ponedjeljak, 06 April 2015 19:35

Djetetovo obraćanje Bogu


Da bi djeca od početka bila odgojena kao vjernici, potrebno je u njima sa vjerskog stanovišta uspostaviti ravnotežu između duha i tijela. Upravo zato je islam, s jedne strane, obavezao roditelje da dijete usmjere i okrenu ka Bogu te da ga poduče osnovnom ibadetu, a da, s druge strane, djecu podstiču na obavljanje namaza i pripremne ibadete.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: Svojoj djeci naređujte da od sedam godina počnu klanjati.[1]

Imam Bakir, mir neka je na njega, u jednom opširnom hadisu opisao je dužnosti djetetovih

bližnjih po pitanju vjerskog odgoja u različitim godinama. Između ostalog, kazao je:

„Sa tri godine učite dijete riječima Božijeg jedinstva La ilahe illallah, a sa četiri godine podučite ga još Muhammedun resulullah. Sa pet godina okrenite dijete prema kibli te mu kažite da spusti glavu na sedždu. Sa punih šest godina dijete ćete podučiti da ispravno obavi ruku i sedždu. Sa sedam godina djetetu ćete reći: Operi svoje ruke i lice i klanjaj namaz.”[2]

Pripremni ibadeti djeteta i djetetovo obraćanje Bogu ostavljaju svijetle tragove u njegovoj duši i psihi. Moguće je da dijete namaske izraze i rečenice ne razumije, ali značenje njegove usmjerenosti ka Bogu, njegovog obraćanja Bogu, traženja pomoći od Boga, upućivanja molbi Bogu, dijete shvata u svom dječijem svijetu. Ono postaje optimist, njegovo srce je sigurno u Boga i Njegovu neograničenu milost. U svojoj nutrini ono osjeća oslonac za sebe. To stanje optimizma i sigurnosti te usmjerenost ka neograničenoj Božijoj moći, predstavlja najveće blago i polog sreće u svim dobima života koji je pred njim.

Dijete će se kasnije, u teškim vremenima, u vrijeme nepovoljnih događaja, moći koristiti ovom unutrašnjom snagom, osloniti na nju, biti sigurno i moći će u plimama i osekama životnih događaja sa smirenom i spokojnom sviješću sačuvati svoju ličnost.

... One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, zaista,

kad se Allah spomene smiruju![3]

Da bi neko postigao visoko duhovno stanje nije potrebno da bude učenjak ili genije. Dovoljno je da to želi, da svakog jutra i svakog popodneva odvoji nekoliko minuta samo za sebe, da se izolira od svijeta te da prizove svoju savjest kao sudiju, pa da tako spozna svoje greške i da uspostavi plan njihova ispravljanja. U isto vrijeme, oni koji znaju način obraćanja Bogu trebaju upućivati dove. Obraćanje Bogu uvijek ima učinak, pa čak i onda kada to nije onaj učinak koji smo mi željeli. Upravo zato djecu treba u ranoj mladosti naviknuti da kratko vrijeme provedu u šutnji i tišini obraćajući se Bogu. Svako ko je jednom uspio, može kada god to poželi dostići mirni svijet koji nadilazi slike stvari i riječi. Tada postepeno nestaje tmina i kao da iz izvora svjetlosti kroz tišinu protiče svjetlost (nur).[4]

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 117-119.

[1] Mustedrek, sv. 2., str. 171.

[2] Mekarimu-l-ahlak, str. 115.

[3] Er-Ra'd, 28.

[4] Rah va rasme zendegi, str. 98.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 2091 puta

Magazin Ašk