petak, 14 Decembar 2018 21:17

Nije 2018. godina kriva što su nam djeca debela i vise na internetu

 

 Autor: Snežana Golić, pedagog


Nostalgični tekstovi i slike nasmijane djece 60-ih, 70- ih, 80- ih… preplavljuju internet i izazivaju žal za igrom u blatu i sl. Pitam se, ko je te ljude slagao da danas nema blata? Ko im je rekao da te odluke donosi neko drugi, a ne oni sami? Ko im je zabranio?

Kada bi svako ko je takav tekst lajkovao, podijelio i komentarisao, svoje dijete pustio u barice i blato, imali bismo nestašicu ovih “igračaka” i gužve u barama.

Tada bi se neko dosjetio da otvori privatnu, svjetleću baru, da zadovolji ukus i standard skorojevića koji ne žele u običnu, besplatnu baru. I tu bi bila gužva, naravno. Ali, poslje bare moraš dijete da presvlačiš, ti da se presvlačiš, brišeš pod u stanu i pereš sve to. I eto razloga zašto nam takve aktivnosti nedostaju – zato što je većina RODITELJA ušuškana i mrzi ih, dok im lajk i poneki komentar kuknjave daje lažni osjećaj da nije do njega, već do 2018. i vremena u kom živimo. Jadna djeca… bla,bla… takvo vrijeme, pa sjede unutra, gledaju TV ili igraju igrice, umjesto da se penju na drvo na 50 m od zgrade. Roditelju, ti si jedini krivac!

Ne laži sebe, roditelju, ne skrivaj se iza paravana današnjice, već dijete uzmi za ruku i izvedi napolje. Igrališta su puna djece, kamere su svuda, grad obezbjeđeniji nego ikada… pusti liniju manjeg otpora, neka se neko drugi za nju drži i ima 100 kilograma i krivu kičmu. Kao i tih 70- tih, neko mora prvi da krene i zvoni redom da prikupi ekipu. Neka to bude tvoje dijete, ako je školarac, ili ti. Pošaljite poruku u viber grupu drugara iz vrtića/škole: “Nađemo se u 17h u parku”. I doći će bar jedno – dovoljno.

Ko čeka – ne dočeka. A ko želi, on napravi vrijeme i okruženje po svojoj mjeri. Mjera većine roditelja je da se uključe, ali ne da organizuju. Evo, ja ti tu tajnu odajem, pa budi organizator druženja, umjesto “share & like” opcije i bićeš sretan.

Mnoga djeca žive ljepše nego mi nekada, samo mi to od brige ne primjećujemo. I oni misle da smo mi bezbrižni, baš kao što mi imamo nerealni osećaj da naši roditelji nisu brinuli. "Sit gladnom ne vjeruje". Kada odrastu i dobiju djecu reći će: Kako je danas teško biti roditelj, moji su uživali , visili po fb… tako se to čini onome ko ne nosi odgovornost. Nekada smo djeca bili mi, pa smo samim tim bili bezbrižni i sada smo, nezahvalno, izvrnuli sve i pravimo se da smo porasli “ko tikve bez korjena”, ali naši roditelji se sjećaju neprospavanih noći, naših boginja, adaptacija na vrtić, prijemnih ispita, vojske… i to sve bez savjeta sa interneta. Danas je sve mnogo lakše. Druga je stvar što je nama i to teško.

Rođendan u rođendaonicama sa animatorima, naručenim tortama i pecivom- nema suđa, nema ništa. I opet mame i tate prevrću očima – jedni su se smorili od slavlja, drugi od obaveze da djecu odvedu, sjede i piju kafu za to vrijeme. I to im je teško!!

Baš briga djecu za tu roditeljsku nesposobnost da se raduju. Djeca trčkaraju i imaju svoj svijet. Uživaju. Tako će se i sjećati. Većina. Kod nekih će, ipak, roditeljska nervoza prevladati i živjet će sa osjećanjem sažaljenja prema toj ženi koja ih je rodila i dobra je, ali nije bila u stanju da se raduje životu i njihovom odrastanju. Umorna je i nervozna, nesrećna.

Sve je u tvojim rukama, bar do 10. godine, roditelju. Ništa vrijeme, ništa trendovi… samo tvoje odluke i tvoja odgovornost. Pa ti dobro razmisli šta ćeš servirati svom djetetu. Dovoljno je da sa dvije porodice napraviš pakt i da do 13. godine (kako zakon i nalaže) djeca ne budu na društvenim mrežama, nemaju telefone, a nisu ni jedini. Cijela jedna ekipica – njih troje. Dovoljno je tih troje, da “zakuhaju” fudbal ili lastiš i telefoni idu u džep i kod djece koja nemaju sreće da ih gaje odgovorni i samosvjesni roditelji, već imaju telefon u prvom razredu. Vjerujte na riječ, kada neko donese lastiš, krede, rekete… djeca ostave telefone. Opet je do nas.

Na trafici 3 dječaka, kupuju sličice fudbalera, a iza njih čekaju mama i devojčica da kupe LOL sličice lutkica. Osmeh je jednak kao nekada naš iz istih, malih razloga. Sakupljanje sličica = naš osjećaj povratka u djetinjstvo + stvaranje njihovih uspomena+ razvoj motorike + vježbica oko – ruka + mjenjaža + veliki brojevi…

Lastiš je kod kineza 100 dinara, djeca ga vole, samo prvo moraju da saznaju da postoji. Od svojih roditelja! Cirkoni – 100 dinara – nema djevojčice koja ih neće dugo lijepiti.. Trakice, naljepnice, karte… to im kupite, a ne skupe programe za razvoj inteligencije. Postavljajte djeci pitanja, analizirajte, pričajte sa djecom dok se vozite ili šetate. Odaberite omiljenu pesmu, napravite svoj jezik, sporazumjevajte se pogledima. Ništa posebno teško, samo se treba sjetiti. Gradite vezu između vas i radujte se životu, jer to je najjači lijek za imunitet djece.

Djeca od 5. – 7. godine nisu sposobna da brinu o sebi i nikad nisu ni bila, pa i ti moraš svoje da čuvaš iako ti je već od druge dosadilo. To je teško, ali normalno. I tebe su čuvali, samo se ne sjećaš tog uzrasta. Bacite djetetov telefon, čuvajte djecu, pa će i to brzo proći!

Za to vrijeme, ne morate da sprječavate dječiju tugu, upoznavanje sa nepravdom, da stičete drugare umjesto deteta, da smišljate igre, da obezbjedite savršene uslove za sve… umarate se, a odmažete.

Emocije, emocije, emocije… naše, njihove… tu je ključ razvoja. Danas je naše vrijeme i samo danas.

Stvorila sam sve za čim sam nostalgična i ništa mi ne nedostaje. Prepiši, pa da se radujemo zajedno. Pusti share, pusti lajk…

Čekam vas u parku, pored bare, jer nikada nisam voljela blato.

Izvor: https://stil.kurir.rs/porodica/vase-dete-vi/97303/nije-2018-godina-kriva-sto-su-nam-deca-debela-i-vise-na-internetu-do-roditelja-je-ko-ce-od-vas-prihvatiti-ovaj-izazov

 

 

 

 

 

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 46 puta

Magazin Ašk