srijeda, 14 Juni 2017 22:38

Stidljivost kod djece

Autor: Ranka Kurtinović, psihologinja


Zamislite situaciju – u razredu imamo dijete koje stalno priča, okreće se, često remeti tok časa jer učiteljica mora stalno da ga umiruje, često ne poštuje razredna pravila...

Sada zamislite da u tom istom razredu imamo i dijete koje je mirno, gotovo nikad ne progovara na času osim ako ga učitelj ne prozove pa od njega zahtijeva odgovor, svoje obaveze izvršava na vrijeme ali rijetko se javlja da nešto kaže i iznese svoje mišljenje, kada to i uradi nerijetko se zbuni, često je i na odmoru samo i zbog toga ga ostala djeca pomalo zadirkuju...

Šta mislite koje ponašanje će prije podstaći odrasle da se više bave djetetom?

Vjerovatno ovo prvo jer ono remeti red i disciplinu, te zahtijeva više energije i pažnje odraslih. No, moje iskustvo govori da se i ovim drugim ponašanjem jednako treba baviti, možda čak i više.

Stidljivost je normalna faza razvoja

Stidljivost se kod djece različito manifestuje, ali neke zajedničke karakteristike su da dijete u komunikaciji spušta pogled, često odbija da komunicira, crveni se i drhti, znoje mu se dlanovi, često mogu da se jave i tikovi. Kako stidljivost predstavlja i normalnu fazu razvoja mnogi mu ne pridaju veći značaj.

Kulturološki stidljivost je zanimljiva za posmatranje.

Nekada se stidljivost mnogo više cijenila nego danas, nekada je čak smatrana za vrlinu koju dijete, a i čovjek, može da ima. U današnjem vremenu stidljivost je nešto što nije pretjerano poželjno u društvu, a svakako da predstavlja i veliko opterećenje za dijete.

Stidljivost kao posljedica prevelikih očekivanja roditelja od djeteta

Stidljivo dijete ima toliko toga da kaže i pokaže, ali često to zadržava za sebe i tu gubi i ono ali i njegova okolina. Stidljivo dijete najčešće zbog straha od neuspjeha odlučuje da se povuče od svijeta. Često roditelji ovakve djece govore da to nije slučaj kod kuće gdje dijete normalno komunicira, ali kada dođe neko izvan kuće dijete kao da se promijeni. Sigurno porodično okruženje podsticajno utiče na dijete i na njegov nivo komunikacije, ali čim se ta sigurnost naruši nekim sa strane, dijete se povlači.

Stidljivost kod djece najčešće nastaje kada roditelji imaju prevelika očekivanja od djeteta i kada je već unaprijed isplanirano kako bi dijete u kojoj situaciji trebalo da se ponaša i reaguje. Često dijete sva ta, svjesna ili nesvjesna, očekivanja roditelja ne može da ispuni i osjeti gorak ukus neuspjeha. Česti osjećaji neuspjeha kod djeteta izazivaju osjećaj manje vrijednosti i dijete se povlači.

S druge strane i potpuno suprotno ponašanje roditelja može da bude pokretač za stidljivost. Ako roditelj isuviše štiti dijete, rješava sve njegove probleme i poteškoće, dijete postaje manje aktivno i opet se javlja misao da odrasli sve to radi za njega jer ono samo za to nije sposobno.

Djetetu treba dozvoliti i pružiti da osjeti uspjeh koji proizlazi iz njegovih aktivnosti. Trebamo dovoditi dijete u situaciju da doživi uspjeh i osjeti svoju vrijednost i značaj. To će uticati na njegovo samopouzdanje, a onda će stidljivost polako nestajati.

Stidljivost može da bude i dio karaktera nekog djeteta i u tom slučaju dijete ne treba prisiljavati da bude aktivno i otvoreno. Ako je to dio karaktera, roditelj to donekle treba i prihvatiti. Kažem donekle jer i onda roditelj treba osnaživati i stimulisati dijete da komunicira s drugima i da na taj način bogati sebe.

 

Izvor: buditu.ba

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 54 puta

Magazin Ašk