srijeda, 31 Juli 2019 22:37

Identitet između slobode i straha

Autor: Emina Šahinović


Problem ambivalentnosti razvoja identiteta svoje korijene ima u dvostrukim rezultatima postmoderne. U isto vrijeme dok se slobode neograničeno šire u korist pojedinca, pojavljuje se i strah koji nastaje kao rezultat postojanja prevelikog broja mogućnosti. Nakon dekonstrukcije tradicionalnih stubova identiteta dolazi do pokušaja identifikacije, te zamjene identiteta brojnim ulogama kojima se pokušava definisati i nadomjestiti smisao koji obično proizilazi iz jasno određenog identiteta. „Svijet se prvi put prikazuje kao beskonačno otvorena materijalnost, kao prazan prostor za djelovanje jedne subjektivnosti koja se može neograničeno samopotvrđivati jer ne otkriva u svijetu ništa drugo osim pasivnu materijalnu podlogu, bez vlastitog identiteta i nekog svog smisla pa prema tome sposobnu da podnese svaku namjenu.“ (Cerutti, 2006:86, 87)

Iako je u ljudskoj prirodi da teži ka slobodi, neograničena sloboda povezana sa velikim brojem mogućnosti u ljudima izaziva strah od nepoznatog i potrebu da se ono ukroti, da se uz sve izazove suočimo sa već postojećim sistemom mjerila, vrijednosti, jer je tako rizik manji. „Osjećaj slobode kao jačanja moći udružuje se, od početka modernosti, sa percepcijom slobode kao tereta. Moderni pojedinac definiran je postojanjem lepeze nepoznatih mogućnosti u prethodnim razdobljima, ali je i opterećen dužnošću da smanji taj višak mogućnosti putem selekcije koju više ne može računati u objektivne i obvezujuće upute.“ (Cerutti, 2006:87) Ako uzmemo u obzir da je identitet ono što nas razlikuje od drugih, mora postojati granica koja ograničava poimanje našeg identiteta, kako u sferi vrijednosti, tako i u sferi djelovanja i mogućnosti. 

Granicu, kao ključni segment identiteta naglašavaju mnogi autori, uključujući i Georga Simmela. Više nije moguće graditi svoj identitet ignorišući drugačije, jer živimo u vremenu multikulturalizma, interkulturalizma, diferenciranosti. Svijet sadrži mnoštvo mogućnosti, sistema vrijednosti, značenja i pravila su višestruka. „Odgovor na pitanje 'Ko sam?' od modernosti na ovamo ne postavlja se unutar jasnih i objektivnih granica, i prije se shvaća kao odgovor na zacrtani plan, a ne kao obična dijagnoza.“ (Cerutti, 2006:27) Preuzimanjem više različitih uloga i identifikacija, vrlo lahko možemo doći u situaciju „multiplikacije privida i maski“, kako to zaključuje Alberto Melucci. 

Krize individualnih i kolektivnih identiteta u umreženom društvu rezultira time da svijet izbora predstavlja i postaje svijet rizika. Ambivalentnost se ogleda i u pokušajima masovne kulture koja deklarativno teži da se nametne kao zagovornik i apologet razlika, a u isto vrijeme tjera i uniformiše ljude u vojnike novog potrošačkog poretka u kome će svi imati iluziju posebnosti iako se ni po čemu bitnome neće razlikovati. Pokušaji da se ljudski um stavi u šablon i masovno fabricira – osnovni je i stvarni zadatak masovne kulture. „Što je sistem više diferenciran, to više mora računati sa subjektima koji mogu razumjeti razne jezike, razvijati znanja i donositi samostalne odluke. Depersonalizacija, manipulacija informacijom, standardizirana potrošnja, konformizam i apatija čine drugu, proturječnu, stranu istog procesa.“ (Cerutti, 2006:81)

Iako se ljudima nudi široka lepeza razlika, njihove potrebe su unaprijed usmjerene raznim sredstvima manipulacije. Vještačke, lažne potrebe dominiraju u svijetu beskrupuloznog konzumerizma. Ne postoji više fizička prisila, kao što je to slučaj bio u totalitarnim režimina, sada se ljudi kontroliraju mnogo efikasnije jer su vladajućim strukturama na raspolaganju visoke tehnologije, kao i nove metode „kontrole pristankom“. Također, iluzija slobode na internetu poljuljana je kada se otkrilo da je internet stavljen pod nadzor, te da su podaci sa skoro svih američkih stranica, društvenih mreža, pretraživača dostupni Agenciji za nacionalnu bezbjednost (zahvaljujući programu Prizma) i da u tom pogledu privatnost ne postoji. Agamben potvrđuje navedene primjere kada piše o nadzoru kojem su ljudi izloženi naglašavajući da „svi već znaju da su mogućnosti kontrole države nad pojedincima, preko elektronskih uređaja, kreditnih kartica ili mobilnih telefona, nedavno dostigle neslućene razmjere.“ U društvu spektakla u kojem smo svi apriori izloženi tretmanu okrivljenog, možemo situaciju objasniti i Freudovom analizom koja kaže da „cijena koju plaćamo za naš napredak u civilizaciji je gubitak sreće kroz povećanje osjećaja krivnje.“ (Freud, 1988:65)

 

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 47 puta

Magazin Ašk