subota, 31 Decembar 2016 22:16

Zlovolja na kauču – kako je prekinuti


To je poput kazališne predstave. Zavale se nasred kauča. Morate ih primjetiti. Na kriju svoj jad! Ispuštaju duboke, srceparajuće uzdahe. Izraz lica im je takav da bi mogli osvojiti Oskara za glumu, što vi kao roditelj ne možete zanemariti pa pitate: - Šta se dogodilo? Odgovor je prastar: - Ništa. A to je tek prva runda!

Uzdasi im trebaju da nešto dokažu – žele vas navesti da im pokažete da se brinete. Brigu pokazujete time što oblijećete oko njih i ispitujete ih: „Ima li to veze sa jelom?“, „Je li ti netko nešto rekao?“, „Kako je u školi?“, „Ne osjećaš se dobro?“ – Ma ne, ah...

Konačno vam dopuštaju da se prema njima ophodite na neki poseban način, ali ni tada još nije sve u redu – samo ste ih privremeno smirili, dok su u sebi i dalje duboko povrijeđeni što će pokazati drugom prigodom! Pitate se jeste li uopće dorasli da budete otac ili majka.

Dosta je bilo! Kao prvo, zlovolja pali onda ako roditeljje muči osjećaj krivnje, a dijete je naučilo kako iskoristiti taj osjećaj krivnje. Možda ste se dok su bili mali noću probudili i onako zbunjeni slučajno im umjesto čiste stavili prljavu pelenu. Ili ste ih uboli sigurnosnom iglom pa sad proživljavaju posttraumatski stres. Bez obzira na to kako se osjećali, zaboravite to, bilo pa prošlo, djeca nemaju nikakve koristi od toga što vas peče savjest.

Obraćate li pozornost i pokazujete li ljubav prema zlovoljnom djetetu, ono dolazi do razumnog zaključka – voljen si kad si nesretan. Želiš li biti mažen i pažen samo se snuždi, zauzmi odbojno držanje i ljudi će ti posvetiti neograničenu pozornost. Poteškoća leži u tome što obitelj nije čitav svijet. Namrgođeni ljudi nisu sretni.

Naišao sam na mnogo mrzovoljne djece i odraslih ljudi. (Biti terapeut znači biti roditelj velikom broju djece svih uzrasta.) Nekoć davno sam se svojski trudio da promijenim, oraspoložim, steknem njihovo povjerenje. Bio sam „osoba za uveseljavanje“ (iako sam u sebi sve više osjećao umor i ljutnju). Danas mnogo učinkovitije mijenjam takvo ponašanje. Ako pred sobom imam mrzovoljno dijete, dam mu do znanja: - Stalo mi je do tebe. Volio bih ti pomoći. Razmisli što doista želiš. Ja ću biti u kuhinji. I odem. Obično dođu za mnom, mnogo su otvoreniji, i ja sam sretan što im mogu pomoći. Mrgođenje je dosadno ako se nemate pred kim duriti.

Evo pet ključnih postavki u borbi protiv durenja:

  1. Svatko – i dijete i odrasla osoba – zna što želi. Samo mora razmisliti dok ne shvati što je to.
  2. Djeca mogu naučiti kako trebaju tražiti ono što žele, izravno, riječima.
  3. Ljudima je malo toga potrebno – hrana, zaklon, zrak, ljubav, kretanje.
  4. Sve ostalo su želje. A ne dobije se uvijek ono što se želi!
  5. To što ste vi sretni ili nesretni, ni najmanje ne utječe na svijet.  Zato vam je pametnije da budete sretni.

 

Izvor: Steve Biddulph, Tajna sretne djece, II izdanje, prevela s engleskog: Vida Milek, Mozaik knjiga, Ljubljana, 2007, str. 85-86.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 780 puta

Magazin Ašk