subota, 12 Decembar 2015 20:44

Moć i granice odgoja


Kada mlado ljudsko biće dolazi na svijet toliko je slabo i bespomoćno da se bez brige i njege odraslih ne bi moglo održavati u životu, niti steći osobine koje su karakteristične za čovjeka kao društveno i moralno biće. Sa tom brigom i njegom odraslih za razvoj mladog čovjeka susrećemo se u različitim oblicima od postanka čovjeka i čovječanstva. U tom neprestanom nastojanju za ostvarivanje određenih pedagoških ciljeva nailazilo se na teškoće, uočavalo se da isti načini i metodi odgojnog djelovanja nisu davali iste rezultate, što je poticalo pedagoge na razmišljanje o odgojnoj djelatnosti, pa se postavljalo i pitanje – koja je moć i koje su granice odgoja? 

Bilo je vremenskih perioda kada se, tako reći, slijepo vjerovalo u svemoć odgoja, mimoilazeći više ili manje faktor nasljeđa. Međutim, bilo je i vremenskih perioda kada se sumnjalo u snagu i moć odgoja, pa čak i poricala svaka mogućnost odgojnim nastojanjima, smatrajući sudbinski presudnim značenje nasljeđa za razvitak svake ličnosti. Navešćemo ukratko nekoliko različitih mišljenja.

Razmatranja o značaju odgoja za razvitak mlade ličnosti i o mogućnosti odgojnog djelovanja susrećemo već u antičkom dobu. Ona su se iznosila u okvirima tadašnjih filozofskih raspravljanja i proizilazila su iz određenih filozofskih gledanja. Tako se kod epikurejaca i stoika susrećemo s precjenjivanjem značenja sudbinske određenosti ljudi nasljeđem, a poricanje neke veće moći odgoju. S druge strane, jedan od najvećih grčkih filozofa Platon pripisuje odgoju veliku moć i osobito značenje. On stavlja odgoj u osnovne teze o uređenju svoje idealne države, u kojoj će se umjesto zakonima upravljati snagom dobrog odgoja građana. Slično mišljenje zastupao je i njegov učenik, veliki grčki filozof Aristotel.

Kršćanska pedagogija insistira na ideji „ora et labera“, što znači, „moli se i radi“, a kršćanina odgaja Bog. „U Novom zavjetu mudrost je u prenošenu Kristova života u svoj život.“ (Vidi: dr. J. Kumičić, Kršćanska pedagogija, Zagreb, 1970, str. 10)

Islamska pedagogija pridaje odgoju veoma, veliki značaj, ali ne zapostavlja ni faktor nasljeđa. To se najbolje vidi iz riječi Muhameda, a.s.: „Svako se dijete rodi u čistoj, prirodnoj vjeri islamu, pa ga zatim roditelji ili društvo preodgaja u židova, kršćanina, sabejca i sl.“ To znači da dijete već rođenjem donosi sklonosti, nasljeđe, gene itd., ali i odgoj može mnogo učiniti da se neki faktori nasljeđa ne razviju ili razviju. I savremena pedagogija prihvata ovaj islamski stav, jer jednako pridaje važnost nasljednim faktorima kao i odgoju.

U vrijeme renesanse susrećemo se takođe sa uvjerenjima u neograničenu moć odgoja. Humanista Erazmus Roterdanski kaže: „Priroda, ako ti je poklonila sina, nije ti dala ništa drugo do sirovu masu, a tvoja je stvar da toj savitljivoj i oblikovanju prilagodljivoj materiji daš najbolju formu.“

Vrhunac vjere u veliku moć odgoja susrećemo u XVII i XVIII vijeku, u epohi prosvjetiteljstva. Vjerujući u veliku moć odgoja, očekivalo se od tada „nove i prirodi primjerene pedagogije“ napredak i procvat cjelokupnog čovječanstva. Poznati filozof empirista Džon Lok (1632-1704) kaže da je mlado ljudsko biće, kada dođe na svijet, prazna i neispisana ploča (tabula raza) od koje se odgojem i organizacijom sredine može modelirati sve što odgajatelj želi. Njemački filozof racionalista G.W. Lajbnic (1646-1716) uzvikuje: „Dajte nam u ruke pravi odgoj i mi ćemo za manje od jednog vijeka izmjeniti karakter Evrope.“ Jedan od najznačajnijih filozofa u Evropi Emanuel Kant (1724-1804) kaže: „Čovjek može postati čovjekom samo putem odgoja. On nije ništa drugo nego ono što od njega učini odgoj.“ 

Svim navedenim shvatanjima zajedničko je obilježje isticanje vrijednosti i moći odgoja, a zanemarivanje nasljeđa i njegovog udjela u razvitku mladog čovjeka. Takva gledanja svakako podižu vjeru u snagu odgoja i dovode do pedagoškog shvatanja zvanog pedagoški optimizam.

Međutim, bilo je i drugačijih gledanja koja su preovladavala u XIX vijeku, kada se javlja sumnja u efikasnost odgojnih nastojanja. Takva gledanja vode do pedagoškog shvatanja zvanog pedagoški pesimizam. Izraziti predstavnik ovog shvatanja bio je njemački filozof A. Šopenhauer (178-1860), koji je tvrdio da je razvoj čovjeka sudbinski određen samo nasljeđem. On kaže da se „zao čovjek može poukama odgojiti da bude samo oprezniji i lukaviji, ali ne i drugačiji.“ Naročito je bilo ekstremno gledanje zastupnika kriminalne antropologije C. Lombroza (1836-1910). Lombrozo je pokušao dokazati postojanje posebne vrste ljudi, tzv. prirodnih zločinaca, koji se po anatomskim, fiziološkim, i psihološkim oznakama razlikuju od običnih ljudi (na primjer: položene čele, izbočene čeljusti, tupoća osjetilnih organa, nedostatak osjetilnih, viših čuvstava), što on objašnjava atavizmom, tj. nasljeđem instikata i svojstava primitivnog čovjeka.

Iz svega se da zaključiti da je za tok čovjekova razvitka odlučno više faktora koji su u međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti, a među njima najvažniji su: nasljeđe, odgoj i društvena sredina, kao i vlastita aktivnost svakog pojedinca.

 

Izvor: prof. Idris Resić, Pedagogija, skripta za IV razred GHM, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1978, str. 6-9.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 1469 puta

Magazin Ašk