srijeda, 21 Januar 2015 08:48

Upućivanje djeteta


Bez ikakve sumnje, za spoznavanje dobra i zla djetetu treba roditeljska pomoć. Roditelji su ti koji dijete trebaju podučiti dobru i bodriti ga u njegovom izvršenju. Oni mu trebaju pojasniti zlo i odvratiti ga od njega. Skup onoga što se mora raditi i onoga što se ne smije raditi, a čemu roditelji podučavaju svoju djecu, postoji zbog toga da bi roditelji mogli izvršavati svoju svetu dužnost odgajanja, ali oni trebaju paziti da u naredbama i zabranama ne pretjeraju i da ta naređenja i zabrane ne prerastu u nepoštivanje i vrijeđanje ličnosti djeteta, što će imati samo suprotan učinak.

Neki roditelji, iz naklonosti, ljubavi i želje za ispravnim odgojem, toliko se miješaju u ponašanje i govor djeteta i toliko naređuju i zabranjuju da oneraspolože i sebe i djecu, a dijete svakog dana postaje sve nemoralnije i sve više odstupa od pravila.

Ukoliko se dijete ne ponaša valjano, roditelji ga trebaju upućivati razumno, bez nasrtanja na njegovu ličnost. Trebaju mu ukazati na ispravan put i odgovoriti ga od nevaljalog postupanja. Ondje gdje roditelji budu ustrajno korili dijete te dijete neprekidnim ruženjem budu omalovažavali i njegovu ličnost vrijeđali, ne samo da neće uspjeti u poželjnom preporodu već će ga ovom sirovošću i tvrdoglavošću natjerati da se počne protiviti i prkositi roditeljima te će, nasuprot roditeljskim nastojanjima, ono nastaviti sa lošim postupanjem.

Imam Ali, mir neka je na nj, je rekao: “Pretjerivanje u korenju rasplamsava plamen tvrdoglavosti.”[1]

Roditelji stalnim i upornim korenjem žele dijete odvratiti od ružnih postupaka, žele slomiti njegovu volju i odlučnost i nametnuti mu svoju volju. Dijete se u ovoj borbi – da ne bi doživjelo potpuni poraz i izgubilo ličnost – opire roditeljima. Nastavljajući činiti loša djela, ono dokazuje svoju nezavisnost i ističe svoju ličnost.

Ukoliko je ponašanje djeteta posebno pokvareno i zlobno, onda treba primjenjivati posebna odgojna pravila. Svaka naredba u kojoj ima i traga zabrane bit će neuspješna, jer svaka prepreka potiče čovjeka na to da je nastoji proći. Hiljadu i jedno “ne radi” i “ne čini to”, iskazano od strane roditelja, proizvodi kod djeteta jedan naročit svijet mogućnosti. Dijete sebi tada kaže: Ja da ovo ne činim? Ja sam to mogao učiniti, a i sada to mogu. Ovakvo dječije postupanje proizvodi ličnost suprotnu od željene. Stoga se treba kloniti korenja i izazivanja koji dijete vode u izvršenje nekih nedjela. Ono što treba činiti jeste pokazati mu put, a ne gnjaviti ga. Ovo, naravno, ne znači da ga treba prepustiti samome sebi. U njemu treba stvoriti drugu volju i drugi cilj te mu predložiti djela koja treba učiniti, a koja će, pored toga što su korisna, pokazati i očitovati njegovu ličnost. Ako dijete ili adolescent s lahkoćom čini nepodopštine, znajte da je razlog za to stalno sprečavanje i zabranjivanje tih djela. On vršenjem nedjela želi da pokaže snagu koja je, u najmanju ruku, izjednačena sa suprotnom stranom – dakle roditeljima. U bilo kojem životnom dobu da smo, mi želimo potvrditi i pobjednički ojačati svoju ličnost, i samo tuđa ličnost ograničava naše želje i htijenja.[2]

Roditelji koji zbog pogrešne procjene omalovažavaju svoju djecu i koji ponižavaju njihovu ličnost, ne samo da će ih potaknuti na protivljenje i pobunu u djetinjstvu već će njihovo suprotstavljanje postojati sve do kraja života njihovih roditelja. Taj otpor će se pojavljivati u različitim oblicima, a samoj porodici će donijeti mnoge neželjene vjerske i ovosvjetske posljedice.

Imam Hasan Askeri je kazao: “Drskost i neposlušnost djeteta ocu u djetinjstvu, u zrelosti dovodi do očevog nezadovoljstva i proklinjanja djeteta.”[3]

Roditelji koji iskazuju poštovanje svojoj djeci, koji njihovu ličnost drže velikom, koji sa njima postupaju moralno i učtivo – u stanju su svoju djecu odgojiti tako da ona imaju lijep moral i pohvalne osobine. A ako se u njima jednog dana ipak pojavi nešto nemoralno, to će se lahko moći otkloniti.

Djeca su, kao i odrasli, sebična i samoljubiva. Kada dijete shvati da nemoralni čin pogađa njegovu ličnost, umanjuje njegovu čast i omiljenost te ga ponižava u krugu porodice, da bi sačuvalo svoje mjesto, odmah će to ostaviti i praktično će djelovati na samoispravljanju.

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 52-54.

[1] Ma ve farzandane ma, str. 56.

[2] Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 77.

[3] Tuhafu-l-‘ukul, str. 489.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 2430 puta

Magazin Ašk