, pružaju djeci loše modele ponašanja koje ona usvajaju. Djeca što čuju – zaborave, što vide – zapamte, što oponašaju – usvoje kao trajne vrijednosti i tako rade. Ne rađaju se djeca lažljiva, neposlušna, kradljiva… To nauče od odraslih, ponajprije od roditelja.

I, da se prisjetimo onih koji zbog posla i umora nemaju vremena poljubiti djecu, reći im „Volim te“, podariti im makar jedan osmijeh: za to nisu potrebni sati. Dovoljno je nekoliko minuta, a to svatko može odvojiti. Osmijeh traje možda samo jedan trenutak, ali u sjećanju može ostati cijeloga života – tvrdi Edvard W. Reiller. Znači, umor i posao samo su izgovor. Nemamo mi razvijene te navike. Zapamtimo, dajući djetetu kruh, hranimo njegovo tijelo, a duša ostaje gladna. Time činimo dva zla: prikraćujemo njih i sebe za veliku radost, jer dječji je osmijeh najdjelotvorniji lijek za iscrpljeno tijelo i tužnu dušu.

 

Izvor: Narodni zdravstveni list, mjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. L, br. 584-585, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, ZZJZ OBŽ i ZZJZ SDŽ, Rijeka, rujan-listopad 2008, str. 19.

Ocijeni
(5 glasova)
Čitano 828 puta

Magazin Ašk