petak, 08 Juli 2016 19:10

Dobri savjeti pomažu

Autor: Ana Rajić, prof.defektolog


Većina roditelja sa strahom reagira na ulazak djeteta u pubertet. Prisjećajući se naše mladosti, postavljamo si niz pitanja, primjerice: što učiniti kad se uvučemo u još jednu svađu oko prijatelja, odjeće ili izlazaka? Kako mu/njoj dati dovoljno slobode? Na koji način postaviti granice, što tolerirati, a što ne? Kako znati da li je naš tinejdžer samo tužan ili pati od depresivnog poremećaja, te što učiniti da mu pomognemo?

Iako bi naši tinejdžeri prije propali u zemlju nego to priznali, još uvijek imamo velik utjecaj na njih. Možda vam se ne čini da vas slušaju, ali oni to čine. Tijekom stresnih razdoblja, kada smo dovedeni u iskušenje kako postupati, bitno je zapamtiti da smo im još uvijek uzor. Što češće se uzdignemo iznad svađa, više koristi će tinejdžeri imati. Istina koju često ne želimo prihvatiti jest da djeca čine ono što vide, a ne ono što čuju. Neki roditelji, recimo, zahtijevaju da dijete poštuje sigurnosne mjere prilikom vožnje motora, a sami prebrzo voze ili pričaju na mobitelu. Djeca u pubertetu jako su osjetljiva i reagiraju i na najmanji znak nedosljednosti roditelja. Dakle, nužno je davati dobar primjer djetetu što je češće moguće!

Također, roditeljima je teško prihvatiti da je svrha tinejdžerskih godina odvajanje i diferencijacija od roditelja. Kad tinejdžeri počnu razvijati vlastiti ukus i mišljenje, a osobito kad traže da se odnosimo prema njima kao prema odraslima, teško je pronaći pravu ravnotežu između zadržavanja kontrole i dozvoljavanja toga da njeguju vlastitu individualnost. Ako naši tinejdžeri dokažu da im možemo vjerovati, moramo im dati prostora za rast, no to nikako ne znači da ih trebamo skroz pustiti.

Od iznimne je važnosti od malih nogu njegovati kulturu dijaloga. No, vrlo se često svakodnevni razgovor između djece i roditelja svodi na teme o školi, novcu i slobodnom vremenu, dok se vrlo malo govori o osjećajima i problemima koji nas muče. Najveći krivci za takve površne razgovore jesu manjak slobodnog vremena, televizija i računalo koji, u sve većoj mjeri, okupiraju našu pažnju. A upravo je kvalitetna komunikacija jedna od temeljnih odgojnih metoda kojom djeci pokazujemo ljubav i razumijevanje. Nije istina da djeca ne vole razgovarati s roditeljima, ona to rade ako se osjećaju shvaćenima i poštovanima. S druge strane, ako dijete osjeti da ga je roditelj napao, ponizio ili mu propovijeda, povući će se u sebe i postoji velik rizik da više neće htjeti razgovarati. Uz povlačenje u sebe, posljedice nekvalitetne komunikacije mogu biti i manjak samopouzdanja, potiskivanje svojih potreba i osjećaja te laganje ili prešućivanje problema.

Komunikacija između roditelja i djece sigurno je najteža u vrijeme puberteta. Tinejdžeri slobodnije i otvorenije reagiraju na određene situacije pa, primjerice, često svoju ljutnju izražavaju demonstrativnim lupanjem vratima, povišenim tonovima ili pak šutnjom koja može trajati danima, a sve kako bi pokazali da se ne slažu s roditeljima. Roditelji si postavljaju pitanja: "Razgovaramo li dovoljno?", "Kako uopće započeti razgovor?", "Gdje razgovarati?", "Kako saznati ima li kakvih problema?" I doista, postoji niz smjernica kako možemo poboljšati komunikaciju i izgraditi bolji odnos sa svojim djetetom.

Kako postići kvalitetnu komunikaciju s djetetom?

1. Odvojite vrijeme za sebe i svoje dijete. Pronađite vrijeme kada ste oboje opušteni i raspoloženi. Ne čitajte, ne gledajte televiziju, već se usredotočite na razgovor.

2. Ne prisiljavajte dijete na razgovor. Nemojte dijete prisiljavati na razgovor jer će se osjećati ugroženo i neće se htjeti otvoriti. Započnite razgovor riječima: "Ako želiš razgovarati o nečemu, možemo sad." Ako nemate naviku razgovaranja sa svojim djetetom, nemojte očekivati da će se odmah otvoriti i povjeriti vam se. Naviku razgovora započnite od malih nogu, tako će vam kasnije biti lakše s vašim tinejdžerom. Pažljivo birajte trenutke kad ćete pokrenuti razgovor.

