petak, 27 Mart 2015 13:07

Razvijanje sklonosti ka istinitom govoru


Jedna od pohvalnih ljudskih odlika, koja je u skladu sa izvornim ljudskim nutarnjim bićem, jeste sklonost ka istinitom govoru. Svaki čovjek je po svojoj iskonskoj prirodi sklon ispravnom i istinitom govoru, a isto tako voli da od drugih sluša takav govor. Govoriti laž je skretanje sa Pravog puta iskonske prirode i stvaranja.

Ukoliko dijete u igri slučajno loptom razbije staklo na sobnim vratima te ako poslije ovog čina ne bude imalo straha, ukoliko ga upitate: “Jesi li ti razbio staklo?” – ono će s potpunom smirenošću i sigurnošću, bez ikakvog straha i zabrinutosti, prenijeti kako se to desilo, odgovarati na pitanja i objasniti kako je u igri razbilo staklo. Ali, ako se dijete boji kazne i posljedica ovog djela, ono će biti prinuđeno da u prilog svojoj nevinosti pribjegne lažima. U toj prilici jasno se vidi neuobičajenost stanja djeteta: neusklađeno kretanje očiju, potištenost, sušenje usta, jako kucanje srca, isprekidan i nepovezan govor – sve su to dokazi djetetovog lažnog govora koji je suprotstavljen njegovoj iskonskoj prirodi.

Božiji poslanici, a.s., čiji je važan dio misije oživljavanje iskonskih sklonosti u ljudima, ljude su pozivali ka istinoljubivosti i ispravnom govoru i ozbiljno su ih odvraćali od izricanja laži. Islam je laž označio kao uzročnik uništavanja vjere i ubrojio ju je u grijeh veći od mnogih drugih velikih grijeha.

Imam Bakir, mir neka je na njega, je kazao: “Zaista laž uništava vjerovanje.”[1]

Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao: “Niko neće osjetiti slast vjere sve dok se ne ostavi laži, bilo u šali ili u zbilji.”[2]

Prenosi se od Imama Ride, mir neka je na njega, da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., upitan: “Može li vjernik biti strašljiv?” Odgovorio je: “Da!” “Može li biti škrt?” Reče: “Da.” “A može li biti lažov?” On reče: “Ne!”[3]

Izgovaranje laži, bez ikakve sumnje, protivno je kako iskonskoj moralnoj savjesti, tako i odgojnoj moralnoj savjesti. U očima svih naroda i nacija, u pisanim poslaničkim učenjima, laž je pokuđeno i osuđeno djelo.

Nažalost, ova opasna bolest nije nešto od čega obolijevaju samo stariji. I mala djeca obolijevaju od ove razarajuće bolesti te se još od malena navikavaju na laž. Ponekad se toliko srode s ovom bolešću da uživaju u izricanju laži i raduju se svaki put kada prevare druge svojim lažima.

Među najveće dužnosti oca i majke pri odgoju djeteta spada odgajanje urođene istinoljubivosti i govorenja istine. Roditelji su se u porodici dužni ponašati tako da se djeca naviknu na istinu i istinoljubivost i da ne skreću s Pravog puta iskonske prirode na stazu laži. Postići ovu osobinu kod djece teže je nego postizanje mnoštva drugih odlika. Za ostvarivanje ovakvog postignuća potrebno je mnogo naučne i praktične pažnje!

Stiče se dojam da roditelji po pitanju laži nemaju moć ni prodornost kao što je imaju u borbi protiv neposlušnosti, lijenosti i srdžbe. Ukratko, od svih nedostataka koje nastojimo odagnati od svoje djece, laž je jedan od onih koji nas više od ostalih naljute. Razlog je taj što čovjek teško može steći jasnu i zbiljsku percepciju o laži, a posebno o lažovu.

Dječiju laž ne treba smatrati nevažnom i prostom stvari, jer u normalnim uvjetima laž ne bi trebala postojati. Naša pogreška i nemoć u borbi protiv laži leži u tome što o toj pojavi sudimo na osnovu nje same, ne ulazeći u razlog, cilj, vrstu laži te uvjete, stanje i narav osobe koja laže.[4]

Odgoj na temelju ljubavi

Lijek za laži su nježnost i pažnja roditelja u odgoju djece. Kada bi roditelji svoju djecu odgajali na osnovu ljubavi i pažnje, kada bi porodica bila središte ljubaznosti i milosti, kada bi roditelji bili pravedni i pazili na svoje vjerske dužnosti u pogledu djece i kada ih ne bi kažnjavali batinom i šamarom – za šta se mora plaćati odgovarajuća nadoknada koju određuju vjerski propisi – djeca pri prekršajima kakav je razbijanje stakla ne bi lagala i ne bi se pretvarala u lažove.

Dijete vidi da ponekad otac i majka nehotice razbiju staklo na vratima i niko ih ne kažnjava. Dijete je više puta vidjelo kako je iz ruku starijeg brata ispao bokal i razbio se, a niko ga nije kaznio, ali kada ono razbije staklo na vratima ili bokal, onda ga obavezno čeka kazna. Da bi se osvetilo zbog poniženja i spasilo kazne, dijete pribjegava laganju.

Ako roditelji prema djetetu ne budu strogi i ako na njega budu gledali kao i na sebe, tada će ga u vezi s njegovom igrom u sobi i razbijanjem stakla posavjetovati. Reći će mu: “Soba nije mjesto za igru sa loptom, pazi da se ovakvo šta više ne ponovi!” Dijete je kažnjeno u mjeri svog stida, usto ništa nije slagalo, a čini se da će se ubuduće truditi da se takvo šta ne ponovi.

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 25-28. i 35.

[1] Kafi, sv. 2., str. 339–340.

[2] Isto.

[3] Vesail, sv. 3., str. 232.

[4] Ma ve farzandane ma, str. 59.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 1179 puta Zadnji put promjenjen petak, 27 Mart 2015 13:16

Magazin Ašk