Manje su šanse da će vam se otvoriti ako su umori, nervozni ili ljutiti.

3. Koristite se asertivnom komunikacijom. Asertivna komunikacija način je ponašanja i ophođenja koji uključuje jasno iskazivanje vlastitih osjećaja, potreba i ideja, bez ugrožavanja prava drugih osoba. Takav način komunikacije najbolje se postiže slanjem „JA” PORUKA (Kad ti… ja se osjećam… zato jer…). Umjesto „TI” PORUKE, kao npr. "Kako si to mogao napraviti? “Ti stvarno nisi normalan!”, recite "Kada ti ostaviš nered u sobi, ja se ljutim jer uvijek pospremam za tobom." Na taj način ne optužujete, već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje. Dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. Ako se radi o nekom postupku koji dijete nije smjelo učiniti, smireno i jednostavno prvo istaknite pozitivne stvari, a zatim objasnite sve negativne aspekte te odredite primjerenu posljedicu za takvo ponašanje. Tijekom takvog razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, nastojte ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan.

4. Redovito započnite komunikaciju zapitujući dijete o osjećajima i mislima. Umjesto svakodnevnog pitanja: "Kako je bilo u školi?", zapitajte ga: "Kako si se danas osjećao u školi?" Usmjerite svoja pitanja na djetetove osjećaje i raspoloženja.

5. Naučite aktivno slušati. Usredotočite se na svoje dijete te ga slušajte ne prekidajući ga. Gledajte ga u oči, razmišljajte o čemu govori; ako vam nešto nije jasno, postavite kratko pitanje, ali dopustite mu da iznese svoje misli.

6. Poslušajte ga do kraja. Izbjegavajte optuživanje, napadanje i sklonost dominaciji, koji će kod djeteta sigurno izazvati osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, straha i potrebe za obranom, čime takav razgovor najčešće završi svađom. Izbjegavajte ponižavati svoje dijete ili smijati se njegovim pitanjima i stavovima.

7. Ostavite otvorena vrata. Budite roditelj koji je otvoren za pitanja.

Konkretne problemske situacije

A sada ćemo vam dati nekoliko smjernica i putokaza pri rješavanju svakodnevnih situacija.

1. Privucite djetetovu pažnju. Tražiti od tinejdžera zadubljenog u igricu da pospremi, primjerice, krevet, isto je što i govoriti gluhom. Čak i ako podigne pogled ili odgovori da će to uraditi, takva njegova reakcija može biti trenutni refleks. Razmislite, i vi vjerojato ne reagirate kada ste zadubljeni u posao.

Što napraviti? Privucite njegovu pažnju, dotaknite ga. Fizički kontakt, praćen riječima, prekinut će njegovu usredotočenost na igru i dijete će vas doista čuti.

2. Budite odlučni. Prisjetite se koliko puta morate ponoviti zahtjev prije nego što ga vaše dijete ispuni, npr.: “Hoćeš li više stišati tu muziku/ugasiti kompjutor/postaviti stol? Koliko ti puta moram reći?!” Tinejdžer obično pomisli: “Samo ti pričaj...” I nastavi po svom.

Što napraviti? Zahtjev recite mirno, jasno i glasno, nikako u formi pitanja, već, primjerice: “Molim te, utišaj glazbu.”

3. Ne tolerirajte odgađanje. Ponavljati djetetu više puta istu naredbu ničemu ne služi, samo učite dijete da ne mora reagirati dok se ne prijeđe vaš prag tolerancije.

Što napraviti? Inzistirajte da zahtjev bude odmah izvršen. Ako je u pitanju pisanje domaće zadaće, recite: “Možeš izaći nakon što napišeš zadaću.” I pohvalite dijete svaki put kada učini napor kako bi udovoljilo vašim zahtjevima.

4. Zadržite prisebnost. Pretpostavimo da je dijete dobilo dozvolu da ostane vani do ponoći, ali se vratilo doma u 3 sata noću. Da bi ga kaznili, roditelji mu istog trena zabranjuju buduće izlaske. To je tipična reakcija u bijesu. Dijete se usmjerava na njegov bijes, buni se, dolazi do svađe.

Što napraviti? Ma koliko vam teško bilo, ne reagirajte odmah, sačekajte da vas bijes prođe ili odložite razgovor za naredni dan.

Zaključno, nema sumnje da je odgoj tinejdžera vrlo izazovan te da možda još neko vrijeme nećete vidjeti koristi od vašeg truda, no ako posvetite vrijeme svome djetetu, osjetit ćete zadovoljstvo, sada i u budućnosti.

 

Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LIV, br. 626-627, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, ožujak-travanj 2012, str. 25-26.

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 987 puta

Magazin Ašk